Samo za vaše oči: realni James Bond

Piše: Danijel Špelić

Nije lagano popuniti cipele najpopularnijeg tajnog agenta na svijetu i ostati zabilježen kao netko tko je posao odradio dobro. Posebice ako ulazite u priču nakon nekog tko je taj posao radio nekoliko godina zaredom i to više nego dobro. Prilika za uspjeh ili prilika da si jednom zauvijek pokopate karijeru? Dobro pitanje. U vrijeme kad su preuzeli spomenuti posao, George Lazenby i Timothy Dalton rekli bi vam da je pljuga izaći pred publiku naviklu na Seana Conneryja ili Rogera Moorea. I s razlogom. Ali, je li to stvarno tako? Par desetljeća nakon njihova posla, svijet ih doživljava kao prave profesionalce koji su u već ofucanu rutinu Bond filmova donijeli nešto novo, svježe, grublje i realnije. Po kvaliteti, filmovi koji su oni napravili danas su prvi po poretku. Nepravedno podcijenjeni, vizionarski ili su jednostavno imali taj peh da se pojave u vremenu koje nije dobro prihvaćalo promjene? Mala šetnja kroz stranice filmske povijesti možda otkrije razloge zašto su se neke stvari dogodile tako kako su se dogodile. Povod šetnji: nedavno je (konačno) objavljen datum snimanja novog Bond filma. Daniel Craig stoji rame uz rame sa spomenutom dvojicom radi problema kojih je imao kada je svojedobno odjeknula vijest da će novi James Bond biti – plavokos.

1967. godina, Sean Connery se s You Only Live Twice oprašta od 007 franšize (ali ne i zauvijek) te serijal po prvi put ulazi u ono što je danas poznatije kao – uvođenje novog glumca u uhodani posao. Kako je danas, tako je bilo i onda – tražio se više-manje engleski (ili iz neposredne blizine) glumac, koji ima stas i glas i koji neće izgledati smiješno kad dođe do malo neke akcije. Albert R. Broccoli, meštar ceremonije, glavni producent tako je vodio posao (a vode ga i nasljednici danas) te je tu bila prva opsežna potraga među elitom engleskog glumišta. Zanimljiva činjenica, među onima kojima je uloga ponuđena bio je i Timothy Dalton, ali kako je onda imao tek 24 godine, rekao je NE ulogi (i karijera mu nije propala radi te odluke, što bi danas bio slučaj). Kako to već ide sa zanimljivim stvarima, redatelj Peter Hunt slučajno je vidio reklamu koja je prezentirala tipa kao nekakvu kvazi Bond figuru. Ime glumca – George Lazenby. Australac, do danas jedini „stranac“ koji je odigrao tajnog agenta kome svi znaju ime. Istina, Lazenby je bio u igri s još jednim glumcem (ime potpuno nevažno) te je ulogu dobio tek kad je – odigrao Seana Conneryja! Točnije, obukao je njegovo odijelo, uzeo njegov sat i napravio par promotivnih snimki klasičnih Bond poza (u to vrijeme je imao i frizuru ala Connery) radi čega je the big kahuna Broccoli rekao svoje DA. Prva klapa mogla je pasti.

Rez na 1985. godinu. Roger Moore, drugi najpopularniji glumac u istoj ulozi, govori svoje zbogom serijalu s A View to a Kill, ni trenutka prerano jer je već nakupio koju godinu staža – previše, a i filmovi (barem posljednja dva) spadaju među najlošije rangirane. Kao i zamalo dva  desetljeća ranije, nova potraga se pokreće. Među tadašnjim kandidatima nalazi se i jedan mlađahni Pierce Brosnan, no radi tv serije Remington Steel nije u mogućnosti preuzeti dozvolu za ubijanje. Ali, Albert R. Broccoli još uvijek pamti Daltona kao nekog tko bi mogao uskočiti u posao i dobro se uklopiti. Uz malo otezanja s produkcijom, Dalton taman postaje slobodan te pada prva klapa. Može se naglasiti kako je Daltonu posao ipak bio nešto lakši nego Lazenbyju pošto je on bio već četvrti glumac na istom poslu, pa je i publika bila spremnija surađivati pri promjenama. Samo što se i on uspio zamjeriti fanovima, i to na jedan drugačiji način. Dalton je kao glumac bio cijenjen, posebice u komadima Williama Shakespearea, imao je tu čvrstu, dramsko-kazališnu reputaciju (plus jednu stabilnu, ali ništa posebnu filmsku karijeru), no kao javna osoba, bio je netko tko drži i cijeni svoju privatnost. Cijeli Bond cirkus nije bio njegov cup of tea te se držao po strani, što će reći da nije koristio baš svaku moguću priliku za naslikavanje i to se osjetilo. Javnost voli cirkus, što drugo reći. Povučen i diskretan, Dalton nije bio ono što su oni zamišljali kako se ponaša jedan James Bond.

Natrag na posao. Lazenbyjev On Her Majesty’s Secret Service i Daltonov The Living Daylights imaju dosta toga zajedničkog, puno više nego bi se moglo pomisliti na prvi pogled. Svjesni činjenice da je Sean Connery bio muška fantazija, redatelj Hunt odlučuje uzeti drugi objavljeni roman iz Bond serije (za one koje bi moglo zanimati, filmovi se nisu snimali kronološkim redom) zato što mu se svidio – realizam. To je čudna i teška riječ kad se govori o Bond filmovima, no ona u prijevodu znači – Bond će biti više čovjek, a manje superjunak. Što je još bolje, Bond se zaljubljuje i ženi u ovom romanu (istina, sve to kratko traje), ali pazite koliki je to odmak od prijašnjih filmova. Također, radnja je spuštena na zemlju, megalomanski zli planovi uzimaju mali odmor, a naglasak se stavlja na špijuniranje, otkrivanje i slične stvari koje se obično povezuju s tajnim agentima.  Naravno, nije to moglo proći i bez atrakcija, ali zaleđe je drugačije nego što se to radilo dok je Connery bio na čelu tima. Ista stvar se događa i u Daltonovo vrijeme – komični duh Mooreovih Bondova odlazi u mirovinu, a Bond postaje ono što je u knjigama. Hladnokrvni profesionalac, koji baš i ne voli svoj posao, ali ga obavlja kako treba – efikasno. Do dana današnjeg, čak i najveći kritičari priznaju da je Daltonova izvedba najbliža onome što je Ian Fleming opisivao u svojim knjigama, s time da je njegova gluma proglašena i najboljom (jedina polukonkurencija mu je aktualni Craig) Malo je reći da su fanovi, kako prevrtljivi znaju biti, uz aplauz pozdravili vraćanje jednom oštrijem i drugačijem Bondu, pri čemu su i Lazenby i Dalton podijelili općenito prihvaćeno pozitivno stajalište kako su obojica dobri u akcijskim scenama, kao i u ljubavnim (tj. ne djeluje blesavo kad im se ženski cast baca oko vrata kao što je bio slučaj s ostarjelim Mooreom).

Konačni rezultati? Oba filma su za svoje vrijeme imali tek osrednji uspjeh. Lazenby je imao taj peh da se pojavi nakon Conneryja, te je 89 milja svjetske zarade ipak manje od 111 milja You Only Live Twice. Dalton je, s druge strane, bio uspješniji od Moorea po tom pitanju, ali tek toliko da se može proglasiti zadovoljavajućim. Oba filma su, iskreno gledajući, došli u posve krivo vrijeme. Bond, klasični junak koji pije, ubija i spava sa svime što nosi suknju, nije mogao biti zaljubljen (i oženjen) ili, u Daltonovom slučaju, u monogamnoj vezi samo s jednom djevojkom. To je bilo prvo. Realizam oba filma nije dobro funkcionirao za publiku naviklu na spektakle u Bond filmovima, pri čemu oba filma imaju svoje prednosti (ili mane, ovisi kako gledate). Vizualne atrakcije On Her… su jedinstvene, kao i fizičke akrobacije. Dalton je u The Living… pak vratio stari štih nekih izgubljenih elemenata (posebice nanovo upotreba novog Aston Martina). No, koliko je to bilo dovoljno…?

Iako je Lazenby bio dočekan kao posve pristojna zamjena, ali s prevelikim usporedbama s Conneryjem, to ga je nagnalo da jednostavno – da otkaz. Nepromišljena odluka, reklo bi se, no kad stojite u sjeni nekog tako uspješnog, onda je možda i bolje povući se. Taj potez mu je i pokopao karijeru, nikada nije snimio ništa spomena vrijedno i sve to je bila jedna financijski uspješna, ali kreativno upitna epizoda. Dalton pak ima više sreće. Njegov je nastup dočekan s jakim pohvalama, posebice onaj dio gdje je Bond postao hard edged igrač – a i nitko ga nije uspoređivao s Mooreom. Zato dobiva još jednu priliku – Licence To Kill. Projekt koji je danas poprilično ozloglašen među fanovima serijala. Kako mu je izvedba bila uistinu impresivna, producenti su odlučili napraviti projekt po njegovoj mjeri. Za one koji nisu znali, The Living Daylights prvobitno je namijenjen Brosnanu te je krojen za njega, a kako je Dalton puno bolji glumac, bilo je vrijeme za još jednu promjenu. Strogo kontroliranog budžeta, film nije mogao imati neke jake scene akcije kroz cijelu radnju, zato je težište prebačeno na likove. Bond je ovaj put sam, čovjek koji provodi vlastitu osvetu i cijeli je projekt dao toliko prostora za Daltonovu glumu kako ga i danas, iako je ispao pobačaj (ako se tako može nazvati 154 milje u svijetu), drže za najbolje odglumljenog Bonda. No, film doživljava relativni neuspjeh u kinima jer se pojavljuje u izravnom srazu sa Smrtonosnim oružjem 2 i Top Gun vrstom filmova, gdje junaci koji odišu realizmom nisu – poželjni. Dalton odlazi u povijest, serijal se gasi na šest godina, a puna težina neuspjeha pada na cjelokupnu ideju o promjeni. Nikada se više ne ponovilo i slične priče. Zaista?

Važno je spomenuti i jednu filmsku činjenicu – ni Lazenby, kao ni Dalton, nisu najureni iz daljnjih nastavaka – sami su odbili nastupiti u njima. Kad je sklepan scenarij za Goldeneye (kažem sklepan jer se u njemu nalazi barem dvadesetak stvari koji su reciklaža iz drugih Bond filmova) – Daltonu je ponuđena uloga. Kako se radilo o običnom bum-tras projektu, čovjek u njemu nije vidio nikakav izazov za glumca (treba imati respekt za to) te je uletio Brosnan (i napravio općenito najslabiji film u svojem dijelu povijesti kao 007).

Nakon što je posljednji Bond film Piercea Brosnana došao jako blizu granice negledljivog, producenti odlučuju opet napraviti zamjenu. Sjećate se cirkusa oko negativnih vibracija što se tiče Craiga kao Bonda? Zvoni na nešto poznato? A onda drastična promjena kad je izašao film, sva silna hvala kako je to novi, siroviji Bond? Iliti – realniji? I tada se počinju događati one promjene jer kritičari iz zaboravljene prošlosti počinju izvlačiti upravo filmove koji su snimili Lazenby i Dalton kao najbolji primjer kako izgleda pravi Bond? (u Daltonovom slučaju je to Licence To Kill) Hvali se njihov način glume i način na koji su, svaki različito, interpretirali poznatog junaka, kako su ga prikazali ljudskijim više nego ijedan drugi naslov. Po scenarističkoj kvaliteti svih naslova, On Her Majesty’s Secret Service obavezno stoji na prvom mjestu, Licence To Kill na drugom (slobodno provjerite svaku relevantniju listu) – što se propustilo onda vidjeti, a vidi se danas?

Jednostavna stvar – promjena nije uvijek loša stvar. Doduše, svaka promjena donosi i negodovanje, ne popravljaj ono što nije potrgano i slično, i treba imati hrabrosti odlučiti otići drugim putem od onog uhodanog. James Bond kao lik nije zamišljen da bude ono što je danas (iako je Craigova interpretacija vratila stvari tamo gdje bi trebale biti) i, usprkos suprotnom vjerovanju, nije zamišljen kao superjunak. Dapače, poprilično je destruktivan, hladan i emotivan kad se događaju stvari koje normalni junaci uzimaju zdravo za gotovo. Pretvoriti ga u mušku fantaziju jeste dobar poslovni potez, no zdravo je vidjeti i kako je zamišljen u originalu. Pravo bi pitanje bilo jesu li ti stari naslovi danas tako popularni u cijenjeni zato što su se odvažili svesti stvari na realnu i ljudsku stranu ili je doba klasične muške fantazije stvar prošlosti. Sklon sam ovom drugom. Daniel Craig je novi Bond, pa iako je doživio svašta prije nego je snimio ijednu scenu, danas se nalazi u poziciji da ga producenti mole da ne napusti serijal. Snimanje novog nastavka napokon je određeno, novi scenarij je u fazi sastavljanja, a prve glasine govore kako će Bond i dalje ostati bliže zemlji nego nebu. I nekako je zgodno prisjetiti se kako to danas ne bi bilo tako da netko prije njega nije napravio istu stvar.

6 komentara za “Samo za vaše oči: realni James Bond

  • Maxima says:

    Krasno! Keep up!
    — drago mi je sto nema ni jedne brosnanove fotke :p

  • Gjuro says:

    Zanimljivo. Baš sam prošli tjedan krenuo s gledanjem svih Bondova, ali već nekoliko godina dijelim Deckardove stavove (primjerice, da su filmovi s Daltonom podcijenjeni i sl.).

    Tek sam završio “Thunderball” i mogu reći da je Sean Connery bezveze, nervira me njegova samodopadnost. Što se pak Brosnana tiče, likom mi je dobar Bond, ali filmovi s njim u glavnoj ulozi toliko su grozni da ću ih ovaj put preskočiti.

  • Dragonrage says:

    Sve super, sve 5…slažem se sa dosta toga napisanog…izuzev jedne male sitnice. Golden Eye definitivno nije najslabiji film Brosnanov Bond film. Naprotiv, uz Tomorrow Never Dies osobno ga smatram najboljim Bondom za “njegove vladavine”. Klasični Bond, a opet ne pretjeran kao ovi kasniji Brosnanovi (nper Die antoher Day, iako je full zabavan), ili oni sa Moorom (salto sa autom i slične pizdarije).
    Kaj se Connerya tiče…osobno mi je najbolji Bond s njim bio i ostao From Russia with Love. Tu se još nije pretjerivalo s kojekakvim glupostima kao što je jetpack i tome slično, već samo su u igri bili kovčeg sa par skrivenih trikova i dobra stara tabačina i špijunaža…

  • Gjuro says:

    Ovo za “Iz Rusije s ljubavlju” uglavnom stoji. Ali kao i svaki od ranih (a i kasnih) filmova, i on obiluje nelogičnostima i nebulozama (npr. turski Romi koji govore pidgin-štokavski) te zaobilazi zakone fizike (kad Bond iz glisera ispusti bačve s gorivom i prouzroči eksploziju koja dohvati baš neprijateljske brodove). U špijunskom smislu bolji mi je bio “Dr. No”, ali to je stvar ukusa.

    Ono što mi najviše smeta je što Conneryjev Bond tuče žene, i to ne negativke, nego one do kojih mu je navodno stalo. A već u sljedećoj sceni izigrava nježnog ljubavnika. Zbljuv! Mačizam najniže razine.

  • Maxima says:

    Apsolutno se slažem s Gjurom da su Brosnanovi “Bondovi”…nekako – ne znam. On meni nije glumac za takvo što, razvodni sve. Na stranu “stari”, Craige mi je odlična zamjena za Brosnana… a Dalton je definitivno ostao u zapećku nekako, istina.

    Neki dan sam baš gledala, strašno nešto kako se takva jedna franšiza uopće održala i priznali mi to ili ne, bila i ostala popularna bez nekih ekstremnih ocjena (npr. na IMDB-u…)

    U svakom slučaju, ou ou 7 je zaslužio svoje mjesto u ovoj rubrici.

  • Danijel.82 says:

    Po meni, Daltonova izvedba Bonda zaista deluje realističnija od svih u franšizi, iako on ostavlja utisak emotivno hladnog tipa. Čak je neki kritičar jednom rekao da Bond zbog njega izgleda kao negativac:D
    Naravno, svaki od pomenutih glumaca je dao specifičan pečat u izgradnji Bondovog lika, pa smo dobili Conneryevu aroganciju, Lazenbyevu prefinjenost, Mooreovu flegmatičnost, Daltonovu hladnokrvnost, Brosnanovu šarmantnost, i na kraju, Craigovu ranjivost i emotivnost.

Leave a Reply

Your email address will not be published.