Rocky od R do Y

Piše: br0wn

I tako, nekako puno brže no što se čini moguće, prošlo je već godinu dana otkako nas je napustio moj školski drug i faksovski kolega. Propustio je Lovrić tako nekoliko filmskih naslova koji bi mu se vjerojatno dopali, intervju s filmašem kojeg je iznimno cijenio, unaprijeđenje dizajna oko kojeg se ionako nikad nije previše uzrujavao (substance over style, jel’), moju pijanku na Jarunu… a mi smo ostali bez zanimljivih komentara dečka koji je živio za filmove i cijelim sobom stajao iza redaka koje je uzbuđeno i gotovo na dnevnoj bazi servirao čitateljima.

Iako takva sjećanja nikad u potpunosti ne iščeznu iz čovjekove svijesti, ova se godišnjica čini pravom prilikom da se prisjetimo Lovrića i veselja koje su mu predstavljali filmovi, a za to, vjerujem, nema boljeg načina od objavljivanja njegovoga dosad skrivenoga teksta. Prisjetimo se zajedno tko je nestao prije godinu dana i, koliko god daleko sada bio, dopustimo mu da još jednom s nama podijeli svoja razmišljanja.

 

Najdraža publiko, vrijeme je za prvi note u novoj godini i novom desetljeću. A ovoga puta nema trta-mrta, nema mile-lale, idemo u glavu! Da, Rocky je na redu! Koji? Svi. Od vrhunskog originala, preko dobrih i loših nastavaka, do emotivnog i nostalgijom nabijenog zaključnog dijela. Prije nego se počnem koliko-toliko baviti filmskom kritikom, iako je kod filma, lika i glavnog glumca kojeg toliko obožavam strašno teško biti objektivan, moram napomenuti kako je riječ o klasiku koji je ostavio enorman dojam i utjecaj i kako je Rocky (a pritom mislim na kompletnu seriju) jedna od, meni osobno, filmskih svetinja. Nadam se da barem jednom dijelu vas taj boksač zauzima posebno mjesto u dijelu srca rezerviranom za filmsku umjetnost. I da, noktima i zubima ću braniti Rockyjevu čast kad se god netko krene neukusno šaliti na račun ovakve istinske legende. Rocky kicks ass!!!!!

ROCKY (1976.)

Redatelj: John G. Avildsen

Koliko god to tragično zvučalo, prije samo 34 godine, Sylvester Stallone, čovjek uz kojeg sam proveo barem 20% djetinjstva, bio je anonimac. Ne, dragi moji, djeci 70-ih karakter nisu kreirali Tango i Cash, Specijalist, Cliffhanger i Stani ili moja mama puca. Dobro, ignorirajte ovaj zadnji. To je bilo tužno doba za odrastati, zar ne? Ali, situacija se malo popravila u drugom dijelu desetljeća, kad je spomenuti anonimac odlučio napisati scenarij o povučenom, priglupom, propalom boksaču zlatnoga srca koji dobiva drugu životnu priliku. I to je bilo to. Film je par mjeseci kasnije dobio 3 Oscara (najbolji film, najbolja režija, najbolji editing), a Stalloneov scenarij i kompletna glumačka postava također su nominirani. Da, i Mickey (pokojni, veliki glumac Burgess Meredith), i Adrian (Talia Shire), i Paulie (Burt Young) i, naravno, Rocky. Da, svi vi znalci kojima je Sly ispod časti, čovjek ima nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg scenarija i najboljeg glumca! Ipak, čak i tada neki su odlučili osporiti Rockyjevu vrijednost i Akademijin ukus, tvrdeći kako je film nezasluženo pobijedio Scorsesejevog i De Nirovog Taksista. Što se mene tiče, oba filma su sjajna i, da, Taksist je podjednako zaslužio biti pobjednik te večeri, ali definitivno nije izgubio od lošijeg. No, vjerujem da je Oscar za režiju ipak trebao otići Scorseseju, a ne Avildsenu. Opet, sjetim se i nekih gorih pogrešaka spomenute Akademije, npr. ignoriranja nevjerojatne Apokalipse danas 3 godine kasnije. Dok još nisam previše odlutao u mislima, posvetimo se konačno samom Rockyju.

Pretpostavljam da ste prvi dio u većini gledali, u njemu uživali i da vam je taj sramežljivi boksač vrlo brzo prirastao srcu. No, radnju ipak moramo spomenuti. Rocky Balboa, siromašni pripadnik oronulog dijela Philadelphije, 32-godišnji je utjerivač dugova za lokalnog gangstera. U slobodno vrijeme boksa po opskurnim klubovima za pokoji dolar i, kao i većina njegovih poznanika, sanjari o nekakvom boljem životu te se prisjeća nekadašnjeg boksačkog potencijala koji je posjedovao. Igrom slučaja, Apollo Creed, šampion teške kategorije, odluči napraviti zanimljiv marketinški potez i pružiti priliku nekom anonimnom boksaču da se okuša protiv njega, u pravom duhu američkog sna i patriotizma. Privučen nadimkom “Italian Stallion”, Apollo izabere baš Rockyja, koji, nakon kratkog oklijevanja, ipak prihvati poziv. Pod svoje ga preuzima Mickey, ostarjeli trener iz lokalne dvorane, koji u pomalo rezigniranom Rockyju budi ponos, inat i želju za dokazivanjem. Na kraju, ovaj uistinu počne trenirati s golemom predanošću, dok je misao koja ga vodi samo i jedino – na nogama dočekati zvono na kraju meča. Teško je i nabrojati zbog čega je ova sportska drama toliko privlačna i kvalitetna. Za početak, sjajno je napravljena atmosfera filadelfijskog geta i okružje siromašne radničke klase kasnih 70-ih. Bez uljepšavanja, prikazuje se borba za egzistenciju i frustracije ljudi koje je život odavno učinio nervoznima i ciničnima.

Likovi su sjajni. Osim Rockyja, fascinantna je uloga Mickeyja, promuklog i iscijeđenog starca koji kroz Rockyja pokušava nadoknaditi brojne stvari koje je sam uprskao. Iako se na njega uglavnom dere, Mickey Pastuhu uistinu želi uspjeh i napravit će sve kako bi mu što više pomogao. Sjajni su i Adrian i Paulie. Rockyjeva izabranica je nesretna i usamljena djevojka (prije nego što upozna svog budućeg, naravno), maltretirana od strane svog brata Paulieja, koji joj zamjera nepostojanje muškarca u njezinom životu i nemogućnost da se odseli. U jednoj srcedrapateljnoj svađi, u kojoj izlazi na vidjelo svo njihovo nezadovoljstvo životima, nemoguće je ne suosjećati s frustriranim radnikom u smrdljivoj klaonici (“Tebi je Dan zahvalnosti. Meni? Meni je četvrtak.”) i jadnom zaposlenicom još smrdljivijeg pet-shopa. Rijetki su filmovi kod kojih na tako snažan način osjećate povezanost likova i sredine. Ipak, Rocky i njegova dobrodušnost nekako uljepšavaju gorak okus, a njegova velika prilika pokrenut će učmalost sredine i svima poboljšati situaciju. Ustvari, sve se u ovom filmu vrti oko motiva kako nikad nije prekasno za iskoristiti pruženu priliku i naši junaci to zorno demonstriraju. Naravno da je suvišno uopće spominjati kako je Slyjeva uloga jedna od onih koja nikad neće biti zaboravljene, jedna od onih koje stvaraju glumačko ime. Čovjek naprosto briljira u predstavljanju svake Rockyjeve osobine. Njegovo srce (i u smislu dobrote i u smislu upornosti) prisili nas na navijanje za njega, a njegova povučenost i verbalna nespretnost u kombinaciji s konstatnom dobronamjernošću nas osvajaju. Što je najljepše, on nije patetičan, “tipično američki” lik od kojeg nam se povraća. Ne, on je luzer, propalica, priglupi jad i bijeda, ali ga je nemoguće ocijeniti nezanimljivim ili odbojnim. Bilo to prilikom treninga, fighta ili prvog datea s Adrian, nevjerojatno je simpatičan. Ponekad čak i zaboravimo na potpuno nerealno snimljeni meč s Apollom koji s nekakvim pravim boksom nema veze i svejedno sve to proživimo emotivno jer nam se Rocky odavno uvukao pod kožu.

Kao svaki pravi klasik, film je ostavio brojne nezaboravne scene. Penjanje uz stepenice, boksanje u klaonici, Rockyjev kožnjak i crni šešir, sve je postalo dio pop-kulture i filmske antologije kao i kultna glazbena tema Billa Contija koja se provlači kroz cijelo djelo. Na kraju, mislim da nije problem zaključiti kako je prvi Rocky bio i ostao legendaran kod publike, ali i kako je riječ o filmu najviše klase, a ne samo stiliziranom hitu. S vrhunskim glumačkim izvedbama, sjajnim scenarijem i odlično dočaranim ugođajem siromašnih kvartova, moguće ga je sagledati i s emotivne i s objektivne strane i svejedno ocijeniti najvišom ocjenom. Vrlo rijetko smo svjedoci filma koji nas može tako dirnuti, ali i zadovoljiti sve naše kritičke potrebe.

ROCKY II (1979.)
Redatelj: Sylvester Stallone

Odavde do vječnosti, naziv je jednog predivnog filma, no, Sly Stallone nije u redateljskoj stolici Rockyja bio do vječnosti, nego odavde do četvrtoga nastavka. Kad razmišljam o drugom Rockyju (i zadnjem u 70-ima, vjerojatno i to ima neki utjecaj), čini mi se da me uz njega veže najmanje sjećanja. Ne znam je li to zbog činjenice da sam ga gledao samo 2 puta, nadam se da toliko subjektivan ipak nisam. No, unatoč nekim zanimljivim elementima i solidnoj kvaliteti (čak i visokoj za nastavak), doživljavam ga kao sponu između sjajnog originala i onog vatrometa testosterona iz 80-ih. Nemojte me krivo shvatiti, obožavam takve vatromete. Priča je sljedeća. Rocky, sad poprilično imućan, odbija svaku pomisao na revanš s Apollom, kupuje kuću i auto i općenito vrlo brzo spiska sve što je od meča iz jedinice zaradio. Nakon toga, pokušava s raznim poslovima. Odlazi u marketing, u trgovce, čak i u klaonicu, no ništa mu ne ide od ruke. Adrian, s kojom se u međuvremenu oženio (sjećate li se scene iz ZOO-a, kad na vjenčanje zove tigra?), uskoro pada u komu zbog nekakvih komplikacija s trudnoćom, a Pastuh konačno shvaća kako je boks jedino što zna i umije. Vraća se i Mickey, koji razvije novu strategiju boksanja (jer Rockyju fali solidan postotak perifernog vida) i neke nove metode treninga (trčanje za kokošima, ne zezam se). I da, naravno, u još jednom nerealnom, ali, kao i uvijek, vrlo nabrijavajućem, meču, Rocky konačno pobjeđuje Apolla Creeda (ne znam jesam li uopće ishvalio kralja Carla Weathersa dosad) i postaje svjetski teškaški prvak.

Nakon onakvog originala, bilo je jasno da potencijalna franšiza nikad više neće imati kvalitativno sličan primjerak. No, kao što sam već i naveo, Rocky II nije loš, dapače. Kao redatelj, Stallone je vratio onu finu kombinaciju sportske i socijalne drame iz prvoga nastavka. Nakon okusa glamura, Rocky (vrlo brzo ponovno postaje dekintiran i radi vrlo ponižavajuće poslove, aludirajući na tužne sudbine brojnih boksača koji se u normalnom životu izvan sporta često nisu snašli. On je podjednako priglup i naivan (legendarna scena u kojoj kupi kuću bez da je pogledao 1. kat), ali i bačen u svijet u kojem ga u prvom dijelu nismo vidjeli, svijet novca. Odnos njega i Adrian dodatno se produbljuje i razrađuje, Mickey i Paulie briljiraju kao i uvijek, a scene treninga ionako nijedan film izvan Rocky-franšize ne može napraviti tako trashy, a tako privlačno. Serijal će, nakon ovog nastavka, krenuti u jednom drugom smjeru, potpuno izvan okvira socijalnih i egzistencijalnih problema.

ROCKY III (1982.)

Redatelj: Sylvester Stallone

Iskreno, u uvodu u analizu trećeg Pastuha, neću uopće biti originalan. Napisat ću da je sve krenulo u jednom drugom smjeru, a to će vam reći svatko tko je o ovoj franšizi ikad išta napisao. Naravno, u 4. nastavku razina adrenalina i mačizma već je probila plafon, no tih elemenata i u ovom dijelu ima sasvim dovoljno. Dakle, nema više siromašnih kvartova Philadelphije, nema više borbe za preživljavanje, u ovom nastavku većina stvari je čista zabava i ne trudi se ni biti ništa više, što je svakako pohvalno. Rocky sada uništava, tuče sve redom, svjetski je prvak dugi niz godina i popularna je javna osoba. Ona njegova stara, povučena osobnost može se pronaći u tragovima, samo u odnosu s njemu najbližim ljudima. No, iako će to mnogi shvatiti kao veliku manu, meni stvari izgledaju drukčije. Zar se, recimo, LeBron James ponašao isto prije 10 godina i danas, kad je megazvijezda? Ne, slava uvijek barem donekle promijeni čovjeka pa, iako treći Rocky ne ide toliko u proučavanje karaktera, sugerira kako treba razumjeti promjenu iz siromašnog reketara u sportskog superstara. Problem se pojavi u vidu Clubbera Langa (James Rolfe bi rekao, kako je uopće moguće pogriješiti s Mr.T-jem?), nabildane zvijeri koja, unatoč nezavidnom vokabularu, također mlati sve redom. Mr. T je još jedan od onih likova koje vežemo samo i jedino uz 80-e. Prenabrijan, preglasan, prejak, djeluje poput nekakvog stripovskog superzločinca i dobrano nas je strah za Rockyjevu sudbinu, unatoč predvidljivosti kraja. Uskoro se dogovori sudar titana, Rocky vs Clubber, no u gužvi prije meča nastrada Mickey, nakon čega Rocky odluta u mislima i biva unakažen u meču. Stvari se potpuno pogoršaju kad Mickey umre nakon susreta.

Dotad razbibriga (zaboravio sam spomenuti meč između Rockyja i Hulka Hogana), film se poprilično uozbilji i mnogima nam je tada postalo jasno koliko je Mickey uistinu bio zakon. Srećom po Pastuha, Apollu Creedu se Clubber Lang također ne sviđa pa odluči Čeličnu bradu uzeti pod svoje i naučiti ga pokojem triku. Ne znam za vas, no meni je uvijek bilo simpatično vidjeti suradnju bivših neprijatelja (možda sam zato i toliko volio Dragonball Z), posebno kad je riječ o liku simpatičnom i karizmatičnom poput Apolla. Naravno, montaže treninga opet su savršene, jedino mi nikad nije bilo jasno kako je, dovraga, Apollo naučio Rockyja da bude brz?!? Zar to nije urođena vještina? No, dobro, previše pitam. Na kraju procesa treninga, Rocky je spretniji, okretniji, jači i puno spremniji za onog divljaka. Dakako, moram spomenuti i legendarni hit “Eye of the Tiger”, grupe Survivor, koji podiže atmosferu na pravu razinu. Eye of the Tiger Apollov je izraz za karakteristiku vječne gladi za pobjedom (on je pokušava vratiti Rockyju), ne zbog novca, nego pobjede za sebe i osjećaja zadovoljstva, onoga zbog čega se svi, barem na početku, bavimo sportom. Da, zvuči preamerički, ali je lijepa pouka. U najnerealnijem, ali i najzanimljivije režiranom meču dosad, Rocky konačno sruši tu grdosiju od čovjeka i dokazuje kako je borac s velikim srcem. Summa summarum, trećeg Rockyja ne treba shvatiti preozbiljno. Likovi su ponešto plastičniji, scenarij se više vrti oko punch-lineova, no to je, jednostavno, takav film. Maksimalno je zabavan, ima tu pitkost akcijskog filma 80-ih, likove koje volimo i koji odlaze u legendu i, naravno, Eye of the Tiger. Na kraju, za odavanje počasti Mickeyju, spomenut ću meni najdražu njegovu rečenicu – “Rocky, kad ja završim s tobom, jest ćeš munje i srati gromove!”

ROCKY IV (1985.)

Redatelj: Ma, znate i sami da je Sly ponovno jedini odgovoran

Emocije, borba, žrtvovanje, prijateljstvo, život, smrt i pobjeda. Na kvadrat. Glavni sastojci jednog od najboljih primjera filmske kategorije znane kao „slatki grijeh“. Ako je treći Rocky bio okret u drugom smjeru, ovaj je slično nastavio, ali i sve za nekoliko razina nabildao i napuhao. Iz prethodnog nastavka preuzeti su motivi smrti prijatelja i nadljudskog neprijatelja, ali radnja dodatno naginje stripovskoj fantaziji i onom fascinantnom kiču 80-ih, koji je krasio svaki genijalno jednostavni akcijski film nenadmašnog desetljeća. Na početku ovog nastavka, sve je idilično. Rocky razmišlja o penziji, Apollo je u njoj (ali skriveno pati), sunce sije, Rockyjev sinčić raste, ma pravi American dream. No, stvari se pomalo promijene kad u posjet kapitalističkim svinjama stigne sovjetska delegacija sa svojom glavnom atrakcijom, generalom Ivanom Dragom, amaterskim prvakom SSSR-a u boksu (čisto informativno, Sovjeti nisu ni imali boksačkih profesionalaca, pa je ovo natjecanje bilo daleko jače od bilo kojeg Ready to Rumble Las Vegas spektakla). Apollo, načet krizom srednjih godina, odluči povratiti ponos izazivanjem Draga na ekshibicijski meč, no Smrt s Visine, Šaka Destrukcije, Mašina Kaosa (slobodno dodajte još koju testosteronsku bombu) pokaže se kao vrlo opak momak, ubivši (ovo nije stilska figura) bivšeg Champa. Rocky, kojega počnu izjedati dva osjećaja, krivnja (nije bacio ručnik na vrijeme u znak predaje, a nalazio se u Apollovu boksačkom kutu) i želja za osvetom, odluči dignuti reputaciju svojoj sucidalnosti te izazvati Rusa na svojevrsni revanš u Moskvi. Uskoro počinje još jedan mukotrpan niz trening-sekvenci, nakon kojih će se Pastuh obračunati s Čovjekom od Željeza.

Vjerujem da je nakon ovakvog sažimanja radnje svima poprilično jasno kako četvrtog Rockyja ne treba shvaćati preozbiljno. Da, on je preemotivna, prenabrijana, stripovska akcija i često djeluje poput skupa nabacanih spotova, ali je tako prokleto zabavan. On se ni ne trudi biti oda filozofiji, nego nam omogućava 90-ak minuta vješto režirane i montirane akcije, na pravim mjestima ubacuje adrenalinske bombe i izaziva vrlo pozitivan osjećaj za vrijeme i nakon gledanja. Glazba je fantastična. Stari poznanici iz Survivora ponovno su tu (Burning Heart, Heart’s on Fire), a No Easy Way Out (Robert Tepper) uspješno nadopunjuje ponajbolji soundtrack u cijeloj franšizi. Formula „red emocija, red treniranja i borbe popraćen glazbom“ odrađena je vrlo korektno. Naravno, emocije pojačava antagonizam Istoka i Zapada i, premda je očita vječna američka preopterećenost mistikom Željezne zavjese, određeno strahopoštovanje može se osjetiti. Da nije riječ o crno-bijelom prikazu, dokazuju vrlo jake scene ruskih vojnika, Informbiroa i sovjetskog boksačkog kuta. Nezaboravan je sam kraj film, kad Rocky drži svoj antologijski „You can all change“ govor. Dakle, tko je zaslužan za Glasnost, Perestrojku, pad Berlinskog zida, Gorbačova, Baršunastu revoluciju i McDonalds u Moskvi? ROCKY IV!!!!!!!

ROCKY V (1990.)
Redatelj: John G. Avildsen

Imam neki osjećaj da vi, koji ste dobro upoznati s ovim magičnim serijalom, od moje analize petoga nastavka očekujete samo jedno. Pljuvanje, pokopavanje i odbacivanje ovog nedjela, zar ne? Pa, mislim da ću vas, barem djelomično, razočarati. Za početak, imam za vas jednu pričicu. Krajem 90-ih, HRT je vrtio nekakav nedjeljni Rocky-maraton i naravno da sam svaki nastavak upijao poput spužve. Za prvi sam, iako neuk, donekle shvaćao kako je klasik, drugi mi je bio dobar, treći i četvrti su me oduševili, a onda je stigao (tada) zadnji dio. Ionako tužan zbog kraja maratona, pao sam u depresiju shvativši kako je petica daleko najlošija. Bez milosti, odlučio sam ga ignorirati i gotovo ne smatrati Rockyjem kao takvim. I tako su prolazile godine, u svakoj verbalnoj analizi ovaj je nastavak bio predmetom sprdnjem dok, jednog dosadnog petka navečer, nisam vrtio programe na TV-u i naletio na ovo neželjeno dijete (naime, Sly ga se gotovo odrekao). Povevši se mišlju „bolje Rocky nego bilo što drugo“, odlučio sam otrpiti peticu, a kada je ona završila, bio sam jednostavno sretan. Ne zato što mi je film odjednom postao jako kvalitetan, i dalje sam smatrao kako je najlošiji u serijalu (uključujući i šesti nastavak), ali kao film za sebe, bez uspoređivanja sa slavnijim prethodnicima, ipak je prošao. I bio sam sretan jer sam konačno mogao promatrati cijeli serijal kao zaokruženu cjelinu, bez ćoraka i crnih ovaca. Spomenut ćemo i radnju.

Rocky se vraća iz Moskve kao veliki pobjednik (prva logička rupa u filmu – kako mu je, kvragu, sin u par mjeseci prošao fazu od jedva školske dobi do tinejdžera?!?), ali i odlučuje jednom zauvijek reći zbogom boksanju, djelomično i zbog oštećenog mozga. Novi problemi nastaju kad obitelj Balboa shvati kako ih je računovođa izvarao i kako su, zdravoseljački, dekintirali. Prava radnja i počinje tek u tom trenutku, jer su svi zajedno prisiljeni na povratak u staru, dobru Philadelphiju i njezine siromašne kvartove. Udare nostalgije izaziva Rockyjeva šetnja po staroj dvorani i flashbackovi Mickeyja, a čak se i Adrian zaposli u pet shopu iz prvog nastavka. Uskoro, Rocky postane mentor Tommyju Gunnu, mladom i perspektivnom boksaču, koji počne nizati uspjehe, ali i biva sve više iziritiran stalnom sjenom svog legendarnog učitelja. U cijeloj novonastaloj situaciji, najteže je Rockyjevom sinu (glumi ga Sage Stallone, Slyjev sin, how cool is that?), kojeg muči iznenadno siromaštvo, školski siledžije i očevo ignoriranje. Ipak, nakon što se Tommy odvoji od Rockyja i dopusti vrbovanje ljigavom promotoru, obitelj Balboa nekako se stabilizira i zbliži. Sam kraj filma predstavlja ono što je polovica nas ionako strpljivo čekala, makljažu. U uličnom fajtu, legendarni Pastuh pokaže bahatom i od slave (u međuvremenu je postao prvak) promijenjenom Tommyju tko je pravi gazda filmskog šakanja. Nakon ove analize, još sam uvjereniji kako je peti Rocky sasvim solidan. Očito je kako označava povratak stilu prvih dvaju nastavaka, u čemu zasigurno veliku ulogu ima povratak Johna Avildsena u redateljsku stolicu, kao i ulazak serijala u novo desetljeće. 90-e ipak nisu 80-e i Mr T i Dolph, tj. takav tip neprijatelja jednostavno više nije imao toliko šarma. Ipak, nekoliko paralelnih fabula i solidno odrađena linija nostalgije pokazuju kako je i u ovaj nastavak uloženo dosta truda. Odnosi između likova su zanimljivi, imamo onaj vječno zauzetog oca i neshvaćenog sina te onaj trenera (bivše zvijezde) i mlade zvijezde u usponu, a problematike odrastanja (Robert), vraćanja prošlosti (Rocky) i borbe za egzistenciju i uspjeh (Tommy) odrađene su zadovoljavajuće. Na kraju, zajednički trening dvojice muških Balboa i zajedničko uspinjanje legendarnim stepenicama predstavljaju savršen kraj velikog serijala. Rockyjeve podignute šake označavaju odlazak u vječnost jednog od najvećih filmskih junaka u povijesti. I dugo, dugo smo vjerovali kako je to zadnje što ćemo vidjeti od legendarnog Talijanskog Pastuha.

ROCKY BALBOA (2006.)
Redatelj: Sylvester Stallone

Sjećam se kako sam nebrojeno puta, gledajući neki od prvih pet nastavaka, razmišljao o nekoj univerzalnoj pravdi koja bi svima nama, mlađim fanovima Slyja i najvažnijeg lika njegove karijere, omogućila odlazak u kino i gledanje aktualnog Rockyja, koji ne pripada nekim prošlim generacijama, nego samo nama i 21. stoljeću. Razmišljao sam često i o velikom Clintu Eastwoodu, koji je u danima mog djetinjstva i dalje bio samo populistička ikona i vestern-heroj. Danas je jedan među tri najvažnija i najbolja svjetska redatelja. Zašto ta usporedba? Jer mi je davala nadu da se Sly, akcijska ikona mojih ranih dana, može vratiti u sličnom stilu nakon velikog broja promašenih projekata i Zlatnih malina. Zašto jednog dana Sly ne bi imao svoju Mističnu rijeku, Gran Torino ili, prije svih, Nepomirljive, u kojima je Clint razbio sve mitove vesterna i nemilosrdno se sprdao s vlastitim godinama i reputacijom. A onda je osvanuo dan kada sam pročitao kako nepoderivi Stallone želi svima podariti još jedan nastavak tako nam dragog serijala. Priznajem, osjećaji su bili pomiješani. Suvremeni Hollywood, njegova rastuća neoriginalnost i cijeđenje svakog dolara iz remakeova i nepotrebnih nastavaka, glavni su problem današnjeg filmskog svijeta. No, onda se probudilo dijete u meni. Kvragu, pa to je novi Rocky! I nema te sile ili kritike koja će me zaustaviti u gledanju. Činjenica je da su oštre kritike počele puno prije premijere. Svi su se sprdali sa Slyjevim godinama, sve lošijim odabirom uloga i nepotrebnim oživljavanjem pokopane legende. A on je mudro šutio, snimao svoje djelo i naposljetku ga ponosno predstavio. Ne mogu ni opisati koliko mi je drago što je uistinu začepio usta kritičarima i izvukao, bez ikakve dileme, maksimum iz, treba to uzeti u obzir, ŠESTOG nastavka. Sporog, dostojanstvenog tempa, s puno nostalgije i s brojnim lijepim porukama upakiranim u vrlo dobar scenarij, Rocky Balboa snimljen je s puno stila i s očitom ljubavi prema svom liku i njegovu okruženju.

Rocky, sa 62 godine na leđima, ne ulazi u prenemaganja ili forsiranja vlastite vitalnosti. On je svjestan (poput Clintovog Williama Munnyja u Nepomirljivima) svojih godina i odavno ograničenih mogućnosti, svjestan je i podsmijeha koji izaziva njegov dvoboj s mladim i poletnim prvakom. No, on je svjestan i kako je boks jedino u čemu je uistinu dobar i kako je dio njega nepovratno umro nakon vješanja rukavica. Jedino što želi je dokazati drugima, ali i ponajprije sebi, kako Eye of the Tiger u njemu još nije ugašeno. Odnosi s drugim likovima napravljeni su sjajno. Prije svega, odnos s otuđenim sinom, koji oca ne želi u svom životu, jer smatra kako je njegova sjena preveliki teret. Prevedeno, Robert nikad nije siguran druže li se ljudi s njim zbog osobnosti ili prezimena, a očevo vraćanje u ring prihvaća s gađenjem. Ipak, nakon brojnih peripetija, za posljednji meč Rocky dobiva potporu sina, koji polako počinje shvaćati osjećaje bivšeg prvaka. Drugi Pastuhov odnos onaj je s Marie, starom prijateljicom (djevojčica iz prvog nastavka), koja djelomično popunjava rupu koji je izazvala smrt voljene Adrian. No, očito je kako je supruga ipak jedina ženska osoba do koje će Rockyju ikad biti stalo, a posvete samog filma svojoj heroini su brojne (npr. ime Rockyjeva restorana). Tu je, po tko zna koji put sjajni Burt Young kao Paulie, a Stallone svima stvara knedlu u grlu vraćajući u film Spidera Rica, svog prvog protivnika iz prologa prvog nastavka.

Uz sve kvalitetne stvari ovog nastavka, poput punokrvnih likova i vrlo dobrog scenarija, Stallone dodaje i onaj štih koji je teško opisati, ali ga je lako osjetiti. Očito je kako razumije i lik i franšizu i svoju publiku, te s puno dostojanstva i bez jeftine patetike zaokružuje priču o Rockyju. Pohvalio bih i prikaz Masona Dixona, mladog prvaka, koji gotovo uopće nije negativac, nego samo profesionalac koji Rockyja neizmjerno poštuje, ali mu i ne misli dati šansu u ringu. Upravo takve stvari (kao i daleko najbolji i najrealniji boksački meč u cijeloj franšizi) dokazuju kako je Sly cijelom snimanju pristupio maksimalno ozbiljno, i svaka mu čast na tome. Fasciniralo me kad sam pročitao kako je dopustio Antoniju Tarveru (Mason Dixon u filmu, a profesionalni boksač u stvarnom životu) da ga doista udara za vrijeme snimanja, kako bi snimio meč što realnije. Legendarni Sly s ovim je krasnim završetkom (mislim da je sada ipak konačno, iako – It ain’t over ’til it’s over) velikog serijala svima održao lekciju iz profesionalizma i stila, a svojoj vjernoj publici podario najljepši mogući rastanak od najvećeg i najdražeg nam boksača u povijesti filma.

I tako, nastavak po nastavak, još jedan review, ovoga puta vrlo emocionalan, priveden je kraju. Vjerujem da ste shvatili kako sam uz Rockyja (lik i filmove) jako vezan i kako mi cijeli serijal ima posebno mjestu u srcu i na filmskoj polici. Nadam se da sam neke od vas podsjetio na svu privlačnost avantura Pastuha i da imate koju pozitivnu riječ za analize, no kritike i savjete ću uvijek uzeti ozbiljno i biti zahvalan na njima. Ne zaboravite, ovi tekstovi nastaju zbog Vas. Pozdrav!

2 komentara za “Rocky od R do Y

  • vanja says:

    gledam neke nove klince kako odrastaju ne zaobilazeći Rockyja … i žao mi je onih, koji to čine :)

  • leelee says:

    Ovo je bilo tako lijepo pročitati, :) mislim da je večeras (opet) Rocky na redu za gledanje!

Leave a Reply

Your email address will not be published.