Raiders of the Lost Ark – 30 godina avanture

Piše: Danijel Špelić

Entuzijazam je taj koji stvara izuzetne stvari, pa čak i ako se namjerava napraviti nešto drugo. Steven Spielberg oduvijek je imao jednu posebnu želju – režirati James Bond film, što može djelovati kao zanimljiv vic, s još boljom poantom, ali i kao smjernica svim redateljima koji vjeruju da mogu napraviti film koji bi svakoga zadovoljio. Spielberg nije bio zagrijan za Bonda zato što je to Bond film, već radi koncepta koji se u njemu koristi: radnja koja glavnog junaka konstantno odvodi u nepriliku i koji se iz iste izvlači za dlaku. Kada su on i George Lucas provodili odmor negdje na nekakvoj plaži, zbrajali prve dolare Star Warsa, ovaj mu je jednostavno rekao – Imam projekt koji bi ti mogao baš odgovarati. Radnja: arheolog u potrazi za… neobičnijim artafektima upada iz problema u problem i jedva izvlači živu glavu. I to je bilo to, samo ideja, bez razrade, bez detalja, bez neke grube skice kako bi sve to trebalo izgledati.

Lucas je, istini za volju, Indianu Smitha držao par godina na polici da sakuplja prašinu, odmah pokraj ideje za Star Wars, jedno se vrijeme ozbiljno premišljajući koji da od ta dva projekta prvi ekranizira. Zna se što je bilo s Lukeom Skywalkerom & company, no Indiana Smith nije bio baš tako sretne produkcijske ruke. Zamišljen kao posveta onim starim crno bijelim serijalima koji su se vrtjeli na filmskim matinejama, koji su uvijek završavali nekakvim cliffhanger krajem, a kojih su se Spielberg i Lucas kao klinci nagutali u jednakoj mjeri kao i Tarantino trasha iz 70-ih, film je trebao predstavljati niz povezanih epizoda koje bi bili uglavnom to: opasne situacije povezane jednim likom. Malo čvršći obris nastao je kad se u priču uključio i redatelj Phillip Kauffman (The Right Stuff) i koji je ustvari predložio da predmet koji Indiana Smith traži bude – Zavjetovni Kovčeg. Treba li reći kako su Spielberg i Lucas bili naprosto oduševljeni time? Kovčeg kao takav pripadao je drugom filmskom projektu, Kauffmanovom, no koji nikad nije realiziran, ali ni on sam nije mogao nastaviti raditi s dinamičnim dvojcem radi drugih poslovnih obaveza tako da je u priču uskočio još jedan redatelj – Lawrence Kasdan (The Big Chill) koji je s ovom dvojicom proveo jedno poslijepodne i na tom sastanku ustvari ocrtao radnju cijelog filma, nakon čega se latio pisanja scenarija. Poznata anegdota, kad je Spielberg pročitao sinopsis i dijelove scenarija nazvao je Lucasa i rekao da ima samo jednu primjedbu – prezime Smith mu nikako ne paše. Odgovor Lucasa: Može onda Jones? (draž anegdote leži u tome da su to dva najrasprostranjenija prezimena u Americi) – nakon čega se projekt počinje službeno oslovljavati Indiana Jones imenom.

No koliko god autori međusobno bili kreativni i entuzijastični, projekt ne dobiva zeleno svijetlo i biva odbijen među svim (tada) važnijim studijima. Točnije, bio je to projekt koji je već po samom opisu imao miris katastrofe s kojom se nitko posebno nije želio povezivati. Već dovedeni na krajnju granicu mogućnosti, Lucas i Spielberg odlučuju da će projekt napraviti, pa makar i kao običan televizijski film, što, srećom biva spriječeno ubacivanjem Paramounta kao producenta (logo od planina na početku svakog filma stoji tamo kao neka vrsta zahvale za odvažnost pri uključivanju u projekt). S gotovim scenarijem, producentom i planom snimanja, stvar je mogla krenuti u realizaciju. Ili, možda ne još.

Zanimljiva stvar. Harrison Ford je bio prvi izbor za Indianu, ali ga je Lucas odbio jer je već radio s Fordom na dva filma i nije želio da ih novine prozovu novim ScorseseDe Niro tandemom, pa je napravljen casting glumaca. Najbliže je došao Tom „Magnum P.I.“ Selleck, ali baš u to vrijeme potpisivao je ugovor za popularnu seriju, pa je bio spriječen da i odradi filmsku gažu (Spielberg i dan danas kaže kako bi bio sasvim dobar izbor). Popularna legenda govori kako je Selleck namjerno odbio ulogu i napravio gaf karijere, no to nije baš istina. U ono vrijeme, Jones film je još uvijek bio persona non grata među studijima te je imao budućnost kao i Titanic nakon sudara s santom leda (znači, televizijsku), čime je Selleck ustvari bio na istom, samo što je serija bila puno dužeg vijeka trajanja, bolje plaćena i imala je budućnost. Na kraju balade, Spielberg se opet vratio na Forda, čime je i taj mali problemčić riješen.

Samo snimanje nije prošlo bez ozljeda ili anegdota, a da bi se sve one prošle, treba malo više medijskog prostora, pa ću se zadržati samo na onim najosnovnijim, nekima poznatim, nekima malo manje poznatim, tek toliko da se stvori nekakva slika o tome kako je nastajao kultni klasik. Za one koji to ne znaju, Jonesov izgled (Fedora šešir, kožna jakna, bič) uopće nije izmišljen za film – uzet je s naslovnice nekog prastarog pulp romana iz 40-ih godina prošlog stoljeća, koji je Lucasu i dao ideju za popularni lik. Uvodni dio s poznatim bijegom od velike kugle trajao je dva puta kraće, ali je izgledao tako dobro da je Spielberg produžio tunel za 20 metara kako bi trajao što duže. „Leteće Krilo“ – čudni avion koji u jednom trenutku treba transportirati Kovčeg u stvarnosti uistinu postoji, samo što nikad nije korišten (napravljen je za vrijeme Drugog svjetskog rata) i na snimanju tih scena Harrison Ford je doživio peh da ga kotač tog čuda pregazi i polomi ligamente u ruci.

Spielberg, iako baš pravi zaneseni entuzijast, nikad nije podcjenjivao sigurnost na snimanjima te je Ford odmah bio prebačen u bolnicu pa je cijela priča imala povoljan završetak. Dvije godine kasnije, Spielberg će osjetiti na svojim leđima (iako samo posredno) kako je to raditi s nekim tko ne razumije koncept sigurnosti kad pod redateljskom palicom Johna Landisa pogine glumac Vic Morrow te dvoje maloljetne djece u padu helikoptera (radi se o segmentu filma Twilight Zone – Movie). Malo je reći kako su njih dvojica u roku odmah prestali komunicirati nakon toga (točnije, čak i prije jer je Landis koristio pravu municiju na snimanju), a cijela je ta priča spomenuta jer Raidersi obiluju poprilično napetim kaskaderskim vratolomijama te je izvedba svake od njih bila stavljena u ruke samih kaskadera (ne baš čest slučaj da ti pomoćna ekipa snima dijelove filma), čime je Spielberg uvijek imao dodatne bodove kod ljudi s kojima radi (entuzijast, ali s nešto pameti) te nije bez razloga što film i danas izgleda uvjerljivo.

Niski produkcijski troškovi zahtijevali su i malo redateljske međusuradnje, što u našu priču uvodi još jednog redatelja: Wolfganga Petersona (Air Force One) koji je u to vrijeme snimao svoj kreativno najbolji film – Das Boot. Spielberg je malo „posudio“ njegovu podmornicu te je iskoristio za kadrove u Raidersima, a jednako tako je iskorišten i pristanišni dok (u Das Boot se koristila samo vanjska strana, a u Raidersima interijer). Možda je najkreativnije rješenje za neku scenu došlo radi: probave. Bolestan, iscrpljen i mislima u prvom WC-u, Ford je klasičnu scenu tučnjave skratio time da jednostavno – upuca tipa – što je ispalo bolje od očekivanog. Ono što možda nije tako poznato, Raidersi su bili zamišljeni kao jednokratan projekt, bez nastavaka, radi čega je tandem Spielberg/Lucas želio utrpati što je više atrakcija moguće u radnju. Ono što je moralo ispasti van jest iskakanje iz padajućeg aviona te rafting po brzoj rijeci nakon toga, a postojala je i sekvenca gdje naše junake negativci love kroz okno rudnika, vozeći se u rudarskim vagonima. Sve to zvuči poznato? Ideje su možda morale biti izbačene van, ali nisu zaboravljene, nanovo su uskrsnule kad se snimao nastavak.

Gledano iz današnje perspektive, Raiders of the lost Ark (sada je poznatiji kao Indiana Jones and… ) uspio je ostvariti nemoguće. Svojedobno je koštao 18 milijuna dolara te je zaradio oko 400 u cijelom svijetu, John Williams je uspio napraviti još jednu prepoznatljivu glazbenu temu koju danas svi poznaju (iako se radilo o dvije odvojene teme koje su, na Spielbergov prijedlog, spojene u jednu), a tandem Lucas i Spielberg su nam isporučili film koji ima okus i miris nekih drugih vremena kad je avantura bila avantura, kada je uzbuđenje otkrivanja nekih starih, zaboravljenih stvari bilo način života, a mistika sastavni dio naših života. Također, stvorili su junaka kojeg, vjerujem, svatko mora voljeti jer ne radi se o tipičnom liku koji na sve probleme ima odgovor, već o nekome tko posjeduje određenu vrstu patosa, nesavršenosti, zbunjenosti, humorističnosti i dopadljivosti kakvu poslije (a baš ni prije) nismo dobili u takvoj savršenoj kombinaciji. Na dva sata dobili smo priliku istražiti nepoznati svijet skriven iza pješčanih dina, uživati u napetim akcijskim potjerama, upoznavati likove koji su posve drugačiji od ostalih i negativce koje volimo mrziti, a sve to čini jedinstveni spoj nakon kojeg možemo mirne duše samo jedno reći. Avantura je 1981. godine dobila svoje ime. I ono glasi – Indiana Jones.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.