Prvi dan Opuzen Film Festivala: Opuzen je zakon!

Piše: Jerko Vičić

Opuzen je zakon! I Opuzenci/Opuzenke su zakon! I Opuzen Film Festival je zakon! Da izbjegnem pisanje pretencioznih rečenica punih hvale koja zbog svoje količine neće izgledati iskrena, sve vam je jasno iz ovog jednostavnog izljeva emocija. „Mamlaze, tek je prvi dan.“ Istina, ali ako se po jutru dan poznaje, bit će ovo itekako vedar dan.

Uz neupitnu kvalitetu filmskog programa, cijeli festival i grad zrače entuzijazmom, a to je vjerojatno nešto svima poznato iz bajki i naivnih serija, filmova, knjiga. Kad se jednom sretnete licem u lice s materijaliziranim entuzijazmom, prepoznat ćete ga bez iskre sumnje. Kad se na njega prirodno nadovezuju rad, trud i stručnost, rezultat je impresivan produkt koji je na ponos autorima i u službi naroda. OFF je upravo to.

U ranim poslijepodnevnim satima, u Likovnom salonu prikazana su tri Felinijeva filma – 8 ½, Amarcord i Slatki život. Ostatak vremena proveden je u iščekivanju službenog otvaranja festivala, pri čemu je svaka minuta samo jedan tren i korak bliže cilju.

Izložbom fotografija austrijskih filmskih plakata u Likovnom salonu u 19:30 festival je otvoren. Nakon toga, uslijedila je projekcija filma Dalibora Matanića Majstori na pjaci (kino Pjaca), uz prethodno predstavljanje festivalskog tima, riječi zahvale i podrške ministrice kulture Andree Zlatar Violić i paljenje kineskih lampiona, što je posebno zabavilo mlađi dio publike i pružilo raskošan prizor na noćnom nebu nad Opuzenom.

2

Majstori – svi su ludi za Kekom

Matanićeva komedija prikladna je za otvaranje festivala. Raspon njenih elemenata, od geg scena u maniri Three Stooges do ozbiljnijih socijalnih kritika, pružio je šarolikoj publici koja je ispunila pjacu ugodnu večernju zabavu. Nestašnom Iliji smijali su se i stari i mladi, a kroz temu neuzvraćene ljubavi i nepodnošljive usamljenosti, s njenim likovima, vjerujem, suosjećali su svi.

Matanić uzima premisu nalik onoj Svi su ludi za Mary, no umjesto klasične romantične komedije, začinjava je osvrtom na društvo i manjak empatije, kreirajući time dramu i komediju u jednom – dramediju. Keka (Areta Ćurković) nije mlada cura poput Mary za kojom će se okretati glave, ali je ponosita i vrijedna domaćica. Unatoč tome, muž Baja (Nikša Butijer) je, izmučen teškom poslovnom situacijom, zapostavlja, a njen udvarač majstor Ilija (Goran Bogdan) koristi svaku priliku da joj izrazi neograničenu ljubav. Kada Keka odlazi u mirno primorsko mjesto, u kojem je s Bajom bila na medenom mjesecu, kako bi pobjegla od briga, neodoljivi galeb Lujo (Bojan Navojec) dodatno komplicira ljubavni trokut.

Za razliku od Butijera i Navojeca, Bogdan nema glumački karakter za komedijaša. Njegov boy next door izgled i karikaturalan prikaz Ilije ipak uspješno korelira sa spomenutim dvojcem, nadopunjujući Bajinu grubost i Lujino zavodništvo nespretnom naivnošću.

Areta Ćurković izvrsna je kao tipična hrvatska domaćica – kritika jednog domaćeg stereotipa. Budi ženo dobra svom mužu, i budi tu za njega, al ne pitaj puno. Socijalna težina leži u kaosu odnosa koji proizlazi iz društvene indiferentnosti. Efektnija scena na kraju je stoga preispitivanje usamljenosti među Ilijom i Lujom, dok je Bajino priznanje o ljubavi prema Keki, osjećaju koji nikada nije naučio izraziti, prirodan i očekivan ishod priče.

Na Majstore je najbolje gledati kao na filmsku crticu o hrvatskom životu. Humor, koji je često infantilan i simplističan, kontrast je  prikazane ravnodušnosti življenja. No, treba li nam doista još jedan film koji govori kako je sjebano živjeti u Hrvatskoj? Zasigurno ne, ali Matanićevo ostvarenje ipak ima i širi značaj, kao jedna lagana misao o teškom socijalnom stanju, i kao zabavan uvod u izuzetan filmski festival.

Leave a Reply

Your email address will not be published.