“Prometejev” brodolom

Piše: Sven Mikulec

br11

Propustivši novinarsku projekciju koju, po svemu sudeći, nisam smio, ostadoh uskraćen za rano gledanje dugo najavljivanoga novog spektakla Ridleyja Scotta, prequela kultnog Aliena jednostavno ali upečatljivo krštenog Prometheusom. U međuvremenu, dok sam svoju pažnju posvećivao mnogo manje aktualnim i kontroverznim filmovima, najiščekivaniji SF ovoga desetljeća podigao je pozamašnu prašinu diljem svijeta, dijeleći publiku na čvrsto formirane pro et contra tabore, ostavljajući najmanje ljudi negdje između. Međutim, kao što svi mi koji godinama gledamo i volimo filmove dobro znamo, na putu između teškoga smeća i remek-djela nalazi se dosta toga. Na tome je putu svoje zasluženo mjesto pronašao i Prometheus.

Da budem iskren, ovoliko podijeljeno gledateljstvo nisam vidio još otkad su Cameronove divovski plavi ljudi jahali one reptile u jednom od financijski najuspješnijih filmskih projekata svih vremena koji je s vremenom zaradio reputaciju bezdušne kopije, style over substance reciklaže nekih starih motiva i priča. Iskreno zaintrigiran pomalo fascinantnim brojem ogorčenih gledatelja, ponukan sasvim solidnim prijemom kod kritike i činjenicom da je film domaćim filmofilima dao dovoljno jak razlog da mjesecima održavaju tu temu itekako živom na najvećem nam forumu, odvojih dva-tri sata života i otvorena uma pružih starom majstoru priliku da me pridobije na svoju stranu. Ovaj me film možda i nije naučio puno toga, ali mi je jednu stvar naznačio kristalno čisto – nije narod glup, i ako na svakih deset gledatelja naiđem na petoricu bijesnih, nešto je s Prometejom pošlo strašno po zlu.

HG2

Čuo sam više puta kako je box office ionako jedini relevantan kritičar, a taj je ispit Scottov film položio k’o od šale. 400 milijuna ne samo da krpaju sve troškove (130), već i praktički garantiraju nastavak. Međutim, čini se da je i većina kritičara digla palčeve gore, valjda više iz poštovanja prema tvorcu Aliena i Blade Runnera nego nekakve želje da pošteno prenesu dojmove ionako dovoljno napaćenom narodu – 73% na Rottenu pouzdan su pokazatelj da film nije ni izbliza toliki drek kakvim ga moji brojni razočarani poznanici prikazuju. Ali s brojkama na stranu, ne trebaju mi tuđi izvještaji niti statističke tablice da mi pomognu dešifrirati što to moje monitorom računala već pomalo načete oči jasno vide. A gledam u neiskorištenu priliku veličine planeta na koji je, više na našu nego na svoju žalost, posada Prometeja sletjela.

Ali, čekaj… Pa nije moguće da je Ridley Scott, čovjek koji stoji iza dva čista klasika filmske umjetnosti, toliko ishlapio da više ne zna svoj posao. Kako je moguće i da je film s toliko cijenjenih imena ispao toliki kiks? Charlize Theron, Noomi Rapace, Michael Fassbender, Guy Pearce, Idris Elba… Stavite ovu petorku u istu sobu i snimajte ih kako igraju Pictionary, i nećete moći odlijepiti oči od ekrana. Zašto onda i ja stojim među uzrujanom masom prosvjednika? Zbog koga nije ispunjen potencijal naznačen već u brojnim trailerima i aktivnom viralnom kampanjom kojom smo bivali bombardirani mjesecima prije premijere, potencijal obećan bogatom filmskom tradicijom koju si je ovaj “nasljednik Aliena” drznuo preuzeti na svoja nedorasla leđa? Vjerojatno nitko tko je pogledao film neće biti previše šokiran kad svoj optužujući prst usmjerim prema scenarističkom dvojcu koji se, prigodno imenu serije koja je jednog od njih proslavila, u ovako velikom i važnom zadatku – oprostite na preočitoj igri riječima – jednostavno izgubio.

Pisanje je, dakle, Ahilova peta filma koji je, u nekim drugim rukama, mogao izgledati daleko, daleko bolje. Puno puta dosad, siguran sam, čuli ste prigovore ovakvog tipa od strane pametnjakovića koji su s pisanjem upoznati koliko i Šerbedžija s britanskim naglaskom, pa ću pokušati argumentirano objasniti na što točno mislim kad gospodu Damana Lindelofa i Jona Spaihtsa imenujem odgovornima za Prometejev brodolom.

black swan

Postavljanje pitanje bez odgovora

Otkad pišem ovdje više puta sam upozoravao na iritantnu potrebu američkih filmaša da publici objašnjavaju čak i najočitije stvari u filmovima, štedeći ih i sekunde razmišljanja, kao i zabrinjavajuću činjenicu da to većinu ljudi baš i ne uzrujava. Tih problema Prometej nema. Međutim, jedna je stvar ponuditi nekoliko hintova i pustiti gledatelju da sam dođe do zdravog zaključka, a sasvim je druga postaviti pitanje isključivo pitanja radi, bez ikakve namjere da se na njega odgovori. Da sad ne nabrajam sve “loose ends”, dovoljno je baciti pogled na ovu listu nelogičnosti i propusta koje je sastavila cjepidlaka veća čak i od mene, ili pak iznimno zabavni alternativni “iskreni trailer” na kraju članka.

U dva sata Prometeja dotaknuto je mnogo, mnogo tema, od čega je dobar dio obrađen – da sam kompetentniji, mirnije bih duše rekao – upravo nekompetentno. Kao da su željeli toliko toga reći, a vremena nije bilo dovoljno, Lindehof i Spaihts ponudili su mi natruhe interesantnih priča, nabacane slike i scene koje bi mogle biti značajne u nekom drugom, više sati dužem filmu. Poput nepripremljenoga đaka koji test pokušava riješiti tako da impresionira profesora kvantitetom odgovora, bez da se praktički ijednom pitanju pošteno posvetio, scenaristi i ovdje skaču sa slike na sliku, ne dajući ni približno dovoljno pažnje razvoju svojih ideja, ako ih je uopće i bilo. Lako je moguće, dakle, da se priča pisala piskaranja radi, jer više od ičega u scenariju Prometeja fascinira kako je moguće da se na ovoj razini filmskog stvaralaštva uopće ekranizira ovoliko rupava podloga. Da se razumijemo – nipošto ne negiram filmu nekoliko interesantnih ideja. Tragično je, međutim, što se s tim idejama moram upoznati putem pročitanih intervjua s Ridleyjem ili specijalnih dodataka na Blu-Ray izdanju.

HG1

Karakterizacija likova – jel’ to nekaj za jest’

Kad pred očima imate svemirski brod sa šačicom ljudskih putnika koji žele obaviti po život opasan posao i vratiti se kući, imperativ svakog filma koji želi biti iole uspješan jest da vam ti likovi prirastu srcu. Da bi se to dogodilo, potrebna je pošteno odrađena karakterizacija aktera. Kao što početak filma otkriva, na brodu se nalazi sedamnaest ljudi, od čega se film posebno posvećuje 6-7 izabranih sretnika. O njima, pak, ne saznajemo gotovo ništa što bi nam ih imalo približilo.

U predstavljanju vrle nam posade, scenaristi iz, predmnijevam, vlastite nemaštovitosti pribjegavaju rješenjima zbog kojih prosječan gledatelj poput mene nema drugog izbora nego zaključiti da s Prometejevim putnicima nešto ozbilja ne štima u glavi. Holloway, jedan od dva glavna i odgovorna znanstvenika, dvije godine putuje svemirom kako bi si dokazao postojanje Inženjera, da bi se nakon nekoliko sati istraživanja i pronalaska jednog mrtvog Inženjera dohvatio boce i u viskiju pokušao utopiti razočaranje činjenicom da je zaslužan za najveće znanstveno otkriće u povijesti čovječanstva. Kapetan Janek, s druge strane, ostavlja dvojicu članova posade izgubljene u tuđinskoj građevini u prisustvu neidentificiranoga aliena i odlazi malo umočiti u odaje naoko frigidne šefice ekskurzije, privlačne Vickers, u jednoj od najmanje zahtjevnih uloga Charlize Theron ikad. Dvojica znanstvenika koje su ostavili izvan broda, pak, priča su za sebe. Biolog i geolog u svojih su petnaestak minuta slave uspjeli demonstrirati takvu zavidnu razinu nesposobnosti da čitava premisa, ona o milijarderu koji unajmljuje ekipu istraživača u nadi da će dobiti produljenje života, praktički iste sekunde pada u vodu. Zar su to najbolji stručnjaci koje milijuni mogu privući? Genijalci koji se, uz svu silu GPS-a, virtualnih karata i neprekinute komunikacije s brodom, uspiju izgubiti u tunelima? Nije bilo kvalitetnijega kadra od Boleka i Loleka, koji se preplaše 2000 godina starog trupla, ali nemaju problema s tepanjem zubatom, kobrastom alienu koji im dođe glave? Vrhunac bi, svima usprkos, vjerojatno bila već spomenuta hladna Vickers, koja u tomidžerijevskoj maniri nije sposobna skrenuti s putanje padajućega svemirskog broda, nego pravocrtno trčati dok ne bude zgnječena, na opću radost publike. Ne preostaje nam drugo nego da zaključimo, ili su scenaristi svoj dio posla obavili zbilja traljavo, ili su nam u Prometeju majstorski podvalili zamaskiranu kritiku čovječanstva, kojem predviđaju crnu, oglupljelu budućnost u kojoj će čak i u visokim znanstvenim krugovima carevati većinom idioti. Moj glas ide prvoj varijanti.

2

Neshvatljiva rezanja

Još jedan argument ionako natrpanom arsenalu protivnika filma ide i podatak da je vrlo sličnu osnovnu priču imao i mnogo manje bombastično najavljivan mali SF s Jodie Foster u glavnoj ulozi. U Contactu (1997.) tako imamo starog milijardera na rubu smrti koji financira znanstveno putovanje u svemir žene koja nikad nije prežalila gubitak oca, osobe koja ju je uvela u znanstveni svijet. Primjećujete sličnosti? Nedovoljno, dakako, za bilo kakve pravne mjere, daleko od opravdanosti nazivanja Prometeja kopijom, ali više nego dovoljno za pojačani ‘meh’ efekt koji je ovaj film na mene uspio ostaviti.

Ono što dodatno uzrujava jest činjenica da je film u kina stigao poprilično iskasapljen. Neshvatljiva mi je i uvredljiva odluka studija da izrežu dijelove Scottova filma koji možda i ne otkrivaju toliko toga novoga, ali itekako popravljaju dojam što se tiče karakterizacije robotoidnih, plitkih likova uz koje ideja uništenja ljudske rase ne zvuči baš toliko strašnom. Dakako, dežurni branitelji filma veselo će istaknuti, taj materijal dostupan je ne samo na Blu-Rayju, već i na više lokacija na svemrežju. Koga zanima, uz par klikova bacit će malo svjetla na Prometeja i njegovu posadu. Sve je to super, ali zar je to pravi način? Nemam problema s razmišljanjem o pogledanom filmu, često naknadno idem malo istraživati da zadovoljim vlastite nemirne duhove, ali ako se od mene očekuje da čitam intervjue s redateljem i scenaristima ne kako bih si potvrdio neke svoje teorije već kako bih saznao više o likovima i u glavi si ih učinio ljudima od krvi i mesa, onda se cijela ova priča bez problema može nazvati, da prostite, jednom velikom pizdarijom.

HG4

Konačni sud

Dakle, negdje na livadi između dva posvađana tabora, čvrsto prizemljen i prilično usamljen, rado priznajem da u vizualnosti i ponekim natruhama prave atmosfere ovdje nalazim ponešto privlačnosti. Isto tako, nažalost, osjećam se obaveznim upozoriti na njegove nedostatke, lako uočljive čak i s udaljenosti od 35 milijuna svjetlosnih godina. Traljavoga pisanja i osjetnog izostanka napetosti (sjetite se posljednjeg obračuna… ako niste zažmirili u krivi trenutak!), Prometej je jedan od razočarenja godine. Film koji je imao preduvjete biti velik, a na kraju je spomena vrijedan tek njegov utržak, povijest će, vjerujem, zapamtiti kao ništa drugo doli oku ugodnu promašenu priliku. To je upravo ono što najviše boli – dok svatko s parom zdravih, objektivnih očiju jasno vidi da se ne radi o „jednom od najlošijih filmova ikad“, neispunjeni potencijal ono je što ubija u pojam. Da imate dvojicu sinova, jednog intelektualno pomalo ograničenog, i drugog talentiranog i bistrog, ne biste se ljutili na ovog prvog što je završio, bez podcjenjivanja, kao izbacivač u noćnom klubu, odrađujući pet noćnih tjedno. Smetalo bi vas što ovaj drugi, obećavajući fakultetlija, visi po krčmama i trati život donoseći krive odluke. Prometej je Scottovo dijete koje je moglo daleko dogurati, ali je, na žalost svih nas, upalo u prilično loše društvo.

14 komentara za ““Prometejev” brodolom

  • Gjuro says:

    Potpis na sve i thumbs up za još jedan zanimljiv tekst. :)

  • Luther says:

    Slažem se sa svime, a jedino što želim je da netko spriječi Spaihtsa i Lindelofa u pisanju nastavka, što neće napraviti jer je film zaradio pa će im dat još jednu priliku.
    Odlično si to opisao na kraju, neispunjeni potencijal. 😉

  • Valentino Bahun-Golub says:

    Sve to stoji kaj si napisao, al ja ću ga i dalje branit.
    Ja na to gledam ko na Jacksonove prstenove, iako ću se usuditi reći da je “najslabija” Družina bila bolja od Prometeja, možda baš dođe drugi ili treći nastavak koji će bit odličan i koji će, možda, opravdat traljavost ovoga. 😀

  • filip says:

    film koji je imao potencijala, ali su ga scenaristi zasrali do ubera, šteta.

  • Jacob "Jake" Harper says:

    Remek-delo i najbolji sf u zadnjih 20 godina, 10/10 je moja ocena.

  • David says:

    Odlican film ! Dosta podcenjen i neshvacen.

  • Sven Mikulec says:

    Ne napadam ga bezveze, i ja sam želio da bude najbolji sf u zadnjih 20 godina.

    Davide, neshvaćen?

  • Shaw says:

    svidja mi se film ne znam zasto ga neki pljuju toliko. 8/10

  • Sven Mikulec says:

    Puno sam gorih filmova pogledao ove godine, ali nijedan nije imao toliki neiskorišteni potencijal. Ako te zanima zašto ga “neki pljuju toliko”, pročitaj što s filmom objektivno ne valja. Prije svega, preskroman scenarij, na trenutke diletantski.

  • Deckard says:

    Da je samo na trenutke diletantski, to bi bilo odlično.

  • MILAN says:

    Odlično napisano.

  • The Warrior says:

    Zaista odličam tekst!
    Šta se tiče samog filma, zaista sam pratio sve o njemu ,dok je bio i u predprodukciji i postprodukciji. Imao sam velika očekivanja. Naravno početak filma mi je bio zaista odličan, međutim što je radnja išla dalje to sam i ja gubio volju pogledat film do kraja.
    Istina, nije najgori film godine, ali s obzirom da ga je režirao Ridlay Scott, veliko razočarenje!!!!!

  • hnjohnjo says:

    Film koji je pokušao kombinirati sf genijalnost Aliena i intelektualnu veličinu Odiseje. Konačni produkt je obična pretenciozna izdrkotina u rangu sramotnog bućkuriša kojeg imamo prilike vidjeti u prvoj epizodi Masterchefa. Šteta, šteta, šteta…

  • Mujan says:

    komentirao sam predviđanja zarade najocekivanijih filmova za box office prije godinu dana na comingsoon.net .. to je bilo nakon izlaska trailera za prometeja koji, ako malo obratimo pozornost otkrije vecinu filma..moja jedina nada je bila, i ostala do zadnje minute filma da ce noomi zaista postaviti njena pitanja tvorcima aleina,a ja dobiti barem neke odgovore. Iako bi i to bilo prekasno da mi prometej ostane bilo sto vise od filma kojeg sam najvise ocekivao, koji je zasrao i kojeg nemam s čime braniti…Ne krivim samo lindelofa…znam jednu anegdotu iz prve ruke sa snimanja jednog ridleyevog filma u maroku u kojem je stari “mag” pokazao da je ostario,a to je bilo prije 10-ak godina…

Leave a Reply

Your email address will not be published.