Posljednji pozdrav legendi: Tony Scott

Piše: Danijel Špelić

Filmski svijet podložan je istim pravilima kao onaj stvarni, anonimni. Ljudi umiru. Poznati, nepoznati, svi znamo kako putovanje završava. S poznatima je stvar drugačija zato što imamo dojam da ih poznajemo, da njihov rad nekako održava ono što bi sami rekli, da nekako pogode emocije kojima smo okruženi i da njihova vizija baca bolje svjetlo na stvarnost koja u stvarnosti nikad nije tako zabavna. Skloni smo pretjerivanju i preuveličavanju kad se dogodi smrt poznate osobe, hvalimo kvalitete koje nemaju, zaboravljamo na mane koje imaju, ali sve je to dio životnog ciklusa i, da budem potpuno otvoren, rijetko kad me takve stvari diraju. Život ide dalje, takva su pravila igre. Ipak, jutros kad sam posve slučajno naletio na obavijest da je poznati redatelj holivudskih adrenalinskih slikovnica, Anthony D. L. Scott (poznatiji u filmskom svijetu kao Tony Scott) iz nekih, za sada još uvijek neobjašnjivih razloga, izvršio suicid skokom s mosta u predgrađu Los Angelesa, prvo što sam osjetio bila je apsolutna nevjerica. Poznati redatelj, budimo iskreni, nikad neće imati takav status popularnosti jednog Heatha Ledgera (kojem su uvalili i posthumnog Oscara, za boga miloga) te vijest, očekujem, neće imati preveliki odjek u filmskom svijetu. Hoće, ne zavaravam se, ipak je to čovjek kojeg bez neke posebne muke možemo proglasiti i jednim od najjačih imena holivudskog biznisa (dolazi u paketu sa starijim bratom Ridleyjem) i nije tamo neki no name anonimac, ali teško da će se sakupiti horde obožavatelja i žaliti tragičan gubitak za filmsku umjetnost. To je prirodno, očekivano, jer čovjek je svoju karijeru, ime i reputaciju izgradio iza kamere, a ne ispred nje, što je danas postalo nekako sinonim za slavu. Vjerujem da će kolege redatelji biti pogođeniji jer je s dosta njih bio što prijatelj, što mentor, što suradnik, a svaki od njih moći će potvrditi da je bio jedan od rijetkih koji su mogli doći na bilo koja vrata i reći bilo kojem producentu up yours! zato što je imao svoje autorstvo kao jamstvo da će isporučiti kvalitetu bez obzira na čemu radio.

A Scott je bio autor s velikim A, to će vam reći svi koji imalo dublje prate filmska zbivanja i mehaniku industrije (drugim riječima – idu dalje od običnih trač rubrika) jer u dubokom moru bezukusa on je uspješno nametnuo svoj stil, svoj način režiranja i svoj vizualni potpis te se itekako istaknuo kao netko tko zna što radi. Cijela priča počinje još tamo daleke 1983. godine, kad je režirao svoj debitantski film The Hunger. Vampirsku, horor, romantičnu priču koja je pažnju privukla senzualnim nastupima Catherine Deneuve i Susan Sarandon. Neki će reći i erotskim, ali to nećemo zamjeriti jer kad su u pitanju tako vrsne glumice (i jedne od najljepših), to nikad nije prevelika mana. Film, sam po sebi, nije baš obećavao nastup redateljske zvijezde, no tri godine kasnije dolazi ono pravo. Tadašnji producentski tandem Don Simpson i Jerry Bruckheimer, svjestan da su 80-e godine prošlog stoljeća u vladavini klinaca koji odrastaju na šarenilu MTV-a, angažiraju Scotta da bude za kormilom adrenalinskog postera za zrakoplovstvo, Top Gun, zato jer im se svidio njegov rad na nekoliko glazbenih spotova. Film postaje instant financijski uspjeh, osigurava karijeru mladom Tomu Cruiseu, ali ujedno predstavlja i Scotta u svjetlu po kojem će ga većina zapamtiti. Prva stvar: ostao je u jako dobrim odnosima sa Simpson/Bruckheimer dvojcem te su zajedničkim snagama izgradili čak sedam filmova (ako nisam nešto promašio), što je veza kakvu ni stvarni brakovi ponekad ne prežive. Druga stvar: pokazao je stil koji će drugi, njegovi nasljednici, pokušati kopirati. Vizualni izričaj u njegovim filmovima često nadograđuje samu sliku, prepoznatljive ugašene crveno-žute boje postale su nerazdvojni dio njegove filmografije (od koje je odstupao tek u rijetkim slučajevima), zbog čega je i dobio opise da je redatelj ”slikovnica”. Uspješnih slikovnica, ako ćemo baš iskreno, no svejedno slikovnica.

Kritika ga, ironično, nije mazila. Zašto ironično? Istodobno, njegov brat Ridley bio je miljenik kritike, ali su njegovim filmovima izostajali financijski uspjesi, dok je Tony bio suprotna priča. No, to uopće nije smetalo dvojici braće da budu itekako povezani u filmskom poslu te da jedan drugom podržavaju projekte (producentska kuća Scott Free Production), čak ni kad nisu oni iza kamere (producenti su popularnih serija The Good Wife i Numb3rs), čime kao da su prkosili onoj poznatoj s obitelji jedi i pij, ali nikad ne posluj. Iako oduvijek u sjeni starijeg brata, to uopće nije smetalo da Tony naslaže niz prepoznatljivih naslova na kojima su odrasle generacije i koji su danas kultni filmovi. Nastavak Beverly Hills Copa, Days of Thunder, The Last Boy Scout, Crimson Tide… samo su neki od naslova koji nose njegov potpis i dovoljno je reći kako baš zbog tog potpisa imaju ono nešto što ih čini gledljivim (pa makar da se radilo o dinamici i tempu snimanja). Ipak, bilo bi pogrešno reći da je čovjek sposoban raditi samo slikovnice tankoga scenarija (koga zavaravamo, neki od tih filmova i nisu imali scenarij) jer povremeno bi izbacio projekt koji bi malo zaustavio salve loših kritika i donio nešto dobro na obzoru. Revenge je jedan od rijetkih trilera osvete koji su uspješno spojili bogatstvo vizualnog s bogatstvom sadržajnog, što mu je donijelo ugodne kritike i ne baš uspjeh na blagajnama, ali je ujedno otvorilo vrata ustaljenoj rutini da povremeno izbaci i nešto manje, za svoju dušu, što bi se reklo. Najpoznatiji u toj priči je svakako True Romance, kome su Tarantinov scenarij i Scottova režija donijeli samo dobro, čak i pozitivnih kritika.

Crimson Tide uvest će još jednu konstantu njegovih filmova: Denzela Washingtona. Šest zajedničkih projekata. Neki će reći da možda i nije bio najbolja konstanta njegovih filmova, ali svakako je uspio iskoristiti inače dobru Denzelovu pojavu na najbolji način, stvarajući sasvim pristojnih šest filmova, od kojih je posljednji, Unstoppable, i više nego korektno podsjetio da je Scott jedan od rijetkih redatelja koji znaju režirati akcijske filmove i napraviti ih dostupnima za sve generacije gledatelja. Nije da u karijeri nije imao i povremenih promašaja (očajni Domino i bezlični The Fan), ali kad se sve zajedno uzme u obzir, imao je filmografiju vrijednu pažnje. Pronađite danas nekoga tko nije barem čuo za Top Gun i spreman sam vam platiti piće. Čak i dva.

Zašto vam to sve govorim? Dosta toga znate i sami (ako ne i sve), ali možda vam želim reći da je za mene Scott bio ono što je za neke Robert De Niro. Istina i bog, surađivali su njih dvojca na već spomenutom i ne tako sjajnom The Fan, ali ovdje želim slikovito opisati kako netko obično ide gledati film radi kvalitete koju De Niro (stavite ime omiljenog glumca) isporučuje, dok sam ja išao istu stvar raditi (radim to i danas) s filmovima Tonyja Scotta. On je sporedni krivac što danas imam ovakav filmski odgoj (glavni je John Carpenter) te što ustvari imam popriličan respekt za redatelje koji imaju svoj posebni stil, među koje mogu mirne duše ubrojiti i Michaela Bayja (padam na redatelje koji imaju sličan vizualni stil). No, nije samo vizualni stil taj koji mi se sviđa već otvoreni pristup materijalu. Klišejima. Već viđenim stvarima. Nazovite to kako želite. Kada netko izvuče maksimum iz priče tanke kao list papira onda znate da zna posao, ali da još bolje poznaje ukus publike jer kada vas uspije uvući u istu tu tanku priču, te vam još prodati over the top stvari (prva pomisao mi je vožnja vlaka na dva kotača u Unstoppable) i vas doslovce nije briga za nelogičnosti, onda je to posao koji zaslužuje svaku pohvalu. Doduše, Scott je napredovao od redatelja akcijskih slikovnica do redatelja punokrvnih filmova, ali kad se pogleda u retrospektivi… baš i nije. Svijet oko nas se promijenio. Ono što je prije bila lagana zabava, danas su kultni filmovi te je nekako postalo in priključivati redatelje u jednu kompoziciju (već kad sam se zakačio na Unstoppable) i naglašavati kako su bili ispred svojega vremena. To je opet jedna velika ironija, s obzirom da je sad u istom vagonu s bratom Ridleyjem (koji je bio vizionar što se tiče Blade Runnera) jer dok je jedan preoblikovao SF scenu, drugi je gotovo samostalno preoblikovao akcijski žanr.

O tome u tim danima nisam znao ama baš ništa. Ja sam jednostavno gledao filmove. Bez kompliciranja. Možda ću zato uvijek biti pobornik njegova rada jer dok drugi kažu: površno, klišej, već viđeno, isprazno… kod mene u knjizi stoji: zabavno, smiješno, napeto, vrhunski režirano. Znam da će oni koji preferiraju ozbiljnije umjetničke dosege biti ponešto… nezadovoljni ovakvim preokretanjem činjenica, no ako vas određeni filmovi asociraju na nešto drugo (bolje dane, zabavnije dane, bezbrižnije dane), onda je njihova vrijednost puno veća nego što vam to govori kritika. A filmografija Tonyja Scotta jedna je od rijetkih kojima se uvijek mogu vratiti i nanovo pronaći ono nešto što je danas gotovo nestalo iz filmova na kojima smo odrasli. Zato jedno veliko hvala, majstore, za sve lijepe trenutke koje sam imao ispred ekrana i nadam se da sad počivaš u miru.

3 komentara za “Posljednji pozdrav legendi: Tony Scott

Leave a Reply

Your email address will not be published.