Pogrešno skretanje “Zvjezdanih staza”

Piše: Marko Pojatina

Proslov

Bit ću posve iskren i priznati da sam se od samoga početka protivio zamisli o rebootu franšize. Kad sam pak čuo da će jedanaesti nastavak najvećega znanstvenofantastičnog serijala svih vremena producirati, režirati i kreativno voditi J. J. Abrams koji nam je „podario“ sapunjavo tinejdžersko smeće Felicity, akcijsko tinejdžersko smeće Alias i mozgoispašni™ akcić Nemoguća misija III, sva su se moja nadanja da ću makar dobiti kvalitetan reboot razbila o hridine surove holivudske stvarnosti diktirane neizmjernom mogućnošću što veće zarade na publici kojoj na čelu piše „We wantz sum wow-effect!“. (Ista je to publika koja slini za tzv. „sagom“ Sumrak i Avatarom, ali sad već skrećem s teme.) Ipak, kao dobrica kakva jesam, odlučio sam filmu pružiti priliku jer sam još uvijek vjerovao u mogućnost, ma kako malena bila, da će mi se film svidjeti. Uostalom, tko ne bi volio da ga se ugodno ne iznenadi? Alaj sam se grdno prevario! Svi mogući foršpani, zakulisna šaputanja, fotografije koje su procurile iz studija pa čak i Abramsove nevjerojatno drske i bezobrazne izjave i sve ostalo što me trebalo pripremiti za potpuno drugačiji svijet Zvjezdanih staza od onoga uz koji sam odrastao nije ni izdaleka naslućivalo ovakav strašan kulturocid nezabilježenih razmjera.

Nemojte me pogrešno shvatiti, Zvjezdane staze XI imaju sve što se može očekivati od jednog tipičnog holivudskoga blockbustera, donekle su zabavan film, vizualno dojmljiv, dobre tehničke i umjetničke izvedbe, a usputnomu gledatelju s površnim poznavanjem žanra još uvijek izgledaju kao Zvjezdane staze. Čitatelje ću poštedjeti svojih digresija o tome što mislim o rebootu i njegovim kobnim posljedicama do samoga kraja kritike, a zasad ću se ograničiti na opaske o samome filmu.

 

Priča

Daleko je najveća mana Zvjezdanih staza XI zaplet koji vrvi trekovskim klišejima kao nijedan dosadašnji film serijala. Put kroz vrijeme, zlikovci koji nastoje unišititi Zemlju, potpuno novi Enterprise koji je prva i posljednja crta obrane itd., Zvjezdane staze XI skupile su ih sve i priskrbile scenaristima neosporni naslov Pokémon-majstora. Imajući čak na umu da je to reboot i da u znanstvenofantastičnome svemiru Zvjezdanih staza neke stvari ionako funkcioniraju drugačije nego u stvarnome svijetu, zaplet je svejedno potpuna zbrka. Cijela priča počiva na beskrajnome nizu posve nevjerojatnih slučajnosti nabacanih tako da se cijela izvorna postava (Kirk, Spock, McCoy, Scotty, Uhura, Sulu i Čekov) i samo i isključivo ta postava nađe zajedno na brodu imena Enterprise unátoč potpuno različitim okolnostima u kojima se sreću. Prvi je element u tom nizu to da je Narada odbačena gotovo točno na ono mjesto i u ono vrijeme kad bi se Kirk trebao roditi. Bezumni je vrhunac takva razvoja kad se Scotty kojega je protjerao njegov profesor, Spock (izvorni) kojega je Neron iskrcao da gleda uništenje Vulkana i Kirk kojega je Spock izbacio u kapsuli za spašavanje eto svi nađu baš na površini Delte Vege unutar nekoliko kilometara! To je samo najočitiji primjer, ali odnosi su sviju likova građeni po istome obrascu, počevši s Kirkom u čijoj se neposrednoj blizini eto sasvim slučajno gradi Enterprise iz toga vremenskoga pravca, a u Iowi sreće i Uhuru za koju se ispostavi da je tri godine kasnije Spockova jebačica. Nadalje, Spock je taj koji programira čuveni ispit Kobayashi Maru na kojemu Kirk vara. Pobogu, od svih ljudi u galaktici, zašto baš on!? Slučaj Archerova bigla (Porthos VII!?) kojega Scotty izgubi u teleportaciji još je jedan, i to prejadan primjer (a i prilično loš pokušaj šale). Zbog krajnje retardiranoga načina na koji se isti likovi nađu na okupu u posve različitome vremenskome pravcu i na koji su stari i novi vremenski pravac povezani svemir se Zvjezdanih staza doimlje poput komšiluka nekog seoceta u Dalmatinskoj zagori.

 

Likovi i gluma

Na svu sreću, sami su likovi uglavnom bolje razrađeni od svojih priča i međusobnih odnosa, a neki su od glavnih glumaca čak odlični.

Glavni je lik u filmu James T. Kirk – svjedočimo njegovu rođenju na izubijanome šatlu dok mu oca na Kelvinu samo sekunde dijele od smrti, vidimo koliko je lakouman kao dijete i adolescent i kako iz svoje mladenačke bahatosti i obijesti vara na čuvenome ispitu Kobayashi Maru. Ali čim kadeta Kirka kriomice ukrcaju na Enterprise, taj se mladić od kojih dvadesetak godina već uglavnom nastoji držati kao svima nam poznati kapetan Kirk, samo bez čina (koji će na kraju dobiti na lijepe oči), a uokolo juri kao muha bez glave samo zato što ga na to tjeraju takve okolnosti. Iako se kapetan Pike dobrano trudi da Kirk ima viši cilj u životu, napretka baš i ne vidimo. Kirk naprosto mora postati junakom; to mu je sudbina. U jednom prizoru čak i sjeda na kapetanovu stolicu s glavom naslonjenom na ruku na veoma šatnerovski način. Tako da što se razvoja lika tiče, ne vidimo toliko toga o Kirku koliko bismo mogli očekivati od filma čija se radnja odvija nekoliko desetljeća. Doduše, ruku na srce, nije da bih ionako poželio vidjeti mnogo ovoga novog Kirka. Što se izbora glumca tiče, Chris Pine bi eventualno mogao biti dobar izbor za prikaz Kirkove bolno iritantne drskosti kad ne bi bilo njegove odvratne samodopadnosti i dječačkog lica na kojemu se iščitava uvjerenost u vlastitu tjelesnu privlačnost. Bljuv!

Kako film odmiče, težište se postupno pomiče od Kirka na mladoga Spocka. Nakon uništenja Vulkana (velika prekretnica u filmu), priča se još uvijek priča uglavnom iz Kirkova gledišta, ali je Spock postao ključnim likom, zbog toga i što njegov pandan iz prvotnoga svemira stupa na scenu i time mu na neki način (doslovno!) udvostručuje važnost. Mladi se Spock razbjesni kad ga Kirk izazove, ali uništenje Vulkana lako opravdava njegovu reakciju. Bojao sam se da bi taj prizor mogao pogubno djelovati na stoički ugled najvulkanca svih vremena, ali sad ga odobravam. Na Spockovom bih mjestu i ja zgrabio Kirka za vrat! Sa Spockovom vezom s Uhurom još nisam načisto i ne znam što da mislim. Svakako je ironično to što Kirkove čuvene vještine zavođenja na njoj nisu upalile. Sve u svemu, Spock je Zacharyja Quinta svijetla točka filma. Ne samo da zaista pomalo sliči na mladoga Nimoyja, a to nikako ne bih očekivao prije nego sam ga vidio sa šminkom, nego pogađa i njegove izraze lica te srećom ne nastoji posve skinuti Nimoyjevo dizanje obrve, što bi i trebao ostati njegovim zaštitinim znakom.

Zoë Saldana je seks-bomba za većinu muškaraca, a i pokoju ženu. Meni nije, a nije mi ni zgodnija ni seksepilnija od Nichelle Nichols (u tim godinama, razumije se). Tvorci filma nastoje novu Uhuru prikazati takvom, i to tako što joj pružaju priliku da se igra i žene i časnice Zvjezdane flote. U njezinoj je ulozi, nažalost, mnogo više ovoga prvoga nego potonjega. Krajnje seksistički, glavna joj je svrha u filmu da bude točka na „i“ u sukobu Kirka i Spocka. Smeta mi i to što je stručnjak za toliko mnogo jezika. Zna sva tri romulanska narječja!? To mogu shvatiti samo kao čisto preseravanje uzememo li u obzir da izvorna Uhura nije znala čak ni klingonski.

Sjajan mi je Karl Urban kao McCoy, iako mi je malo zasmetala nelogičnost u njegovu prvome prizoru u kojemu kaže (u mojemu prijevodu) „Svemir su bolest i opasnost omotane u tamu i tišinu“. Zgodna rečenica, ali doista se moramo zapitati što je to bilo tako strašno u njegovu razvodu da je pristupio Floti unátoč svojoj fobiji od svemira. Prava je šteta što McCoyju ne daju mnogo više karakterizacije u filmu pa tako ostaje samo lik koji izgovara svoje rečenice kad to zahtijeva zaplet, iako mu je svaka na mjestu. Istaknut ću samo zaista smiješan prizor u kojem izgovara onu čuvenu rečenicu „Ja sam liječnik, ne…“ koja je postala zaštitnim znakom svih liječnika u Zvjezdanim stazama. Karl Urban je zaista „pravi McCoy“.

Karakterizacija je Scottyja (Simon Pegg) golemo razočaranje. Pojavljuje se tek nakon više od sat i pol filma, a glavna mu je svrha da bude nekakav lakaj. Čekov (Anton Yelchin) nešto je ozbiljniji kao lik, ali otkad je toliki vunderkind!? Sedamnaestogodišnji me zastavnik više podsjeća na omraženog Wesleyja Crushera iz TNG-a nego na Čekova iz Originalne serije. Sulu (John Cho) nimalo ne nalikuje Georgeu Takeiju, ali svoju kakvu-takvu ulogu dobro odrađuje, iako ga se jedva prepoznaje u jedinome duljem prizoru u kojemu se pojavljuje na bušaćoj platformi iznad Vulkana. Tamo žari i pali svojom katanom na rasklapanje (!?) jer je, naravno, svaki od 130 milijuna Japanaca samuraj.

Kapetan Pike (Bruce Greenwood) veoma je ugodan lik koji vidim kao ostatak iz starih Zvjezdanih staza, onih čiji mi se ugođaj, otvoreno priznajem, mnogo više sviđao. Predstavlja tip prokušanoga časnika Zvjezdane flote kakav je prevladavao u svih pet televizijskih serija, a kakav se ne može naći među svemirskim novacima Zvjezdanih staza XI. Pike je kapetan pod kakvim bih volio služiti u ovome novom kontinuitetu. Prava je šteta što na kraju završi kao admiral u kolicima. I Robau je kapetan vrijedan povjerenja, ali ima još manju priliku da to dokaže.

Doista ne znam što da mislim o Ericu Bani kao Neronu. (Uzgred, mislim li samo ja da su zbilja pretjerali s tom rimskom shemom za Romulane!?) Za početak, lik mu je naprosto presličan Shinzonu iz prethodnoga filma Nemesisa: sličnoga su podrijetla i izgleda, a i Neron želi uništiti Zemlju svojim zločinačkim superoružjem. Ništa neviđeno. Motivacija mu nikad ni izdaleka ne postaje jasnom. Čini se da nema pravi razlog, nego se samo ponaša luđački, ali ne uvjerljivo poput Khana. [ST II: The Wrath of Khan, 1982., R: Nicholas Meyer] Nakon što je ostvario cilj uništenja Vulkana, značenje mu brzo nestaje pa se pred kraj ponaša kao svaki drugi zlikovac koji je stjeran u kut. S druge strane, važno je primijetiti da je Neron taj koji zapravo na kraju pobjeđuje. Cilj mu zasigurno nije bio unišiti svaki federacijski planet jer taj rat nikako ne bi preživio. Ne, sve što je želio bilo je osvetiti se Vulkancima „oko za oko“, a taj je cilj veličanstveno ostvario. Krajnje bi eufemistično bilo to što na kraju zaustave Nerona i puste ga da umre na svome brodu nazvati pobjedom za posadu Enterprisea. Nije to čak ni Pirova pobjeda.

Uloga je izvornoga Spocka povjerena Leonardu Nimoyju uglavnom zato da u očima obožavatelja ovim novim Zvjezdanim staza udijeli njegov osobni imprimatur. Uloga mu je barem količinski više od poklonjene „ukrasne“ uloge, a lik mu je uklopljen na primjeren način. Na početku spasi Kirka od čudovišta na Delti Vegi, da bi mu postao privremenim mentorom, a kasnije i mladomu Spocku. Nimoy naizgled odrađuje svoj posao u skladu s očekivanjima, ali sam krajnje razočaran njegovom pretjeranom pasivnošću i suzdržanošću nakon što je svjedočio uništenju svojega matičnog planeta. To je osobito tužno jer je već pobacio u svome cilju da spasi Romul 2387. Zapravo je izvorni Spock, a ne njegov mlađi parnjak, taj koji je pravi tragičar u filmu. I nije samo zbog Spockove ili Nimoyjeve dobi da mi se lik ne doimlje poput onoga koji sam nekad znao. Spock je očito promijenjen, i to nagore.

 

Izgled i dojam

Propali me i djetinjasti pokušaji humora u Zvjezdanim stazama XI naprosto bacaju u očaj. Priznajem da je bila nekolicina zaista smiješnih prizora, ali većina je na tragu onog blesavog prizora iz Konačne granice [ST V: The Final Frontier, 1989., R: William Shatner] kad Scotty udari glavom o gredu. „Fora“ je s Čekovljevim iskrivljenim pokušajem izgovaranja kôda s riječi „Victor“ kao „Fiktor“ ne samo krajnje glupa i rasistička, nego i utemeljena na netočnom i pretjeranom isticanu tobožnje „egzotičnosti“ ruske fonologije. Glupim je Amerima možda i smiješno, ali nama koji smo čuli Ruse kako izgovaraju „Виктор“ samo je još jedan podsjetnik na kulturnu ograničenost američkog uma i filmova koji im se serviraju. Još jedna stvar koja mi se nimalo nije svidjela Scottyjeva je „teleporterska nesreća“ u kojoj završi u cijevi za vodu (koja je dio onog groznog seta strojarnice). Film obiluje i klišejima. Jedino što nedostaje legendarno je „Mrtav je, Jime“. Ne padam ni na Nimoyjevo „Svemir, konačna granica…“ na kraju koje bi očito trebalo natuknuti da da se nove Zvjezdane staze odatle nastavljaju baš kao Originalna serija kad svi znamo da nije tako. Uzgred, podsjeća me i na kraj epizode Enterprisea Ovo su putovanja“, a svi znamo koliko je uspješno to prošlo.

Scenografija Zvjezdanih staza XI potpuni je promašaj. O redizajnu se Enterprisea po svemrežju 😉 mnogo pisalo (Google daje 514 rezultata za Edselprise i Monsterprise) pa neću previše o (izmišljenoj) tehnici u filmskoj recenziji, ali moram reći da mi se nimalo ne sviđa i da se s time nikad neću pomiriti. Nažalost, nema čak ni mnogo smisla u novome svemiru. Budući da Spock u prošlost stiže nakon što je brod već izgrađen, baš i nema smisla da tanjur izgleda poput onoga na Enterpriseu iz prvoga filma [Star Trek: The Motion Picture, 1979., R: Robert Wise], nekih dvanaest godina ispred svoga vremena. I zašto svaka prostorija na brodu, kao i sva ostala tehnologija, u najboljem slučaju tek izdaleka nalikuju onima iz Originalne serije? Nimalo mi se ne sviđa ni set mosta (oko 600 relevantnih rezultata za iBridge), koji se sa svojim stalnim treptanjem, tuljenjem i bljeskanjem doimlje više poput dječje igraonice. Neprestane besmislene animacije na zaslonima sigurno izluđuju posadu nakon nekoliko dana na tome mostu. Unutrašnjost je strojarskoga odjeljka broda u oštroj suprotnosti s mostom. Izgleda više kao pivovara iz XX. stoljeća, što i jest, nego kao bilo koja strojarnica koju smo vidjeli u Zvjezdanim stazama, budi u stilu Originalne serije, Sljedećega naraštaja ili Enterprisea. Čini se kao da je brod pogonjen ugljenom i parom, a ne antimaterijskim reaktorom. Pregolema, premračna, anakronistična i naprosto odvratna, ova strojarnica najgori je set ikad uporabljen za unutrašnjost broda.

Nemojte misliti da mi je samo novi Enterprise na tapetu jer nisu ni ostali brodovi ništa bolji. Kelvin, na primjer. Ako bi trebao biti izgrađen prije petljanja s vremenskim pravcem, bi li ih ubilo da su sekundarni trup stavili ispod tanjura, a gondolu na vrh kao na svakom drugom federacijskom brodu iz tog razdoblja!? Nadalje, zašto unutrašnjost broda izgleda kao Željezara Sisak? Da se slaže s Karlovačkom pivovarom na Enterpriseu?

Ni „organski“ vanjski izgled Neronove Narade nije naročito uspio. Brod sa svim tim… pipcima (?) izgleda kao nekakva golema nakazna svemirska lignja ili hobotnica i više me podsjeća na nešto proizišlo iz mape H. R. Gigera nego na međuzvjezdani brod iz mojeg omiljenoga serijala. Nije ni unutrašnjost mnogo bolja. Kao da su svi oni mostovi preko beskrajnoga ponora i Kirkov i Neronov sukob na njima trebali biti nekakav hommage prvoj epizodi Zvjezdanih ratova. Što god da su autori te grozote uzeli kao uzor, brod se nimalo ne uklapa u dizajn romulanskih brodova i potpuno je promašen u smislu svega što znam o dizajnu brodova u Zvjezdanim stazama. Kad smo već kod toga, one su čudne tetovaže po licima Romulana u najmanju ruku glupe. Nema nikakva smislena objašnjenja za njih i zapravo su prilično jeftin i otrcan način da zlikovci ispadnu zli i strašni.

U proslovu sam već pohvalio visoke tehničke standarde filma, ali ni najbolja oprema što se tiče osvjetljenja, kamera, montažne opreme i CG-a nije ni od kakve koristi ako odgovorni namjerno odluče pokvariti snimke. Kao i svi drugi noviji akcići, i ovaj film obiluje stvarima koje zuje po ekranu i ne mogu se pratiti okom, uz nepotrebno zamućenje kretanja, nagle rezove u montaži, trešnju ili nagib kamera. Zbog sve su te nervoze na više razina, akcijski prizori, u svemiru kao i prsa o prsa, gotovo negledljivi. Sveprisutni odbljesci u objektivu u obliku vodoravnih plavih pruga samo su sol na ranu. U klasičnome je snimateljstvu bilo umijeće izbjeći odbljeske u objektivu, ali danas bi očito trebali dodati nekakav lažni osjećaj stvarnosti. Barem u prizorima u svemiru koji su u potpunosti CGI, odbljesci u objektivu umjetno su dodani, a pitam se jesu li napravili isto i u prizorima na mostu. Zapitao sam se nisam li možda previše krut za nove Zvjezdane staze. E, pa svakako sam prekrut za usrani vizualni „realizam“ što ga balavurdija u publici očekuje od filmova.

Još je jedna zamjerka općemu izgledu i dojmu filma to što je većina setova (sa „svijetlom“ iznimkom Enterpriseova mosta) jednostavno pretamna i nedostaje boje. Sve je manje ili više sivo: San Francisco je siv (od svih gradova!), Flotini su interijeri sivi, čak i svemirska anomalija, nešto što je u Zvjezdanim stazama obično veoma šareno, pojavljuje se u realističnoj (?) sivoj. Jedino što iskače iz sveg tog sivila uniforme su na Enterpriseu. Ne sviđa mi se ni estetika „preuzeta“ iz Zvjezdanih ratova, kao što je Kirkovo saslušanje pred Akademijom, ispred pune dvorane nepomičnih i jednako odjevenih kadeta u tamnocrvenome i, naravno, sivome. Nedostaje mi raznolikost među članovima Federacije koju smo vidjeli u svim dosadašnjim filmovima.

Moram se osvrnuti i na prizor koji sam doživio kao veliko osobno razočaranje i zaista bih volio da nikad nisam nešto toliko glupo i toliko razočaravajuće vidio u svojim omiljenima Stazama. Radi se o Kirkovu varanju na čuvenome ispitu Kobayashi Maru. U The Wrath of Khan, naime, Kirkovo je domišljato rješenje opisano kao „jedinstveno“ i „nikad prije pokušano“. Saznajemo da je Kirk „promijenio uvjete ispita“, točnije, „reprogramirao simulaciju tako da je moguće spasiti brod“ i da je zbog toga, unatoč varanju, pohvaljen za „originalno razmišljanje“. Iako nismo dobili potankosti o varanju, što samom činu daje neku tajanstvenost i mitsku vrijednost, znamo da očiti pokazatelj svoje spisateljske lijenosti i nedomišljatosti koji su nam scenaristi u ovom filmu podvalili s time nema nikakve veze. Tajanstvenost je uništena samom odlukom da to prikažu (posve nepotrebno), a mitska vrijednost načinom na koji je prikazano. Ovaj Kirk, poput kakva nedorasla dječarca, jednostavno u „igricu“ koja mu je preteška unosi „šifre“ koje onesposobljuju neprijatelja prije nego je akcija uopće počela. Doista neviđeno i domišljato, vrijedno svake hvale i slave! Dajte mu Zlatno runo i Podvezicu! Meni lavor, molim.

Zvjezdane staze XI opet imaju ono što su imale Zvjezdane staze: Pobuna (Insurrection), a čega nije bilo u Nemesisu – dojmljivu naslovnu temu koja se pamti nakon izlaska iz kina. Glazbena je podloga općenito veoma primjerena i nenapadna. Nakon nenadoknadiva gubitka pokojnoga Jerryja Goldsmitha, Zvjezdane staze očito su u Michaelu Giacchinu našle dobroga novog skladatelja. Prizor je s najdojmljivijom uporabom glazbe kad je George Kirk upravio Kelvina na sraz, a prizor se izmjenjuje između mosta i njegova novorođenoga sina. Okolna se buka postupno prigušuje i ustupa mjesto veoma osjećajnoj glazbi te tako naglašava i emocionalni vrhunac filma.

Na kraju, iako znam da visokobudžetni filmovi trebaju sponzore, moram se zapitati je li mali Kirk baš morao imati Nokiju u autu? Pogotovo imamo li na umu da se „u budućnosti ne služe novcem“ [ST IV: The Voyage Home, 1986., R: Leonard Nimoy] i ekonomija je „drugačija“ [ST: First Contact, 1996., R: Jonathan Frakes].

 

Teškoće s kontinuitetom i nedosljednosti

Od same su se najave filma mnogi obožavatelji dostojni tog naziva, uključujući mene, bojali da bi zaista mogao unišiti kontinuitet. E pa, Zvjezdane staze XI smještene su u novi kontinuitet od trenutka kad Kelvin naleti na Naradu, što lako može objasniti zašto je mnogo toga u filmu drugačije nego što bi trebalo biti, ali neke stvari, kao temeljni odnosi među likovima, unatoč svemu (i bez ikakva smisla) i dalje su isti. U svakom slučaju, budući da ne možemo poreći da je Vulkan zaista uništen u ovome svemiru, ne bi u biti trebalo biti teškoća s prihvaćanjem manjih stvari kao što su različit izgled broda i druge tehnologije. Ipak, nekoliko osnovnih dijelova trekovskoga nauka, kao i određene činjenice i događaji koji povezuju novi Abramsverse s izvornim svemirom, mogu još biti podložnima znatnim teškoćama s kontinuitetom. Zvjezdane staze XI daleko su najvećim prijestupnikom među svim filmovima i lako nadmašuju Zvjezdane staze V koje se upravo zbog toga prezire.

Budući da bi se o nebrojenim nedosljednostima filma mogle napisati čitave stranice, dajem nasumični izbor nekolicine najočitijih: Otkad je vulkansko nebo plavo? (Doduše, nije da bi to više išta značilo u novome svemiru.) – Otkad se centar San Franciska sastoji od ružnih sivih zgradurina kilometarske visine? Naravno, grad je izgledao nešto drugačije u svakoj seriji ili filmu do sada, ali nikad tako ružno. Zapravo izgleda poput Coruscanta i moram reći da mi je lagano dosta tih krajnje neprimjerenih referenci na Zvjezdane ratove koje se nikako ne uklapaju. – Zašto se izvorni Spock služi potpuno novim i besmislenim formatom zvjezdanih nadnevaka, a ne onim koji je uporabi od premijere TNG-a 1987.!? Toliko o trkeljanjima scenarista da taj Spock dolazi iz svima nam poznatog starog svemira koji ostaje očuvan. – Izvorni Spock na nebu Delte Vege vidi uništenje Vulkana. Odjednom je, dakle, Delta Vega sestrinski planet Vulkana, a ne udaljena kolonija [TOS: „Gdje još nijedan čovjek nije bio“]. I sve to samo radi nekog bezumnog razbacivanja imenima. – Odakle sad odjednom dolaze svi ti novi tuđinci i kad će izumrijeti ili netragom nestati!? Zapravo, koliko sam primijetio, svaki je pojedini tuđinac osim Vulkanaca, Romulana i Orionaca pripadnikom nove vrste. – Ako u Federaciji nitko nije svjestan da je u usporednome vremenskom pravcu sve dok se Neronov brod ne pojavi iznad Vulkana, zašto je sve (kao već spomenuti Enterprise) toliko drugačije i zašto nitko nije iznenađen izgledom Romulana? Uništenje jednoga broda može promijeniti tijek povijesti, ali to bi se na neki način moralo razvijati, a ne da sve jednostavno 25 godina kasnije bude potpuno drugačije. – Rudarski je brod, dakle, mrcina opremljena torpedima i svakojakim drugim oružjem koja može skinuti čitavu flotu od više brodova Zvjezdane flote ili 47 klingonskih brodova? – Uz to što izgledaju veoma drugačije, warp-pogon, fazori pa čak i teleporteri proizvode neugodne pucketave šumove. Osim toga, načelo je rada warp-pogona promijenjeno i sad uključuje nekakvu vrstu ispuha iz gondola što se nikako ne uklapa u ono što dosad znamo. – Već na Kelvinu se na mostu nalazi pravi prozor gdje bi trebao biti čuveni zaslon. – U pogonskome su odjeljenju pivovarski spremnici umjesto tehnologije 23. stoljeća. – Čini se da od Zemlje do Vulkana treba manje od pola sata. To bi na staroj ljestvici odgovaralo brzini od warp 65, samo nekih sedam-osam puta brže od staroga Enterprisea. – Klingonski se brodovi ovdje zovu „ratne ptice“ (engl. warbirds). Ako je čak i zloglasni, prezreni Brannon Braga priznao da su „klingonske ratne ptice“ u ENT: „Slomljeni luk“ bile pogreška, zašto se ta pogreška ovdje ponavlja? – Kirk je na kraju velikodušan i Neronu nudi pomoć, koju ovaj odbija. Potom otvara vatru na njegov brod. Zašto? Narada je očito bila osuđena na propast. Ne bi li mudrija i logičnija odluka bila pobjeći u warpu glavom bez obzira od singularnosti koja je upravo nastajala? Enterprise je i sâm jedva mogao pobjeći. – Kadet Kirk promaknut je u kapetana. I onda je svizac zamotao čokoladu.

U ovome je filmu „znanost“ u najbolju ruku klimava. Doduše, ukupno je manje izmišljenoga tehničkoga žargona (engl. technobabble) nego u većini prethodnih nastavaka, ali ako se pojmovi stvarne fizike s ozbiljnim prizvukom pogrešno predstavljaju, to baš i nije od neke pomoći. Kao prvo, supernova nikako ne bi planetu udaljenomu mnogo svjetlosnih godina zaprijetila potpunim uništenjem, a čak i ako bi predstavljala opasnost Romulu, imali bi godine za planiranje evakuacije. – Crna rupa stvorena malim dozama tajanstvene „crvene tvari“? No, dobro… Ali moramo se pitati zašto je nužno izbušiti rupu do jezgre planeta da bi ga se potpuno uništilo. Kao što na kraju možemo vidjeti, posve je dovoljno u blizini stvoriti singularnost koja usisava sve u neposrednoj okolici. Doduše, možda ne tako lijepo simetrično. – Sraz između tristometarskoga Kelvina i gorostasne Narade tek je puka eksplozijica koju Narada (naravno) preživljava zahvaljujući naprednoj tehnologiji iz budućnosti pod nazivom god mode. – Ne bi li eksplozija (višestrukih?!) warp-jezgara (koje su izbačene između golemih pogonskih gondola!?) prije spržila Enterprise nego ga odgurnula od crne rupe? – Izvorni Spock daje Scottyju formulu za transwarpno teleportiranje. Nikakva nova oprema, nikakvi novi programi, samo je formula dovoljna za uspjeh. Baš kao nova Schauma. – Skok iz orbite zgodan je prizor, ali ne bez očitih fizičkih ili logičkih manjkavosti. Kako su usporili da u atmosferu uđu nekom razumnom brzinom (sjetimo se: g = 9,81 m/s2, bar na Zemlji) i ne izgore pri upadu (ako je gravitacija kučka, trenje je kopile)? Bili su u šatlu u atmosferi. Čim su izišli, samo su pali na planet. Možda su u međuvremenu usporili pa to nije prikazano, ali onda je riječ o jednom od onih groznih rezova u montaži koje sam već spomenuo.

O čitavoj sam zvrzlami oko putovanja kroz vrijeme mnogo pizdio na drugim mjestima po internetima, a ovdje ću se suzdržati od iznošenja tehničkih pojedinosti i ograničiti se na ono što je bitno za priču. Suscenarist Roberto Orci zdravo za gotovo pretpostavlja da je posve nepotrebno „popraviti“ vremensku nezgodu jer stari vremenski pravac negdje još uvijek tobože postoji. Međutim, u SVIM su se dosadašnjim slučajevima „vremenskih upada“ (u trekovskoj terminologiji) naši junaci ubili od posla kako bi popravili nastalu štetu, što jasno pokazuje da bi trebao postojati samo jedan jedini vremenski pravac. Nakon putovanja unatrag i opet unaprijed kroz vrijeme, na kraju bi vremenski pravac obično zaista i bio obnovljen. Tako da jeftina izlika da se stari vremenski pravac iz TOS-a ipak nastavlja ne drži vodu, osim ako izvorni Spock (koji ostaje rezigniran, a ne preporučuje ni svojemu mlađem parnjaku da išta popravi) zna nešto čega obožavatelji koji gledaju seriju već više od 40 godina uopće nisu svjesni.

Kad već govorim o tome tko je čega svjestan, ne mogu ne spomenuti prizor u kojemu posada raspravlja o posljedicama Neronova puta kroz vrijeme i svi začujuće brzo postaju svjesni činjenice da se nalaze u alternativnome svemiru. Način na koji to kažu veoma je čudan jer se čini kao da priznaju da su oni sami alternativne inačice kad bi svatko iz svoje svjesne predodžbe svijeta oko sebe krenuo od pretpostavke da je njegova stvarnost ona prava, a ne alternativna. Ako je to još jedan pokušaj pisaca da nas umire, krajnje je jadan, kao uostalom i većina njihova pobačaja od filma.

Da sažmem, Zvjezdane staze XI u mnogo se toga ne podudaraju sa Zvjezdanim stazama kakve su prije postojale. Uzmemo li u obzir da je scenarij napisao i nadgledao tobožnji dugogodišnji obožavatelj (ne bi se baš reklo), smatram veoma tužnim da bi obožavatelji trebali pribjegavati jeftinoj izlici da se radi o različitome svemiru čak i tamo gdje to nikako ne može vrijediti. Još gore, čini se da je u Zvjezdanim stazama XI sâm pojam kanona više mogućnost (za razbacivanje imenima, Delta Vega na primjer) nego obveza (da bi se činjenice održale u skladu s prijašnjim nastavcima).

 

Polazna pretpostavka i izgledi za budućnost

Ovo je ona digresija na koju sam vas upozorio na kraju proslova. Smatrajte se upozorenima po drugi i posljednji put.

U jednome je od svojih prvih intervuja J. J. Abrams rekao da će Zvjezdane staze XI napraviti za ljubitelje filmova općenito, a ne prvenstveno za obožavatelje Zvjezdanih staza (ma tko bi rekao). Ljubiteljem sam se filmova oduvijek smatrao, ali zagriženi sam obožavatelj kad su u pitanju Zvjezdane staze. Kad smo to riješili, moram spomenuti da naprosto prezirem Casino Royale i novoga Bonda, a isto vrijedi i za Batman: Početak, dok se nijedan od brojnih ostalih suvremenih reboota akcijskih ili fantastičnih franšiza nisam čak potrudio ni pogledati. Uzgred, Avatar smatram pobačajem desetljeća (i žalosnim sociološkim pokazateljem). Tako da, mislite li da moram poznavati i/ili voljeti ostale novije filmove iz žanra kako bih bio kvalificiran davati ocjene, onda kao prvo nisam čak ni ljubitelj filmova.

Bilo kako bilo, na slabosti svojstvene tradicionalnim trekovskim filmovima spremno pristajem ako proširuju svemir Zvjezdanih staza na način koji je uzbudljiv koliko i uvjerljiv, što je itekako moguće postići. Čak više volim nekoliko televizijskih epizoda nego većinu filmova jer obično pričaju daleko bolje trekovske priče nego filmovi, unatoč manjemu proračunu i drugim nedostatcima televizijske produkcije. Zapravo, većina se od prethodnih deset filmova uvelike oslanja na motive kao što su ljuti neprijatelji posade ili na strojeve koji uništavaju čitave planete. Epizode Zvjezdanih staza ne trebaju ništa od toga da bi bile uzbudljive. Po mom je mišljenju televizijski zaslon bolje mjesto za Zvjezdane staze, ali samo zato što je na kinoplatnu vjerojatnije da će se pretjerati s akcijom. U Zvjezdanim stazama XI to se događa jasnije nego ikad prije jer je to navodno ono što gledateljstvo očekuje.

Optimističan se pogled na budućnost često spominje kao jedno od najvećih blaga Zvjezdanih staza. No, u novome ga filmu nije baš mnogo ostalo. Neronov je vremenski upad ostavio duboke rane koje se namjerno neće izliječiti jer izgleda da franšizu čine „napetijom“. No, zbilja, kakve će to biti Zvjezdane staze bez planeta Vulkana, bez njegovih stanovnika, bez filozofije IDIC-a (engl. Infinite Diversity in Infinite Combinations – beskonačna raznolikost u bezbroj kombinacija)? Kako bi se ikako optimizam mogao vratiti u ovaj ranjeni svemir i ovoj nezreloj posadi koja je krenula kao krajnje disfunkcionalna i koja bi se u stvarnosti u bilo kojem trenu raspala? I od kada su Zvjezdane staze toliko fatalistične? Vulkan je u ovome svemiru uništen. Još postoji u nekom usporednom svemiru, ili se bar tako nastoji umiriti dugogodišnje obožavatelje. Kao što već spomenuh, opstojnost novoga vremenskog pravca nameće pitanje zašto su se sve te posade toliko namučile da poprave nezgode putovanja kroz vrijeme, u čemu bi na kraju uvijek uspjeli. Ne zaslužuje li Vulkan (koji se, uzgred, opet prikazuje kao ksenofobno društvo) da bude spašen jednako kao i grbavi kitovi sa Zemlje? [The Voyage Home] Oprostite mi na ovoj naizgled deplasiranoj digresijine digresije digresiji koja će slijediti, ali moram pokazati kakav je to duh Zvjezdanih staza u očima obožavatelja. Fan fiction New Voyages u epizodi „In Harm’s Way“ sadrži i ovaj dijalog osobito vrijedan pažnje u surječju onoga o čemu pričam: „Kako znamo da je tvoja, ‘točna povijest’ ona prava? Ona najbolja?“ (Kirk) – „Zato što su, Jime, ovdje u tvojem vremenskom pravcu milijarde ljudi mrtve [uključujući stanovnike Vulkana] (Spock). Dva su Spocka u Zvjezdanim stazama XI, ali gdje je onaj koji je jednom rekao: „Uvijek postoje mogućnosti“? [The Wrath of Khan] Onaj koji je umro i uskrsnuo? [ST III: The Search for Spock, 1984., R: Leonard Nimoy] Likovi su u Abramsovim Zvjezdanim stazama u konačnici nemoćni i ne uspijevaju nadići svoje uloge.

Nekoliko je kritičara Zvjezdane staze XI ocijenilo „epskima“, pri čemu su vjerojatno mislili da su vratile uzbuđenje. S time se naravno slažem, no ne u posve pozitivnome smislu. Obično se epom smatra dramska vrsta koja se bavi borbom dobra i zla, može se protezati desetljećima ili stoljećima, uloge su jasno određene, a kraj je predvidljiv. Događaji se u epovima veoma često očekivano odvijaju ili se ciklično ponavljaju u razmacima od jednoga naraštaja. Nevjerojatne se slučajnosti ili prihvaćaju kao dio božanskoga plana ili se, u suvremenome pogledu, pripisuju stvarima kao što su genska predodređenost. Ep obično nema tu mogućnost da se, sanaderovskim rječnikom, „ide dalje“ 😉 koju Zvjezdane staze pokazuju 40 godina, uz iznimku Enterprisea, jedine serije koja se vratila u prošlost, a ipak nastavila svojim putem. Ne samo što su Zvjezdane staze XI (tehnički) mnogo radikalnija vrsta prequela od Enterprisea, nego pokazuju i mnoga obilježja epova kao što su Gospodar prstenova ili, još očitije, Zvjezdanih ratova. Jasno je da su u franšizi Zvjezdanih staza filmovi, a ne televizijske serije uvijek imali nešto epsko u sebi, ali Zvjezdane staze XI (pre)opterećene su superzlikovcima, brojnim sukobima, tragičnim događajima i, što je najvažnije, s pojmom „sudbine“ kao nijedna od dosadašnjih ekranizacija.

Hm, mnogo pljujem po premisi. Opet. Mea culpa. Zvjezdane staze XI nipošto nisu prvenstveno zamišljene kao točan opis putovanja kroz vrijeme i njegovih posljedica. Kao što su producenti u više navrata ponovili, bitni su likovi, naprosto zato što film ocrtava razvoj likova i pokazuje nam kako su se upoznali. No, koji su to likovi? Nisu oni iz Originalne serije. I to ne samo zato što izgledaju drugačije, a film se čini modernijim. Svi su oni inačice iz usporednoga svemira. Toga su čak i svjesni. (O tome sam već pizdio!) Od početka su trebali biti drugačiji i moraju biti drugačiji. Uostalom, to je prvenstveni razlog zašto film uopće i sadrži putovanje kroz vrijeme. Kad kažemo da je to priča o korijenima, to je obično zavaravanje. Ovaj film zapravo priča potpuno drugačiju priču od one u Originalnoj seriji ili one koja se mogla dogoditi netom prije Originalne serije u izvornome vremenskome pravcu. Koliko god da je odgovorni forsiraju (npr. Kirkovo nevjerojatno prerano promaknuće), čitava se stvar neće podudarati s izvornim svemirom. S iskustvima iz katastrofe s Neronom (opet Rimljani/Romulani!) i, što je najočitije, s potpunim uništenjem Vulkana, ova inačica Zvjezdanih staza jednostavno nema isti potencijal.

Bolji bi se poznavaoci u čitateljstvu mogli zapitati zašto sam toliko protiv toga da se novi film odvija u novome usporednom vremenskom pravcu kad je to već više puta iskorišteno u Zvjezdanim stazama. Međutim, golema je razlika između usporednoga vremenskoga pravca koji je Abrams stvorio za Zvjezdane staze XI i onih na koje smo naviknuli. Ovaj se put, naime, radi o narativnome preokretu. Drugim riječima, ne radi se o privremenome izletu za razonodu kao što je bio slučaj sa Zrcalnim svemirom u Deep Space 9. Abramsova su inačica odsad jedine Zvjezdane staze, osim možda neke nove serije koja bi se ipak mogla nastaviti u starome kontinuitetu. Originalna serija, Novi naraštaj, Deep Space 9 i Voyager mogli bi još uvijek negdje postojati, ali to je tek hipotetska mogućnost da će se jednoga dana Paramountove i/ili CBS-ove Zvjezdane staze vratiti u onaj stari svemir. Puka su to maštarenja i samozavaravanja nekih obožavatelja da bi stari kontinuitet Zvjezdanih staza na neki način još mogao postojati. Kad „novokomponovani“ Enterprise na kraju Zvjezdanih staza XI uskoči u warp usred novoga svemira, točka je to bez povratka u kanonskim Zvjezdanim stazama.

No, vratimo se mojim pritužbama o (preko)brojnim slučajnostima. Svakako je pohvalno to što se u ovim promijenjenim okolnostima nastoji da se neki vidovi staroga svemira očuvaju. Međutim, način na koji je to napravljeno krajnje je nategnut. Zamislimo samo, na primjer, da je Neron došao nekoliko godina ranije pa da je Spock onda žena; dalo bi to njihovu sukobu posve neobičnu draž. Da me ne biste pogrešno shvatili, nisam baš za takav scenarij, no, nije li uništenje ključnoga planeta u svemiru Zvjezdanih staza daleko ekstremnija izmjena temeljnih postavaka franšize nego obična promjena spola koja bi čak bila posve uvjerljiva s obzirom na premisu filma? Međutim, ljudi koji su napravili Zvjezdane staze XI sačuvali su samo nazočnost svojih sedam glavnih likova na brodu imena Enterprise, kao da se baš sve u Zvjezdanim stazama svodi na tu jednostavnu formulu.

 

Zaključak (konačno!)

Zvjezdane staze XI savršen su ljetni blockbuster, ali to je sve u vezi s ovim filmom što bismo mogli nazvati savršenim. Uzbudljiv je, ali ne baš produhovljen. Osrednji je to film kojemu nedostaje sve zbog čega su Zvjezdane staze bile odlične, a krcat je onime što ih čini dosadnjikavima. Geneu Roddenberryju nipošto se ne bi svidjelo uništenje Vulkana, a neću ni spominjati koliko je rezignacija koja prožima film u neskladu s njegovom filozofijom i njegovim Zvjezdanim stazama. Osim toga, Zvjezdane staze XI žrtva su vlastite nategnute premise i svođenja 40 godina franšize na pučkoškolsku jednadžbu prema kojoj su Zvjezdane staze Kirk, Spock i trunkicu McCoyja na brodu imena Enterprise. Pokušava biti film o korijenima kad to nikako ne može biti zbog smještanja filma u usporedni svemir, što zaplet pretvara u nevjerojatan niz slučajnosti. Uništenje vjerojatno najpopularnijega planeta u Zvjezdanim stazama (a i Romula kad smo već kod toga) pobuđuje neugodan osjećaj da su Zvjezdane staze pretrpjele nepremostiv gubitak zbog samo malo dodatnoga uzbuđenja u jednom jedinom filmu. Krajnje sumnjiva scenografska rješenja (kao što je ugrađena pivovara) i snimateljski i montažerski zločini (kao što su odbljesci u objektivu) zbog kojih su svi prizori s imalo akcije gotovo negledljivi samo su šlag na torti.

Abrams je posve promašio samu bit Zvjezdanih staza. Uvijek ima načina da se preokrenu nemogući izgledi i da se svijet učini boljim razmišljanjem, radom, trudom i spremnošću da se stvari sagledaju na drugačiji način. Umjesto toga, dobili smo bahatost, poklonjene uspjehe i truli defetizam. Blještava vanjština, ali ni traga srcu i posve bez duše. Dobro da je Gene već mrtav jer bi ga ovo ubilo.

Nikad se neću naviknuti na ove nove Zvjezdane staze. Mogu pogledati ovaj film deset puta i otkriti mnoge nove (sitnije i krupnije) potankosti o njemu, ali to ne može nadoknaditi njegove očite nedostatke. Ovaj je film namijenjen onima koji žele ZF filmove krcate svemirskim bitkama i šaketanjima, onima koji nisu dovoljno zreli da osjete bilo što osim naleta adrenalina što ga potiču svjetla, pokreti i zvukovi, i onima koji bi pljunuli u lice svakomu tko bi od njih tražio da na trenutak pomisle da je bilo što važnije u životu od njihova samozadovoljstva. Film je to o balavcima koji su napravili balavci za balavce. Baš poput tzv. „nove Cole“ (New Coke) osamdesetih, radi se o tome da se što lakše iscijedi još novca iz franšize, a ne o vjernosti izvorniku. S činjenicom da je ovaj film potpuni reboot nikad se neću pomiriti. Ovo jednostavno nisu moje Zvjezdane staze nego neki novi svemir J. J. Abramsa – Abramsverse. Uostalom, sam je J. J. rekao da obožavatelji Zvjezdanih staza ne bi trebali gledati ovaj film. Da sam ga barem poslušao.

 

Ocjena: -273,15

12 komentara za “Pogrešno skretanje “Zvjezdanih staza”

  • Deckard says:

    Zakon! Mislim, ubih se od čitanja, ali svaka čast. E, sad, jel je sve na mjestu, to ćemo vidjeti sutra, kad se naspavam i kad još jednom pročitam, ali već sada ćemo ukrstiti mačeve zato što mi diraš Casino Royale. Ruku na srce, to je najbliže onom što treba biti dobar Bond film. Redizajniran, da se razumijemo, za novu publiku, ali barem ne vrijeđa inteligenciju, tako da… s tim se ne slažem :)

  • Marin says:

    Bilo je zanimljivo čitati iz moje perspektive povremenog gledatelja Zvjezdanih staza. Kad se autor dotakao novog Bonda i Batmana, prestao sam čitati. 

  • Gjuro says:

    Meni samo jedna stvar nije jasna: za koga autor piše ovakav tekst? Čitatelja maltretira i kvantitetom (priznajem, u jednom sam trenutku prebacio u “leteći mod”, naprosto nisam više mogao čitati) i sadržajnom picajzlavošću koju može pratiti samo najzagriženiji fan serijala. Usput spoila manje-više sve što se spoilati dade. Na kraju sve to skupa djeluje kao izvadak iz dnevnika nadrkanog tinejdžera koji negdje mora ispucati frustracije (ali je geek pa ne ide tući druge).Šteta. Jer nije da čovjek ne zna pisati. Vidi se da se radi o inteligentnoj, odlično obrazovanoj i pismenoj osobi koja ima čak i smisla za humor. Ali treba naučiti disciplinirati tekst i svoje opservacije prezentirati koherentnije i fokusiranije. Nadam se da će ovo shvatiti kao konstruktivnu kritiku. :)

  • vanja says:

    pored SW bilo mi je teško biti prevelik fan ST-ka, no što znam, znam. A da ne bih bila “kvantitativna” (iako sama sebi isto predbacujem uvijek), složit ću se od A-Z s gjurom i marinom.Sreća, imali smo “scan” čitanje kao predmet u srednoj.Tekst je opsežan i kvalitetan no, moram priznati, čak i za moja mjerila (koja su valjda jedinica za pretjerivanje u duljini i širini), malo se previše oslonio na naslov samoga teksta.No, ako je bio cilj neupućenog gledatelja “uputiti”, ima neke veze (s naslovom) iako im je spojlano pola stvari, dalje – da, lijepljenje nekih drugih likova iz nekih drugih ostvarenja (pročitati @marin), nepotrebno, možda. Velim, možda.Uglavnom, jako lijepi i pitak tekst ali se prilično rasuo, trebalo je samo mrvica patafixa da ga održi u mjestu.  I možda malo viđe ST-ka samog … bez spojlanja. MOLIM da se shvati kao krajnje dobronamjeran komentar jer volim čitati pismen tekst bez obzira na što se odnosi, ali ne volim kad dosta o tematici znam, pa mi se čini k’o da čitam bukvar.U svakom slučaju, nice try. Nećemo reći, “no cigar”. Nema smisla razoružati autora koji ima potencijala 😀

  • Hank Moody says:

    Svaka čast, majstore :) Priznajem da sam jedan od hejtera novog nastavka. Recimo da sam ga i mogao progutati dok nisam vidio Sulua kako vitla katanom, a tek izgled Vulkanaca [facepalm]. Nemesis je za ovo Abramsovo čudo izmislio Star Trek filmove.

  • Federico Fazio says:

    Ono što gospoda koja se razbacuju pretpostavkama o autorovim frustracijama ili geekovištini ne shvaćaju je da nije u pitanju hejt, nego oplakivanje serijala koji je nekad bio progresivan i duboko humanistički, koji je propovijedao better angels of our nature (da budem patetičan ). Uživajte djeco FX flick doba, a ja ću se vratit u svoj podrum i oplakivat doba kad je SF bio nešto više od tankog sloja glittera prevučenog preko plota Američkog Nindže 6.

  • Marko Pojatina says:

    O, ciao Federico, come stai? Napokon netko tko me razumije! Nisam se dosad htio uključivati u raspravu jer naslućujem elemente flamea i nedovoljnog poznavanja tematike, ali posljednji komentar zaslužuje odgovor. Čovjek bi rekao da će pored sve moje rječitosti (na koju se svi žale) u više od mjesec dana malo veći broj ljudi shvatiti u čemu je bit. No dobro, tko čeka dočeka. Doduše, nije da to nisam jasno istaknuo unutar primjerenoga podnaslova kao i u samome zaključku. Ispada da je pored svih ljudi koji su se osjetili pozvanima negativno komentirati i/ili ocijeniti tekst, samo Federico upoznat s pojmom čitanja s razumijevanjem (meni su to u I. r. bili najdraži ispiti).

    Inače, zaista se ne radi samo o mom nadrkanom gikovskom i tinejdžerskom (?) hejtu (24 su mi godine i doktorirao sam egzolingivstiku i potprostornu mehaniku, hvala na pitanju). Ovaj je tekst takoreći sklepan iz nekoliko desetaka mailova između mene i meni sličnih pojedinaca sličnoga, za vas preopsežnoga i smiješnoga znanja o ST-u, u kojima sam dijelio, pobijao, branio, usvajao i odustajao od mišljenja, kako sudionika rasprave, tako i trekija uopće. Predstavlja presjek svega što bi upućeniji obožavatelj s punim pravom mogao ovom uratku zamjeriti. Ne spadate li među njih, za vas je ovaj film samo prolazan zabavni akcić proizvoljno smješten u svemir. Vidi čuda, i to sam napisao, tako da ne vidim u čemu je problem. :)

  • Deckard says:

    Isprike na svemu, ali ‘nedovoljno poznavanje tematike’ ne odgovara kriteriju toga da je novi Star Trek ekvivalent novom Batmanu ili Bondu. Ono su, za razliku od Treka, odlični ili barem jako dobri filmovi, što Trek nije.

  • Marin says:

    “Uživajte djeco FX flick doba”.

    Dojma sam bio da je FAK odmaralište od snobovskih prenemaganja, ali izgleda da sam bio u krivu.

    Idem gledati FX flick.

  • Federico Fazio says:

    Jer imanje kriterija je snobovština. To stari.

Leave a Reply

Your email address will not be published.