Oscar 2012. – par slika i nekoliko riječi…

Piše: Sven Mikulec

Eto ga, prije nego možete reći “Billy, Billy, why you so old”, završila je 84. po redu dodjela Oscara, koferi su se spakirali, mrvice od sendviča i čipsa pokupile s poda, i cirkus je pošao dalje, ostavivši Kodak Theatre bez glamura, bez publike, bez aplauza… bez imena. Glamurozna, u filmskom svijetu cijelu godinu iščekivana večer nije ponudila neki veliki bang, veća iznenađenja su se “igrala Woodyja Allena” i izostala s priredbe, a novi/stari voditelj Billy Crystal osam godina nakon svoje posljednje dodjele vratio se spasiti svečanu priredbu s krivog puta na koji je krenula prošle godine sa žestoko kritiziranim voditeljskim parom Hathaway/Franco. Deveti put Crystal je otpjevao svoju famoznu “oskarovsku pjesmu” kojom tradicionalno predstavlja nominirane filmove, pokoju novu šalu, ponekad i uspjelu, pomiješao je s provjerenim starim forama, a kako je točno prošao ovaj festival taštine, sjaja, silikona i rasipnosti, pogledajte u ovom mom kratkom izvještaju u kojem sam nastojao izdvojiti najvažnije i najpamtljivije trenutke prekjučerašnje noći.

I, da ne zaboravim, u ovaj članak mjestimice sam ubacio pokoju iritantnu reklamu, čisto da stvorim onu pravu atmosferu frustrirajuće noći dodjele Oscara, kad je ceremonija svako malo prekidana pizdarijama.

Usprkos jednoj bogohulnoj usporedbi ismijavanog Biebera i velikog Sinatre, kojem ovaj balavac nije dostojan niti narukvicu isplesti, početak Oscara bio je prilično obećavajuć: kao i obično, Billy Crystal snimio je nekoliko scena i umetnuo ih u nominirane filmove, i to na simpatičan i duhovit način: tako, primjerice, imamo prilike vidjeti Georgea Clooneyja kako budi našeg voditelja iz kome poljupcem i moli ga da se vrati Oscarima jer im je prijeko potreban. Čitavi uvodni dio osmišljen je kao, pogodili ste, uvod u Crystalovo prihvaćanje ponude da se vrati, a moderna tehnologija i dobra volja Clooneyja, Cruisea i sličnih omogućili su mu da nas zaintrigira tim prokletim isječcima zbog kojih sam pomislio kako bi ovo mogla biti vrlo zabavna večer.

Nakon isječaka za svaku pohvalu, pojavio se teatralno i naš “man of the hour”, Billy Crystal, i u kratkom uvodnom govoru ponudio nam vrlo duhovit citat za antologiju. Prije svoje tradicionalne pjesme (kojoj smo se, zbog ovakvih sjećanja, jednostavno morali veseliti), Crystal je dobacio da ne zaboravimo da “nothing takes the sting out of the global economic crisis like watching millionaires giving each other golden statues”. Nažalost, nismo mogli ni slutiti da će ova rečenica zapravo biti high point čitave priredbe.

Sama pjesma, međutim, nije bila na razini. Em što je, s obzirom na nebulozno povećan broj nominacija, trebalo predstaviti gotovo duplo više filmova u kratkom vremenu, em što stihovi nisu bili zabavni koliko nas je majstor svojim starijim izvedbama naveo da očekujemo, jednostavno je ostao pomalo gorak okus u ustima. Eventualno bismo mogli pohvaliti petnaestak sekundi posvećenih Moneyballu, u kojima se Crystal narugao pretilosti Jonaha Hilla, ne toliko zbog domaćinove duhovitosti, koliko zbog Hillovog neprocjenjivog izraza lica koji je govorio nešto poput “da, da, zabavan si… sjest ću na tebe”:

Uskoro je uslijedilo višeminutno nizanje scena iz velikih i, kao što smo vidjeli na primjeru Twilighta i Mamurluka, manje velikih holivudskih produkata. Prvo sam se mislio uzrujavati što su između isječaka iz takvih filmova kao što su Iskupljenje u Shawshanku, Ralje, The Princess Bride ili Forrest Gump ubačene spomenute scene od kojih se dobrom dijelu svijeta povraća, ali shvatio sam da su ovaj sentimentalni slideshow, u kojem se našlo mjesta i za prisjećanje Patricka Swayzea u Duhu, autori zamislili kao općenit pregled filmske umjetnosti u svim njenim oblicima. I prije nego smo stigli utonuti u sentimentalno lutanje po bogatim bespućima holivudske prošlosti, svjetla reflektora obasjala su Jennifer Lopez i Cameron Diaz. Iako su djevojke dovedene da proglase najboljeg dizajnera kostima, nisam uspio pobjeći dojmu da je njihovo prezentiranje ustvari odavanje počasti službenom kamermanu ceremonije koji je najveću guzu i najveća usta Hollywooda uspio ugurati u isti kadar. Svoje se prve nagrade tako dočepao The Artist, bacivši rukavicu Hugu ravno u lice, ali više od svega drugoga pažnju mi je plijenilo tinejdžersko glupiranje ovih dviju babuskara.

Dok sam slušao Diazicu kako se cereka, nesvjesno sam u pamćenje prizvao onu scenu iz Neba boje vanilije kad njen lik nestane u prometnoj nesreći. I bilo mi toplo oko srca. Zanimljiv je bio govor sljedećih dobitnika, Marka Couliera i J. Royja Hellanda. Helland je prvo zahvalio kolegi Coulieru, “bez čije briljantne prostetike on ne bi stajao ovdje večeras”, što je smiješna konstrukcija rečenice, osim ako mu ovaj stvarno nije napravio proteze na nogama. Samo nekoliko trenutaka kasnije, uzbuđeni dobitnik je i to nadmašio kad se zahvalio svojoj dragoj prijateljici Meryl Streep što ga “održava na poslu već 37 godina”. Hvala, Meryl, što ti treba toliko uljepšavanja da šminkeri na tebi grade karijere!

E ono što je uslijedilo, mogu vam reći, baš me razveselilo. Netko pametan odlučio je u svečanost uključiti i kratke razgovore s glumačkim veličinama poput Helen Mirren, Morgana Freemana, Brada Pitta, Toma Cruisea, Adama Sandlera, Reese Witherspoon i drugih istaknutih Holivuđana. Osim što su tim snimkama dobili na nekakvoj nostalgiji i obiteljskom ugođaju (Sandler u nekakvoj kućnoj trenirci!), mi smo dobili priliku uvjeriti se da je Brad Pitt vjerojatno jedini čovjek na svijetu koji može 4-5 puta u pola minute izgovoriti riječ “Gargantua” i pritom ostati prokleto kul.

Sandra Bullock, pak, objavila je kako će, u čast 1.2 bilijuna Kineza (koji, valjda, svi od reda nemaju pametnijeg posla nego gledati Oscare), svoj večerašnji posao izvršiti na mandarinskom, ali usput zamolivši publiku da joj ne zamjeri na laganom njemačkom naglasku koji ima zbog majčinog porijekla. Sljedeće dvije rečenice bile su na običnom njemačkom i hvala Sandri što me podsjetila koliko je seksi taj jezik. Ostaje jedino pitanje koliko će njenih sunarodnjaka dokučiti da se ipak nije radilo o mandarinskom.

Time smo stigli do jednog od vrhunaca večeri, trenutka kad je najboljim stranim filmom proglašen iranski biser A Separation redatelja Asghara Farhadija. Istaknuti se mora Farhadijev netipičan govor zahvale, u kojem, uz poziv na toleranciju, mir i štovanje kulture, šalje veliki pozdrav svojoj, teretom politike opterećenoj, zemlji i svojim sunarodnjacima “koji poštuju sve kulture i narode, i preziru sve oblike neprijateljstva i netrpeljivosti”. Dašak aktualne politike unesen u samo srce američkog šoubiznisa i dobrodošao začin inače pomalo bezokusnoj svečanosti.

Christian Bale dobio je zadatak proglasiti najbolju glumicu u sporednoj ulozi, tj. emocionalno toliko iscrpiti pobjednicu Octaviju Spencer da se na trenutke činilo da će se zaista onesvjestiti. Nagrađena titulom najbolje za svoju interpretaciju crne sluškinje koja se voli praviti pametna, Spencerica je doživjela vrhunac svoje karijere i, sudeći po njenoj intenzivno mokroj reakciji, toga je bila itekako svjesna.

 

The awkward moment kad Angelina Jolie gleda kako uplakana Octavia Spencer prima Oscara i razmišlja o tome da je posvoji.

 

(Pre)mirno more uzburkao je tada Billy Crystal, razbivši monotoniju političke korektnosti dobro tempiranom rasističkom šalom. Rekao je domaćin:

I loved that movie. When I saw it, I wanted to hug the first black woman that I saw. Which, from Beverly Hills, is about a 45 minute drive.

što je bilo sasvim dovoljno da brojne Rose Parks internet generacije podignu svoje pravedničke glasove. Na što je točno Crystal ciljao, na kritiku raspodjele moći u Hollywoodu, na činjenicu da je šoubiznis ipak još uvijek industrija za bijelce, ili je jednostavno pokušao dodati malo boje ovogodišnjem oskarovskom sivilu, pojma nemam.

Da visoke tehničke mogućnosti mogu pomoći “spasiti šou” pokazuje još jedan skeč koji je ekipa s Akademije smislila – uz petominutno prikazivanje kakti dosad skrivene, arhivske dokumentarne snimke jedne testne skupine prvih gledatelja Čarobnjaka iz Oza malo smo se čak i nasmijali.

Uslijedilo je još nekoliko pobjeda Huga u kategorijama koje su toliko zanimljive da to vrijeme dobar dio publike u dvorani koristi da pošalje sms-ove svojima doma “neću tako skoro doći, tek smo na nekakvom sound editingu”, a onda smo bili prisiljeni svjedočiti usiljenom humoru Kermita i Piggy, dok su najavljivali jedan od rijetkih sjajnih trenutaka ovogodišnje dodjele, interesantnu točku slavne kanadske skupine Cirque Du Soleil.

Dokumentarce su krenuli najaviti Robert Downey, Jr. i Gwyneth Paltrow. Kod mikrofona su se tako našli čovjek koji nikada nije osvojio Oscara i žena koja nikada nije trebala. U, čini se, prema nekakvom općem konsenzusu jednoj od zabavnijih prezentacija, Downey, Jr. pripremio je skeč u kojem ga prati tim kamermana dok on snima live documentary pod nazivom „The Presenter“, zbog kojeg se „morao toliko pripremati da je odbio nastupiti u Descendantsima“, a titulu najboljeg dokumentarca ponijela je kući ekipa filma Undefeated.

Tu je došlo do povećeg gafa, kad je usred govora oduševljenih dobitnika puštena glazba, a isključenim mikrofonom im poručeno: da, da, super, ajde odite više… A svjetlo reflektora obasjalo je Chrisa Rocka, koji je, stvarno zabavan u svom tipičnom “teško je nama crncima” izdanju, proglasio Rango Gorea Verbinskog najboljim animiranim filmom protekle godine.

I neka je, nakon solidnog remake japanskog Kruga, izrazito profitabilne iako istrošene franšize Pirata s Kariba i ugodno-iznenađujućeg Weathermana, Verbinski je pobrao lovorike za film u kojem je Depp, koliko god to čudno zvučalo, ostvario vjerojatno svoju najbolju ulogu u posljednje vrijeme, bez da se uopće (likom) pojavio.

Tko do ovoga trenutka nije zaspao, konačno je dočekao pošteni Crystalov skeč, u kojem mu je Melissa McCarthy pokazala koliko je točno gipka i usput demonstrirala impresivnu sposobnost zavođenja, suptilnu koliko je i ona sama.

Tom su prigodom pozornicu zauzeli Ben Stiller i Emma Stone. Opuštena, pričljiva i, zahvaljujući solidnim piscima govora, dosjetljiva na račun Stillerovih prijašnjih blamiranja po Oscarima, Stoneica si je možda otvorila vrata i nekih budućih dodjela. Aha, da, i Oscara za vizualne efekte primio je pohlepni Hugo, nastavljajući okolišati oko glavnih nagrada.

Par minuta slave dobila je i prošlogodišnja oskarovka Melissa Leo. Iako je pričala i radila grimase kao da je upravo stigla sa seta Pineapple Expressa, uspjela je proglasiti najboljeg glumca u sporednoj ulozi i uljepšati sami suton karijere legendarnom Christopheru Plummeru. 82-godišnji holivudski veteran svojim je nastupom u filmu naslova, ironije li, Beginners konačno nagrađen kipićem kojeg bi ionako zasigurno dobio za životno djelo… prošlogodišnjem Svetom ratniku unatoč.

Tako je legendarni Captain Von Trapp oborio rekord i postao najstariji dobitnik Oscara za glumu u povijesti, a usput je iskoristio i priliku da održi po meni najbolji govor cijele večeri. Sadržajno ništa specijalno rečeno (iako je izrazito simpatično priznao kako je još po izlasku iz maternice počeo vježbati govor za ovu prigodu), ali izgovoreno na onaj starački vrckav, sentimentalan način, sa širokim osmijehom razvučenim preko lica koje se, tijekom desetljeća, pretvaralo u više od tri stotine različitih ljudi. Nikad nije prekasno, izgleda, da svatko ostvari (svoje pjesme, svoje) snove.

I svaka čast Jonahu Hillu, ali ovdje, na dodjeli, a pogotovo u konkurenciji Plummera i von Sydowa, izgledao je jednako zametnuto kao što bi izgledao na Konzumovoj blagajni za manje od 5 artikala. (Ovo je bilo loše. Ja se ispričavam.) Domaćin je tada upotrijebio još jednu tipično svoju šalu, kada je „pročitao misli“ selektiranoj skupini uglednika iz publike. Dobro, ne radi se o najsvježijoj šali, nije bila ni urnebesna baš, ali simpatičan dodatak koji nije uopće štetio dojmu, iako je malo podsjetio na starija vremena kad je Crystal bio oštriji, provokativniji, zabavniji, ma koju riječ tražim… Ah, da, pripremljeniji.

Penelope Cruz i Owen Wilson pojavili su se kako bi proglasili pobjednika u kategoriji najboljeg scorea, a tu je trijumfirao Ludovic Bource za svoj rad na Artistu. Inače standardan, neupečatljiv govorčić zahvale naglo je postao malčice interesantniji kad je Ludovic zamolio publiku da ga prihvati „jer im on ima toliko ljubavi za ponuditi“. Kad ga je zaintrigirano pogledalo nekoliko frajera iz ekipe nominirane za šminku, nesigurno o kakvoj se točno ljubavi radi, brzo je nadodao: „a tu je i moja žena, koju volim.“

Jedni od najpopularnijih komičara današnjice, neuništivi Will Ferrell i Zach Galifianakis, s ogromnim bubnjevima od kojih Bradu vjerojatno još uvijek zvoni u ušima, na način dosljedan svojim reputacijama uručili su statuu Brettu McKenzieju za najbolju originalnu pjesmu (Muppeti). McKenzie nije izgledao pretjerano šokiran svojom pobjedom, ali kako  su u ovoj kategoriji samo dva skladatelja nominirana, nismo šokirani ni mi njegovim mlako odglumljenim iznenađenjem.

Angelina je, pak, svoju dionicu odradila na vrlo zanimljiv način. S izbačenom nogom koja se za pozornost pod svjetlima reflektora borila s podjednako upečatljivo stršećom kosti na ramenu, Bosnom opterećenija polovica planetarno popularnog para najavila je nominirane u kategoriji najboljeg adaptiranog scenarija, i svojim senzualnim glasom naglasila da ti jadni scenaristi rade „sooo hard“ na tako provokativan način da sam siguran da u tom trenutku Oscar nije bio jedini “ćelavi kipić” u dvorani.

Pobjedila je ekipa zaslužna za scenarij Descendantsa, a ovom skromnom prilikom šaljemo poseban pozdrav ko-scenaristu Jimu Rashu, našem omiljenom dekanu iz Communityja.

Na scenu se vratila Angelina, da bi razveselila miljama udaljenog Woodyja Allena, dodavši njegovoj bogatoj filmografiji još jedan Oscar za najbolji originalni scenarij. Autor je, međutim, ostao dosljedan sebi, i tako je svečana najava filmova o New Yorku 2002. godine, odmah nakon 9/11, ostala njegov jedini posjet ceremoniji na kojoj je često prisutan duhom (Oscari za Hannah and Her Sisters, Annie Hall).

Još jednom stvar popravljaju montažeri, ubacivši u prijenos kratke razgovore s čitavom paletom velikih zvijezda, od Herzoga, preko Pitta i Nortona, pa sve do Sache Barona Cohena. Na postavljeno pitanje što po njima čini odličan film, dali su si oduška i doprinijeli potvrđivanju općeg dojma da je na tehničkoj pa i idejnoj razini sve funkcioniralo vrhunski, dok je samoj izvedbi ipak falilo malo duše.

Ekipa Djeveruša pokušala je začiniti stvari ponekom šalom o penisu (previše), o dužini koja jest ili nije bitna, znate kako to već ide. Šest žena, tri nagrade, jedna i pol šala, a istina je da dužina zaista jest bitna, pogotovo ako iza vas na red dolazi Michael Douglas proglasiti najboljeg redatelja u 2011. godini. Kad su se djevojke pokupile, najvećim „umjetnikom“ proglašen je Michel Hazanavicius.

Počasnim nagradama počašćeni su Oprah Winfrey (humanitarna nagrada), James Earl Jones (počasni Oscar) i do suza ganuti Dick Smith, legenda filmske šminke (počasni Oscar), a kad smo već kod suza, odmah potom je domaćin odao počast svom preminulom dobrom prijatelju Gilu Catesu, čovjeku koji je producirao čak 14 dodjela Oscara i po prvi ga put doveo da vodi svečanost. U Catesovu čast, kao i u spomen na sve ljude u šoubiznisu od kojih smo se oprostili u protekloj godini, zapjevao je i zbor, predvođen prošlogodišnjom dobitnicom Grammyja, Esperanzom Spalding.

Lijepa i hvalevrijedna gesta u obliku dirljive izvedbe „What A Wonderful World“ popraćene nizom fotografija i arhivskih snimki, kojom se Akademija oprostila ne samo od veličina poput Lumeta, Elizabeth Taylor, Whitney Houston ili Petera Falka, već i od čitave vojske manjih kotačića zbog kojih čitav filmski biznis i funkcionira tako dobro.

Natalie Portman nije duljila, odmah se bacivši na predstavljanje nominiranih najboljih glumaca, a borba za jednu od najprestižnijih nagrada dobila je svoj epilog u jednom vrlo sretnom Francuzu, koji je bio toliko uzbuđen da se čak i našalio na račun domaćinovih godina i učestalosti na Oscarima. Čini se da je snimanje nijemog filma bilo toliko frustrirajuće da se Jean Dujardin jednostavno morao početi derati, ali dok Clooney, Pitt, Oldman i široj publici anoniman Demian Bichir sjede pokunjeni u svojim sjedalima, tko bi mu zamjerio. Sve najvažnije nagrade, dakle, otišle su u ruke ekipi iz zemlje koja na pobjede, ako se malo prisjetimo prošlosti, baš i nije navikla.

Colin Firth predstavio je glumice u glavnim ulogama, gdje je izvisila favoritkinja, Viola Davis iz The Help. Čini se, međutim, da je ovoj svečanosti bilo suđeno da malo popravi oskarovsku statistiku legendarne Meryl Streep, koja je veličinu pokazala i samim govorom. Duhovito i dirljivo, ma neka joj je. I sama je svjesna da Hepburnicu vrlo vjerojatno neće dostići.

I tako je stigao vrhunac večeri, kad je privilegiju proglašenja najboljeg filma dobila akcijska zvijezda posljednja dva desetljeća, kontroverzni scijentolog, osebeni filmski zanesenjak i filmska zvijezda u punom smislu te riječi, Tom Cruise. Iznenađenja ovdje nije bilo, i Hazanaviciusov The Artist izjednačio se sa Scorsesejevim Hugom na prvom mjestu s čak pet nagrada. Zanimljivo je bilo slušati producenta filma, koji se prvo zapetljao oko Hazanaviciusova imena, da bi kasnije ostao „visiti u zraku“ kad ga je pokušao po drugi put poljubiti, iako se ovaj već okrenuo.

 

…………………………………………………………………….

Nadam se da je poneki čitatelj stigao i do kraja ovog mog pomalo zakašnjelog pregleda. Nisam se zabavio kao nikad u životu, prijašnje su me dodjele znale u mnogo većoj mjeri očarati i, da, ne šteti ponoviti, Billy Crystal znao nas je dočekati i pripremljeniji. Ali to su ipak Oscari. Predvidljivi, politički obojani, elitistički, amerikanizirani do bola? Naravno. Ali jedni jedini.

11 komentara za “Oscar 2012. – par slika i nekoliko riječi…

  • Sven Mikulec says:

    I oprostite zbog necentriranih slika, nije do mene već do ćudljivog programa u kojem radim.

  • Marin says:

    Oš da ja ovo popravim? 😀

  • Sven Mikulec says:

    Možeš? Naravno :)

  • vanja says:

    Joj kako sam se ismijala, još me suze oblijevaju!

    Sven, trebao bi se zaposliti na organizaciji Oskara, na nekoj malo višoj funkciji – tamo gdje (osim odabira kome će gologlavi kipić) treba ljudima kruha i igara 😀

    Odlično si ovo napravio, duhovito, spretno – “ovo nije bilo dobro.” Ajoj 😀 😀 😀

    Baš ti hvala, ja još nisam ni pogledala dodjelu.

  • Deni Zgonjanin says:

    Nemre, onda mu i tekst centrira…

  • vanja says:

    ‘ajde, dečki, ne mora sve biti savršeno. bitna je “bit” 😉

  • Marin says:

    Probao sam, ali nije išlo.

    Nego, pročitao sam ja i tekst. Duhovit si ti, Svene, jesi. :)

  • Hrvoje Hučić says:

    Riješeno, sve se može kad se hoće 😉 ili zna…

  • Gjuro says:

    Sven bi trebao pisati skečeve za dodjelu Oscara. Moj favorit: Angelina i ćelavi kipići… Vrhunski. 😀

  • Izabela says:

    ‘čovjek koji nikad nije dobio oscara i žena koja ga nikad nije trebala dobiti ‘<3

Leave a Reply

Your email address will not be published.