Opuzen Film Festival: Pregled drugog dana

Piše: Jerko Vičić

2

Drugim danom OFF-a ulazimo u intenzivan i ubrzan, punokrvni festivalski ritam, u kojem se nadopunjuju kvalitet i kvantitet, jer su na programu čak 34 filma. Na tri lokacije – Likovni salon, Pjaca i Riva, predstavljeni su naslovi iz kategorija europske kratke kritike, mediteranskog triptiha, hrvatske selekcije, dokumentarnog filma i tjedna turskog filma.

Europska kratka kritika obrađena je u potpunosti. U ranim popodnevnim satima u Likovnom salonu prikazani su sljedeći filmovi:

Sunce kroz kišu – poetičan prikaz djetinjstva i oda prijateljstvu, zabranjenom jer je jedan od dječaka romske nacionalnosti. Tema koja uvijek dopire do gledatelja obogaćena je prelijepim prizorima planinskih predjela te sjetom koja iz nje proizlazi.

Immortalizer – mračna priča o ocu koji je spreman učiniti sve da svoju kćer održi na životu, smještena u doba vladavine Otomanskog carstva i društvene nejednakosti.

Olga – osobni problemi čuvarice gradskog parkirališta prikazani su u metaforičnom odnosu sa snijegom koji ne prestaje padati, i čije gomilanje onemogućuje Olgu u njenu radu, i definiranju vlastita identiteta.

Elvis je mrtav– život piše najčudesnije priče, potopljene kaosom i spašene sretnim slučajnostima. Spašavaju li ljubavnu vezu takve slučajnosti, nova otkrića ili pak međusobno razumijevanje? Elvis možda jest mrtav, ali ljubav nije.

Vidovita Sue – zabavan irski film o raskrinkavanju lažnih i prijetvornih prezentiranja, kao i istini koja postoji neovisno o nama i našim pokušajima da ju ignoriramo.

Izlažiraj mi Novu godinu – prikaz latvijskog života kroz tipičnu obiteljsku dramu, u kojoj su jela na stolu jedino što nema poražavajući okus gorčine.

Uznemirenost – obrađuje temu dosezanja umjetničkog cilja kroz žrtvovanja vlastite osobnosti.

Cigan – bogati mladić naučit će vrijednu lekciju kada uzvrati uslugu slučajnom prolazniku.

Glyn – film o dječjim snovima i usamljenosti, svemirskom beskraju i zabačenim mjestima. Može li se prerano ukorijenjivanje tuge u ljudskom srcu spriječiti sanjarenjem ili čvrstim dodirom s realnošću?

Dijeca rijeke – simpatična priča o hrabrosti i njenim raznolikim, ali jednako lijepim licima.

 

Navečer, na Rivi su prikazana posljednja četiri naslova iz ove kategorije:

U džepu kaputa – osobno, meni najdraži film dana, koji tešku i emotivno iscrpljujuću temu obiteljskog nasilja obrađuje na bajkovit način. Luke je dječak bujne mašte, koja raste iz dana u dan, a prema kraju postaje jasno da je ona samo oruđe dječakovog uma koji potiskuje užasavajuću zbilju.

Prvi korak – francuski film o mladom putničkom agentu i njegovim ljubavnim problemima. Smiješnih dijelova ne nedostaje, a u svojih 20 minuta trajanja, zbog dinamičnosti i precizne strukture, film zadržava pozornost gledatelja do samog kraja. Protagonist je zadivljujuće blesav i smotan, i veoma lako izaziva simpatiju, te je njegov pokušaj da osvoji djevojku, unatoč upitnim metodama zavođenja, uspio već na samom početku.

U tvojem je interesu… – švedska kritika bankarskog sustava izražena kroz smiješnu priču o još smiješnijoj pljački shrvanog pojedinca. Pljačka je možda pljačka, ali lukavo koncipiranom konceptu kredita nije ni blizu po pitanju pljačkanja.

Teleport Zovko– kratki domaći film s Krešimirom Mikićem, Lindom Begonjom i Bojanom Navojcem u glavnim ulogama. Znanstveno – fantastična komedija o budućnosti prijevoza,  bolje rečeno prijenosa – teleportiranjem. Posebno se izdvaja vizualna kvaliteta filma, a ne zaostaju ni čvrsta, solidna gluma i vješto ubačene šale na račun stupidnih pravila uslužnih djelatnosti. Ovakvih ostvarenja, urađenih profesionalno ali uz pozitivnu dozu neozbiljnosti sadržaja treba biti što više na domaćem filmskom polju. Kraj će doduše sigurno biti ogavan i neprihvatljiv vjerskoj populaciji, barem onom dijelu koji preozbiljno shvaća šalu na svoj račun. I bez toga, Teleport Zovko je konkretna vizija apsurda a tek onda njegova kritika.

 

Mediteranski triptih također je dominantna kategorija drugog dana festivala, a prikazano je 14 filmova, od ukupnih 15 koliko ta kategorija sadrži – samo je jedan naslov (Izak) u programu u četvrtak, 21. kolovoza, kao uvod u Veliku ljepotu Paola Sorrentina.

Triptih u ovom slučaju oslikavaju ostvarenja Francuske, Italije i Španjolske.

Privatna rasprodaja, Ne sada, Prijatelj, Hotel Amentias, Crvena, It djevojka, Zid, Unutarnja sjena i Sutra ću…španjolski su predstavnici, te obrađuju teme životnog razdora političkim režimom, opasnosti društvenih mreža, voajerstva te teškog imigrantskog života.

Zrak pokreće stvari francusko – španjolsko je ostvarenje koje se bavi tematikom španjolskih izbjeglica u Francuskoj. Iz dijaloga volonterke i izbjeglice, za koje se doznaje da su obje liječnice, vidljive su tragične posljedice izgnanstva – paranoja i razlomljeni identitet, kao i abnormalno nepovjerenje prema svakom ljudskom biću. Može li ono što je slomljeno biti sastavljeno iznova?

Nasljeđe i Moj osjećaj skromnostipreostala su dva francuska filma. Prvi prikazuje snagu sestrinstva, a drugi konflikt vjerskih i društvenih pravila.

Prije projekcije talijanskog filma Čovjek koji šiva vrijeme imali smo priliku i čast uživo čuti motive iza ovog uratka direktno od samih redatelja – Ezija Azzollinija i Lucie Perrucci. Objasnili su nam kako je film rađen uz jako mali budžet, bez angažmana profesionalnih glumaca, što je pak karakteristika talijanske nezavisne kinematografije. Priča o čuvaru koji skuplja odjeću iz grobova donosi luckast pogled na samoću, što zgodno kontrira sumornoj fotografiji.

Kiši Francesca Zucchija moj je favorit, a prikazuje jedan sasvim običan dan ne tako običnog čovjeka. Vizualizira ljepotu deluzije u malom gradiću i složnost koja je njena ugodna posljedica. Život protagonista lijepa je laž, a znamo i sami koliko puta poželimo da istina ustupi mjesto sretnijoj laži i u našima.

 

Nasljednik Liszta dokumentarni je film o mladom pijanističkom virtuozu, nasljedniku ne jednog, već dvoje glazbenih genija – Franza Liszta i njegove učenice Sophie Menter. Prirodni talent koji izvire iz ovog jedanaestogodišnjeg dječaka produkt je jednog minulog vremena, ali i dokaz da je vrijeme ništa do iluzija. Okolnosti su jedino što se mijenja, i upravo one glavna su tema ovog izvrsnog dokumentarca.

Leptirov san pripada tjednu turskog filma, a radi se o dvosatnoj romantičnoj drami o dvojici pjesnika i njihovoj zajedničkoj muzi. Redatelj Yilmaz Erdogan, i sam pjesnik, uzima ovu istinitu, 70 godina staru priču i adaptira je kao tragičnu i melankoličnu viziju jedne prošlosti. Ekonomija, pokošena ratnim stanjem, u doba dok je Drugi svjetski rat bio koncentriran samo na Europu (prije 1941.), služi kao motivacijska podloga životnom stilu dvojice mladića, koji, unatoč neimaštini, nastoje provoditi dane s što manje briga na pameti, i samo jednom ljubavlju na umu.

Hrvatska selekcija posljednja je dnevna kategorija, iz koje su izdvojena 4 naslova – LjepotanPragovi, Marko i Slučajno. Posebno bih se osvrnuo na potonji, 40-minutni uradak.

Slučajno je naslov koji me podosta zanimao, jer sam slab na tematiku nostalgičnih prisjećanja i životne stupice koju svi želimo izbjeći, ali u nju neminovno upadamo. Redateljica Tanja Golić, svoj rodni grad Rijeku postavlja kao mjesto radnje ali mu daje i treću, tihu glavnu ulogu. Taj aspekt filma, kao vizualna kombinacija riječke panorame i prikaza njenih stanovnika u prvom planu, ujedno je i najsnažniji. Strip Svagdanja borba francuskog autora Manu Larceneta, koji je u nas čak dvaput objavljen u izdanju Fibre, i koji je pobrao hvalu i od kritike i publike, krije poveznicu s ovim filmom upravo u statičnom prikazu lica običnih, izmučenih građana, na kojima se iščitava agonija svakodnevice. Nije da je taj scenaristički potez prvi puta upotrijebljen u Svagdanjoj borbi, ali je relativno rijedak, i možda je Golić doista dijelom i vukla insiraciju iz ovog stripa, što i nije toliko navučena pretpostavka. Ipak, i dalje samo pretpostavka.

Lana Barić i Krešimir Mikić jedini su protagonisti filma. Nekoć mladi, zaljubljeni, sada razdvojeni, dotučeni krivim životnim odlukama. Lana je izvrsna kao pričljiva i vedra djevojka koja vlastitu nervozu i razočaranje prikriva gomilom suvišnih riječi. Mikić je pak primjer tihog, stoičnog muškarca, koji u svojoj izgubljenosti nastoji pronaći jednu stvar koja ima smisao – jednu osobu koja ga čini potpunim.

Mišljenja sam kako je 40 minuta bilo ipak predugo za ovakvu temu, i da je puno praznog hoda. Početna scena u baru je i najefektnija po pitanju priče, jer još uvijek ima određeni element neizvjesnosti, ali nakon 5 minuta postaje jasno kuda priča ide. Ostatak je stoga samo odugovlačenje i odgađanje neizbježnog. Da, možda te na kraju natjera da se zamisliš o životu, odlukama vođenim razumom a ne srcem, no znate što, sve je to bullshit. „Buuu-huuuu, imam karijeru, ženu, djecu, ali nešto nedostaje. Gdje je sad moja prva, strastvena ljubav? Zašto nismo ostali zajedno?“ Ovo je normalno ljudsko ponašanje, jer smo mi kao jedinke razmažena derišta, razmažena od strane prirode i sebe samih. Volimo se zato valjati u nostalgičnoj kontemplaciji, samosažaljenju i utjehi da bi sve bilo bolje, da smo mi bili bolji. Osobno mislim da sve što čovjek treba jest preuzeti odgovornost, i uvažavati svakog s poštovanjem, neovisno o situaciji u kojoj se nalaziš., a to su konkretne karakteristike jedinke s integritetom. Mikićev lik čak u jednom trenutku i izjavi „Sve se na kraju svede na poštovanje.“ To je ono što ja uzimam iz ovog filma, iako je šteta što fokus na nostalgična promišljanja nije bio koncizniji i direktniji, ovako je ispao samo nedorečen.

2 komentara za “Opuzen Film Festival: Pregled drugog dana

Leave a Reply

Your email address will not be published.