Kronike 49. Filmskih susreta u Nišu

Piše: Sava Stamenković

2 - Copy

Prvi i drugi dan

23. kolovoza u Nišu su otvoreni 49. Filmski susreti. Festival glumačkih ostvarenja ove godine u službenom programu ima dvanaest filmova, plus tri dodatna u pratećem programu. Žirijem predsjedava Dragana Eragić (publici najpoznatija kao Jagodinka Simonović u Varljivom letu ’68), a najbolje glumce pomoći će joj izabrati Predrag Ejdus i Dubravko Jovanović. Iz nekog razloga, organizatori su odlučili festival otvoriti izvođenjem državne himne, a potom i pjesmom “Pukni zoro” iz filma Montevideo. Nastavak spomenutog filma, Montevideo, vidimo se prikazan je iste večeri. Iako se već nalazi u kino distribuciji (a ovo mu je, zanimljivo, prvi domaći festival), primjetan je povećani interes publike za ovaj film, koji je glavni favorit za titulu najgledanijeg filma ove godine, ali ne i za nagrade koje će se dodjeljivati na festivalu. I ove godine su vidljive kronične boljke Filmskih susreta. Nema karata za pojedinačne filmove, niti za jednu večer, a direktorica Niškog kulturnog centra takvu odluku pravda “sprečavanjem diskriminacije pojedinih filmova”. Vrijeme održavanja Susreta također se iz godine u godinu pokazuje pogrešnim – kiša često prekida projekcije. S druge strane, u odnosu na prethodne festivale poboljšanje je primjetno u većoj kvaliteti slike i zvuka.

Prve večeri dodijeljena je i prva nagrada festivala. Nagrada “Pavle Vuisić” (nekadašnja “Slavica”) za životno djelo dodijeljena je glumcu Mihailu Miši Janketiću koji se u emotivnom govoru osvrnuo na svoju 55 godina dugu karijeru, i posebno se, za svu pomoć tokom tih godina, zahvalio preminulim kolegama Milošu Žutiću i Petru Kralju.

Drugu večer festivala niška publika imala je priliku vidjeti filmove Spomenik Majklu Džeksonu i Dječaci iz Ulice Marksa i Eglesa. Prvi film, u režiji Darka Lungulova, dobitnik Velike zlatne mimoze na Hercegnovskom filmskom festivalu, nije bio po volji Nišlija. Polovica gledatelja koja je ostala do kraja projekcije (pod kišobranima) uglavnom je imala isti komentar – film je mlak. Nedovoljno oštar kao kritika, nedovoljno smiješan kao komedija. Naravno, svjetla točka filma je Boris Milivojević, koji je kući ponio titulu glumca večeri. Dječaci se pak mogu ocijeniti baš kao i prethodni film Nikole Vukčevića, Pogled s Ajfelovog tornja – dobra ideja, loša realizacija. Ono što je moglo biti odličan film o tranziciji i devedesetima, upada u klišej i patetiku. Dijelovi koji su za radnju bitni, ubrzani su i skraćeni, a nebitni dijelovi, poput sporedne priče o ljubavi dvoje mladih Podgoričana, previše su razvučeni i nimalo inovativni. Film vade uvijek odlična Ana Sofrenović, koja ovdje pažljivo, a opet na malo prostora, gradi lik majke koja godinama šuti i trpi nepravdu, a sve kako bi sačuvala ono malo porodice što je preostalo, i vrhunski Petar Božović, glumeći taksistu koji vozi mladog Stanka kroz Podgoricu, koji se poslije petnaest godina u nju vraća – u minutu ili dvije (u rečenici ili dvije – “Kako se sve to zabetoniralo, kako se sve to zastaklilo!”) uspijeva ukrasti cijeli film.

 

Treći i četvrti dan

Treći dan Susreta započeo je novim filmom Srđana Dragojevića. „Atomski zdesna“ privukao je brojnu publiku, sjedilo se i na stepenicama, i na zidovima niške Ljetne pozornice. Ipak, čini se kako je publika ostala razočarana. Svi su očekivali tipičnu dragojevićevsku komediju, a dobili su (konačno) angažirani film. Priča o prodavačima time-share apartmana na primorju koji su spremni na sve ne bi li privukli/prevarili kupca kritika je kapitalizma i onoga što, po slomu „nepravednog“ socijalizma, živimo. Ukupni dojam kvare neki promašeni pokušaji humora. Što se glume tiče, utisak je da se Srđan Todorović mučio sa ulogom, ali je zato Branko Đurić sjajan, kao i Miloš Samolov i Hristina Popović u ulozi mladog para iz Niša, iako ono što govore svakako nije niški dijalekt. Drugi film treće večeri bila je prerađena RTS-ova „serija rekordne gledanosti“, Vojna akademija 2. Zečevićev film se, u odnosu na seriju, više koncentrira na privatni život kadeta. Titulu glumca večeri ponio je Bojan Perić, za ulogu Stošića u ovom filmu.

Četvrti dan Filmskih susreta u Nišu otvorio je film Mine Đukić, Neposlušni. „Zbog nenaviknutosti radnika Festivala na novu tehniku koja daje najbolju sliku i zvuk na svijetu“ (citat gospodina iz organizacije) projekcija je kasnila samo sedamdeset i pet minuta. Niška publika je, svaka joj/nam čast, uz kokice i pokoje prokrijumčareno pivo, izdržala i to. I imala je što čekati. Neposlušni su vjerojatno najbolji srpski film ove sezone. Indie film, da ga tako odredimo, mješavina road filma i melodrame, odličan je na svim razinama. Priča o mladoj Leni, koja se konačno rastaje sa djetinjstvom, tj. nalazi način da ga trajno sačuva prihvaćajući nove životne uloge, pametno je režirana (Mina Đukić je i scenaristica i redateljica) i, ono što je na ovom festivalu najvažnije, odlično odglumljena. Hana Selimović je po ocijeni publike bila glumica večeri. Odmah potom (glumci i redateljica nisu imali vremena za drugi naklon publici, pošto je organizacija ekspresno poslala djevojke sa cvijećem da im publiku zaklone i što prije ih isprate sa scene) imali smo prilike pogledati dokumentarno-igrani film Love Hunter – priče iz njujorškog taksija braće Nemanje i Branislava Bala. Milan Mumin, frontmen grupe Love Hunters, simbol otpora režimu devedesetih, sada je taksista u New Yorku i skuplja novac za svoj prvi američki album. Upoznaje mladu basistkinju, ali u isto vrijeme iz Srbije stiže njegova zaručnica. Glumački se posebno iskazala Jelena Stupljanin, čija je priča slična Muminovoj – i ona pokušava uspjeti kao glumica u Americi.

I da ne zaboravim – specijalnu nagradu za izuzetan glumački doprinos na filmu dobila je Mira Banjac. Nagradu su joj uručila – dva momka u kostimima rimskih vojnika. Ostali kostimi od proslave 1700 godina Milanskog edikta, pa da se ne baci. Di vos incolumes custodiant, gledaoci, do pisanja.

 

Peti, šesti i sedmi dan

Programski je odbor za peti dan Filmskih susreta ostavio žanrovske filmove. Još jedna „serija rekordne gledanosti“ (ovog puta TV Prva, ne RTS-a), Samac u braku, pretočena je u cjelovečernji film Kad ljubav zakasni. Miloš Biković (najbolji glumac prvog dana Susreta) i Brankica Sebastijanović (najbolja glumica petog dana Susreta) su se drito iz ženskih časopisa preselili na ovaj film, ali ni oni, kao ni redatelj Ivan Stefanović, ne uspijevaju se uzdići iznad mirjamovštine, a i zašto bi – ovako su i publika i novci osigurani. Ovaj roman MirJam već je jednom ekraniziran. Miloš Radović (i Biljana Maksimović kao scenaristica) su odradili su to mnogo kvalitetnije 1991. godine (obavezno pogledajte njihov Brod plovi za Šangaj). Drugi film pete večeri bio je Mamula. Drugi po redu horor redatelja Milana Todorovića zabavan je, ali ni počemu originalan film. Iako ga je snimio za samo dva tjedna, redateljski napredak očigledan je, a izbor Franka Nera i Dragana Mićanovića za protagoniste odličan. Postavilo se i pitanje što će na festivalu domaćeg filma djelo koje ima samo nekoliko rečenica izgovorenih na srpskom, no to pitanje je ništavno u usporedbi s pitanjem – Što će na festivalu srpskog filma crnogorski Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa (što je povuklo niz zabavnih pitanja – Postoji li crnogorski film? Postoji li crnogorski jezik? Je li crnogorski film sa srpskim glumcima i dalje crnogorski film? Ako su Susreti festival za filmove na srpskom i srodnim jezicima, zašto na programu nema bosanskih i hrvatskih filmova?).

Šestog dana smo imali priliku vidjeti dugo očekivani film Slobodana Skerlića, Top je bio vreo, i film Ivana Ikića, Varvari. Slobodan Skerlić ekranizirao je roman Vladimira Kecmanovića. Po riječima pisca, to je bilo „silovanje“ romana, a ne njegova ekranizacija. Izvršni producent, Tihomir Stanić, na konferenciji za medije nije bio pošteđen pitanja o tom sukobu. Njegov stav je kako je redatelj imao pravo na svoju viziju i mogao je izmijeniti što god je htio. Glavni lik romana/filma, jedanaestogodišnji dječak, u ratnom Sarajevu ostaje bez roditelja i biva od strane muslimanske vojske izbačen iz stana, a nakon što bude svjedok ubojstva, silovanja i drugih zločina, bježi iz Sarajeva, nailazi na srpsku vojsku, prilazi topu i puca. U romanu – na Sarajevo. Na filmu – na publiku, na sve nas. Je li film umanjio odgovornost muslimanske strane ili je Kecmanović svojim romanom stao na stranu srpskog nacionalizma – procijenit će čitaoci i gledaoci. Ono što je sigurno – Anita Mančić je u ulozi Hatidže, susjede koja (sve dok joj ne pogine sin) čuva srpskog dječaka, odlična. Varvari su na Susretima prihvaćeni pozitivno, posebno od strane mlađe publike. U pitanju je priča o mladim navijačima nogometnog kluba iz Mladenovca i njihovom vođi, Luki, koji za vrijeme demonstracija u Beogradu povodom proglašenja nezavisnosti Kosova, traži oca koji ga je napustio. Ikić, scenarist i redatelj, uspeo je izbjeći stereotipe o navijačima huliganima i snimiti realističnu priču o mladim ljudima u društvu bez perspektive, društvu koje je izgubilo sve vrijednosti. Željko Marković, naturščik koji igra Luku, svakako zaslužuje jednu od nagrada na ovom festivalu.

Sedmi dan donio je dva dokumentarna filma. Lauš je najnovija etapa u histeriji oko Žarka Lauševića i ostavit ćemo ga bez komentara. Moj city, moj Niš je, uzimajući u obzir da su ga radili amateri, dobar film i otkupljivanje prava za prodaju Turističke organizacije Niša pravi je potez.

Na kraju o nagradama. Za dvadeset godina koliko živim u Nišu nisam uspio do kraja shvatiti te nagrade. Imamo Gran pri za najboljeg glumca, ali i nagrade za najbolju mušku i najbolju žensku ulogu. Osim toga imamo i nagrade za izuzetnu mušku i žensku ulogu. Tko je najbolji, tko je glavni, tko je izuzetan, kako to usporediti?  – tko će to znati, vjerojatno tako kako se i dodjeljuju…

Boris Milivojević je za ulogu Marka u filmu Spomenik Majklu Džeksonu, Darka Lungulova, dobio Naisu, glavnu glumačku nagradu. Prilikom uručenja izjavio je kako je presretan jer je konačno odigrao jednu ozbiljnu, a ne komičnu ulogu i za nju dobio nagradu. Caricu Teodoru, nagradu za najbolju žensku ulogu, dobila je Anita Mančić za ulogu Hatižde u filmu Top je bio vreo, Slobodana Skerlića. Srđan Todorović je za ulogu Mladena u filmu Atomski zdesna, Srđana Dragojevića, dobio Cara Konstantina, nagradu za najbolju mušku ulogu, i posvetio je svom ocu, nedavno preminulom Bori Todoroviću. Povelje za izuzetne uloge dobili su Hana Selimović (Leni u Neposlušnima Mine Đukić) i Nebojša Ilić (Dunster u filmu Montevideo, vidimo se Dragana Bjelogrića). Nagrade za sporednu ulogu dobili su Hristina Popović (Dragana u filmu Atomski zdesna) i Ivan Đorđević (Jova Fitilj u Neposlušnima). Nagradu za najboljeg debitanta ponijela je Brankica Sebastijanović (Ljiljana u filmu Kad ljubav zakasni). Dodijeljene su i nagrade za najbolje strane (ili „strane“?) glumce: najbolju žensku ulogu je imala Nataša Janjić u filmu Atomski zdesna, Branko Đurić najbolju mušku ulogu u istom filmu, a „izuzetnu ulogu“ odigrala je Branka Stanić u Dječacima iz Ulice Marksa i Engelsa.

Utisak je, barem moj, da je nagradu za najboljeg debitanta trebao dobiti Žarko Marković, a da je glavna nagrada trebala otići u ruke Hane Selimović. Boris Milivojević i Hana Selimović najbolji su u ovogodišnjoj produkciji što pokazuje i nagrada kritičara FIPRESCI SRBIJA koju su oboje dobili. Redateljici Mini Đukić je na Susretima uručena i nagrada „Zlatna lincura“ Jahorina film festivala „za izuzetno ostvarenje koje afirmira ljepotu prirode, ljubavi i ekologije“. Njezini Neposlušni, moj je dojam, najbolji su film ovogodišnje srpske (srpskocrnogorske/srpske plus/srpske i srodne) produkcije.

Jedan komentar za “Kronike 49. Filmskih susreta u Nišu

  • Ivan says:

    Dobar tekst o baš ne tako zanimljivim filmovima ali svakako zanimljivom festivalu. Svaka čast publici koja je svih ovih godina uz Srpski film, bez obzira na kvalitet filmova koji je sve slabiji.

Leave a Reply

Your email address will not be published.