Kronika Kustendorfa, 2. dio: Ili, kako smo se svi prestali brinuti i zavoljeli Sorrentina

Piše: Jelena Djurdjic

Članak je nastavak teksta: Kronika Kustendorfa, 1. dio: Disko atentat i Farhadi za početak


Druga polovica festivala bila je rezervirana za mladog, ambicioznog i drskog grčkog reditelja Avranasa (Gospođica nasilje), talijanskog redatelja u zenitu i prepunoj snazi Sorrentina (Velika ljepota) i dašak možda probuđene ruske kinematografije za ovu priliku oličene u Bikovu (Major –neću o njemu ovdje, dosta mu je tamo u kritici). Noćima su svirali džezeri u Kaporu (bar u Drvengradu), a Mahala Rai Banda i Zaz u ponoć počinjali skoro pa trans nastupe. Budili smo se s Amerima i njihovim novim valom (Pet lakih komada, Plavi vojnik, I konje ubijaju, zar ne?). Studentarija u natjecateljskom programu brisala je pod Russellom i McQueenom – traže li se velike istine. Kustendorf je bio sve ono što smo htjeli, tri dana u punoj brzini.

U utorak nakon Gospođice nasilje počela je radionica Aleksandrosa Avranasa, redatelja koji nije debitant, ima kratki i dokumentarni, ali nekako je imao auru tipa koji je ubo iz prve. Čovjek je snimio, napisao i producirao vrlo interesantan i polemičan film, podsjetio na, recimo, Lanthimosov Očnjak, i uradio je to u inat svima – grčkom društvu, tamošnjim filmskim studijima, a ponajviše mrežama koje su zasnovane na vezama, uslugama i drugim ‘I know a guy who knows a guy who knows another guy’ momentima. Miss Violence je film inspiriran istinitim događajem, ako je to uopće bitno, i progovara o nasilju, beznađu, unutar obitelji, a sve počinje samoubojstvom deteta (o filmu je već bilo riječi na FAK-u). Elem, priča s redateljem počela je odmah nakon projekcije, što nama, mrzovoljnima, nakon odgledanog nije djelovalo svrsishodno. Razgovor nije išao glatko, a moderator je svojim opservacijama (npr. povezivanjem s motivima iz antičke Grčke ili mudroserijom oko toga da je ovakav slučaj baš očekivaniji za njemačko društvo – odakle vodi porijeklo ono ‘po istinitom’) dodatno dizao pritisak i unosio transfer blama među nas, domaće. Saznali smo da je Avranas prvo želio biti slikar, ali da je ubrzo napustio studije. Saznali smo da je sam tražio stan u kojem je snimljena većina scena i da ga je iznajmio za 500 eura. Saznali smo da su ga iz Cannesa odbili, a da je za Veneciju aplicirao tako što je “samo poslao film” i još dopisao ‘rough cut’ ne bi li ih naveo da se nadaju nečem još boljem, iako je to sve što ima. Saznali smo da se na kraju filma  vrata zatvaraju najvjerojatnije jer “sve ostaje u obitelji”, i zid šutnje opipljiva je potreba. Ono što nije sjajna vijest za vas koji film niste gledali jest da ga Avranas ne daje u širu distribuciju i da DVD filma navodno i ne postoji (kasnije se sam uhvatio u laži jer se sjetio da ga je u Veneciju, gdje je osvojio Srebrnog lava, slao na disku) jer on smatra da je prebacivanje snimljenog iz stanja 24 frejma u sekundi na 25, citiram, “Miki Maus situacija”.

1a7a8368

Najzanimljivija stvar koju je Aleksandros rekao ticala se polemike ‘je li film mrtav kao umjetnost’. Napravio je sjajnu paralelu sa slikarstvom, kao umjetnošću koja traje stoljećima, dok je film s nama tako kratko: “ To je mlada umjetnost, bespredmetno je pričati u takvim kategorijama. Film je mrtav samo za one koji nemaju šta reći. Film je ideologija!”

Srijeda je možda bila taj Dan zbog kojeg smo se borili za slobodne dane i pet sati putovali. Sala je bila prepuna i po prvi put aplauz je tresnuo već pri gašenju svetla. Velika ljepota opasno je moćan film. Velika ljepota nas je dislocirala. Portret Rima, ili preciznije rimske elite, očima 65-ogodišnjaka Jepa Gambardelle (neprepričljivi Toni Servilo) najčešće je ironičan. Nekad je nježno ironičan. Nekad sasvim smoren i umoren. Jer jedino valjda kroz satiričnu radoznalost čovjek može probavoti, npr., modernu talijansku kulturnu scenu, ili hipokriziju sloja društva kome i sam pripada. A ako bismo odlučili zaista stvari nazvati pravim imenom, onda je Velika ljepota film o svemu onom ništa koje živimo, i o svakoj onoj praznini koju ne ispunjavamo pa zazjapi tu i tamo, često.

Kasnije u toku radionice koju je Sorrentino održao još je jasnije postalo zašto mu je lagano prilijepiti da stvari ‘smišljeno mistificira’ i da se ne davimo Velika ljepota će biti, i je, film krajnjih reakcija, jer je umjetničko djelo, nastajalo u momentima erupcije emocija i redateljske impulzivnosti. Zašto to izdvajamo? Naime, Paolo gotovo ni na jedno pitanje koje je zahtijevalo tumačenje nekih simbola, metafora  i sl. nije znao odgovoriti, objašnjavajući, nakon uvodnog petljanja na osrednjem engleskom, da se on savršeno ne sjeća šta je time htio reći. Ta opsjednutost je sada daleko iza njega. Ljude navikle na manje apstraktnu dramaturšku strukturu njegovi su komentari navodili da i dalje pokušavaju nešto iščupati, iako je nejasno zašto im je bilo bitno, te smo tako na pitanje šta se krije iza činjenice da je pjevačica imala slomljenu nogu dobili odgovor da je glumica dva dana pred snimanje polomila nogu i da su onda tako morali snimati.

gk7b5598

Upravo na taj sudar planiranog i neplaniranog, stvarnosti i fikcije nastavlja se njegovo razmišljanje i stav:

“U mom filmu jest sve lijepo, jer ja volim kao gledatelj takve filmove. Ne volim naturalističke filmove, ne volim filmove koji denunciraju,  ne volim filmove bez muzike. Danas u filmu sve mora biti baš, baš realistično. Za mene način da budem realističan je da ne budem realističan. Izmišljati je za mene način da postanem realističan. Kad god sam u filmove ubacivao stvari koje su realistične ljudi su smatrali da je sve to laž, a kad god sam radio obrnuto svi su mi govorili koliko sam realističan. Putevi kojim se dostiže autentičnosti su jako komplicirani. Uostalom, Fellini je rekao da je ‘laž duša spektakla’. Kada sam snimao film o Giuliju Andreottiju (Div), on je političar, shvatio sam da je njegov javni život dobro poznat svima, dok se o privatnom ne zna gotovo ništa. Zbog toga sam u filmu izmislio njegov privatni život u potpunosti. Kada je komentirao film, Andreotti je rekao – ‘redatelj je totalno izmislio i izmijenio moj javni život, ali svi prikazani događaji iz privatnog života su istiniti, ne znam kako je došao do tih podataka’.  Odnos stvarnosti i fikcije je kompliciran. “

Felinijevski postmodernist i u Le Grande Bellezza nije propustio priliku snimiti scene nevjerojatnih žurki, iako on sam nije netko tko ide na žurke, a iako ovdje uvijek uzima ulogu posmatrača:

“Uživam gledati ljude kako plešu, a ono što volim to i snimam. Za mene su najdragocjeniji momenti kada muzika stane, i kada ljudi prestaju plesati. Tada misle da ih nitko ne gleda više i možete uočiti nevjerojatne emocije na njihovim licima. Volim vidjeti ono što drugima promiče.”

Posljednje večeri festivala dodijeljene su nagrade, a ovogodišnji laureati, a po odluci tročlanog žirija Berenice Bejo, Guillermo Arriaga, Srđan Koljević, su, gradacijski, Luka Popadić za Mamci i udice, Julia Kolberger s  Easter Crumbles, dok je Zlatno jaje otišlo u Slovačku, pravom remek djelu Andreija Kolencika i Petera Berganyja, filmu Exhibition.

pobednici

O propustima je već bilo riječi prošli put – promjene rasporeda i samih gostiju trajale su do par dana pred festival, ali su Farhadi i Sorrentino bili nepromjenjivi, što umanjuje potrebu za cviljenjem. Jedina pomalo iritantna stvar desila se posljednjeg dana kada je domaćin najprije odložio svoje predavanje zakazano nakon projekcije I konje ubijaju, zar ne?, samo da ga u kasnijem terminu ne bi ni održao. A kada na Kustendorfu dođe do odstupanja ove vrste naknadne informacije čovjek bi prije iz Pentagona iščupao (u sjećanje navire scena od prije par godina kada je grupa ljudi preko 40’ pokušavala saznati u kojem će se od tri kina, koji se nalaze u krugu od 100m, dati Kiarostamijev film) pa je sasvim dobronamjeran prijedlog da posegnu za krajnje originalnim pristupom – ljepljenjem obavijesti.

Elem daklem da se odjavimo.

Orgije talenta i kreativnosti za ovu su godinu gotove. Posljednja žurka bila je u Viskontiju (klub u Drvengradu) i trajala je kao i sve druge – do zore.

Prvi put je uvijek posebno, ali možda je ovaj sedmi put stvarno bilo najbolje.

Još neke fotke:

1a7a8144
1a7a8148
1a7a6411
1a7a6300
gk7b5860
gk7b6180

Foto: službene stranice Kustendorfa

3 komentara za “Kronika Kustendorfa, 2. dio: Ili, kako smo se svi prestali brinuti i zavoljeli Sorrentina

  • Boštjan says:

    Sjajan tekst, sledeće godine stižem!

  • Marcus says:

    veš kaj Boštjan? do tam je ful zajebano priti, ceste so zanič, ne vem ali je sploh mogoče zrihtat kakšni hotel ali sploh plac za spanje. ne vem ali je sploh mogoče priti z autom, tudi če je moraš plačati na vhodu v nacionalni park…
    ampak se splača!

  • jelena says:

    ako sam dobro razumela da pojasnim

    naravno da je moguce otici kolima, do vrata festivala. iz beograda to je neka 4 sata relaksirane voznje. autobusom je takodje moguce i on staje dole u selu pa ima 20 minuta peske do drvegrada. smestaj smesno povoljan je u sarganskoj osmici, oko 15 eura msm i odatle imas 25 minuta laganog hoda do festivala. jos jeftinije je po seoskim domacinstvima koja izdaju sobe a skuplje u onim kucicama na 5 minuta do festivala. ulaz se placa 2 eura, 200 dinara, na ulazu u drvengrad, i vazi za ceo dan i sve filmove

    jedino je malo zeznutije kad padne sneg

Leave a Reply

Your email address will not be published.