Kronika Kustendorfa, 1. dio: Disko atentat i Farhadi za početak

Piše: Jelena Djurdjic

Ovogodišnji sedmi po redu Internacionalni filmski i muzički festival predstavit ćemo kroz mini kroniku, u dva teksta. Šest dana na Mećavniku je proletjelo, a kako dani izgledaju na Kustendorfu, tko je bio i šta je rekao, šta smo pogledali i odslušali, čitajte khm, samo na FAK-u.

7

Ovogodišnji festivalski koncept pretrpio je izvjesne promjene. Tu su i dalje identično koncipiran natjecateljski program – kratki studentski film, suvremene tendencije uz radionice mahom redatelja i sekcija novi autori, koja se održavala i ranije u sličnim formama – poanta je da su debitanti imali svojih pet minuta. Ono što je izostalo omaži su glavnim gostima i dobitniku(cima) nagrade ‘Za buduće filmove’, te smo pogledali samo jedan film ovogodišnjeg laureata (može biti i jer je Farhadi 2012. već bio gost festivala i tada je prikazano njegovih par, tj. svi filmovi). U prijepodnevnim terminima tako smo ove godine obradovani podtematskom cjelinom cjelokupnog festivala, predstavnicima ‘američkog novog vala’, potpomognutu predavanjima povjesničara filma Grega De Cuira i samog Kusturice (potonje se doduše nije desilo, o čemu kasnije). Ni ove godine nije moglo bez programskih pretumbavanja u posljednji čas – Ozon je najavljen, sa svim producentima, pa otkazan, pa ipak smo gledali film i slušali (samo) producente, dok oni koji su propustili venecijanskog pobjednika  Rosija u Beogradu nisu imali sreće na planini.

U Drvengradu manifestacija je počela disko verzijom atentata na Franza Ferdinanda (video dostupan na sajtu festivala). Nakon toga ušlo se u kino salu  i domaćin je festival otvorio uz posvetu mladim autorima, apostrofirajući ljubav kao osnovni motiv ovih okupljanja, za razliku od svih drugih festivala gdje „ljudi mrze jedni druge“. Zatim je izvedena uživo numera iz njegovog novog filma Mliječni staza (čija se premijera očekuje u Cannesu), a uvodna priča završila je kada je predsjednica žirija Berenice Bejo (The Artist, The Past) i službeno festival proglasila otvorenim. Genijalni iranski redatelj Asghar Farhadi primio je nagradu Za buduće filmove, uzbuđenje je raslo jer je slijedio jedan od najboljih filmova 2013., Prošlost,  a zatim i jedinstvena prilika da se popriča s autorom Razvoda i Priče o Eli.

3

Asghar je govorio o onome što smatra najvažnijim za svakog tko se želi baviti redateljskim/scenarističkim  poslom:

„Zaboravite na festivale i kritičare. Snimajte ono što je u vama. Kada pišem, ja ne razmišljam o publici. Moja prva publika sam ja sam. Ako snimite iskren film, svi će to prepoznati. Filmove snimam prema osobnim osjećanjima. Pokušavam crpiti ideje iz stvari koje su mi bliske.“

Interesantna su bila i promišljanja na temu kako se odmaknuti od bijelog papira:

Moji studenti u Iranu me uvijek pitaju: ‘želimo početi pisati ali ne znamo da li krenuti od likova, osjećanja, priče… Moje iskustvo, vi ćete formirati svoje, ali moje iskustvo je da uvijek počinjem sa slikom. Imam, zamislim, sliku u glavi i svaku noć razmišljam o njoj. Npr., u Razvodu, imao sam sliku u glavi čovjeka koji pere svog oca u kadi, dok mu on drži glavu naslonjenu na rame i plače. To je zapravo sjećanje na mog brata, koji se brinuo o našem dedi. To sjećanje se u mojoj glavi promijenilo u sliku. I to mi je dugo bilo u mislima prije nego sam sjeo i počeo pisati o toj slici. Dakle, pitao sam se: „Zašto ovaj čovjek plače? Zašto ga on sam pere? Zašto to ne radi nitko drugi? Gdje je njihova obitelj? I još pitanja i pitanja i onda sam počeo odgovarati na njih i pronašao sam svoju priču. Moramo prići blizu, obrisati (prašinu, sliku) i  pronaći svoju priču. Ne govorim sebi ‘piši, snimi’. Ja sebi kažem ‘postoji priča, približi joj se i pronađi je’. Dakle, uvijek počinjem od slike, i nakon toga pitanja, mnogo pitanja, par mjeseci pitanja. Poslije toga pišem tri rečenice – za majku, oca i prijatelja, ne za bilo koga tko ima veze sa filmom, i ako je to moguće znači da imaš dobru priču. Ne objašnjavam tad još likove, samo pišem njihova imena, i samo glavnih likova. I neophodno je da u te tri rečenice stanu i početak i kraj, koje možeš kasnije promijeniti. Onda sebi čitaš te tri rečenice, propuštaš ih kroz organizam. Zatim te tri rečenice pretvaram u jednu stranicu, objašnjavam motivaciju, kretnje i tada već mogu priču ispričati nekome tko se razumije u film. Na kraju dođem do 15 strana teksta, s detaljima o likovima i svakodnevnici u priči. To je moje iskustvo.“

Ako ste gledali Prošlost nemoguće je da se ne sjećate uvodnih scena, kada dvoje ljudi koji se dugo nisu vidjeli pokušavaju razgovarati kroz staklo:

“Ljudi prvo nešto urade, a potom razmišljaju o posljedicama. Želim da se moji dramski likovi tako ponašaju. Ljudi mnogo govore o sebi samima, ali se međusobno ne razumiju. Kada se dvoje ljudi vole, oni ništa ne govore. Samo se gledaju. Kada jedno od njih kaže: “Volim te”, zna se da nešto nije kako treba.”

5

Kasnije u ponoć je svirala Riblja čorba, da ne bude subjektivnog preskakanja informacija. Nedjelja i ponedjeljak bili su rezervirani za Francuze – radionicu kažu trenutno najmoćnijeg producentskog tandema Nicolasa i Erica Altmayer poslije projekcije Ozonovog filma Mlada i lijepa i predavanje delegata kanskog festival Thierryja Fremauxa, koji je na festivalu redovitiji i od Emira. Američki novi val predstavljen je kroz filmove Goli u sedlu, Razjareni bik i Cabaret te predavanje De Cuira. Radionicu su u tandemu održali Guillermo Arriaga (član žirija, scenarist 21 grama i Amores Perros) i direktor fotografije Janusc Kaminski (Lincoln, Schindler’s List i sve Spielbergovo zapravo), a krenuli su u trku i studentski radovi. Svirali su Mostar sevdah reunion i Kusturica & No smoking orchestra.

U sljedećoj kronici čitajte opširno o radionicama Sorentina (Velika ljepota) i Avranasa (Gospođica nasilje) i pogledajte kako Berenice pleše uz zvukove harmonike.

2
6
12
4

Leave a Reply

Your email address will not be published.