Kratka povijest kanadske kinematografije

Piše: dr. sc. Vanja Polić, doc.

Vanja Polić docentica je na odsjeku za anglistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Predaje suvremenu kanadsku književnost i kulturu s posebnim osvrtom na multikulturalnost i identitet, engleski roman 18. stoljeća te postmoderni britanski roman.

———————————————————————————-

 

Kratka povijest kanadske kinematografije (ili: Kako je u sjeni Hollywooda nastao kanadski film)

Kao što se Kanada često naziva „tavanom“ SAD-a, tako je i kanadska kinematografija (govorim prvenstveno o igranom filmu) većinu svoje povijesti bila u sjeni holivudskih studija i holivudskog monopola. Naime, Hollywood je Kanadu iskorištavao (iskorištava i danas) kao jeftiniju lokaciju za snimanje najprije igranih filmova a zatim i televizijskih filmova i serija, istodobno i kočeći ali i na određeni način potičući razvoj kanadske kinematografije. Osim lokacije znatan je odljev kanadskog kreativnog talenta u financijski i industrijski mnogo jači SAD. Na pitanje koliko prepoznatljivo kanadskih glumaca mogu nabrojati, mnogi će reći nijednog ili eventualno neki nizak broj. Glumci kao što su Donald Sutherland, Christopher Plummer, William Shatner, Dan Ackroyd iz starije generacije, ili pak Mike Myers, Jim Carrey, Ryan Reynolds, Ryan Gosling, Seth Rogen, Anna Paquin, Ellen Page, Sandra Oh, sve su Kanađani gastarbajteri. Lako se može napraviti i popis režisera, umjetnika i glazbenih zvijezda koje su se preselile u SAD zbog većeg tržišta, boljeg financiranja i bolje promocije filmskih proizvoda. Ono po čemu se kanadski glumci danas odlikuju u Hollywoodu – a po čemu su se odlikovali i u prošlosti – jest činjenica da nemaju ono nešto specifično po čemu bi se razlikovali od američkih glumca, već se savršeno mogu uklopiti u američku filmsku industriju. Jedan od razloga je i taj da do 1980-ih godina Kanada naprosto nije imala infrastrukturu za snimanje filmova pa kanadski glumci nisu dolazili u Hollywood kao etablirane zvijezde, već su svoju slavu stjecali upravo u Hollywoodu samim time vezujući i svoj identitet uz holivudski.

Ellen Page u filmu Juno (2007.)

Ellen Page u filmu Juno (2007.)

No, počnimo od početka: Kanada se po svojoj konstituciji dugo smatrala zemljom dvije kulture i dvaju naroda: britanskog i francuskog pa je i pitanje kanadskog nacionalnog identiteta oduvijek bilo dvojako (to se promijenilo 1988. sa zakonom o Multikulturalnosti kada Kanada postaje mozaik s dva službena jezika ali različitim priznatim kulturama i etnicitetima). Stoga je kanadsku kinematografiju potrebno promatrati kao kinematografiju jedne države koja se razvijala iz dva središta čije su putanje tekle usporedno tek se rijetko dotičući ali gotovo nikad ne ispreplećući. To nije slučaj samo s kinematografijom već i s umjetnošću općenito: frankofona i anglofona umjetnost uglavnom se stvaraju zasebno jedna od druge. Da stvar bude još kompliciranija, tek relativno nedavno, kasno u 20. stoljeću, u raspravu o kanadskom nacionalnom identitetu – a samim time i u raspravu o onome što čini ono kanadsko u kanadskoj kinematografiji, po čemu je ona specifična i prepoznatljiva naspram drugih kinematografija – uključuju se i neki drugi čimbenici: Québec s vlastitim identitetom, zatim raznolikost etničkih manjina, njihovih podrijetala i identiteta u Kanadi, raznolike tradicije i suvremeni život Prvih Naroda (politički korektan naziv za kanadske „Indijance“), pa zatim utjecaj novih spoznaja i načina razmišljanja kao što su feminističke teorije te LGBT, poststrukturalizam i globalizacija i dr.

Godine 2003. Brian D. Johnson, kanadski teoretičar filma napisao je: „Govorimo o kanadskoj kinematografiji kao da ona postoji. No čak i ako se koncept ‘dvije nacije’ [osnivačice Kanade] istrošio u političkom smislu, postoje dvije zasebne kinematografije u ovoj zemlji – engleska i francuska – a njihove su osobnosti na suprotnim polovima.“ Povijesni razvoj kanadske kinematografije vrtio se, dakle oko dva pola: anglofonog i frankofonog, stoga ću ovdje ponuditi kratki pregled novijeg kanadskog filma uglavnom od 1970-ih do danas upravo kroz očište tih dviju nacija. Oko 1980-ih ta se povijesna podjela počela urušavati, no ona je bitna karakteristika kanadske kinematografije jer ukazuje na dva zasebna kulturna utjecaja – europski i američki. I dan-danas nema prevelikog dijaloga između kvebečkog (frankofonog) filma i anglofonog kanadskog filma u ostatku Kanade. No, kako je došlo do proboja kanadskog igranog filma na svjetsku scenu 1980-ih godina?

Edisonov Vitascope, prijelaz stoljeća

Edisonov Vitascope, prijelaz stoljeća

 

Anglofoni kanadski film do ’60-ih godina

Dakle, na početku svjetske kinematografije bijahu francuska braća Lumière i njihov Cinématographe, te usporedo s njima u Americi Thomas Edison i njegov Vitascope. Oba prva filma tih autora prikazana su u Kanadi već šest mjeseci nakon nastanka; odmah su se javili prvi poklonici ali Kanada je uglavnom ostala prvenstveno konzument, a samo marginalno producent filma jer zapravo tek od 1980-ih godina kanadska kinematografija stječe međunarodno priznanje (nešto ranije, od 1940-ih ona doprinosi u dokumentarnom filmu i animaciji).

Već godinu dana nakon braće Lumière, 1897. godine, javlja se prvi domaći kanadski filmaš James Freer (1855-1933), farmer koji snima kratke promotivne filmove o pejzažu kanadske prerije za kanadsku željeznicu i kanadsku vladu kao dio opće propagande kojom su se na prijelazu u 20. stoljeće željeli privući doseljenici u zapadnu Kanadu. Propagandni filmovi obilježit će ranu fazu anglo-kanadskog iskustva s filmskom produkcijom. Ti filmovi nazivali su se kratkim scenskim/pejzažnim filmovima, a prikazivali su krajolik jer je takva tada bila stereotipna predodžba Kanade ne samo u europskim već i u očima samih Kanađana. K tome, od prvog dana kanadsku je kinematografiju obilježila upletenost države u snimanje filmova prvenstveno kroz financiranje poželjnih sadržaja. Prve pokušaje kanadskih entuzijasta poput Ouimeta i braće Allen (Amerikanci koji su djelovali u Ontariju) da naprave svoje kinematografske lance i snimaju vlastite filmove odmah je ušutkao Hollywood kupivši njihove kinodvorane i uspostavivši svoj monopol u Kanadi. Činilo se da je Kanada naprosto preblizu Hollywoodu da bi veliki filmski magnati dopustili Kanadi da razvije vlastitu filmsku industriju.

Crno-bijeli nijemi filmovi holivudskog podrijetla sadržavali su neke tipične kanadske lajtmotive: krajolik, krajolik pod snijegom, divlji sjever (koji je funkcionirao poput mita o Divljem zapadu u SADu), divljinu, prirodu, drvosječe, „prave Indijance“ u svojem „netaknutom“ okruženju, negativca koji je obično bio francuski Kanađanin, junaka „Konjanika“ (eng. Mounties, pripadnika kraljevske kanadske konjičke policije (Royal Canadian Mounted Police) koja je osnovana 1896. godine i zbog koje je Kanada bila na glasu kao zakonski uređena zemlja mnogo prije od SAD-a). Drugim riječima, Kanada se u ranim filmovima prikazivala isključivo kao egzotična scenografija za američki zaplet.

Hiawatha, the Messiah of the Ojibway (1903)

Hiawatha, the Messiah of the Ojibway (1903.)

Prva kanadska drama, to jest prvi kratkometražni film koji je pričao neku priču bio je film Hiawatha, the Messiah of the Ojibway (Hiawatha, mesija naroda Ojibway) iz 1903. godine, snimljen prema književnom predlošku The Song of Hiawatha (Hiawathina pjesma) američkog pjesnika H. W. Longfellowa. Film je snimljen u Ontariju, a glumačku postavu činili su Prvi Narodi. Moglo bi se reći da se tim filmom dolazi do svojevrsne formule za snimanje filmova: u njemu se koristi kanadski krajolik kao mitsko mjesto te potiče stereotipno viđenje Kanade kao divljeg i nepripitomljenog krajolika, a kao predložak za priču rabe se američka tema i američki autorski rad. Godine 1939. osniva se National Film Board of Canada / Office National du Film du Canada (NFB/ONF), državni ured iz kojeg se financira snimanje filmova, a nasuprot njemu nezavisne produkcijske kuće uglavnom ne uspijevaju opstati na dulje staze. Tako kanadska država ima monopol nad proizvodnjom filmova koji, ako nisu dokumentarci ili animirani, uglavnom slijede holivudski model stereotipnih scenarija.

Od važnijih filmova prije Prvog svjetskog rata, osim već navedenog Hiawathe, Canadian Bioscope Company (u vlasništvu Britanaca) snimila je 1913. godine vrlo uspješan film Evangeline, također temeljen na pjesmi H. W. Longfellowa o poznatom izgonu Akadijaca iz pokrajine Akadije (današnjih kanadskih pokrajina Nove Škotske i Novog Brunswicka) sredinom 18. stoljeća jer su odbili izraziti lojalnost novim kolonizatorima Britancima. Pritom je bitno naglasiti da je književni predložak za taj najpoznatiji događaj frankofone kanadske povijesti napisao Longfellow, američki pjesnik, a da su glavne uloge igrali američki glumci. No, sadržaj je bio kanadski i dobro poznat budući da je Longfellowljeva pjesma bila prevedena na nekoliko jezika. Kanada je, drugim riječima, opet poslužila kao egzotična scenografija za američku priču. Godine 1919. bračni par Ernest i Nell Shipman snimili su iznimno uspješan film Back to God’s Country (Povratak u Božju zemlju), povijesnu melodramu o naseljavanju pokrajine Saskatchewan, nastavak jednako popularnog God’s Country and the Woman (Božja zemlja i žena) iz 1916. kojem je scenaristkinja i glumica bila Nell Shipman. Tako se i u Kanadi pojavio „northwoods genre“, žanr sjevernih prostranstava. Shipmanovi su lansirali vlastitu produkcijsku kuću u Calgaryu gdje su lokalno snimali filmove za američko tržište. No i taj je nezavisni pokušaj snimanja filmova propao nakon ova dva filma.

Od filmova koji se često vežu uz kanadsku kinematografiju spominje se i klasik Nanook of the North (Nanook sa Sjevera) autora Roberta J. Flahertya iz 1922., još jedan izvrstan primjer načina na koji su ne-Kanađani spretno iskoristili kanadsku tematiku za vlastiti probitak. Nanook je fikcionalizirani etnografski dokumentarac o inuitskoj obitelji koji je podržavao mit o Sjeveru te o „autentičnom“ životu Inuita, autohtonih naroda Sjevernih teritorija Kanade (naziv Eskimi u Kanadi je pogrdan naziv za te narode iako u SAD-u neki narodi baš inzistiraju na tom imenu). U razdoblju do 1960-ih Kanada je, nemajući vlastitu estetičku i inovativnu moć, dopuštala da drugi kroje percepciju o njoj u svijetu. A to je tipičan primjer kanadskog sudjelovanja u stvaranju filmova.

Nanook of the North (Robert J. Flaherty, 1922.)

Nanook of the North (Robert J. Flaherty, 1922.)

Kanadska kinematografija počela se razvijati relativno kasno, točnije, bilo je tokom 20. stoljeća različitih pokušaja njezina oživljavanja ali uglavnom su svi bili kratkoga vijeka. Stoga slobodno možemo reći da je sve do druge polovine 20. stoljeća uglavnom obilježavaju neuspjesi tu i tamo prošarani ponekim uspješnim filmom. Razloga tome ima nekoliko, od kojih su već spomenuti monopol Hollywooda kojemu nije bio u interesu razvoj autohtone kanadske kinematografije već iskorištavanje kanadskih sirovina, od jeftinije radne snage do prekrasne i raznolike scenografije; drugi razlog je činjenica da je filmove financirala/kontrolirala država. Još jedan razlog svakako leži i u defetističkom stavu koji su kanadski financijeri imali prema kanadskom igranom filmu: naime, kanadska kinematografija a priori se usmjeravala prema takozvanim minornim žanrovima: dokumentarnim filmovima i animaciji jer se smatralo da ne može dostići kvalitetu holivudskih igranih filmova pa je bolje da i ne pokušava.

Kanadska kinematografija uspela se na komercijalnu filmsku pozornicu tek 1980-ih godina. U umjetničkim (art) krugovima kanadski su filmovi poznati još od 1960-ih godina, no eksperimentalni i umjetnički filmovi uglavnom imaju ograničenu i/ili marginalnu publiku. Kanadska kinematografija stoga je postala globalno prepoznatljiva kada je 1984. godine moćna drama Sonatine redateljice Micheline Lanctôt osvojila Srebrnog lava na filmskom festivalu u Veneciji; zajedno s njom film La femme de l’hôtel redateljice Lée Pool najavio je feminističku prisutnost u kvebečkom filmu. Atom Egoyan prikazao je 1984. i 1987. godine svoja prva dva igrana filma Next of Kin i Family Viewing. Taj val uspjeha ovjenčan brojnim nagradama s poznatih svjetskih filmskih festivala traje nekih 15-ak godina kada se kanadski film kao pokretačka sila novih trendova u svjetskoj kinematografiji povlači s pozornice.

 

Kratka povijest kanadske kinematografije (ili: Kako je u sjeni Hollywooda nastao kanadski film)

1. Anglofoni kanadski film do ’60-ih godina

2. Anglofoni kanadski film od 1960-ih do 1980-ih godina

3. Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće, 1. dio

4. Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće, 2. dio

5. Frankofona kanadska kinematografija do 1960-ih godina

6. 1960-e i novi duh frankofone kanadske kinematografije

7. Frankofoni kanadski film od 1980-ih do danas

Leave a Reply

Your email address will not be published.