Kako se kroz film nositi sa životom: 11. rujan

Eto, na današnji dan ravno je jedanaest godina prošlo od događaja kad su Sjedinjene Države po prvi put u svojoj pet stoljeća dugoj povijesti napadnute na vlastitom kopnu. Njihovo je tlo bilo natopljeno američkom krvlju i suzama, pojava neviđena još od vremena Građanskoga rata, njihov ponos povrijeđen, ideološki temelji uvjerenja u prirodnu nadmoć američkoga naroda razbijeni na komadiće, njihove slabosti izložene svjetlu dana i zainteresiranim, i ne svugdje suosjećajnim, pogledima milijardi svjedoka. Kad su devetnaestorica članova radikalne islamističke grupe zvane al-Qaeda otela četiri putnička zrakoplova i pokušala uništiti pažljivo odabrane mete u New Yorku i Washingtonu, tri aviona, nažalost, uspjela su doseći svoje ciljeve. Letovi American Airlinea brojeva 11 i 175 zabili su se u Blizance, uzrokujući rušenje oba tronja u roku od dva sata. Let 77 stropoštao se na Pentagon, dok je Let 93, zahvaljujući herojskom pokušaju putnika da vrate kontrolu nad letjelicom u svoje ruke, pronašao svoj tužan kraj usred jednog pensilvanijskog polja, ne usmrtivši nikoga osim, dakako, četrdesetero ljudi u avionu.

Treba reći da je gotovo tri tisuće ljudi stradalo toga tragičnog jutra. 246 na tim prokletim avionima koje, nadamo se, nikad nijedan drugi zrakoplov neće nadmašiti po zloglasnosti, 2606 u Tornjevima i uskoj okolici, kao i 125 u Pentagonu, gdje su samo polovica žrtava pripadala vojnom osoblju. Ne smijemo, naravno, zaboraviti ni brojku od 19 otimača. Kao što možete i sami shvatiti, ukupna cifra 11. rujna, koliko god tragična bila, definitivno nije posebno impresivna ako uzmemo u obzir krvavu povijest američkoga naroda. Tek toliko da ovu, potencijalno naizgled bezosjećajnu rečenicu potvrdim brojkama, ponudit ću vam i malo statistike:

Američke žrtve u većim svjetskim sukobima

Građanski rat (1860.-1865.)

625,000

Prvi svjetski rat (1917.-1918.)

116,500

Drugi svjetski rat (1941.-1945.)

405,000

Koreja (1950.-1953.)

36,500

Vijetnam (1955.–1975.)

58,000

Jedan pogled na tablicu otkriva nam da je tijekom godina bilo puno tragičnijih razdoblja u povijesti mlade nacije, kada je proliveno neusporedivo više američke krvi. Čak i ako zavirimo u knjige i potražimo tragedije sličnoga profila u svijetu, kad su nedužni ljudi stradavali – poput, primjerice, bombardiranja Dresdena, gdje je više od 20 000 ljudi ubijeno – postane prilično očito da istinski značaj 11. rujna ne leži u samim brojkama, već u poruci koju je ovaj incident bez pol muke uspio odaslati.

Kad bih morao ponuditi jedan jedini odgovor, bez obzira koliko teško i kompleksno pitanje bilo, na temu tko je najviše stradao toga u početku sasvim običnoga rujanskog jutra, morao bih zanemariti tri tisuće ljudi poginulih u napadima, spaljenima i ugušenima u vatri i dimu, morao bih ignorirati i nekoliko stotina ljudi koji su, očajni, spas – ili prestanak boli – pokušali pronaći skokom kroz prozor, kao i one nedužne prolaznike koje su ti skokovi došli glave ispod Blizanaca. Morao bih prešutjeti tisuće i tisuće obitelji dovedenih na rub nepojmljivog očaja, bezizlazne frustracije i beskonačne tuge. S maksimalnim poštovanjem i s koliko god suosjećanja je moguće, morao bih reći da je najveća žrtva 11. rujna bila američka vjera u vlastitu nedodirljivost.

Upravo je ta temeljna, podkožna ideja američke nadmoći i izuzetnosti zaslužna za tako fatalni, teški dojam koji su napadi ostavili na psihi Amerikanaca. Element iznenađenja dodatno je pojačao osjećaj boli i šoka, uzrokujući traumu koje se SAD i danas, više od desetljeća nakon događaja, očajnički pokušava riješiti. 11. rujan označio je bolno iznenadan prijelaz u načinu na koji narod diše, a ta je promjena došla nauštrb potkopavanja samih temelja nacije, ideja kojih su se Amerikanci držali kao pijani plota od samoga početka. Kao jedan od načina nošenja s ovom neočekivanom krizom identiteta, pokušavajući pronaći odgovor na pitanje tko su i zašto su, Amerikanci su se okrenuli mediju filma.

U sljedećih nekoliko odlomaka pokušat ću se pozabaviti trima istaknutim načinima na koje su se Ameri pokušali nositi s tragedijom, a svoje zaključke temeljit ću na pet filmova koji su svjetlo dana ugledali u eri nakon 11. rujna. Svaki od filmova koje sam odabrao zaradili su prilično naklonjene kritike, svaki od njih se hrvajući s temom iz različitog kuta gledanja i nudeći publici jedinstvene perspektive i svježe pristupe problematici koja vjerojatno nikad neće biti dovoljno raspravljena. Filmovi koje spominjem su Fahrenheit 9/11 Michaela Moorea, Word Trade Center Olivera Stonea, Let 93 Paula Greengrassa, Reign Over Me Mikea Bindera i Vrlo glasno i nevjerojatno blizu Stephena Daldryja.

 

Kritička perspektiva: priča o zakrvavljenim rukama Amerike

Nikoga tko je makar površno upoznat s američkom kinematografijom i kulturom u posljednjih dvadesetak godina nemam potrebe upoznavati s Michaelom Mooreom. Slavni redatelj snimio je mnogo uspješnih dokumentaraca, poput Roger i ja, Bowling for Columbine ili najnovijeg Kapitalizam: Ljubavna priča, ali njegov najveći uspjeh dosad ostaje njegovo filmaško viđenje terorističkih napada na SAD, nazvano Fahrenheit 9/11. Ovaj film, inače najunosniji dokumentarac ikad snimljen, obrađuje temu na način da se suprotstavi često dvojbenom, uglavnom neiskrenom politkom Georgea W. Busha i njegove administracije, istražujući desetljećima duge, komplicirane veze predsjednikove obitelji i familije Bin Ladena, postavljajući pitanje vladine prave motivacije iza intervencija u Iraku i Afganistanu i otvoreno napadajući opasne političke igre iza zavjese naizgled ponosne, iskrene, poetički pravedne vlade jednog od najkontroverznijih američkih čelnih čovjeka ikada.

Još dok su ožiljci još uvijek bili relativno svježi, u posebno turbulentno vrijeme antiratnih prosvjeda nastalih kao odgovor na operaciju „Iraqi Freedom“ i tad već aktualnu intervenciju na Bliskom Istoku zbog koje se svake godine više stotina mladih Amerikanaca vraćalo doma u drvenim kutijama, Moore je „pogodio sedmicu“ ovim oštrim filmom i sve iznenadio briljantnim box office uspjehom. Nacija je patila i trebala je metu na koju bi mogla preusmjeriti svoju bol, i Moore je vrlo rado publici ponudio točno to – pokazao je prstom prema vladi, prema predsjedniku čije su intelektualne sposobnosti, moralne vrijednosti i kvalitete vođe bile iznimno upitne. U vrijeme patnje, dao je naciji priliku da svoju bol zamijeni bijesom, patnju ljutnjom, a ako je suditi prema dojmu koji je Fahrenheit 9/11 ostavio na kritiku i publiku, rekao bih da je njegov glas bio dovoljno glasan i poruka je uspješno dostavljena.

Herojska perspektiva: priča o hrabrosti, snazi volje i neuništivosti duha

Drugi pristup problemu predstavljanja 11. rujna na filmu gledateljima je donio dva intrigantna filma snimljenih iz ruku prilično priznatih holivudskih redatelja. Kao poznatiji od ove dvojice, veliki Oliver Stone odlučio je obraditi napade iz perspektive dvojice herojskih vatrogasaca zaglavljenih ispod ruševina pogođenih tornjeva, na onoj tankoj liniji između života i smrti. Film, domišljato nazvan World Trade Center, ispričao je priči svih tih anonimnih vatrogasaca i policajaca, kao i običnih ljudi izvan uniforme, koji su položili ili riskirali živote kako bi pomogli drugima. Kako bi njihovu priču prezentirao kako i dolikuje, Stone se nije samo konzultirao s pravim sudionicima čije su priče inspirirale film, već je i odabrao takva etablirana holivudska lica poput Nicholasa Cagea, Marije Bello, Michaela Pene, Maggie Gyllenhaal, Michaela Shannona, Stephena Dorffa i Viole Davis, pobrinuvši se da film i tema dobiju pozornost kakvu zaslužuju.

Oliver Stone točno je znao što radi kad je odlučio snimiti WTC i bolno je očito koju je kartu odlučio odigrati. Umjesto da krene putem kritike i osude, teorija urota i političkih špekulacija, odlučio je u prvi plan stavio neke druge vrijednosti – hrabrost, nadu, ustrajnost i žrtvu. Kao što nam pripovjedač Cage kaže:

11. rujna pokazao nam je za što su sve ljudi sposobni. Za zlo, da, to je sigurno. Ali nam je također pokazao dobrotu za koju smo zaboravili da može postojati. Ljude koji se brinu jedni za druge iz nikakvog drugog razloga osim što je to ispravno. Važno je da ne prestanemo pričati o tome dobru, da ne zaboravimo. Jer sam toga dana vidio sve.

Što ovaj film učinkovito slavi jest američki duh, ideju novoga početka usred ruševina prekrivenih pepelom, razbijenim staklom i slomljenim ljudima. World Trade Center je film posvećen svim tim „malim ljudima“ koji su dobrovoljno položili živote zbog onoga što su vjerovali da je ispravno – zbog spašavanja drugih, zbog obavljanja svoga posla, zbog imanja srca čišćih i uvjerenja jednako jakih, iako potpuno različitih, od onih koje su imali islamistički otmičari koji su se pobožno predali plamenu i pepelu. Američki duh ne može biti uništen i iz mraka i patnje izaći ćemo jednako jaki kao i uvijek, govori nam Stone. Na njegovu žalost, tehnika naracije koju je ovdje demonstrirao je pomalo razočaravajuće, jer lajne poput „Mi ne idemo nikamo – mi smo Marinci“ možda i tjeraju američka patriotska srca da kucaju brže, ali generalno gledano filmu donose više štete nego koristi.

Slični ali nekako potresniji ton uspio je prenijeti Paul Greengrass (Bourneova trilogija) u hvaljenom Letu 93, priči o jedinom od otetih aviona koji je bio zaustavljen prije no što je stigao do odredišta i pobio tisuću ljudi. U junačkom pokušaju da vrate kontrolu nad avionom u svoje ruke i savladaju četvoricu ekstremista, 33 putnika i 7 članova posade poginulo je kad se Let 93 zabio u polje 150 kilometara sjeverozapadno od Washingtona, ali time što su se suprotstavili otmičarima možda su uspjeli spasiti Bijelu kuću ili neku drugu poželjnu metu od terorističkog udara.

Film je potresan i bolan za gledati ne samo zato što su nepotrebne smrti nevinih, običnih ljudi uvijek teško probavljive. Ono što sam doživio najdirljivijim, najpotresnijim u vezi ove priče jest činjenica da su putnici na ovome avionu saznali da su Blizanci i Pentagon napadnuti, i time bili prisiljeni shvatiti kakva im je sudbina namijenjena, pomiriti se s time da će se u roku od nekoliko minuta morati pozdraviti od svojih obitelji koji ih čekaju doma, gledaju vijesti i mole za samo jednu stvar toga crnog dana. Što je Greengrassu maestralno pošlo za rukom je prenošenje osjećaja intenzivnog straha, boli i tuge pomiješane s nevjerojatnom željom za životom koju su ovi ljudi, čini se, osjećali u svojim posljednjim trenucima. Važno je reći da, sudeći i prema filmu i prema audio snimkama posljednjih pola sata na avionu, njihova želja nije bila da umru, već da žive, da vrate kontrolu ne samo nad cockpitom već i nad svojim sudbinama, koje im je iz ruku nepravedno, brutalno istrgnula skupina nevjerojatno odlučnih ljudi s planom koji će svijet istovremeno ostaviti užasnutim i zaprepaštenim.

Bok, mama, ja sam… jedna vrlo draga žena dala mi je telefon i rekla mi da te nazovem.

Osjećaj da morate nazvati svoje voljene i u jednom im minuti reći sve ono što ste vjerovali da imate čitav život da im kažete jednostavno je osjećaj toliko tragičan i nehumano tužan da ne samo da ga nikad ne želim iskusiti, već mi je gotovo i žao što sam uopće pogledao film.

Gotovo.

Paul Greengrass priča odličnu priču, i to priču koju se svaki čovjek mora natjerati da pogleda.

 

Suosjećajna perspektiva: priča o žalosti, empatiji, ljubavi

Treći i posljednji pristup ovim osjetljivim događajima možda se najbolje očituje na primjerima dva šarmantna filmaška pokušaja iz ruku dvojice redatelja: relativno anonimnog Mikea Bindera i starog prijatelja Zlatnih kipića, britanskog redatelja Stephena Daldryja. Ovaj prvi je udružio snage s jednim od kraljeva američke suvremene komedije, Adamom Sandlerom, u drami pod naslovom Reign Over Me (Prazan grad), dok se drugi natjecao na prošlim Oscarima sa srcedrapateljnim djelcem zvanim Vrlo glasno i nevjerojatno blizu.

U Praznom gradu, upoznajemo Charlieja, čovjeka rastavljenog na proste faktora zbog događaja koji su se odigrali tog rujanskog jutra. Nekoć društven i poslovno vrlo uspješan tip, smrti žene i kćerkica pretvorili su ga u ruševinu, u sjenu nekadašnjeg sebe. Nakon što slučajno nabasa na svoga starog faksovskog cimera pet godina nakon tragedije, njih dvojica obnove prijateljstvo koje bi moglo pomoći obojici da se nauče nositi sa svojim životima. A možda čak i dati Charlieju još jednu priliku za pravi život, sa svim veseljima i tragedijama koje on donosi.

Postoji nekoliko čvrstih razloga zbog kojeg ovaj film doživljavam privlačnim i šarmantnim. Prije svega, uvijek sam volio vidjeti kako glumci pokušavaju nešto drukčije, a pokušaj Adama Sandlera, tupana kojeg smo naučili voljeti ili mrziti u The Wedding Singer, 50 prvih poljubaca, Vodonoši ili Kontroli bijesa, da utjelovi čovjeka kojeg život slomi definitivno spada u tu kategoriju odvažnih odluka. Nadalje, koliko je ovaj filmić ustvari bio ambiciozan pokazuje nam podatak da je Sandlerov partner na ekranu redovito fenomenalni Don Cheadle, koji se puno puta dokazao i u komediji i u drami. Naposlijetku, kvalitetni glumci ne bi bili dovoljni da ne postoji dirljiva, pametno napisana priča čiji osjećaj susjećanja i ljudskosti jednostavno ispuni svaku scenu, čineći tužne okolnosti u kojima protagonisti žive i gledateljevom osobnom tragedijom. Ovaj je film hommage moći razumijevanja i trijumfu prijateljstva i empatije, i, baš kao i zadnji film koji ću ovdje spomenuti, šalje poruku nade svim onim ljudima koji su nešto izgubili, ne samo 11. rujna, već bilo kad, u bilo kakvim okolnostima.

Stephen Daldry, s druge strane, mnogo je prepoznatljivije ime u filmskoj branši, pogotovo nakon što se predstavio publici takvim dobro primljenim filmovima poput The Hours i The Reader. Iako mu nije pošlo za rukom dodati još jednu statuu svojoj kućnoj kolekciji ove godine, ono što je uspio napraviti s drugim romanom Jonathana Safrana Foera po meni je za svaku pohvalu.

Devetogodišnji dječak Oskar izgubio je oca, koji je otišao na poslovni sastanak na krivom mjestu u najgore moguće vrijeme, i njegov svijet obilježen Aspergerovim sindromom odjednom je okrenut naopačke i on je prisiljen snaći se bez pomoći svog dotadašnjeg uzora i najboljeg prijatelja. Otuđen od majke, nalazi novog prijatelja u čudnom bakinom podstanaru i kreće u naizgled beznadnu potragu kako bi otkrio koju bravu otvara tajanstveni ključ koji je pronašao među tatinim stvarima. Priča o važnosti obitelji, o ljubavi jačoj od vremena i prostora, pripovijetka o djetetovom jedinstvenom načinu nošenja s gubitkom roditelja, ispričana je na način koji bismo istovremeno mogli opisati zabavnim i tužnim, dok se Oskarovo putovanje po New Yorku polako pretvara u put kojime mora poći kako bi mogao nastaviti sa životom, prihvatiti stvari koje ne može promijeniti ili samo upaliti TV bez straha od  nekih novih snimaka dima i vatre, od prizora ljudi u poslovnoj odjeći kako lete zrakom. Oskarovo putovanje ustvari je putovanje svakoga Njujorčanina, svakog Amerikanca. Činjenica da su za projekt odabrani Tom Hanks i Sandra Bullock, oboje s reputacijom osoba sklonih zalaganju za mir i demokraciju, samo dodatno pojačava fini dojam koji film ostavlja na mene – dojam koji je, čini se, uspio pobjeći mnogim skeptičnim kritičarima, koji su Daldryjevo djelo vidjeli kao pretenciozno i eksploatacijsko, omalovažavajuće i gladno Oscara.

Postoji jedna duboko moćna scena u filmu, na kojoj možemo zahvaliti autoru knjige, zbog koje sam čak i zaplakao. Jedna jedina scena, koja bi bila jednako šokantna, jednako emocionalno razarajuća, da se odigrala u Bagdadu, Kabulu ili Hanoiju – tema je univerzalno odvratna. Dok Oskarov otac pokušava uspostaviti telefonsku liniju sa sinom dok očekuje smrt u jednom od tornjeva, nazivajući stan barem šest ili sedam puta, dječak je jednostavno paraliziran, preslab da skupi snagu da podigne slušalicu i posljednji put popriča s tatom. Da budem iskren, naježim se čak i dok pišem o tome. Po meni, ova slika sama dovoljno je dobar razlog da pogledate film i pročitate knjigu. Nije važno tko je koga napao i zašto – kakve god nacionalnosti oni bili, i dalje pričamo o ocu i sinu koji se pokušavaju oprostiti jedan od drugoga, svaki na svoj način.

Kao što se nadam da sam barem do neke mjere uspio pokazati u ovome tekstu, tijekom posljednjih desetak godina 11. rujan svakako je bio prilično privlačna filmska tema. Za Amerikance, jedan od načina da nauče živjeti s tom katastrofom bez presedana jest da je stalno ponovno proživljavaju – da joj iznova svjedoče, pokušavajući naći kakvo skriveno značenje, neki razlog, neki gram ili dva utjehe, kako bi mogli nastaviti dalje, ne zaboraviti nego naučiti prihvatiti prošlost i okrenuti se budućnosti. Trauma uzrokovana slikama, zvukovima i mirisima toga jutra još uvijek je prisutna u samoj srži američkoga društva, ali ono što je imalo važnu terapeutsku ulogu u ozdravljenju nacije upravo su ovi filmovi o kojima smo sada malo popričali. Svaki na svoj vlastiti način, svaki njegujući jedinstveni pristup nepristupačnom… Možda ne bi bilo loše ove filmove promatrati ne samo kao lijepe primjere suvremenog filmaštva, što oni nedvojbeno i jesu, već i kao tragove koji nam pomažu da odredimo faze procesa tugovanja Sjedinjenih Država na njihovom dugom i krivudavom putu oporavka.

 

3 Responses to “Kako se kroz film nositi sa životom: 11. rujan”

  1. Matea Rebrović says:

    Odličan tekst. Mislim da sam pogledala većinu filmova na tu temu, od dokumentaraca do igranih. Zadnji je bio Vrlo glasno i nevjerojatno blizu, i baš mi je dobar bio.

  2. Izabela says:

    nepresušna tema i zanimljiv članak, u pravo vrijeme!

  3. Vanja says:

    Odličan tekst, izbor, pristup … hvala!

Pokreni diskusiju: