Igra prijestolja – (ne)uspješan otklon od knjiškog predloška

Piše: Jerko Vičić

Serijal Pjesma leda i vatre uživao je respektabilnu reputaciju među fanovima spekulativne fikcije, što bi se, u okvirima globalne popularnosti moglo kategorizirati kao cult following. Žanrovska literatura, iako ograničena u dodvoravanju širim masama, opstaje u svom konformizmu i tvrdoglavosti, te pruža sigurno utočište ljubiteljima svijeta riječi bez granica. Ciničnim pristupom može se istaknuti i privilegiranost određenog dijela fanova na ono što je drukčije od mainstreama i zaštićenost od istog. No, kada mala sredina ostvari nešto zarade i užitka vrijedno, pitanje je vremena i lukavosti kada će se umiješati i hladni prsti komercijalizma.

Obitavajući na jednom domaćem, žanrovskom forumu, sjećam se hvalospjeva Martinovu magnum opusu od strane nekolicine forumaša. Godina je bila 2007., i Pjesma leda i vatre slovila je kao kvalitetno, provjereno štivo, koje ono nešto izdvaja iz mase. To nešto bili su siloviti obrati, POV poglavlja (point of view – iz prvog lica) i specifičan pristup fantasyju – tzv. anti-fantasy. Kao što je Eastwood udario snažnu definiciju anti–westerna remekdjelom Unforgiven (koji je nedavno dobio i japanski remake), tako je i Martin krenuo sličnom stazom – klizavom i nesigurnom kao i ledeni predjeli iz svoje priče za koje je zima odavno stigla. Sjećam se i opreznosti kojom su ti forumaši preporučivali, tada izašle, prve četiri knjige. Bilo je tu govora o eksplicitnosti koja nije za svakog, o mizoginiji, nemilosrdnosti nad likovima i sveopćem kaosu koji će možda biti previše za jednog prosječnog čitatelja naviklog na krimiće i klasične horor-trilere Stephena Kinga. Jasno vam je, naravno, da svatko želi zaštititi svoje novootkriveno blago, i ne želi da ga okuje stupiditet mase, a opet želi taman dostatan broj jednako strastvenih fanova s kojima može voditi beskrajne rasprave i teoretiziranja o ishodu priče. Kraj te priče uslijedio je 2011. godine, kada je debitirala Igra prijestolja, do današnjeg dana jedna od najhvaljenijih serija ali i adaptacija jednog predloška.

5

Problematika adaptiranja

Govoreći o problemima s kojima se susreću i autor predloška i autor adaptacije (što nekad zna biti ista osoba), treba početi s motivima. Ako jedno djelo ostvari uspjeh u jednom mediju, odakle potreba prilagoditi ga i prezentirati i kroz ostale načine fiktivne predaje? Odgovor je jedan jedini – zarada. Tek onda dolazi sve ostalo.

Bez pretjeranog filozofiranja, proces je jednostavan – ako konkretno govorimo o knjizi, i autoru kao piscu, taj pisac ne živi od zraka, a ni od zarade od vlastitih knjiga. Iznimke, veoma rijetke iznimke potvrđuju pravilo. Stavljajući se na mjesto tog pisca, što je apsolutan uspjeh – napisati nešto bezvremensko, do neba hvaljeno (nekad tek posmrtno), dovesti fanove do multiplih, doslovnih i figurativnih orgazama, pohoditi potpisivanja svojih knjiga i uživati u bogatoj posjeti, biti slavan pizdun, zaraditi gomilu novaca i utapati se u vaginalnom soku pustih groupija? Sve od navedenog? Kakve rock zvijezde,  mislim da se i swingerska subkultura ljepše provede u vili jednog pisca,  pogotovo ako se očekuje lemon party. Ok, dosta glupiranja, proces je prokleto jednostavan – pisac napiše nešto dovoljno specifično, u pravo vrijeme, kada je prijašnji trend taman dovoljno oslabljen da stigne onaj idući koji će ga baciti na pod, iscipelariti, popljuvati i obaviti nuždu broj 1 i 2 nad njim. Tada stigne poziv iz filmskog ili TV studija, i jedna knjiga postaje film ili serija. Multimedija nikad nije bila snažnija, pa stoga imamo i novelizacije ekranizacije knjiškog predloška (što volim ovu riječ predložak, ste skužili to?), i bizarnosti nikad kraja. Sve je to dio iste problematike.

George Raymond Richard Martin prolazi sličan, ali ne i identičan proces. Njegova karijera pisca stagnirala je neuspjehom njegova četvrtog romana The Armageddon Rag 1983. te Martin pronalazi digresiju u radu na televiziji. Njegovo iskustvo na takvom mediju i u takvoj produkciji učinilo ga je podobnim i dovoljno labilnim autorom, koji razumije prednosti ali i manjkavosti jedne adaptacije. 1991. godine vraća se pisanju, i samo s jednom scenom koja mu je najednom pala na pamet (ljudi u krznenim ogrtačima, strahovuci i potok), piše nekoliko poglavlja onoga što će postati Igra prijestolja, prva knjiga u serijalu Pjesma leda i vatre (tada planirane trilogije). Prvotne reakcije bile su samo povjetarac naspram oluji popularnosti koja danas kruži, što je sasvim razumljivo.

2

Serijal je već krajem devedestih bio primamljiv za ekranizaciju, pogotovo zbog POV pristupa ali i Martinova scenarističkog rada na televiziji. O kakvoj bi se tragediji tek radilo da je sedam knjiga adaptirano u sedam filmova, kad je i deset epizoda po sezoni jedva dovoljno da udovolji zahtjevima radnje. Martin je stoga od početnih predlaganja o adaptaciji bio spreman vratiti se onome što mu je pružilo utočište u mračnim vremenima svoje pisalačke odiseje – televiziji. HBO je otkupio prava 2007. godine, postavio Martina za jednog od producenata i scenarista, i ono što je uslijedilo primjer je fenomena moderne publike.

Ako je autor izvornog materijala tek jednostavna, pohlepna osoba koja nema osobit umjetnički integritet, neće ga biti pretjerano briga za kvalitetu sadržaja i neminovna kasapljenja izvornog materijala. No, što kada ne samo izvorni autor, već i onaj koji predvodi adaptaciju imaju ega i kreativne vizije koje se ukrštavaju? Upravo to dogodilo se Martinu, te autorima serije Davidu Benioffu i D. B. Weissu. Onog trenutka kada su sjeli s Martinom, i odgovorili na njegova testna pitanja, njihova vizija imala je startnu devijaciju koja je eksponencijalno rasla s protokom vremena.

Igra prijestolja izvrsna je serija i izvrsna adaptacija impresivnog fantasy serijala. U to nikako nema sumnje. U daljnjem tekstu analizirat ćemo viziju Benioffa i Weissa, navesti neke ogledne primjere koji jednako odaju poštovanje knjigama, ali i potvrđuju da serija više nije samo adaptacija, već zaseban fiktivni entitet, koji je pustio granje mnogo dalje od svog korijenja.

3

Razvojni ciklus adaptacije

Martinov svijet, sazdan od tri kontinenta i ispunjen kulturološkim, socijalnim, povijesnim i psihološkim aspektima, vjerno replicira stvaran svijet . Kada bi morao navesti jednu stvar odgovornu za neplanirano proširenje trilogije na septologiju, to je Martinova nesavladiva težnja ka stalnom širenju svijeta kojem je udahnuo život. Možemo li ga uopće kriviti za to?  Fantasy svijet zauzima dragocjeno mjesto u književnosti onim piscima koji, uz samu priču, žele uložiti trud i vrijeme za stvaranje sasvim nove dimenzije postojanja, bez granica i uz onoliko fizikalnih, kemijskih i bioloških zakona koliko u taj svijet žele utkati.

Knjiga je jedini medij u kojem je to moguće. Očekivati da će jedna serija, a kamoli film, pa čak i strip, biti plodno tlo za prebacivanje glomazne kreature kao što je jedna Pjesma leda i vatre, duplicirajući pritom njenu preciznost u detaljiziranju, u najmanju je ruku nerealno. Martin to dobro zna, kao i Benioff i Weiss. S druge strane, pitanje je koliko je bitan zadatak zadovoljiti fanove predloška. Jesu li oni dosta publika koja HBO-u zlata vrijedi? Ne.

Hoće li knjiški moljci dati palac gore ili dolje, sasvim je nebitno. Benioff i Weiss, ma koliko strastveni fanovi samog serijala bili, ne surađuju s divom kao što je HBO da bi ispunili mokre snove dugogodišnjih čitatelja, ali to isto tako ne znači da rade nauštrb njih. Igra prijestolja divan je primjer čudotvorne kombinacije kompromisa i otklona. Popularnost koju je serijal stekao nakon emitiranja serije neprocjenjiva je za Martina i njegov magnum opus. Može se to tzv. knjiškim čistuncima (book purists) ne sviđati, ali budimo realni, ta bagra nije u većini, i nikad neće biti, čak ni među fanovima knjiga. Prosječan čitatelj želi i voli vidjeti ono što čita i vizualizira satima, danima, tjednima, i na ekranu, i dat će tome priliku. U tom pogledu, Benioff i Weiss odradili su jebeno dobar posao.

Nekoliko je koraka na tom putu:

1. Povijesna podloga Westerosa i flashbackovi  

Likovi u knjigama prepričavaju, promišljaju i nostalgično analiziraju prošle događaje, te su kanali kojima Martin čitatelje uvodi u bogatu povijest kako Westerosa, tako i ostala dva kontinenta, Essosa i Sothoryosa. Poglavito se to odnosi na centralan događaj u priči – Robertovu pobunu. Odluka da u seriji neće biti flashbackova kojima će se pobuna prikazati bila je ispravna, i s producentske i kreativne strane. Kao prvo, bio bi potreban nemali broj jednako kvalitetnih ili kvalitetnijih (a time i skupljih) glumačkih imena, što je čak i za HBO previše. Kao drugo, sama Robertova pobuna toliko je detaljna da bi mogla biti dostatna i za čitav zasebni spin-off (poput Spartakovih Bogova Arene), ali i središnja misterija o kojoj ovisi sam ishod serijala. Time bi sama dinamika one osnovne priče, smještene u sadašnjosti vječne igre prijestolja, bila narušena i ugušena stalnom izmjenom flashbackova. Umjesto toga, gledatelji doznaju najosnovnije detalje kako o pobuni, tako i o drugim elementima iz povijesti. Ista stvar je i s religijama, ekonomskim i vojnim uređenjem, kao i plemenitaškim i pučkim običajima. Pametnom dosta.

2. Razlike u karakterizaciji i sudbini pojedinih likova

Kada bih nabrajao baš sve, i najminornije razlike između knjiga i serije, bio bih prvoklasni idiot. Mjesto toga upućujem vas na Game of Thrones Wikiu, koja detaljno po sezonama navodi svaku, i najmanju i najapsurdniju promjenu, i devijaciju. Sasvim je normalna stvar mijenjati neke detalje, te se na tome ne bazira vizija o kojoj pričam. Ona se ogleda kroz promjene karakterističnih emotivnih odnosa između vodećih likova.

Prvi primjer je Talisa, žena Robba Starka. U knjigama, ona je Jeyne Westerling, i ne samo što ne umire na Crvenom vjenčanju kao u seriji, već se uopće ne pojavljuje, i još uvijek je živa u knjigama. Koji bi bio glavni rzalog za njeno uvrštavanje među goste vjenčanja, i k tome kao trudnicu? Šok. Zaprepaštenje. Degutantnost. Kao što je kolegica Vida istaknula u svom tekstu, kao potvrda jeftine mizoginije u seriji, s čime se pojedinci mogu i ne moraju složiti. Ovaj reprezentativni primjer potvrđuje da serija  poprima vlastitu atmosferu povećanog nasilja, eksplicitnosti i brutalnosti u službi emotivne manipulacije gledatelja.

4

Drugi primjer je odnos Jaimeja i Tyriona – prije svega, njihov rastanak u finalu 4. sezone.  U izvornom poglavlju, glavna Tyrionova motivacija za ubojstvo Tywina nije kurva u koju je bio zaljubljen, već njegova prva žena, Tysha. Po instrukcijama svog oca, Jaime je Tyrionu, nakon vjenčanja s Tyshom, lagao da je ona kurva koja je plaćena da mu bude žena. Nakon te bezočne laži, Tywin naređuje cijelom odredu da obavi redaljku na Tyshi, koja dobija srebrnjak po vojniku, a na samom kraju, isto mora učiniti i shrvani Tyrion, za kojeg dobiva zlatnik. Kada Jaime, u naletu iskrenosti, otkrija tu strahotu tek oslobođenom Tyrionu, potonji eksplodira u bijesu, laže svom bratu da je odgovoran za Joffreyjevu smrt, te nemilosrdno, a ne u samoobrani, ubija Shae i oca. Jaime Lannister svima je omiljeni pokajnik, a Tyrion pravedni cinik, i jedan od rijetkih likova koji postupaju skromno i moralno ispravno. Njihov bratski odnos stoga je svima omiljeni dio serije, i zašto to narušavati? Koliko će to utjecati na daljnu priču, ne znamo.

Upamtimo, Benioff i Weiss znaju kraj serijala, i znaju kolko toga mogu promijeniti, a da ishod bude jednak. U konačnici, stvar je u putovanju, ne cilju, zar ne? Ne?

Možemo spomenuti i Lady Stoneheart, lik zbog kojeg su tvorci serije postali zloglasni, i koji se ni sami više ne trude skriti animoznost prema fanovima koji ih time gnjave (vidjeti GoT panel na ovogodišnjem Comic-Conu). Ili pak Strong Belwasa, možda naj naj naj badass lika u serijalu. No, čemu trošiti vrijeme na nabrajanje takvih primjera, ili pak žaljenje nad istima.

Uvijek ćemo imati knjige. I uvijek ćemo imati seriju – ne kao adaptaciju, već odvojeni, živi organizam.

3. Uvrštavanje scena iz knjiga koje još nisu izdane

Martin je izvrstan pisac, al i tvrdoglav. Čovjek voli pisati, ali svojim ritmom. Postao je naglo popularan, i koliko god mu to masiralo ego, nekada je, ne sumnjam, ubitačno. Sada ima dvije vrste fanova – fanove knjiga i fanove serije, koji knjige nisu i nikada neće ni omirisati. Tu je i treća vrsta – fanovi serije koji su se navukli i na knjige. Problem je u tome što je Martin postao žrtva čestog mobinga, em na internetu em uživo, na promocijama svojih knjiga. Nedojebani gubitnici vole se rugati njegovoj debljni, naizgled lošem fizičkom zdravlju, i abnormalnoj sporosti pisanju. Pogodite što, gubitnici – go fuck yourself! Ako vam se život vrti oko jednog izmišljenog svijeta, bilo bi bolje da postanete doslovni kronični masturbatori i izdrkavate se ondje gdje se to i očekuje.

Sam tempo izdavanja knjiga  ne ostavlja mnogo izbora Weissu i Benioffu. Postoji jedna specifična scena u 4. sezoni, koja odaje jedan detalj, očito preuzet iz usmene Martinove predaje o daljnjem tijeku priče, a ne iz prvih 5 knjiga. Nije potrebno izdvajati ga ni raspravljati o njemu, dovoljno je reći da ćemo takve scene očito sve češće i češće viđati, a 6. knjiga još nema ni potvrđen datum izlaska. Serija stoga sad i službeno postaje paradoksalni spoiler čitateljima, koji bi po defaultu trebali biti privilegirani i imuni na iznenađenja. Ovo pomalo nalikuje onim novelizacijama ekranizacija, ali ta bizarnost, u današnjem svijetu, nije ništa čudno. Tržište je prenapučeno i ne bira sredstva za dominaciju.

Hoćemo li kraj Pjesme leda i vatre prije gledati nego čitati, pitanje je za milijun kuna. Hoće li kraj u konačnici biti isti? Kada jedan entitet stvori sasvim drugi, prvotno pripojen a zatim odvojen, nemoguće je predvidjeti do koje mjere to može sezati.

aaa

Zaključak

Svaka adaptacija prvotno udovoljava tržišnoj, ciljnoj publici, a ne fanovima originala. U protivnom, nijedna adaptacija ne bi bila isplativa jer bi zadržala jednak ili blago veći broj konzumenata. Dodatan, ali ne i presudan učinak razvoj je tolike popularnosti koja čini uslugu sebi i izvornom materijalu, približavajući novostečenu publiku nečemu što bi im ostalo strano i skriveno. Igra prijestolja, poput Harryja Pottera i Gospodara prstenova/Hobita, postigla je upravo to. Broj čitatelja naglo je porastao nakon snimljenih filmova o dječaku čarobnjaku i Družini, ali treba imati na umu da se radilo o apsolutnim blockbusterima koji su i popularizirali trend ekranizacija. Činjenica da je jedna TV serija postigla gotovo jednak efekt ide u prilog sve većem rastu kvalitete TV produkcije u zadnjih nekoliko godina. Film više nije jedini medij za dosezanje bezobrazno velikog uspjeha.

Boardwalk Empire iliti ga Carstvo poroka jedna je od podcjenjenijih, ali i kvalitetnijih HBO-ovih serija. Ista iziskuje i nemalo odrješivanje kase, te ove jeseni ulazi u svoju petu i posljednju sezonu. Cinici bi rekli da iza te odluke ne stoji kreativna argumentacija već činjenica da je HBO-u nedovoljno isplativa. Igra prijestolja se. srećom, ne nalazi u istoj situaciji, ali se suočava s problemom premalog broja epizoda po sezoni. Standard za HBO je ili 8 za dramedije kratkog, polusatnog formata (Hello Ladies, Silicon Valley) i 12 za jednosatne drame. Iznimke, naravno postoje, pa čak u tolikom broju da je neprecizno govoriti o čistom standardu, ali da, u pravilu su 8 i 12 standardni brojevi epizoda po sezoni za HBO. True Blood, prijašnji broj 1 po isplativosti (koju je upravo Igra prijestolja svrgnula s trona), u prvih pet sezona imala je 12 epizoda, da bi u posljednje dvije, razmjerno padu popularnosti, spala na 10 (trenutno izlazi posljednja, sedma sezona).

Postavlja se stoga pitanje, zašto zlatna koka poput Igre prijestolja snese 10, a ne 12 jaja godišnje? Beniof i Weiss su se doduše „potužili“ kako već uz ovih deset nemaju dovoljno slobodnog vremena, i da bi dodatne dvije epizode gadno zakomplicirale stvari, ali nisu rekli da bi bilo nemoguće. Čak i uz održavanje vlastitog ritma i štiha, deset epizoda jednostavno je premalo za respektabilno uvrštavanje bitnih i bitnijih scena iz knjiga (u slučaju treće, čak dvadeset epizoda – treća i četvrta sezona). Problem sigurno leži u izuzetno širokoj i kompleksnoj pretprodukciji, i nije sasvim isključeno da HBO neće pristati na kompromis i povećati broj epizoda u daljnjim, zahtjevnijim sezonama. Martin, s druge strane teoretizira o prequelima  ili završnicama u obliku filmova koji bi mu dali vremena da napiše ostale dvije knjige, i omogućili da knjige ipak budu one koje će prve finalizirati priču. Cijela ova priča zapravo jasno daje do znanja da će takav kompromis i ostati u svijetu mašte i teoretiziranja, i da je serija sada neovisan organizam. Vjerujem da će i knjiški serijal i serija uspješno privesti priču kraju i ponuditi diverziju na koju ne treba gledati mrko i uskogrudno, već kao priliku da pregršt povezanih ideja isplete svoju mrežu s jednako čvrstim i stabilnim nitima, i da ta priča ima dva života, pa i po cijenu različitog konca.

Charlie Kaufman lijepo je sažeo probleme slobodnog stvaralaštva, ističući kako granica doista nema, i kako je strast prema nečemu samo selekcija.

There are too many ideas and things and people. Too many directions to go. I was starting to believe the reason it matters to care passionately about something, is that it whittles the world down to a more manageable size.

Strast je Benioffu i Weissu fragmentirala ovaj svijet, i natjerala ih da se u popunosti posvete onom  imaginarnom, Martinovom. Oni više nisu samo fanovi, i samo adaptatori, već i tvorci vlastite vizije svijeta koji ih je obuzeo.

Prijašnji tekstovi u Tjednu Igre prijestolja na FAK-u:

13 stvari o seriji Igra prijestolja koje možda niste znali

Za mene je gotova Igra prijestolja

13 najboljih dvoboja u Igri prijestolja

Esmé Bianco: Martinov svijet jednako je okrutan kao i ovaj u kojem živimo

Leon Profesionalac: Što je zajedničko Igri prijestoljaKući od karata?

13 najboljih romantičnih scena u Igri prijestolja

‘Ugovorom mi je zabranjeno pričati o zmajevima’

Sekspozicija, ili igre za odrasle u Igri prijestolja


Sve dosadašnje sezone mogu se pogledati putem usluga videa na zahtjev na HBO On Demand i HBO GO.

6 komentara za “Igra prijestolja – (ne)uspješan otklon od knjiškog predloška

  • zlatousti says:

    Šta nije da je Martin najprije htio napisati povijesni roman o Ratu ruža (Lannister = Lancaster, Stark = York, Zid je Hadrijanov zid), ali onda mu se omakla malo veća priča, s neizvjesnim krajem? Tako je barem izjavio u nekom intervjuu.
    Ali odličan tekst!

  • Anonymous says:

    slazem se. odličan tekst!

  • Pokojni Rob says:

    Izvrstan tekst! konačno nešto pametno na ovu temu.

  • DS says:

    @ zlatousti: Na početku prve knjige kada se spomenu Stark i Lannister dobio sam instant bljesak Rata ruža i pomislio da je vjerojatno to koristio kao odskočnu dasku. Nisam znao da je actually to i radio. Sada mi se složile kockice. 😀

  • Jerko says:

    U ovom intervjuu, počevši od otprilike 6:20, Martin priča kako mu je ideja jednostavna “došla”. Ako se ne varam, tad je pisa neki SF roman, nisam ima pojma da se radi o povijesnom romanu.

    https://www.youtube.com/watch?v=MdSPFJcxCNM

  • DS says:

    Tnx za intervju. Tak krene obično, da. Cijepaš drva i pukne te neka slika, a iz te slike se rodi cijeli sistem.

Leave a Reply

Your email address will not be published.