Hvala ti, Opuzen, vidimo se i dogodine!

Piše: Jerko Vičić

2

Posljednja dva dana festivala učvrstila su moj dojam da se doista radi o snažnom i zrelom kuturnom događaju. Prvog dana, na otvaranju, s pozornice sam čuo riječi „Ovo je mali, a opet veliki festival.“ Nakon šest dana i 104 filma čiju raznolikost premašuje samo njihova kvaliteta, siguran sam u jedno – Opuzen Film Festival ima svako pravo zvati se velikim festivalom. „Ovo je mali, a opet veliki festival.“

Čekao sam i zadnji izvještaj kako bih razjasnio jednu stvar – sigurno se mnogi pitaju zašto na FAK-u uglavnom nema izvještaja s mnogo poznatijih festivala, recimo s jednog koji se održava upravo sad – Sarajevo Film Festivala. Jedan kolega je to čak i imao u planu, ali se nažalost izjavilo. FAK je potpuno volonterski portal, i sve je na nama, njegovim recenzentima. Kako živim u Trogiru a studiram u Mostaru, Opuzen mi je na pola puta, i imao sam sreću i čast upoznati direktora Augustina Zonjića, koji mi je, kao i ogromnom broju ostalih gostiju, ljubazno ponudio smještaj i hranu – komoditet na koji ja, kao prosječni smrtnik nisam naviknuo. Jednako tako, moram priznati da nisam očekivao mnogo – onako, jedan prosjek i općenito ugodan provod, da, ali dočekala me filmska ekstaza na koju nisam bio spreman. Podcijenio sam ono što Opuzen i OFF nude, i uživao sam u dokazivanju svoje krivice. Zato su sve ove riječi hvale ne samo dokaz istinske kvalitete festivala i tima koji stoji iza njega već i iskreni primjer rušenja predrasuda i stereotipa. Nadam se da će što veći broj ljudi ove izvještaje pročitati, ne jer su oni nešto posebno dobro napisani ili stručno potkovani, ma ne – već jer Opuzen to zaslužuje, čak i pod sjenom jednog razvikanijeg i poznatijeg festivala. Dajem vam riječ, ovo je epitom filmske umjetnosti i sasvim čista, iskrena, neokaljana manifestacija, i posjet Opuzenu i ovom festivalu odluka je koju nećete zažaliti.

Prije nego odradim službeni dio i predstavim filmove posljednja dva dana, kao i pobjednike u glavnim kategorijama, ne bih sebi oprostio da posebno ne istaknem i mlade snage iza festivala.

Augustin Zonjić – direktor festivala i jedna od najboljih osoba koje sam upoznao. Da i zanemarimo njegove radoholičarske osobine i odgovornost koju na sebe nesebično preuzima, ostaje jednak dojam da se radi o ljudini koja nam svima treba biti uzor. Krase ga smirenost, pristojnost i neumorna pažnja prema svemu i svakome. Moram ovo posebno istaknuti, jer budimo realni, koji bi to direktor festivala jednako ugostio osobe upitne važnosti poput mene i redatelje najrazvikanijih filmova? Da ne govorim o sveopćoj dobroj volji koja vlada Opuzenom.

Ništa manje ljudske kvalitete nisu ni ostali iz ekipe:

Iva Ogrizović– producentica festivala, simpatična, vedra i marljiva cura s nekih milijun zadataka koje je neumorno izvršavala, i opet je uvijek našla vremena za moja glupava pitanja.

Ana Aničić – izvršna producentica, koja me strpljivo i ljubazno uputila do mog privremenog boravišta i putem trpjela moj pokušaj small talka. A vjerujte, to treba moći istrpjeti. I da, i ona je imala nekih milijun zadataka, no ni njoj to nije predstavljalo neki problem. Zapravo, ovo vrijedi za sve ostale članove i članice tima, da se ne ponavljam.

Mia Alendar – selektorica i prevoditeljica, uvijek nasmijana, draga i susretljiva. U razgovoru s njom i ostalima bio sam doslovno posramljen, jer žalim što kao vječni cinik nisam bliži njima po odnosu s drugima. Doista ne mislim na neku formalnu ljubaznost, to se lako primijeti, već na iskrenu karakternu osobinu. Faith in humanity restored.

Lana Nikolić– selektorica i prevoditeljica, energična, pričljiva, neumorna cura bez dlake na jeziku, kojoj se ne želim više nikad zamjeriti. Nikad.

Martha Malic– prevoditeljica festivala, iz Toronta, simpatična, draga, vedra, a što da vam kažem, svjestan sam da za sve ponavljam iste epitete, al tako je kako je.

Nažalost, nisam upoznao Mateu Perojević (selektorica i prevoditeljica) ni Tinu Ključe Mihaljević (menadžment), a krivica je na meni, jer sam uglavnom vrludao po krivim mjestima i nisam se socijalizirao kako spada.

Uz sve njihove unutarnje kvalitete, morat ću posegnuti i za svojom površnom stranom prosuđivanja i istaknuti da su ovo, bez pretjerivanja i jedne od najljepših cura koje sam vidio, a pazite, Trogir i Split su prepuni lijepih žena. Pa što više čovjek može poželjeti?

Tu su i muške snage Ivan Sršen (izvršni producent) i  Ivan Dragičević (voditelj ureda za goste i volontere). Sršen me odveo do lokalnog brijača na čemu sam mu vječno zahvalan jer sam se uspio riješiti ogavne frizure, a i on i Dragičević su uvijek bili tu za spiku o svakakvim glupostima koje su mi padale na pamet. Bit će još kava, momci, nećete me se tako lako riješiti.

A sad, na filmski program.

9

Peti dan festivala ostao je zapamćen po, meni osobno, najvećem iznenađenju – portugalskom filmu Fatalni grijeh redatelja Luis Dioga, koji je svo vrijeme bio gost festivala. Moram priznati da po sinopsisu nisam očekivao nešto posebno. Momak i djevojka se zaljubljuju. Noć prije, dok je bila mrtva pijana, dogodilo se nešto što bi se moglo ispriječiti njihovoj romantičnoj vezi.

Međutim, radi se o izvrsnom ostvarenju, koje ni trenutka, unatoč stereotipnoj priči, ne zamara. Likovi su iznimno stvarni, što dopušta gledateljima da se lako poistovjećuju s njima. Luis Diogo je  šarmantan i markantan muškarac, koji lako privlači pozornost suprotnog spola, i fascinantno je vidjeti koliko dobro poznaje psihologiju ljudskih odnosa. Pravi primjer alfa mužjaka. Fatalni grijeh je ujedno i pobjednik u kategoriji dugometražnog filma, po meni sasvim zasluženo. Bravo, majstore!

Eskort djevojka, švedski film o elitnoj prostituciji i političkim intrigama krajem 70-ih inspiriran stvarnim skandalom Bordellhärvan, koji je povezivao maloljetnu prostituciju s političkim moćnicima. U 140 minuta trajanja, opširno prikazuje i najmanji detalj te intrige, bez patetike, uljepšavanja i preuveličavanja.

Fatalni grijeh i Eskort djevojka prikazani su na Rivi.

Hrvatski film Hitacnije me posebno oduševio, ide mi u isti koš sa Šuti, pa ne bih ni trošio riječi na takvo mediokritetno ostvarenje.

Od ostalih naslova, na Pjaci je, uz Hitac prikazan i odličan srpski dokumentarni film Kad ti tata kupi slona, o životu jedne srpske obitelji i načinu upravljanja cirkusom u teškoj socijalnoj situaciji.

U Likovnom salonu prikazani su turski filmovi Naš duboki očaj i Djedovi ljudi, te nizozemski Novi svijet, španjolski  Prema kraju zemlje i slovački Klaunovska posla (u zajedničkoj produkciji s Češkom, Finskom i Luksemburgom).

Posljednji dan prošao je u znaku kratkometražnog animiranog filma, s deset prikazanih naslova u Likovnom salonu: Memento Mori, Dan krvavih desni, Finili su Mare bali, Mehaničko srce, Požuda, Lijepo u ružićastom, Emilie, Pohlepa, Za Edgara i Vigia.

Na programu si bili i rumunjski filmovi Ja sam stara komunistička baba i Medalja časti, te turski Pandorina kutija. Švedski dječji avanturistički film Ledeni zmaj prikazan je posljednji, kao uvod u proglašenje pobjednika i službeno zatvaranje festivala, a prije toga uživali smo i u kratkim uratcima polaznika filmske radionice.

Pobjednici su redom:

-u kategoriji dugometražnog filma portugalski Fatalni grijeh Luisa Dioga

– u kategoriji dokumentarnog filma mađarski Doktor Lala Glorie Halasz

– u kategoriji kratkog filma talijanski U džepu kaputa Marca Di Gerlanda

– u kategoriji animiranog filma poljski Za Edgara Ewe Luckozow

– u kategoriji hrvatskog filma Mosor živi vječno Leona Rizmaula

Nagradu za film koji promiče zaštitu ljudskih prava dobio je talijanski dokumentarac Mama Jaky Paola Bernardija.

Time je okončan i 4. Opuzen Film Festival, a moj prvotni pozitivni dojam samo je učvršćen i potvrđen.

Hvala još jednom svima koji su omogućili da ovako nešto bude moguće, a neupitno je da Opuzen i njegovi stanovnici to zaslužuju.

Vidimo se i dogodine.

Zapravo, ispravak – vidimo se svake godine!

Leave a Reply

Your email address will not be published.