HELL NO: Manje lijepa strana filmske 2013.

Piše: Jure Maleš

Onaj ugodniji dio riješili smo jučer, kad smo objavili popis najboljih naslova 2013., a sad nam je preostalo tek da otkrijemo koji su nas filmovi prošle godine ponajviše razočarali. Mišljenja su kao šupak, znate kako kažu, pa se nemojte previše čuditi ako naši i vaši nisu posve identični.

……………………

KORALJKA SUTON: Spring Breakers (H. Korine) ——- recenzija

Artsy filmaš Harmony Korine svojim je najnovijim filmom s Jamesom Francom te Disneyjevim princezama Vanessom Hudgens i Selenom Gomez u glavnim ulogama silno htio gledateljima pružiti kritiku društva i prikazati današnje moralno propadanje, konkretno preko američkih studoša kojima su proljetni praznici izlika za bezumno opijanje, drogiranje i orgijanje. Na žalost, Korine je to učinio na način da nas je izložio pretencioznoj estetici hip hop videa, repetitivnim i napornim dijalozima i voice overima, neprofiliranim likovima koji, iako točno takvima ”trebaju biti”, dozlaboga dosađuju te priči bez supstance koju mislim da nije bilo potrebno ispričati.

1

MARIN MIHALJ: U tami: Zvjezdane staze (Star Trek Into Darkness, J. J. Abrams) ——- recenzija

Htio sam da mi se svidi ovaj film. I mogao je. Nit’ sam trekkie, nit’ sam opterećen legendom serije i ranijih filmova, premda sam upoznat s tim zabavnim, često vrlo pametnim svijetom. Uz sve to, Benedict Cumberbatch kao zlikovac. Ovo ne može biti loše? Može. Mislim, oprostio bih ja nevjerojatno retardiran scenarij, koji ne ide u korak s onim što je nekoć krasilo seriju, oprostio bih i jesam Cumberbatchovo preglumljivanje, no ono što ne mogu oprostiti je sljedeće: ako ti je ideja popišati se po nasljeđu ST svijeta i napraviti dobar akcijski film, onda napravi dobar akcijski film. Na kraju sam dobio nekakvu suludu inverziju The Wrath of Khan, gdje se stječe dojam da su Kirk i Spock potisnuti homoseksualci ili veliki prijatelji. Vjerojatno ovo prvo, jer tog velikog prijateljstva na kojemu je počivala serija nema ni u tragovima. Barem ga ja ne detektiram.

JELENA ĐURĐIĆ: Čovjek od čelika (Man of Steel, Z. Snyder) ——- recenzija

Ovim izborom ne treniram pretencionost. Čovjek od čelika nije nula od filma, i tona većih pizdarija je snimljena, i u našim dvorištima. Ali od onoga što je trebalo valjati, i to samo valjati i samo po već spuštenim kriterijima i samo u već određenom žanru i samo u kinu i od onoga što svatko od nas poželi gledati i poslije 37 negativnih krtika, ovo je najveće razočarenje. Banalno, bombastično i napucano, bez duha i geekovske posvećenosti i nadasve naporno, isforsirano i nezabavno izgleda skoro pa cijeli film. No vi naravno ne propustite priliku da budete Charlie Brown Supermen franšize. Ima ljepote u činjenici da smo još uvijek sposobni za to.

2

BORIS RAKIĆ: Gangsterski odjel (Gangster Squad, R. Fleischer) ——- recenzija

Nakon vrlo dobrog Zombielanda i bolno prosječnog 30 Minutes or Less, Ruben Fleischer nas je ove godine izlupao po osjetilima vrlo lošom emulacijom hrpe superiornijih filmova. Gangster Squad je čudovište izgubljeno između ozbiljnosti i smijeha, kopile gangsterskih filmova prošlog stoljeća i MTV produkcije nove ere. Ni solidan ansambl glumaca nije uspio popraviti dojam jer ti ljudi bi valjda trebali imati i nekakav scenarijski materijal za početak. Gledati jedino ako želite vidjeti kako izgleda nehotična parodija gangsterskih filmova koja ostavlja dojam loše holodeck epizode Star Treka.

LUKO ŽAJA: U sebi (The Host, A. Niccol)

Naivnu nadu da je Twilight bio dovoljno loš da pokopa slične projekte, okrutno su ugasili pretendenti za tron mokrih tinejdžerskih snova The Host i Mortal Instruments. U tijesnom duelu pobijedio je film tokom kojega sam doslovno zaspao, a prag tolerancije na filmsku glupost mi je ogroman. Dok je Mortal Instruments u načelu Twilight u novom ruhu, Host je pokušao biti nekakav SF čija bi premisa o invaziji duša možda i imala potencijal da nije utopljena u sporoj dosadi monologa koji nam govore da je voda mokra. Dok dva glasa u glavi raspravljaju o preuzimanju tijela još i nekako pratite, ali kad muškarac dođe između njih (totalno neočekivano!) jasno je da je život prekratak za osnovnoškolske svađe tko smije poljubit čijeg dečka s čijim tijelom.  Više smisla ima gledati Antoniju Blaće dok nam tepa u nekoj novoj RTL kreaciji. Dosadniji i sporiji film sumnjam da je snimljen zadnjih godina.

3

DAMJAN RAKNIĆ: Elysium (N. Blompkamp) ——- recenzija

Elysium predstavlja onaj tip lošeg filma koji je samo pojačan činjenicom da je u njega uloženo puno novaca i vremena, a da su na njemu radili ljudi koji imaju određeni filmski ugled. Blompkamp je nakon District 9 dobijao mnoge ponude da režira nastavke franšiza, međutim odlučio se za pseudo-angažiranu priču (koju je sam napisao) o budućnosti i eskalaciji sukoba između siromašnih i onih 1%-aša koji su u posljednjih nekoliko godina opravdano na udaru zbog svog načina života. Inače nemam običaj posebno objašnjavati ako mi je neki film apsolutno promašaj, jer bih mogao redom nabrojati sve elemente filma pa ću reći da film posuđuje od svuda i pokušava efektnim borbama i akcijskim sekvencama nadoknaditi stereotipno pripovjedanje i podosta rupav scenarij koji se oslanja na dramaturgiju pogonosti i slučajnosti. Glumci najčešće meandriraju scenama, budući da Blompkamp taj dio svog posla još razvija te su neke izvedbe vrlo loše, a sve je upakirano u bučni bućkuriš ustajalog i nezanimljivog filmskog stvaralaštva, koje je najbolje zaboraviti što prije.

VEDRANA VLAINIĆ: Bitka za Pacifik (Pacific Rim, G. Del Toro) ——- recenzija

Guillermo Del Toro redatelj je kojeg veoma cijenim i poštujem i to je nešto što se neće promijeniti čak niti nakon slabašnog uratka koji nam je ponudio ove godine. Iako stavljena u vizualno interesantan i naizgled neprobojan oklop, priča o invaziji čudovišta iz druge dimenzije u naš svijet i načinu na koji smo se mi odlučili braniti pada već u prvoj rundi. Osnovna premisa ima potencijala, ali ovdje je posve nerazrađena, puna rupa i nemaštovitih rješenja. Gluma je drvena, a obilje klišeja, koji su nekako sastavni dio filmova ove tematike i obično ih ne volim isticati kao mane, su trn u oku upravo zato što u filmu nema ničega dovoljno kvalitetnog da ih stavi u drugi plan. Čak i (wannabe) epske borbe robota (zbog kojih sam, uostalom, i izdvojila bezobrazno visoku cifru za kino-ulaznicu) ostavile su me poprilično neimpresioniranom i, da budem posve iskrena, razočaranom. Moram priznati, doduše, da me zabavio, na jednom prilično niskom, ‘haha gle ruski robot kak ‘zgleda/uuuu vidi Charlie Hunnam bez majice/aaaaa Idris Elba’ nivou. Iako će neki možda reći da je time ispunio svoju osnovnu zadaću, samo taj element meni nije dovoljan da bih neki film okarakterizirala kao dobar. Takva zabava je možda zarazna, ali posve zaboravljiva i jednostavno nije prošla kod mene, pa da je i sto puta Del Toro. Bilo bi pretenciozno i posve neosnovano tvrditi da je Pacific Rim najgori film godine, ipak su kojekakva sranja krasila velika platna 2013., kao i svake prethodne godine. No, svakako je najveće razočarenje koje sam ja doživjela ove godine.

NIKOLINA DEMARK: Iron Man 3 (S. Black) ——- recenzija

Prije nego što me poneki čitatelj (a i urednik) bijesno razapne zbog ovog blasfemičnog izbora, dopustite da se malo ogradim: u protekloj godini izašla je gomila žestoko olajavanih filmova, ali većinu tog filmskog crnog taloga, nažalost/nasreću, nisam gledala. Preostaje mi samo jedan film koji je udario puno niže od onog što sam očekivala od njega – Iron Man 3. Franšiza mi je srcu mila i priznat ću da je scenarij pitak i duhovit, one-lineri genijalni, a Downey Jr. po običaju maestralno utjelovljuje Starka. Maestralno su, međutim, i udesili drugu polovicu filma. Završna akcijska sekvenca pretjerano je razvučena i puna rupa u logici, obrat vezan uz Pepper zbrljan u neoprostivo kratkom roku, a ono uništavanje odijela na kraju… Odbijam. Stekla sam dojam da dobar dio filma nekim scenarističkim rješenjima odskače od karaktera Iron Mana, kako od lika, tako i od cijele franšize općenito. U najboljem slučaju, IM3 dobra je zabava uz Colu i kokice. U mom slučaju, najljepše što mogu izjaviti o njemu je ‘meh’.

4

DECADENT SYMPOZIUM: Zemlja: Novi početak (After Earth, M. N. Shyamalan)

Za najgori naslov godine odabrao sam After Earth prema kriteriju ‘film koji s filmom veze nema’.  Kada stavim na stranu grozomornost stvaralaštva u koju se Shyamalanov rad pretvorio, kada sasvim potisnem što taj talentirani čovjek od sebe radi i u kom smjeru sa svojim filmovima ide, onda još ostane sljedeće: potpuno glupa priča, totalno nezreli scenarij napisan prema kakvom internom dogovoru u svrhu promoviranja netalentiranog Jadena Smitha, sinčeta Willa Smitha, s evidentnim scijentološkim bombardiranjem od kojeg mi se diže kosa na glavi. Grozno potrošenih 60+ milijuna dolara na bezukusno, suhoparno, blesavo silovanje zdravog razuma, ali čak i da je dobro napisan i režiran – čak i da je tehnički vrh fantastike 2013. godine – ovo perverzno otvoreno reketarenje karijera i biflanje opasnog svjetonazora bez ikakvog pokrića je naprosto poziv da se After Earth zbije u prašinu i zaboravi.

IVAN-GORAN VITEZ: Najbolja ponuda / Zatočene (La migliore offerta/Prisoners, G. Tornatore/D. Villeneuve) ——- recenzijarecenzija #2

Glupo je sad među najgore nabrajati neke notorne pizdarije, jer notorne pizdarije uglavnom i ne pretendiraju biti nešto drugo, a pritom im moj repulzičnih nos već vrlo dobro zna unaprijed i nanjušiti, ter ih izbjeći. Zato dva filma koja ću navesti nikako nisu “najgori filmovi godine”, ali su filmovi od kojih sam očekivao više. I to puno više. La migliore offerta je solidno djelo, ali to je film o antikvitarskom miljeu, a znamo, oh, znamo koji je đir filmova o tom miljeu. To su uvijek, ali UVIJEK, scenariji koji počivaju na twistovima u raspletu, tako da kad se stvari počnu zaplitati, svakome tko je pogledao dva takva filma, jasno je da je sve što će do kraja pogledati tek uvod u iznenađujući rasplet. Koji samim time prestaje biti iznenađujuć. Onda i subplot o snazi ljubavi gubi ikakav smisao, jer je samo fill-in za ono što svi čekamo – razjašnjenje da stvari nisu onakve kakvima su se činile. I uvijek je tu prisutna neka fabularna rupica do deset njih, ali, jebat ga, iznenađenja nema. A još ga manje ima u Prisonersima, petparačkom trileru kakve izbacuje čak i Tyler Perry, ali koji se toliko trudi hiniti da nije ono što jest, da na kraju više niti sam ne zna što zapravo je. Ako si studija karaktera, onda ti karakteri moraju biti jebeno promišljeni. Što u Prisonersima nažalost nisu (a htio sam da budu). U Prisonersima su samo marionetice na spetljanim scenarističkim koncima drhtuljavog puppeteera. Zamka je to u koju upadnu mnogi neamerički pridošlice u Hollywood – dobiju blesav scenarij, pa od njega idu raditi pitu. Dok je pravi način onaj Herzogov iz Port of Call New Orleans: kad ti daju idiotski scenarij, zajebi ih i napravi od njega sprdačinu od filma.

5

SVEN MIKULEC: Pad Olimpa (Olympus Has Fallen, A. Fuqua) ——- recenzija

Bolno upadljiva propaganda omotana izrešetanom američkom zastavom, utjelovljena u prizoru članice predsjednikova kabineta koja recitira zakletvu Zastavi dok je teroristi vuku za kosu po Bijeloj kući, šlampavo, prvoloptaško pisanje s očekivanim i bijedno izvedenim twistom, temelji zapleta klimaviji od koljena Žuži Jelinek, uz tek nekoliko bljeskova u akcijskim scenama, sasvim su dovoljan razlog da ovaj filmić o sjevernokorejskoj invaziji na Washington uvrstim na listu kao najveći flop. Što više čujem da ga ljudi hvale kao iskren akcijski film, to se u meni više javlja osjećaj građanske dužnosti da upozorim na plutajuću minu. Zaobići pod mus.

13 komentara za “HELL NO: Manje lijepa strana filmske 2013.

  • denis says:

    Elysiumu jednostavno nije mjesto na ovoj listi.

  • Tompa says:

    Uuuuu recenzenti pojma nemaju… niti Elysiumu, niti Pacific Rim (pa čak ni nastavku Star Trecka) nikako nisu “razočaranja godine” – pa ekipo jeste li vi uopće gledali filmove ove godine?! Bilo je grooo smeća i razočaranja koje niste čak ni spomenuli na ovoj listi…

  • DS says:

    Elysium, ST, MoS, PR su zapravo na mnogim ‘najveća razočarenja godine’ (najavljuju puno, daju malo) anketama/listama prilično visoko, više ili manje, a uvijek negdje spomenuta. Sustavno ih nadilazi jedino Iron man 3, a tu su još World war Z, Die Hard V, Lone Ranger vrlo česti.

    No možemo ih naći još: Evil Dead, Ender’s Game, Kick Ass, Hobbit, Wolverine, After Earth, Hangover 3.

    Rekao bih da su recenzenti, barem kada je za njihove hell no inpute kriterij bio ‘najveće razočarenje’, zapravo uzeli filmove koji su u prosjeku imali najveću publiku i najveći postotak udjela na tim listama, uz zanemarenje Iron Mana 3.

    Složio bih se da su, međutim, prema kriteriju groznosti naslova, tu mnogi drugi nespomenuti naslovi.

  • DS says:

    Oh, sada vidim da ga je spomenula Nikolina. Sve pet. xD

  • Deckard says:

    Blockbusters = Hell No. Art = Hell Yes. Ukratko rečeno.

  • Sven Mikulec says:

    Spring Breakers nije blockbuster, kao ni Najbolja ponuda.

    Što se druge liste tiče, Rush je blockbuster, Prisoners nije daleko, The Act of Killing nije ni jedno ni drugo, kao ni The Crash Reel.

    Dakle, ne bih se složio, Deckarde.

  • Deckard says:

    Rush je srednje budgetirana drama od 38 milijuna dolara, Prisoners blizu tome, 46 milijuna. (ne govorim o konačnom učinku). Ovdje na listi jedino Spring Breakers odstupa, svi ostali su full teška kategorija holivudskih blockbustera :) od preko 100 milijuna budgeta, od čega su spomenuti Breakersi i Olimp (70 milijuna budget) tek malo, odnosno puno, izvan tog okvira :)

  • jelena says:

    a slušaj, koga zanima da je folmanov kongres negledljiv? koga zanima da je vojna akademija2 horor? dakle lično sam se rukovodila time da od filmova koji će masa ljudi zabosti da gledaju izaberem onaj koji msm da je ludost gledati, iako sama uvek i redovno ne slušam i gledam… ili, kako film od kog ništa ne očekuješ i u koji malo ko i da je verovao staviš u istu ravan s nečim što ti prodaju kao najbolje što su snimili i gde su se složili da daju sve pare koje imaju?

    za hell yes se ne slažem jer na gravity je većina, uključujući mene, odlepila, a velika lepota je evropski blokbaster. ima dosta mainstreem filmova iskreno, za koje treba proveriti koliko su zaradili jer ne znam koja cifra treba da se probije da bi film dobio tu nalepnicu, i par iznenađenja. pošto 2 nisam gledala ne mogu da tvrdim ali čini mi se da imamo 2 art filma na yes listi :)

  • Anonymous says:

    Elysium nije los utoliko sto je jedan od rijetkih na popisu uz koji nisam zaspao ili ga u nekom trenutku prekinuo. prisoners je ok triler i ne kuzim sto radi na ovom popisu? cemu toliki hejt? film je itekako gledljiv, radnja napeta, glumci uvjerljivi i bas me zanima kako si to IGV u svojoj glavi zamislja americkog average joea? za onaj drugi, migliore offerta se apsolutno slazem, veliko razocaranje. ipak na mojoj shit listi broj jedan za 2013. definitivno zauzima gravity. toliki hvalospjevi, a ispo corak.

  • Gjuro says:

    Moj prijedlog bila bi “Svećenikova djeca”, ali to bi bilo kao šamaranje djeteta s posebnim potrebama (a i Brešan je simpa tip) pa glasam za trio “Man of Steel”, “Elysium” i “Hangover 3”.

  • Bruno says:

    After Earth se vidi da je pisan od strane jednog čovjeka.

    Pacific Rim se osjeti da se više pazilo.

    Star Trek je Lens Flare Fest.

    Elysium je najpožrtvovniji, motivirajuć , Johnny Mnemonic sa lens flareom.

    I ovaj terapeutski filmić ste potpuno zaboravili:

    https://www.youtube.com/watch?v=reop2bXiNgk

  • Izabela says:

    man of steel bi trebao barem 3 put bit na listi.početak i nije toliko loš, al taman kad pomisliš da je ono silno napucavanje i rušenje zgrada završilo, eno na, još petnaest minuta. o scenariju da ne govorim. a kad se sjetim d ami je bilo žao kad sam ostala bez kino karte za taj film. mamma mia.

  • Killing Time says:

    Koja nepodudarnost 😀

    http://killing-time.co/spring-breakers/

    Nema veze bar je vatromet u komenatrima.

Leave a Reply

Your email address will not be published.