HELL NO: Manje lijepa strana filmske 2012.

Piše: Sven Mikulec

Dakle, lista pozitivnih iznenađenja i kvalitetnih filmova je iza nas. Sada nam preostaje onaj ‘prljaviji’ posao. Nakon skupljanja dojmova kolega FAK-ovaca o filmovima koje ne bismo preporučili ni najvećim neprijateljima, pred nama je ostao stajati popis od ravno tucet ‘bisera’. Ne, osjećam potrebu da naglasim još jednom, ovi filmovi nisu najgori što nam je 2012. ponudila – nemoguće je pogledati sve filmove u ovo vrijeme kad je dobar dio ponude zbilja dostupan svakome, bilo putem neta, bilo u kino dvoranama. Ovo su samo na jedno mjesto okupljena mišljenja ljudi koji su se na jednom mjestu okupili da vam svakodnevno dijele filmske preporuke ili, u ovom slučaju, upozorenja. Dragi čitatelji, pred vama je lista filmova koje mi, nažalost, nismo uspjeli izbjeći. Vi još stignete.

 


Nikolina Demark:
 96 sati: Istanbul (Taken 2: Istanbul, Olivier Megaton)

Liam Neeson se oduvijek nalazi pri vrhu moje liste omiljenih glumaca i njegovo ime na plakatu uvijek mi je bilo jamstvo da vjerojatno neću požaliti ako platim kartu za kino. Neće možda biti vrhunsko filmsko ostvarenje, ali njegova karizma je uglavnom bila sposobna spasiti i najlošiji scenarij… sve dosad. U 2012. godini Neeson je snimio niz loših filmova i okrunio ga jednim od najgorih sequela koje sam ikad gledala: Taken 2. Nakon prvog dijela koji nam je barem ponudio relativno originalnu ideju i dinamične akcijske scene, nastavak djeluje repetitivno, razvučeno, dosadno i bez ikakvog sadržaja. Likovi i nevolje kroz koje prolaze otužno su neuvjerljivi: Šerbedžija postaje karikatura vlastite američke karijere, Famke Janssen podvrgnu najkomičnijoj sceni mučenja u povijesti filma, a Maggie Grace u ulozi kćeri se razbacuje granatama i trči po istanbulskim krovovima suvereno k’o da je ispala iz Assassin’s Creeda. Sve u svemu, definitivno preskočiti. Liame, saberi se.

 

Mirnes Alispahić: Čin hrabrosti (Act of Valor, Mike McCoy, Scott Waugh)

Da su Amerikanci najveći patrioti na ovom bijelom svijetu, znaju i ptice na grani. U filmovima su se sukobili s nebrojenim opasnostima, što ovozemaljskim, što izvanzemaljskim, i svaki put su pobijedili, istovremeno promovirajući vrijednosti koje kao da samo oni imaju: obitelj, sloboda, čast. Ova reklama za američku vojsku, poznata pod imenom Čin hrabrosti, samo je dno dna od kojeg dobijete mučninu već nakon uvodne rečenice, a nakon 15 minuta ne možete u sebi zadržati neprobavljene ostatke jučerašnjeg ručka zbog svog tog njihovog busanja u prsa uzdignutog na jedan novi nivo. Počev od same priče, do scenarija i rečenica od kojih vam uši krvare, do nevjerojatne količine patetike i glume naspram koje i Kristen Stewart izgleda kao najveći glumački talenat vrijedan tuceta Oscara, do krajnje umobolne režije naspram koje Taylor/Neveldine duo izgledaju kao Scorsese. 110 minuta mog života koje nikada neću povratiti natrag, a što je najgore, šef je zaboravio objaviti moju recenziju.

 

Marin Mihalj: Ubij ih nježno (Killing Them Softly, Andrew Dominik)

Teško da je to najlošiji film godine, ali ako uzmemo u obzir razinu očekivanja spomenutog uratka, potaknutu Dominikovim prethodnim uratcima bez greške, moram priznati kako mi je to bilo najgore kino iskustvo godine. I dok se doima poput vrsno režiranog gangsterskog krimića, što u neku ruku i jest, Killing Them Softly je ubila prenapadna politička poruka koja se nesuptilno provlači kroz radnju filma. Čak i ako je to prvi film koji otvoreno ‘napada’ Obaminu Ameriku, malo je.

 

Antonija Bračulj: Neka bolji pobijedi (This Means War, McG)

Prema kategoriji romantičnih komedija oduvijek sam bila ambivalentna – ponekad mi savršeno odgovaraju nakon psihički zahtjevnog dana ili nakon neke emocionalne kataklizme, dok se s druge strane prečesto radi o potpuno predvidljivim i maloumnim filmovima zbog kojih u konačnici osjećam samo nelagodu. Jedan od takvih filmova bio je i This Means War. Pokušavam si opravdati uopće nakanu gledanja, i jedino što mi pada na pamet je presjajni Tom Hardy, od kojeg svakako nisam očekivala izvanserijsku ulogu, samo je trebao biti tu, postojati, što god. Ni on nije spasio film, kao ni holivudska slatkica Reese Witherspoon, ni loša izlika za akcijske scene, ni skandalozni dijalozi. Život je prekratak da bi ga potratili na loše ljude i još lošije filmove, stoga – nemojte si priuštiti ovih 97 minuta mentalne regresije.

 

Jelena Đurđić: Osvetnici (The Avengers, Joss Whedon)

Stjecajem okolnosti – upućenosti u filmske novitete – tijekom godine malo lutam i ne gledam previše eksperimenata u smislu nepoznanica. Dakle, sigurno je snimljena masa i suma žešćih bljuvotina, ali od onoga što sam gledala i od čega sam išta očekivala Osvetnici mi prvi padaju na pamet kao film koji nikad na TV-u ne bih ostavila ni u offu da ide. Neduhovit, nezanimljiv, glup počesto, neizbalansiran konceptualno i na koncu ponekad tako smarački režiran. Ljudi koji vole te stripove me mrze, a ja ipak i dalje ne shvaćam zašto za ono što im toliko znači ne žele bolje ekranizacije.

 

Danijel Špelić: Prometej (Prometheus, Ridley Scott)

Nakon dvadeset i nešto godina, Ridley Scott odlučio se vratiti žanru koji mu je donio svjetsku slavu, popularnost i ugled među svim štovateljima SF-a. Rezultat? Tresla se holivudska brda (8,5 po Richteru) i rodila se kombinacija već viđenog, lošeg scenarija koji bez muke prelazi granicu vrijeđanja nečije inteligencije i prosječnosti koju ne može opravdati ni činjenica da je Scott prešišao šezdesetu, pa se već malo pogubio u sudaranju klikera koji znače zdrav razum. Loš scenarij, napunjen kartonskim i nezanimljivim likovima, pojačan naivnim filozofiranjem o postanku čovječanstva (ravno iz bullshit knjiga Ericha von Danikena) i osrednjim vizualnim dojmom, napravili su od filma uspješan hit, ali i jedno od najgorih kreativnih razočarenja prošle godine. Ridley, svaka ti dala što si išao dirati naslijeđe Aliena jerbo te uhvatila autorska neinspiracija, a nama što smo to išli gledati.

 

Vedrana Vlainić: Diktator (The Dictator, Larry Charles)

Iskreno, ne bih vam znala reći zbog čega sam točno i u jednom trenutku pomislila da bi gledanje ovog filma bila dobra ideja. Sacha Baron Cohen je čovjek protiv kojeg nemam apsolutno ništa. Naprotiv, cijenim ga do određene mjere zbog skretanja pozornosti na političke i društvene aktualnosti, štoviše, i način na koji to čini je vrlo pametan. No, ti njegovi ekscentrični ispadi su, nažalost, zabavni samo u petominutnim „red carpet“ izdanjima. Diktator uporno forsira već odavno isfurani „zahodski“ humor gotovo do granica nepodnošljivosti. Tipično za Cohena, „film“ se bavi dolaskom, do granice rasizma stereotipnog, stranca u Ameriku i kroz slijed apsurdnih situacija daje prikaz zapadnjačkog društva iz njegove perspektive. Način na koji to radi nadasve je neukusan, po ne znam koji put terorizirajući gledateljstvo vulgarnim gegovima koji bi mogli biti smiješni eventualno ciljano odabranoj skupini hormonalnih adolescenata. U svakom slučaju, puno bolje, zabavnije i društveno osvještenije proći ćete ako pogledate par epizoda South Parka.

 

Filip Jakovljević: Čovjek sa željeznim šakama (The Man with the Iron Fists, RZA)

Kad neki film među creditsima ima ime jednog Tarantina, pa makar u ulozi producenta, jasno da postoje određena očekivanja. Čovjek sa željeznom šakom, režiran od ruke repera po imenu RZA i predvođen pretilim Russellom Croweom, ipak je ispao poprilično razočarenje. Kriminalnoj karakterizaciji likova, glumi ponekad neugodnoj za gledati i priči koja ne uspijeva uvući gledatelja nisu uspjele pomoći ni poneke vrlo dobre borbene sekvence. Komotno preskočiti.

 

Koraljka Suton: Sumrak saga: Praskozorje, 2. dio (The Twilight Saga: Breaking Dawn – Part 2, Bill Condon)

Četiri knjige i pet filmova kasnije napokon je došao kraj zatupljivanju maloljetnica diljem svijeta. Naprosto fantastično bezidejnu zadnju Twilight knjigu žene-majke-kraljice Stephenie Meyer producenti su odlučili razvući na kumulativno 232 minute čiste dosade i kretenluka. Istina, s ovakvim se književnim predloškom nije ni moglo bog zna što napraviti, tako da čisto sumnjam kako bi čak i drastična scenaristička intervencija ili pak solidna gluma izvukli ovaj film iz dubina celuloidnog ”što li je svijetu ovo trebalo” smeća. Dok smo u Praskozorju, 1. dijelu skoro dva sata gledali kako se Edward i Bella žene i seksaju, da bi ova na kraju zatrudnjela zahvaljujući muževoj supersnažnoj vampirskoj spermi, u Dvojci se nekoć anemična, nespretna i suicidalno nastrojena cura koja nije mogla živjeti, jesti i kakati bez svog savršenog svjetlucajućeg dečka bez imalo problema prilagođava novom životu vampirice u kojem je i ona napokon dostigla savršenstvo, baš kao i njena polu-čovjek/polu-vampir kći, pravo malo brzorastuće čudo prirode koje nikada ne radi probleme. Voljela bih da mogu reći kako je završetkom ove sage došao i kraj našeg izlaganja glumi Kristen ”dišem samo na usta i imam karizmu svježeg leša” Stewart i Roberta ”radim face kao da sam preuranjeno ejakulirao” Pattinsona, ali njihov opetovani angažman u sve većem broju projekata sugerira kako će se ta saga loše glume nastaviti i na filmskoj traci ostati zabilježena… zauvijek.

 

Ivan Andrijanić: Černobilski dnevnici (Chernobyl Diaries, Bradley Parker)

Dakle, američki turisti željni avanture stižu do Pryptata, napuštenog grada u Ukrajini gdje su nekad radili černobilski radnici. Dobili smo recept za dobar horor? Pa i ne baš. Uvodni kadrovi zaista djeluju uznemirujuće – napušteni grad, ogoljele grane, sivilo, osjećaj straha je itekako prisutan. Ideja puna potencijala, budući da je katastrofa iz 1986. godine zaista jedan od jezovitijih povijesnih događaja uopće. Ali onda, nakon prvih pola sata, sve odlazi k vragu, kao i naslovni junaci. Klišej do klišeja. Ubacimo još malo herojstva, patetike, prisjećanja na stare dane, totalno predvidljivih „bu“ situacija, eliminacije jednog po jednog lika, polagano pojavljivanje žrtava radijacije, da bi došli do totalno očekivanog kraja. Ako ste u životu pogledali više od dva horrora – Černobil vam nema što ponuditi, radije potražite neočekivano kvalitetni remake Cravenovog The Hills Have Eyes u režiji Alejandra Aje. Puno korisnije provedenih sati i pol, vjerujte. Černobilski dnevnici, pa neka ostanu samo dnevnici, oni pisani, i ništa više od toga.

 

Ana Zupčić: Klip (Maja Miloš)

Film srpske redateljice Maje Miloš govori o tinejdžerici Jasni čiji centar svijeta su momak Đole, s kojim je u destruktivnoj i nasilnoj vezi, te izlasci u narodnjačke klubove, droga i alkohol. Očito je da Miloš pokušava šokirati scenama raznovrsnog maloljetničkog seksa  bez cenzure koje vjerojatno zauzimaju većinsku minutažu filma, što ide nauštrb zapleta koji je bolno manjkav i pun klišeja, a da ne spominjem usput ubačene i nerazrađene prče o bolesnom ocu ili posjetu domu za nezbrinutu djecu. Koliko god nekima uznemirujuć bio i koliko god je vjerojatno da negdje postoje takve Jasne, Klip ne donosi nikakav novi pogled na stvari. I ovaj sam razvučeni i razvikani film gledala na ZFF-u, a  100 minuta koje sam na to  potrošila mogla sam daleko bolje iskoristiti.

 

Sven Mikulec: Resident Evil: Osveta (Resident Evil: Retribution, Paul W.S. Anderson)

Ne znam je li moguće u ovako kvantitativno ograničenom formatu reći što sve ne valja s najnovijim iscjetkom ovog besmislenog serijala. Nemaštovita, plitka priča u kombinaciji s drvenom glumom, kartonskim likovima, infantilnim, my name is Forrest dijalozima, repetitivnom akcijom, neimpresivnim efektima i Milom Jovovich koja ne bi mogla spasiti stvar ni da ima dva para sisa, polučila je dosad najbesmisleniji nastavak zbog kojeg je cijeli serijal, čiji je ugled dosad počivao ionako isključivo na solidnom, ohrabrujućem prvom dijelu, u očima svijeta potonuo još niže.

8 komentara za “HELL NO: Manje lijepa strana filmske 2012.

  • Gjuro says:

    A “Twixt” nitko nije gledao?

  • Sven Mikulec says:

    Hahahahaha 😀 Jesam ja, ali previše bi mi bolno bilo ne spomenuti onu sramotu s Jovovichkom. 😉

  • Gjuro says:

    E, al ovo je režirao Coppola (ne znam što mu je to trebalo). Doduše, imaš pravo, “Twixt” je nekako teško pljuvati jer je kao dijete s posebnim potrebama.

  • Jelena says:

    cool lista, cool 😀

    Miloš ne pokušava šokirati, pa ako neki film to ne pokušava onda je to njen Klip a ljubavnoj priči niš ne nodstaje, nije ni bila fora razrađivati sporedne momente ooo

  • Thor says:

    Ove kritike su samo pokazale da svaka šuša na ovom svitu ima svoje mišljenje i još su me jednom uvjerile da je najveća glupost šta čovik može napravit ić čitat filmske kritike jer pišu gluposti…

  • Marko Pačar says:

    Eto, zato si ti, genijalac, otišao na stranicu imena “filmski amateri komentiraju” očekujući da ćeš čitati mišljenja o novim trendovima u mediteranskoj kuhinji. Svaka čast, aplaudiram ti.

  • Sven Mikulec says:

    Neizbježno je da ovakve liste uzrujaju nekoga 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.