Have a Nice Day… or Die Hard

Piše: Danijel Špelić

Sjećate se igre asocijacije? Bila je jako popularna u još popularnijoj Kviskoteci, ali i moj kolega supatnik po pisanoj blogovskoj riječi Dragonrage ju je iskoristio za neke svoje nagradne igre još dok je naporno radio na tome da nas nekolicina zaradimo par dobrih filmova. Stoga, da otvorim ovaj tekst jednom asocijacijom. Frank Sinatra, The Towering Inferno i Bruce Willis. Ovo zadnje bi vam trebao biti nekakav nimalo suptilni znak o čemu se radi, ne (ako ste kojim slučajem preskočili pročitati naslov), ali pretpostavljam da vam ona dva prva pojma zvuče malo čudno. Ali, gotovo nevjerojatno, sva tri su povezanija više nego to mislite. Iako danas i vrapci na grani znaju tko je John McClane, koliko vas zna da je Frank Sinatra ustvari prvi odigrao istu tu ulogu? I, da, riječ je onom Sinatri, pjevaču, glumcu, zavodniku koji je volio… khm, ugađati svemu što nosi suknju. I, da, taj Sinatra je prvi odigrao ulogu McClanea. Kako? E, tu je sad priča zanimljiva. Krenut ćemo otpočetka, prošetati se kroz neke… zanimljive stvari o jednom od najpopularnijih akcijskih serijala za koje možda niste znali da postoje i vidjeti zašto je uspio više od dvadeset godina zadržati svježinu i originalnost. A sve to započinje sa, pa, Sinatrom.

1968. godine izašao je film jednostavnog naslova The Detective. Frank Sinatra igrao je detektiva Joe Lelanda i radnja je pratila njegovu istragu ubojstva homoseksualca, što ga je odvelo do nekih visokih krugova grada New Yorka. Film je onako, hardboiled proza, američki krimić kakve su nekad snimali kao po pokretnoj traci i danas ima dobar status (Sinatra je znao i glumiti kad je htio). Ono što nas zanima jest da je nastao po istoimenom romanu Rodericka Thorpa. To je za uvod, pratite me još malo. 1975. Thorpe provodi večer u kinu gledajući famozni Pakleni toranj. Istu tu večer ima zanimljiv i životopisan san o muškarcu kojeg drugi muškarci (s oružjem u rukama)  proganjaju u visokom staklenom tornju. Thorpe, čovjek koji zna iskoristiti dobru ideju (bez obzira na porijeklo) tako započinje nastavak romana The Detective nazvan Nothing Last Forever (pomalo ironičan naziv kada se dozna što je sve nastalo od njega) u kojemu detektiv Joe Leland dolazi u posjet kćeri, u novi visoki poslovni toranj, kojeg jako brzo zauzmu teroristi željni njihovog sefa. Zvuči poznato? I mislio sam da hoće. Roman je izdan 1979. godine i odmah je, očekivano, postao uspješnica za koju su kupljena autorska prava. Uloga Lelanda je ponuđena Sinatri, koji ju je odbio (iako nije jasno posve zašto), a onda je došlo i do zastoja produkcije te je film kao takav odgođen. Do 1988., kad je scenarij postao ponovo aktualan, ali kao nastavak hita Arnold Schwarzennegera: Commando. Iznenađujuće, Arnie je odbio ulogu i scenarij je još jednom poslan na odgodu, ali jako kratku jer ga je scenarist Steve de Souza jako brzo doradio da bude zaseban film. Glavni lik postao je mlađi (Joe Leland je postao John McClane), nije posjećivao kćer već ženu, a talijanski teroristi postali su istočnonjemački. Film je postao pravi pravcati hit (iako ispod sto milja zarade), Bruce Willis se prometnuo u novu zamjenu za Eastwoodovog Dirty Harryja (iste je godine snimljen i posljednji nastavak tog serijala gdje se baš vidi da je Clint bio spreman za mirovinu) i sam film nametnuo je nekoliko vrlo važnih standarda u vezi s akcijskim filmom. O tome malo kasnije. Što se događa sljedeće kad u ruci držite pravi hit? Radite njegov nastavak, naravno.

Koliko vas zna da je Die Hard 2 ustvari ekranizacija drugog poprilično cijenjenog akcijskog romana? Ime koje nas zanima: Walter Wager. Ime romana: 58 Minutes. Radnja: Nepoznati počinitelji oteli su cijeli aerodrom JFK u New Yorku i zauzvrat žele da svi budu po strani dok uprava ne pusti nekoliko zatvorenika na slobodu. Imaju točno 58 minuta za to jer će tada prvom avionu nestati goriva i skršiti se po pisti. Problem je samo što se na aerodromu nalazi i Frank Malone, njujorški policijski kapetan čija se kćer nalazi u dotičnom avionu. Točnije, ima 58 minuta da pronađe otmičare i da spasi dan. Zvuči jako poznato? I mislio sam da hoće. Ipak, Wager nije ime koje je samo tako došlo do filma, njegova spisateljska karijera je poduža i hvaljena, sastavljena uglavnom od akcije i špijunskih romana, a njegov je materijal poslužio kao platforma za neke epizode popularne Nemoguća misija serije i špijunski triler Telefon s Charlesom Bronsonom. Ironično, ni ovo nije trebao ispasti Die Hard film već… pa Arnold Schwarzenneger film, opet nastavak Komandosa. Doduše, nije došlo do toga da ga i ponude Arnieju, već je samo napisan i prepravljen, no mali hint ostao je u njemu. Naime, general Esperanza dolazi iz Valere, fiktivne države gdje se odigravao Komandos, a sama referenca na roman je isto tako u filmu: do dolaska njegova zrakoplova ostaje točno 58 minuta. Režiju je ovaj put odradio finac Renny Harlin (zato jer se John McTiernan zahebavao s ruskom podmornicom u The Hunt For Red October i nije vjerovao da će nastavak biti dobar) i film je… recimo to ovako, za neke bolji od originala, za neke nije, ali je svejedno vrsni komad filmske akcije. Dvije ekranizacije razlikuju se po tome što je prvi roman skoro u cijelosti prenesen na film (da, skoro sva ona divna akcija koju svi hvale nalazi se u opisanoj radnji) minus neke izmjene, dok je drugi poslužio tek kao baza za radnju koju svi poznajemo (iako su neka imena terorista uzeta iz njega). Važno je spomenuti da je drugi dio po ukupnoj zaradi prešišao original za oko 30 milijunčeka, te da je bio ustvari najgledaniji u seriji do pojave posljednjeg dijela. A takva računica zove… pa, opet nastavak.

No, prije toga, nešto malo sporedno, tek toliko da popunimo praznine. Iako u to vrijeme Die Hard formula nije bila tako rasprostranjena kao koju godinu kasnije, već su se mogli vidjeti njezini začeci. Junak na krivom mjestu u krivo vrijeme, zatvoreni prostor… znate već, osnova. I dok danas već i ptice na grani znaju što je sve proizašlo nakon svega, mali dodatak oko nekih stvari koje ste možda znali (ili niste). Najtočnija kopija recepta nije u nekom od filmova već u… epizodi tv serije. I to, ni više ni manje, nego u Star Trek The Next Generation (sezona 6, epizoda 18: Starship Mine). Pazite radnju. Enterprise se nalazi u svemirskom doku radi čišćenja warp motora (ubaci tehno geek detalje) i Jean Luc Picard posve slučajno ostaje zarobljen u unutrašnjosti s grupom lažnih tehničara. Radnja uključuje: njegovo lažno predstavljanje, razgovor preko radija, postavljanje improviziranih bombi… cijeli paket. Trebam li uopće reći kako je to jedna od… najkreativnijih epizoda. Ipak, takav scenarij zaživio je u nekoliko drugih filmova… nakon što je odbačen od strane Die Hard kreativne snage.

 

John McClane trebao je zaustavljati autobus ispod kojeg se nalazi bomba. Zvuči poznato? Nakon odbijenice, snimljen je Speed, za kojeg je i sam Willis rekao da je komad jako dobre akcije. Ljetovanje na brodu za krstarenje prekidaju teroristi. Poznato? Nastao je nastavak: Speed 2, iako se baš i nije proslavio. Jedna od najvećih fora u svemu tome bila je ideja da se cijeli Die Hard film odigrava u… pazite sad – telefonskoj govornici. Iako je bila zgodna šala, ideja je ipak zaživjela u jako dobrom trileru Phone Booth. No, bilo je tu još ideja, neovisnih o Umri muški serijalu: Putnik 57 i, naravno, Under Siege. Dotični su nastali kao originalni projekti i sasvim su lijepo uspjeli (ali zna se kome duguju osnovnu formulu) te takvo ”kopiranje” nije nestalo čak ni nakon skoro 20 godina. Još jedna ”posveta” koja je jako dobro prenijela duh originalnog filma jest i dvostruka epizoda Stargate Atlantisa (sezona 1: epizode 10-11 The Storm & The Eye), gdje grupa pobunjenika zauzme Atlantis i jedini koji im počne zadavati probleme je pukovnik John Shepard. Ono što je još zanimljivije, glavni negativac je Robert Davi, koji je igrao u originalnom Die Hard filmu. No, dok je svijet filma i televizije profitirao na svemu tome, originalna franšiza nije spavala već je radila punom parom dalje. U procesu odbijanja svega što je kopija prethodnih filmova, producenti su posve slučajno naišli na scenarij Jonathana Hensleigha o policajcu koji igra jako zajebanu igru s opasnim teroristom čiji je plan pokrasti zlato iz federalnih rezervi. Isti nije imao veze s Die Hard filmovima (originalni naziv mu je bio Simon Sez – ne treba ga miješati s onom bedastoćom od Dennisa Rodmana), no uz male preinake dobili smo treći dio, u kojem su autori htjeli McClanea postaviti u radno okružje, ali i upotrijebiti cijeli grad kao njegovo igralište. Vratio si i John McTiernan kao redatelj (navodno zbog jako dobrog scenarija, ali više zato što mu je karijera počela šlampati te je trebao novi hit da dođe k sebi) i konačni rezultat je… pa znate koji. Jeremy Irons kao negativac, Samuel L Jackson u ulozi sidekicka… ali, iako je film zaradio ugodne novce, nije bio dočekan baš s prejakim oduševljenjem. Najveće zamjerke su mu bile jednostavno loša montaža u drugoj polovici i nepreglednost, za što je McTiernan optužio producente da su ga zbrzali zbog kino rokova. Bilo kako bilo, s tim dijelom John McClane otišao je malo na odmor na cijelih 12 godina, a vratio se… pa, novim nastavkom.

Stari junaci doživjeli su u prošlom desetljeću ponovno vraćanje pred publiku. Znam, zvuči kao još jedan bezidejni potez holivudske mašinerije, ali prije kritike… stvari su radile jako dobro za legendarne likove. Rocky Balboa imao je posljednji meč u karijeri i oduševio je kritičare, Indiana Jones natezao se s Rusima i malim zelenima, iz prikrajka je vrebao čak i Axel Foley, a vratio se i John McClane da odradi novu rundu s teroristima današnjice. Nakon dvije ekranizacije, jednog originalnog scenarija na red su došle i novine. Dobro ste pročitali: novine. Točnije, članak u jednima od njih. Članak pod nazivom A Farewell to Arms izašao je 1997. godine u časopisu Wired i govorio je o ranjivosti neke zemlje (pretežno Amerike) kroz njezine sustave komunikacije, dostave električne energije… ekonomija. Moderno doba učinilo je članak još aktualnijim. Iza kamere se našao mladi, poprilično talentirani akcijski redatelj Len Wiseman i konačni rezultat je film koji je stvarno lijepo zaradio, stvarno fino razbudio kritičare (nemate svaki dan prigodu čitati pozitivne kritike na akcijski film) i dokazao da stari dinosauri (koji rukom prekrivaju web kamere) još uvijek znaju iznenaditi. Doduše, neki stari fanovi nisu bili previše oduševljeni over the top pretjerivanjem (kamion, vojni mlažnjak… McClane između njih), ali tražiti nekakvu logiku i realnost u Die Hard filmu… molim vas (možemo se onda vratiti na drugi dio i tome da je praktički nemoguće zauzeti kontrolni toranj nekog aerodroma). I, naravno, takve stvari nas opet vraćaju na tračnice…pa, novog nastavka. Već kada je napravio sve što se može napraviti u vrlim USA, red je da McClane posjeti drugu zemlju. Rusiju, ni više, ni manje. Kako smo nedavno imali prilike vidjeti trailer, vratit ćemo se malo osnovama (McClane kao stranac u jako intenzivnoj situaciji), ali i nekim prokušanim tehnikama nadogradnje materijala. U Live Free or Die Hard društvo mu je pravila njegova simpa, cool i borbena kći, a u A Good Day To Die Hard upoznat ćemo njegova sina, Jacka McClanea. Tata i sin protiv armade zločestih Rusa? Znate na koga trebate položiti okladu. No ne dijele svi oduševljenje filmom jer postoje bojazni da bi redatelj John Moore mogao… pa, zajebati sve to jer se baš nije dokazao kao čovjek sklon režiranju dobre akcije (dotični je od hardboiled Max Paynea uspio napraviti skoro negledljiv film), stoga se čeka dan premijere (Dan zaljubljenih – morate cijeniti dobru ironiju) kada će se pokazati jesu li strahovi bili opravdani.

No, zašto su Die Hard filmovi ustvari dobri? Možemo reći zbog originalnih priča (materijal po kojima je nastao već se prije dokazao pred drugačijom publikom), možemo reći jer prate korak vremena (s tehničke strane, naravno, McClane je dinosaur i kao takvog ga volimo), iako uspješno zadržavaju nešto starinskog štiha u sebi, možemo nadovezati i to da su ih radili ljudi koji imaju potreban senzibilitet za rad na akcijskom filmu (OK, OK, Moore se tek treba dokazati, ali nije ni Harlin bio zvečka za pucnjavu i eksplozije prije rada na Die Hard 2) te da su znali spojiti kadar s kadrom, a možemo nadovezati i garnituru jakih glumaca koji su pokrpali činjenicu da je Willis simpatičan glumac, ne baš jako kvaliteta. Alan Rickman, Franco Nero, Jeremy Irons, Timothy Olyphant… sve redom dečki koji znaju glumiti i imaju potrebnu karizmu da stvore dostojnog protivnika. A u doba kad digitalni efekti, CGI i slične pizdarije vuku publiku u kina, stvarno je lijepo vidjeti gotovo staru školu na djelu (teško da bi netko drugi mogao ”ubiti” helikopter policijskim autom), što pomalo priziva i osjećaj nostalgije. Možemo nadovezati i da su popularnosti pripomogli drugi filmovi koji su ispali blijede kopije kao što Under Siege 2, Executive Decision (koji puno bolje funkcionira danas, nakon 9/11, nego u doba premijere) te Sudden Death (pokušajte prebrojiti koliko se junaka u svim nabrojanim filmovima i serijama zove John) te time uglancali sjaj originala. Što god bio razlog, jedno je sigurno. John McClane je za akcijski žanr ono što je Indiana Jones za avanturistički: ikona, a one, čak i ako izgube nešto od one početne žanrovske genijalnosti, to sebi mogu dopustiti jer znaju da im publika neće samo tako okrenuti leđa. Ostaje samo da se vidi hoće li mu promjena kontinenta nešto naškoditi i hoće li i Rusi reagirati jednako na njegov ‘Yippee kiyay motherfucker‘ kao i Amerikanci. Do premijere, svi vi… have a nice day.

Leave a Reply

Your email address will not be published.