Guilty pleasure filmovi FAK-ove redakcije

Piše: Sven Mikulec

Svi ih imamo. Ljudi smo. Postoje filmovi koje čuvate u srcu i štitite od hračaka svijeta iako ste svjesni da se realno ne radi o djelima vrhunske kvalitete. Znate da je šund, ali boli vas neka stvar, vaši su i nema te kritike koja vam može promijeniti mišljenje. Ovog ljeta istražili smo koje su slabe točke naših inače nemilosrdnih recenzenata i pritom smo se morali pošteno boriti za Costnerova Poštara, očito vrlo popularnog među FAK-ovcima.

Tea Maksimović: Poštar (1997.)

4

Nakon adolescencije pune Zločestih djevojaka i Princezinih dnevnika, teško da išta mogu nazvati sramotnim. No, kad se radi o Poštaru, pravdam se parafrazom Emme Thompson: Poštar je naučio tvoju hladnu englesku suprugu voljeti. Prve prave jecaje doživjeh na scenu Costnera koji grabi pismo iz dječačke ruke uz trijumfalni glazbeni krešendo, ali film bi i bez nje bio odličan. Kostimografija i scenografija nose pola filma, Will Patton dobro glumi negativca, ideja je zapravo uvjerljiva, a Costner ionako uvijek glumi neku inačicu Isusa – ovdje barem neprikriveno.

Marko Stojiljković: Flight of the Intruder (1991.)

2

Zapravo, ovo bi se u mom slučaju moglo odnositi na skoro kompletni opus Johna Miliusa, zaljubljenika u oružje, apologeta ratovanja, sklonog mizoginiji, homoerotici, flertu sa fašizmom, zahodskom humoru i više od svega neumjesnim prozivkama holivudskih kolega. Ali je u svemu tome neizmjerno zabavan. Flight of The Intruder, svojevrsni križanac Apocalypse Now i Top Guna ima sve što je potrebno za zabavu: glupe one-linere, nategnutu tuču, blentavo zavođenje tužne udovice, homoerotični ljubavni trokut između mladog pilota i dvojice oficira, direktno vrijeđanje “Hanoi” Jane Fonde, poduže scene zračnih borbi i barem jednu teatralnu smrt. Kako jednostavno ne obožavati ovo remek-djelo desničarskog preseransa?

Luko Žaja: Američki ninja 4 (1990.)

12

U prvom i drugom nastavku glumi Michael Dudikoff (Joe), u trećem glumi David Bradley (Sean). U četvrtom i zadnjem pravom nastavku… glume obojica!  Za neupućene, Dudikoff je zvijezda svakog lošeg akcijskog filma osamdesetih i devedesetih.  U ovom slučaju radi se o filmu u kojem nindže izbjegavaju metke, ali ne i shurikene, a katana se dramatično oštri na brusilici prije bitke. Nakon što nindže koje vodi Arap zarobe Seana, jedina je nada glavna faca serijala, Joe. Dotični prije spašavanja situacije koju jedino on može spasiti podučava male crnce okolišu u crkvi. Prije akcije regrutira oslobodilačku „mad max“ bandu u kožnjacima sa sjekirama i palicama. Pri infiltraciji uspava čovjeka kao Spock. U svemu je tome i najnindža scena ikad – Dudikoffa gađaju iz samostrela dok ga dvojica drže za ruke, a on hvata strelicu zubima i njome zakolje nindžu. Ne zajebavam se. Završni punchline samo je šlag na tortu. Film je, baš kao i Dudikoff, nostalgični relikt nekih prošlih vremena kada u videoteci nije bilo ničega novoga osim jedne od pet piratskih kopija nekog glupavog akcijskog filma. Koji je u ovom slučaju očajan. Ali nindže. I Dudikoff. I hvatanje zubima…

Vedrana Vlainić: Prljavi ples (1987.)

7

Ljubavna priča mlade bogatašice i buntovnog instruktora plesa potpada pod jedan od onih klišeja koji postoje otkad je svijeta i vijeka. No, u jeku filmske plesne groznice osamdesetih, Patrick i (tada još uvijek slatka i nosata) Jennifer žarili su i palili, a kojih desetak godina kasnije uplesali i u moje srce prije nego sam stigla reći cha-cha-cha. Oh, koliko sam samo maštala da ću i ja jednom upoznati šarmantnog frajera koji će me, tako, malo učiti plesati i ljubiti! U plesu sam se, u međuvremenu, okušala. Adekvatnog plesača, doduše, nisam našla. Ali se još uvijek periodično opuštam u ritmu mamba i Swayzejevih bokova te obavezno, držeći okvir s imaginarnim partnerom, van intonacije otpjevam par dionica Time of My Life (onih visokih, naravno). Malo se i rascmoljim ono kad se Johnny odveze prašnjavom cestom u (prividni) nepovrat. Ponekad.

Jelena Đurđić: Zgodna žena (1990.)

13

Iako ne vjerujem da mož’ postojati “nešto što volim, a ne bi trebalo”, s uživanjem sam pravila svoj i čekam tuđi izbor. Zbog svake kučke u butiku, zbog Hectora Elizonda, zbog Royeve pjesme, jer je Princeov Kiss umiranje i moment kad su ti usta veća od Julijinih, zbog udobnosti klavira i kade, zbog ideje o poljupcu kao slobodi, zbog jebe kevu završetka. Zbog šamaranja moralnih. Zbog nenajjačih na prvu loptu. Zbog nadmoći žene. Za Venere u krznu. Za ništa nije izgubljeno dok god ima neko da te pojuri, stigne i vrati.

Koraljka Suton: Prljavi ples: Noć u Havani (2004.)

8

Temeljen na epizodi iz pubertetskih godina producentice i koreografkinje JoAnn Jansen, ovaj ni-prequel-ni-remake-već-film-naslovljen-tako-kako-bi-se-zgrnulo-što-više-para prati mladu Amerikanku Katey Miller (Romola Garai) koja se s obitelji doselila na Kubu krajem 50-ih i tamo, uoči revolucije, ušla u plesni odnos sa siromašnim Javierom (Diego Luna). Kao osoba koja se bavi plesom i, štoviše, u svemu vidi ples, ovaj film s ponosom nazivam svojim guilty pleasureom – lagan i jednostavan, poprilično nepretenciozne radnje s minimalnom dozom nepotrebnih sapuničarskih peripetija i s plesnim sekvencama koje su mi se nerijetko vrtile na repeatu i uvijek me iznova podsjećale ”zašto ekspresija kroz prizmu baš te umjetnosti”, Havana Nights jede za doručak sve naporne Step Upove i Street Danceove u kojima je ples ionako prikazan kao sredstvo preseravanja, a ne izražavanja.

Martina Sarić: Istjerivači duhova 2 (1989.)

14

Dvojka mi je oduvijek bila iz nekog neodređenog razloga draža. Što ne voljeti u tom filmu – prepoznatljivi soundtrack, uvrnuta ekipa, poremećeni duh tirana koji želi zavladati svijetom i mnogo, mnogo ružičaste ektoplazme ispod ulica New Yorka… Sve što je potrebno za opuštenu filmsku večer uz kokice i zdravu dozu smijeha. Jedan od onih filmova na koje se još kao djeca navučete i onda ih ne možete prestati gledati ni godinama kasnije. I dalje grešno šarmantan kao i prvi put.

Boris Rakić: Svetac (1997.)

q5

Teško je reći što je toliko privlačno u vezi s ovim filmom, a još teže što nije. Možda Kilmerovi naglasci kakvih se ni Tommy Wiseau ne bi posramio, maske iz radionice Jerryja Lewisa, nadnaravno glup scenarij, zapanjujuće tranzicije i redateljske odluke, Rade Šerbedžija u ulozi života, tako dobar, tako 90’s soundtrack, papirnati zlikovci, rečenica “Vi niste ljudi, vi ste Amerikanci” i još mnogo toga što se može nabrajati do sutra. Rastavljen na dijelove, ovaj špijunski triler o profesionalnom lopovu koji se naziva po svecima djeluje kao vrhunsko sranje, ali zbir svih dijelova podario je šarmantno glupasto ostvarenje koje sam pogledao više puta od bilo kojeg festivalski nagrađenog filma.

Damjan Raknić: Top Gun (1986.)

10

Top Gun volim zbog neosporivog magnetizma i energije koju Tom Cruise unosi u svaki kadar ovog i ovako već nabrijanog filma. Ako ljudima do tada nije bilo jasno da će biti zvijezda, Top Gun izbrisao je svaku sumnju. Tada još neprovjerena vrijednost kao glumca, Cruise vlada ekranom u svakoj sceni i pokazuje zašto ga publika toliko voli. Film izgleda odlično, zahvaljujući Tony Scottu, ali i producentu Jerryju Bruckheimeru koji je povukao pravi potez i film pretvorio u najbolji promotivni film za američku mornaricu i pilote ikad. Glazba u filmu savršeno je odabrana, a osim najvećeg hita Take My Breath Away (Berlin, premda je pjesmu napisao Giorgio Moroder) svakako preporučam i moj favorit Destination Unknown (Marietta).

Marita Lipošinović: Od klinke do komada (2004.)

15

Već na početku, kad školjice počnu blistati oko imena članova filmske ekipe, znaš da će gledanje filma biti ispunjeno apsolutnom dragošću i osjećajem neugode zbog ljudi koji su ga snimili (znan i kao osjećaj mamačole[1]). Putovanje kroz vrijeme uopće nema smisla. Ali Mark Ruffallo je tu. Glavna je junakinja kao klinka iritantna. Ali njezina dječja naivnost u 30-ima nasmije u svojoj apsolutnoj blesavosti. Sve je apsolutni klišej. Ali Love is a Battlefield. Ali Mark Rufallo. Ali blesavost.

Decadent Sympozium: Vitez tame: Povratak (2012.)

6

Treći dio Nolanove trilogije kotira visoko kod gledatelja zbog palete razloga koji ga i meni čine dragim. Međutim, Dark Knight Rises ima sreću što iza sebe ima tim vještih tehničara, u protivnom bi bio samo loš film: ima očajno razrađen scenarij, priču s nevjerojatnim crnim rupama od propusta, plošne i nerazrađene likove s prisiljenom dramom koja nema uporišta, dijalog pun kurčenja likova i jeftinih punchlineova, repetitivne scene, standardan “rad kadra”, izbjegava akciju, borbe pretvara u ples te općenito izbjegava Batmana kao središnji element čitavog projekta. Grozan je, ali ta tehnička potkovanost, koja omogućuje sadržaju da se tečno slijeva, minimalna filozofija egzistencijalizma, melankolija, sjajna glazba, potencijal ideje i poruke te fenomenalni Hardy uvijek me prevladaju. Sigurno je da će se svake godine barem jednom naći na kućnom ekranu, to jest više nego mnogi, mnogi sjajni filmovi koje sam gledao ovih godina, a zato što Dark Knight Rises nije ni približno dobar film postaje moj novi guilty pleasure.

Jerko Vičić: Harold & Kumar Go to White Castle (2004.)

16

Romantične komedije i stoner filmovi uvijek, ali baš uvijek će zauzimati posebno mjesto u mojoj šarolikoj sinefilskoj paleti. Zapravo, što dublje zalazim u opskurnost i hipsteraj filmske produkcije, nostalgija za bezobrazno cheesy naslovima (po mogućnosti direct-to-video distribucije, samo da stvar bude još smješnija) sve je veća. Dio razloga za to krije se u onoj staroj „svugdje je lijepo, ali doma najljepše“ (jer sam odrastao na toilet humoru i kopijama Ona je sve to), ali i činjenici da su to jednostavno prokleto zabavni filmovi, koje možeš gledati bilo kad, bez opterećenja, i sve brige u trenu nestaju. Harold & Kumar Go to White Castle savršeno kombinira oba podžanra. Do i jedna scena ovog filma, koji je prvi nastavak u trilogiji, legendarna je i apsurdna. Da mogu izabrati samo jedan film koji ću gledati do kraja svog života, nikakvi „kvalitetni“ naslovi nemaju šanse pred ogladnjelim i napušenim adolescentima u potrazi za sliderima – i svojim mjestom u svijetu.

Marko Njegić: Cobra (1986.)

21

Priznajem, zgriješio sam. Volim grešna zadovoljstva od filmova. A ponajdraži mi je guilty pleasure Cobra (1986.). Cosmatosova Kobra nije klasik žanra poput prvog Ramba ili Umri muški, no za ovog die hard fana hladnih (cool) rasturača akcijskog frajerčenja bolje jučerašnjice teški je kult. Opak imidž Sylvestera Stallonea s cvikama, šibicom na usnama i strojnicom s laserskim nišanom, živopisni one-lineri poput “Ti si bolest, ja sam lijek!“, body count streljana, finalni obračun made in čeličana… Sve je tu što akcijskom đaku 80-ih treba, ali i nešto više, promotreno iz prizme filmske postmoderne. Film djeluje kao da su Prljavi Harry i Pobješnjeli Max dobili (ne)željeno dijete uz blagoslov Michaela Myersa i Terminatora. Akcija je proparana oštricom mračnog hororskog slashera zahvaljujući negativcu koji s nožinom u ruci po bolnici hvata Laurie Strode u bujnom tijelu Brigitte Nielsen i inscenira “Here’s Johnny!“ moment iz Isijavanja. Nabildan, izraženih jagodičnih kostiju, Brian Thompson svojevrsni je poremećeni doppelgänger Arnolda Schwarzeneggera. U Cobri se, tako, Sly metaflmski pomlatio sa superiornim Arniejem i izvojevao pobjedu. Kobra je lijek.

Sven Mikulec: Tri amigosa (1986.)

5

Tri amigosa film su koji nećete pronaći na 99 posto lista najboljih komedija svih vremena. Preostalih jedan posto popisa sastavit će nostalgični kmečavci koji odbijaju odrasti. Film o tri ranoholivudske zvijezde nijemog vesterna koji dobivaju poziv od malenog meksičkog sela koje terorizira zloglasni (infamous!) bandit El Guapo teško je predstaviti u nekoliko redaka, još teže argumentirati što je točno izvor pleasurea o kojem pričamo, ali rekao bih da postoje tri razloga zbog kojih se film ne smije propustiti, a oni se redom zovu Chevy Chase, Martin Short i Steve Martin. Glupavo od glave do pete, blesavo do jaja, s humorom koji bi zacrvenio čak i obraze Tilde Swinton. Nostalgija niz dušu krenula.


[1] Mamačola − pojam usvojen u određenim dijelovima Hrvatske za označavanje osjećaja neugode zbog/umjesto nekoga kome bi trebalo biti neugodno, a očigledno nije (na srpskom: transfer blama). Usp. Ahora vengo mama chola mama chola. Santana, C. (2000) Maria Maria

50 komentara za “Guilty pleasure filmovi FAK-ove redakcije

  • Killing Time says:

    “You’re the disease, and I’m the cure”

    Podržavam Cobrettija, Amigose i Milusa, iako ne priznajem guilty pleasure kao kategoriju. Uživali ste u filmu – show some respect.

  • Dragonrage says:

    Iskreno, ja isto “ne vjerujem” u “guilty pleasure”…jer ako je pleasure, why the guilt? 😀

  • DS says:

    Gulity pleasure zbilja nije stvar podrzavanja. Nije to taktika za iducu tekmu.

  • Jerko says:

    Valjda je jasno da je to “guilty” u nazivu čisto sprdnje radi, a ne dokaz doslovne “krivice” pri gledanju filma. Ako išta, parodira preserans filmofilskih “znalaca” sa štapom u guzici koji si uzimaju za pravo objektivizirati svoje presveto mišljenje.

  • Jelena Djurdjic says:

    najbolje da smo u naslovu detaljno pojasnili, u nekih 25 reči, šta kako mislimo kad kažemo guilty 😀

  • A guilty pleasure is something one enjoys and considers pleasurable despite feeling guilt for enjoying it.

    The “guilt” involved is sometimes simply fear of others discovering one’s lowbrow or otherwise embarrassing tastes, such as campy styles of entertainment. Fashion, video games, bachata, music, television series, films, junk food and fetishes can be examples of guilty pleasures.

    Sve je jasno :)

  • Jelena Djurdjic says:

    prebacio si brojku 😛

  • Dragonrage says:

    Jerko…ma ne govorim ja uopće o ovoj listi, već generalno o tom pojmu guilty pleasure koji mi sam po sebi nema smisla. Barem kada su filmovi u pitanju. Po meni to je nešto što si sam nametneš ako razmišljaš na način kao što to kaže službena definicija koja to savršeno opisuje.

    Ljudi vole rabiti taj pojam kao svojevrsnu izliku kojom se “opravdavaju” pred drugima kad im je dobar neki film koji im kao ne bi smio biti dobar jer društvo smatra da je loš, pa im je to ajmo tako reći “neugodno” javno priznati, jer se boje što će drugi reći/misliti.

    Ne osuđujem ja nikoga, svakom njegovo, ali eto, što se filmova tiče u mom vokabularu se guilty pleasure ne nalazi, samo filmovi koji su mi dobri ili nisu dobri….ili su prosječni (zbog kojeg god razloga). Što će drugi misliti o tome što gledam i volim je posve nevažno :)

  • Jelena Djurdjic says:

    msm da grešiš @Dragonrage. msm da je sasvim moguće uživati u filmu, i biti svestan da je to loš/bleskast film, iz 105 razloga, ili bar ne toliko dobar koliko si ga vanpametno puta odgledao

    a ne verujem da neko sad oseća krivicu što uživa, ili ga je blam drugih. ili ako i da, onda to više nije vezano i ne potpada u guilty žanr. valjda je ceo termin fora. uostalom, i za guilty postoji granica 😀

  • Dragonrage says:

    jelena Ja se u potpunosti slažem s tobom…naravno da je moguće moguće uživati u nekom filmu i pri tome biti svjestan da je taj film loš, glup, blesav i šta sve ne. To nekako i je poanta guilty pleasurea. Jer dobar film ne mora nužno biti i zabavan film, baš kao što zabavan film ne mora nužno biti i dobar film, iako ponekad može biti i jedno i drugo.

    Ja mogu iz osobnog iskustva navesti desetke i desetke naslova koji po nekim pravilima što je to dobar film, to jednostavno nisu, ali su meni izvrsni zbog tko zna kojeg razloga. Ali recimo ako odem na forum i kažem da mi je Commando jeben film, iako znam da je trashy, chessy, blesav i šta sve ne, ali mi je tako vraški zabavan, uvijek će se naći netko tko će reći “a ti si stari kreten, ukus ti je za kurac”. Ako kažem da mi je guilty pleasure, već imam svojevrsno opravdanje zašto “volim” taj film, i ne moram se “bojati” da će me drugi zbog toga osuđivati. A imam osjećaj da se ljudi baš boje takvih osuda od strane većine…

  • Low says:

    Naravno da ce frajeri preporucat uber akcijske filmove a zene samo pekmezasti sir. Daj malo prosirite horizonte.

  • Mario says:

    Nema boljeg guilty pleasurea do kanadskog filma “The Pit”.

  • Deckard says:

    Nitko da kaže kako je pojam ‘guilty pleasure’ ustvari uljepšan pojam za – licemjerje. Uživa se u filmovima koje na drugim ‘javnim’ mjestima (forumi, chat, recenzije) budu namjerno popljuvani, iskritizirani, omalovažavani i tako dalje u revijalnom tonu. Da netko ne ispadne licemjeran (kao ekipa koja pljuje svaki film Michaela Bayja – a prvi ga idu gledati u kinu) onda kaže da mu je taj film quilty pleasure (nevezano za ovu sad listu jer tu ima i dobrih naslova) što opravdava da ga netko ustvari gleda, da pronalazi zadovoljstvo u njemu, samo je bed braniti taj naslov pred ekipom koja ima drugačije poglede.

  • DS says:

    Faking definicija guilty pleasurea:

    Neki X kojeg osoba voli, ali se osjeća krivim što voli X jer misli da prema nekom X kriteriju to ne bi trebala.

    Razlozi iza GP-a mogu biti i subjektivne i objektivne naravi te nemaju apsolutno nikakve veze s licemjerjem ili bilo čime drugim što se u ovim komentarima do sada provlačilo.

  • Deckard says:

    Naravno da su subjektivne i objektivne naravi, pa nije zakonom određeno zašto se nekome nešto mora sviđati. Problem je što se to ‘subjkektivno’ i ‘objektivno’ koristi kao argument za obranu, dok bi u normalnim okolnostima bila sasvim drugačija priča.

    Osoba A – Da li vam je Deep Blue Sea dobar film?

    Osoba B – Neee, bože me spasi. Glup scenarij, još gora gluma, klišeji.

    Osoba B (opet – nasamo) – Kako je meni faking zabavno kad onaj cucak tamo smaže Jacksona i pročačka zube s njim. Toliko zabavan da umirem od smijeha.

    Kužiš my point?

    U ozbiljnijoj raspravi nećeš reći da ti je to dobar film jer bi te ekipa mogla popljuvati kako imaš loš i jadan ukus (događalo se meni, Dragonrageu i svima kojima volimo stare filmove na način da ih baš volimo) ali ćeš reći da ti je guilty pleasure (zabavan je, smiješan je, glup je – nebitno) i to je to, ispadaš osoba koja ga ne gleda zbog njegove kvalitete već onako, nekih njegovih fora.

  • Jerko says:

    Mislim da je ova rasprava otišla van okvira i shvatila samu sebe preozbiljno. Kao prvo, tko to molim te doista biva napadnut (samo verbalno, nadam se) od strane ikoga ako kaže da mu je neki “priznato loš” film zakon? Tko? Tko to ikoga zlostavlja zbog toga? Da, možda po message boardovima i forumima koji su ionako puni nedojebanih i frustriranih idiota koji su uživo manji od makova zrna ali uživo? Prijateljske zajebancije se ne računaju, za njih ne treba realan povod.

    Guilty pleasure nije službeni naziv ni za što. To je proizvoljni pojam, stvoren unutar jednog kolektiva, a definirat tako nešto je nemoguće i smiješno mi je uopće gledat definiciju takvih pojmova “po dogovoru”.

    Nema tu licemjerja ni istinske krivnje. Prije svega na to gledam ka na sprd, i to jebeno dobar sprd sa samim uobraženim filmofilskim filozofiranjem, i ako išta, usmjeren je upravo protiv nedojebanih idiota koji uvijek traže argumente za nešto, i kojima uvijek tuđi ukusi, različiti od njihova, smetaju.

    Ova lista je očito bila dobar primjer za preporuku nečeg što se inače, nažalost, neće ozbiljno preporučivat, i osvježavajuća je zajebancija.

    A, @Low – ja san prvi preporučija stoner film, a ne nabrijanu akciju, a i da jesam, pa šta? Širenje horizonta mora da nam je svima na prvom mjestu u životu.

  • DS says:

    To su detalji koji nisu relevantni za pitanje guilty pleasurea. Razina guilty pleasurea piše gore u definiciji i prilično je a) jednostavna i b) lišena svake rasprave koje se dotičeš.

    O razlozima se može raspravljati na drugoj razini, kada se zapravo pokušava ustanoviti koji (ne)opravdani kriterij određena osoba primjenjuje, koje osjećaje i uzroke tih osjećaja ima, te o kojem se filmu radi.

    Tek su kakva treća razina društvene prakse poput tiranije većine ili konformizma pojedinca, koje mogu postati dio šireg fenomena guilty pleasure ili uopće ne moraju biti baš to. Tu se navodi “maltretiranje od drugih” – to je primjer vezan za guilty pleasure, to nije ni zakon ni pravilo ni dio definicije guilty pleasurea. To je jedan od primjera, jedna od manifestacija, jedna od stotinu mogućih širih pojava vezanih za guilty pleasure.

    Stoga ne, guilty pleasure nije sinonim za licemjerstvo.

  • Deckard says:

    OK, da pojednostavimo – što tim filmovima ne valja?

    I, da, jest sinonim za licemjerstvo. Kaže mi frend da obožava gledati Showgirls. Zna da je to loš film i glup film i to svako malo govori, ali mu je jednostavno taj famozni quilty pleasure i gleda ga kad god ga uhvati na TV-u.

    Tako da – što tim filmovima ustvari ne valja da moraju biti zasebno etiketirani? Jer da je sve OK ne bi bili ‘guilty pleasure’. Još nisam naišao da je netko Blade Runnera, Aliena ili 2001 Odiseju tako nazvao.

  • Sven Mikulec says:

    “Prljavi ples” glupav je film, predvidiv do boli, upitno kvalitetne glume (ne mislim na Swayzea), s nekoliko otvoreno neugodnih trenutaka, sentimentalan, sladunjav i cheezy za popizdit. Ima to nešto što privlači milijune gledatelja – pretežno djevojaka, budimo iskreni – iz čega crpe veliko zadovoljstvo. Iako su potpuno svjesni svih navedenih crnih točaka.

    Zato je ‘guilty’. Nitko se ne osjeća loše što voli te filmove, ja ne vidim tu nikakvo licemjerje.

  • Deckard says:

    To je muški opis tog filma 😀 Sve djevojke/žene koje znam taj su film opisale potpuno drugačije.

  • DS says:

    To nije licemjerje. To je, štoviše, nesumjerljivo s licemjerjem.

    U ovom konkretnom slučaju, licemjeran bi bio kada bi, na primjer, druge osuđivao za to što uživaju u Showgirls, a sam u Showgirls uživao. Također bi bio licemjeran kada bi, na primjer, u društvu zajedno s drugima govorimo o tome koliko je film loš, a smatrao da je film zapravo dobar.

    Ne postoji nikakva logička veza između licemjerja i voljenja lošeg filma ili mrženja dobrog filma. To je kao da kažeš da sam licemjeran zato jer volim jesti bakinu loše ispečenu pitu ili da sam licemjeran zato što mrzim sjajnu momčad Nizozemske.

    Glupost.

    ///

    Osnovnim sklopom pridjeva sam objasnio što ne valja s Dark Knight Rises kojeg sam odabrao za svoj guilty pleasure. Za detalje ćeš morati davati konkretniji zahtjev. O drugim izborima ne mogu govoriti bez da ulazim u analizu koautorskih stavova. Neki od filmova možda ne bi trebao biti na listi jer ne bi trebao biti guilty pleasure. Možda.

  • DS says:

    Korekcija: drugi primjer u prvom paragrafu je također bliži kategoriji prijetvornosti, nego li samom licemjerju.

  • Deckard says:

    “Također bi bio licemjeran kada bi, na primjer, u društvu zajedno s drugima govorimo o tome koliko je film loš, a smatrao da je film zapravo dobar.”

    A što ja govorim cijelo vrijeme? Takvi stavovi, tj. govor o filmu, viđam na svakodnevnoj bazi, od hrpe korisnika.

  • Vedrana Vlainić says:

    @Deckard, nije isključivo “muški” opis. 😉 “Prljavi ples” je bio moj “pleasure” i mogu otvoreno reći da se u potpunosti slažem sa Svenovim opisom. 😀
    Realno, film je donja granica prosjeka u više-manje svim elementima, u nekima i ispodprosječan, i toga sam potpuno svjesna. Ali u filmu svakim gledanjem iskreno uživam, jer sam ga prvi put pogledala u baš “pravom” trenutku djetinjstva, kada sam još uvijek bila sucker za sladunjavu patetikicu, i prezasićena animeima i grčkom mitologijom, da sam sebi zabrijavala da ga shvaćam na jednoj dubljoj razini. Uostalom, taj film je jedan od osnovih razloga zašto sam se krenula baviti (latinoameričkim) plesom, makar ovako kao sad – s prekidima i rekreativno.

    Ne osjećam se “krivom” zbog toga što sam emocionalno vezana za “loš” film, kao niti zbog svih drugih filmova koje volim iz jednako subjektivnih razloga, iako sam svjesna (objektivnih) nedostataka. Niti se sramim to reći u (bilo kakvom) društvu. Druga je stvar što te svoje “guilty” filmove nikad neću ponuditi nekome kao ozbiljnu preporuku. Ali kada je trebalo preporučiti nešto za zajebanciju i opuštanje, da – preporučala sam i “The Saint” i “Cobru”, čak i one očajne Schumacherove Batmane. I da, nazivam ih svojim “guilty pleasures”-ima, i iskreno, nikad nisam razmišljala o “licemjerju” tog naziva, jer ga takvim ne doživljavam. Meni je to samo simpatičan žargonizam. :)

  • DS says:

    @ Deckard: I to nema veze s guilty pleasureom. Raspravljaš se na cesti dok je tulum u šumi.

    Vedrana lijepo objasnila.

  • Deckard says:

    Znači, da rezimiramo, quilty pleasure su očajni, loši, patetični, klišejizirani filmovi koji se, po defaultu, ocrnjuju po svakoj službenoj stavci, ali su zabavni za gledanje i ljudi ih gledaju jer u njima nalaze nešto privlačno? Pa dok ja stojim na cesti, da mi netko iz šume pojasni zašto po definiciji to nisu ujedno i dobri filmovi ako publika nešto nalazi u njima?

    @DS – ti mi ustvari nisi rekao ništa korisno, za razliku od ostalih, i dok ja kiksam sva pojašnjenja u vezi quilty pleasure filmova, da mi ti pojasniš što to točno znači? Loši filmovi koje ljudi vole zbog nečega gledati?

  • Deckard says:

    @DS

    “Razina guilty pleasurea piše gore u definiciji i prilično je a) jednostavna i b) lišena svake rasprave koje se dotičeš.”

    “A guilty pleasure is something one enjoys and considers pleasurable despite feeling guilt for enjoying it.

    The “guilt” involved is sometimes simply FEAR OF OTHERS DISCOVERING one’s lowbrow or otherwise EMBARRASSING TASTES”

    Jesi siguran da je to lišeno bilo kakve rasprave o licemjerizmu?

    Zašto bi se itko trebao osjećati posramljeno zbog svog ukusa? I zašto bi itko trebao osjećati “krivnju” zato jer mu je super nešto što prema nekom kriteriju nebi trebao voljeti?

  • DS says:

    Da već sam odavno napisao da je to jedna od potencijalnih manifestacija koja ne zadire bitno u pitanje guilty pleasurea i kasnije pri eksplikaciji rečenog naknadno natuknuo da se prije radi o prijetvornosti nego li licemjerju.

    //

    Iz tisuće razloga koji nisu nužno opravdani i nemaju nužno veze s guilty pleasureom, nego se usput samo slučajno pojavljuju kao dio fenomena guilty pleasurea.

    Ako te doduše zanima zašto se baš to događa mogu ponuditi hipotezu, ali nisam siguran da je ovaj članak mjesto za to.

  • Jerko says:

    Neminovno se dotičemo teme, koja je potegnuta više puta od mačke u veljači, a to je “šta bi triba bit kvalitetan film, tj. dobar film”? Ako se ne varam, to je čak bila tema u prvoj povratničkoj emisiji Posebnih dodataka, i opet, ni Gilić ni Polimac (mislim da su oni bili gosti) nisu dali dovoljno suvisao odgovor. Zašto? Jer ga nema.

    Ok, režija, scenarij, gluma, montaža, kadriranje, koreografija, soundtrack itd. su legitimni elementi za ocjenjivanje, ali ne budimo naivni – dobar film nije isto šta i kvalitetan film.

    Ni lijek koji je izrazito učinkovit (i samim time kvalitetan) nije dobar lijek ukoliko izaziva pregršt gadnih nuspojava (te tako na kraju nema koristi, već jedino potencijalno šteti). Jednako tako, film koji unatoč perfekciji kvalitete ne budi u gledatelju šarolikost emocija, već ga ostavlja ravnodušnim ili nedovoljno pobuđenim NIJE dobar film.

    Stoga je sam pojam “guilty pleasure” suvišan i apsurdan, ali nužan u gomili zadrte mase, koja se zadovoljava hladnom vještinom mjesto strastvenog nereda.

  • DS says:

    “Film koji unatoč perfekciji kvalitete ne budi u gledatelju šarolikost emocija, već ga ostavlja ravnodušnim ili nedovoljno pobuđenim NIJE dobar film.”

    Posve proizvoljna tvrdnja koje nema nikakvo uporište u stvarnosti. Koji je to film savršene kvalitete, a ne budi nikakve emocije ni kod jedne osobe?

  • Jerko says:

    Ništa više proizvoljna od bilo kojeg “argumenta”.

    Dovoljno je uzeti nasumični uzorak gledatelja i garantiram ti, šta i sam znaš, da neće postojati film koji će se svidjeti svima. Dakle, radilo se o kvalitetnom, očito dobro urađenom filmu ili stereotipnom plagijatu prozvedenom bez ikakve vještine i interesa, uvijek će postojati uzorak ljudi kojima se nešto neće svidjeti. Sve je ovo primjenjivo na bilo kakvu proizvodnju, a pogotovo u proizvodnju u umjetnosti (šta je, ka i kompeticija u umjetnosti, odvratan oksimoron).

    Zaključak koji se izvlači jest da ne postoji univerzalno dobar film. On može bit kvalitetan, ali dobar ne, jer se emotivna pobuđenost ne postiže kakvoćom uratka, ne, ono se postiže onim neobjašnjivim signalima koje gledatelj prima, i koji su specifični jedino za njega (gledatelja), ka skup njegovih dotadašnjih iskustava, dobi i ostalih faktora.

    Ako ti tvrdiš da kvalitetan film, savršen čak, MORA pobuditi i emocije, varaš se. Čisti dokaz je navođenje DKR ka guilty pleasurea, a očito se radi o kvalitetnom filmu. Svaka jedinka je bitna, a interindividualnost je nepremostiva prepreka svima koji tvrde da je moguće okraktarizirat dobar film ka univerzalan pojam.

  • Jerko says:

    I da, došlo je do malog nesporazuma, ja nisan tvrdija da savršen film neće pobudit emociju ni u jednom gledatelju, već ne u svima. Zapravo san nastoja reć da univerzalno kvalitetan film nije i univerzalno dobar jer iako je očito zanatski pedantan neće ga svi (možda čak ni većina) doživit tako, šta ga za te ljude ne čini dobrim filmom. Kako na kraju presudit, po većini i manjini? Ako je većini dobar onda je dobar, ako nije, nije? Nema tu egzaktne znanosti.

  • Low says:

    Koju ste vi raspravu bezveznu povukli, savšen primjer da ponekad kvantiteta misli ne označava njihovu kvalitetu.

    Postoje neki standardi za “glupost, klišej i loše” unatoč tome što netko može imati subjektivan dojam prema tome. Film može bit loš i zabavan istovremeno, to nije tako težak koncept za shvatiti. Ako je nešto zabavno jer je toliko loše i dalje je loše. Ako nam se gleda neš glupo jer nam se neda trenutno radit išta osim pustit mozak na pašu onda to nije dobar film za glupost nego loš film koji nam trenutno odgovara.

    Da se pristojno izrazim, laprdate bezveze i želite otkrit toplu vodu.

  • Jerko says:

    Mislija san da je to i jasno od samog početka, ovo se baš bezveze oteglo. Kako i ne kad se licemjerje spominje u ovakvom kontekstu, šta nema veze jedno s drugim. Subjektivnost je ipak najjača stavka, i bez obzira šta je film i loš i zabavan ne znači da nekome nema vrijednost, a u kontekstu kojeg ti navodiš film je upravo dobar za glupost, jer ga očito ne bi gleda da je negledljivo loš. A za pustit mozak na pašu možeš i blejit u zid.

    S druge strane, Low, u svoja dva komentara nisi reka ništa pametno, a pritom još ni pristojno.

  • emezela says:

    Šta toliko drvite, zna se što je guilty pleasure – to je mekdonalc, svi znamo da je smeće, ali svejedno uživamo u svakom zalogaju.

  • emezela says:

    I osim muško-ženske podjele, nekako mi se čini i da su autori bili djeca ili tinejdžeri kad su film prvi put gledali/zavoljeli

  • PTICA says:

    A što ga DUKATE e, umjesto da se priča o filmovima i zajebava, tu neke filozofske rasprave o tome što je guilty pleasure i što je dobar film.

  • Kek says:

    Ljudi, pretjerujete i previše filozofirate oko jednostavne stvari. Ne shvaćam ova kmečanja i filozofiranja od strane Deckarda i Jerka. Promašili ste samu bit i bez razloga objašnjavate nešto što je vrlo jasno.

  • Deckard says:

    A što je jasno? Da čujemo pametno (i jednostavno) pojašnjenje ‘guilty plesure? filmova? Uvijek volim naučiti nešto novo od pametnih ljudi.

  • Kek says:

    Još jedan pokazatelj da ti i Jerko niste jasno čitali komentare ovdje. Čitaj od početka, ljudi su ti napisali vrlo jednostavno bez ikakvih filozofija kao vi i još k tome ste sve promašili.

  • Deckard says:

    Znači, nije ni tebi jasno? OK, nećemo gubiti vrijeme na raspravu gdje netko nema svoje mišljenje ili pametan odgovor :)

  • Mario says:

    Nedavno sam čuo strani izraz “curate’s egg”. Radi se o kategoriji filmova koji su s jedne strane filmski nepismeni, ali koji imaju neke druge značajne kvalitete što ipak nije dovoljno da se smatraju remek-delima.

  • Jerko says:

    Kek, ne prozivaj me tek tako. To šta san filozofira, ne znači da san idiot. Ja čak nisan previše pisa o samom pojmu, već san povuka nešto skroz drugo i tu otiša malo dalje, i šta sad. Kao što rekoh, ne prozivaj me tek tako, nismo skupa ovce pasli, i nema šanse da će mi se netko tko me ne poznaje obraćat takvim “pisanim tonom”, jer i ja se prema svakome odnosim s poštovanjem dok ne dođe do nečeg ovakvog. Il se uključi u raspravu, pa makar ovakvim “naprasnim filozofirnajem” poput mene, il se ne pravi pametan.

  • Kek says:

    Oprosti, Jerko.

    Stvar je u tome da ti i Deckard niste ništa rekli o guilty pleasure filmovima što točno jesu već ste otišli u potpuno drugu ulicu. Znači, išli ste bez ikakve potrebe filozofirati i kasnije plakati ovdje dok su vas i drugi upozoravali. I nema potrebe da vam ja sad nešto objašnjavam ako je u ova 44 komentara objašnjeno. Krenite od početka ako treba i ovaj put, čitati s razumijevanjem.

  • Jerko says:

    Sve je u redu, smatran samo da se svak prema svakom treba odnosit s minimumom poštovanja, a za sve opaske i kritike uvik ima mista. I opet sad pišeš da ja kmečim, plačem, pa oprosti, al može li to malo uljudnije? Pred kim da ja to kmečim i plačem? Iznija san svoje mišljenje, bez obzira misliš li ti da je ono ispravno il ne, jer to je opet – samo tvoje mišljenje.

    Mene je iskreno sama činjenica da se o ovom uopće treba raspravljat iznervirala, i zato san otiša u drugom smjeru.

    I dalje stojim pri tom da je sam pojam oruđe poruge prema onima koji si uzimaju za pravo govorit šta je dobar film a šta ne (i zašto je neki film nekom dobar iako je “loš”), i to je sve. Ako ti misliš da je to nedovoljno objašnjena “defincija ” pojma (ma šta god i to značilo), u redu, ali nemoj se prema odnosit kao klincu koji uči pisati, i ne patroniziraj mi.

  • Kek says:

    Jerko, jesi li pročitao ako treba i po deseti put sve komentare? Evo, pročitaj komentara od DS-a i Svena. Ajde, pročitaj ih. Sve su odlično saželi i točno rekli što je guilty pleasure. I to jpš bez ikakve pretjerane filozofije.

    I znaš gdje mislim da je problem kod tebe i Deckarda? Vi ste vjerojatno od samih početaka kad ste čuli za pojam guilty pleasure mislili da je on upravo ovo što vi tvrdite. I samim time ste toliko sebe uvjeravali da vam je sada teško priznati iako su DS i Sven dali prave argumente bez filozofiranja i odmaka na temi.

  • Deckard says:

    Kek…

    …da se i ja malo uključim, prizemljim svoj ton, što bi se reklo, da si svi ovdje malo pokažemo poštovanja. Jerko i ja smo jasno i glasno rekli što za nas znače quilty pleasure filmovi. Ti, vidiš, nisi rekao ništa. Zašto bi se netko morao osjećati krivim što uživa u nekom filmu? Bilo i ostalo krucijalno pitanje. Meni to baca na licemjerje jer znaš da je film loš i osjećaš krivnju, ali ga ipak gledaš. Jednostavno, zar ne? Sama definicija je bezvezna do daske, a ne rasprava jer svatko je ponudio neko svoje viđenje i nitko ne plače, nitko ne kmeči i nitko ne lupa nogama i viče ‘ja to hoću’ Be cool, čovječe, u komentarima, vidiš da smo svi takvi.

  • Jerko says:

    Kek, sve je jasno. Ja sam, kao i svaka osoba ovdje, da svoje viđenje predmeta rasprave, i to viđenje se čak preklapa sa Svenovim, kad već njega spominješ, a recimo, oprečno je s Deckardovim, i sve je to u redu, jer, da se svi slažemo, rasprava nikad ne bi ni bilo.

    Problem je pak, Kek, kad upadne neki padobranac poput tebe i patronizira meni, Deckardu il bilo kome drugom. Patroniziraš, podcjenjuješ, praktički se izruguješ. Meni je to jednostavno bezveve, i ne razumin odakle potreba za time. Budi mi živ i zdrav, pa makar i ka takav “mučki provokator.” 😀

  • Kek says:

    Deckard, zamaraš se sa sitnicama. Kažeš da to baca na licemjerje. I ne, vi niste rekli što znače jer niste argumentirali. Nisi dao nikakav dobar argument zašto misliš da je to licemjerje. Ono što si daio je jedno nepoštovanje prema sugovornicima zato što si generalizirao čim si spoemnuo licemjerje. Sve ljude koji tako zvou te loše filmove si stavio u isti koš. Ti valjda shvaćaš da ima puno bitnijih stvari koje su potpuno krivo nego dvije metaforične riječi koje se zovu guilty pleasure. Eto, to je ta tvoja filozofija koja ne vodi nikud i još k tome sve vrijeđaš na finjaka.

    Jerko, vidim da još nisi obavio domaći. Kažem, imaš komentare, pročitaj ih opet ako treba. I opet, i opet, i opet…

    Dok napraviš taj domaći, onda možemo raspravljati o guilty pleasureu, ali nećemo ni trebati ako pažljivo pročitaš komentare od DS-a.

  • Deckard says:

    @Kek – ponovit ću opet svoj upis…

    “A guilty pleasure is something one enjoys and considers pleasurable despite feeling guilt for enjoying it.

    The “guilt” involved is sometimes simply FEAR OF OTHERS DISCOVERING one’s lowbrow or otherwise EMBARRASSING TASTES”

    …koji svi očito ignoriraju. I, očito, nisi čitao što sam ja pisao. Znači – licemjerje – jest kao takvo što netko naziva filmove lošim, glupim, idiotskima – radi to javno – ali ih gleda jer su mu guilty plesure što dođe kao sveopravdano opravdanje. Zašto bi se – kako ova definicija gore sve lijepo kaže – netko trebao sramiti svog ukusa? Zašto bi netko netko morao osjećati krivnju zbog toga što ih gleda? TO nitko nije odgovorio, ni pojasnio. Jedno od pojašnjenja ide da je to zato što drugi diktiraju što je dobro, po nekim univerzalnim pravima, pa se većina tome povija. A toj doprinos ovoj raspravi je patroniziranje i s visoka – čitajte tuđe komentare. Nažalost, rasprava je time i završena jer nemaš svojih stavova, ni pojašnjenja, još manje odgovora. 😉 Do neke druge prilike, živ mi bio.

Leave a Reply

Your email address will not be published.