Gary Oldman – Misterija s mnogo lica

Piše: Vanja

Change is vital to any actor. If you keep playing lead after lead, you’re really gonna dry up because all those vehicles wean you away from the truths of human behavior.”.

Kad govorimo o ljudima koji tako čvrsto usmjeravaju, određuju i odrađuju svoje glumačke sklonosti, govorimo o glumcima koji je još davno pokazali sposobnost savršene metamorfoze. Osobe koje kroz njih gledamo su male, velike, mlade, stare, dobre i zle, mješavina svega što možemo zamisliti. Čudna li čuda, među mnogima sebi sličnima i mnogima sličnog godišta iliti sudbe (a malo ih nije), Gary Oldman je tek jedan od takvih meštara glumišta; ne posjeduje ni nominaciju za Zlatni Globus ili Oscara, (tako mi se barem čini), a prave kipiće u ruci nećemo niti spominjati. Osim više no zaslužene BAFTE za „Draculu“, nećemo računati redateljsko-scenarističke pobjede njegove drame „Nil By Mouth“ iz 1997.g. ili slično. U svojim gotovo briljantnim izvedbama, Oldman guli svoje kože (očito ih ima napretek) i postaje onaj kojega glumi, ali istinski, stoprocentno i gotovo fanatično. Ovakav fenomen kameleonštine u kinematografiji nerijetko je zabilježen, ali Oldmana, izuzev ljubavi njegovih fanova, mimoilaze i nagrade i lovorike.

Nakon skromnih televizijskih početaka, eksplodirao je u filmu „Syd i Nancy“, izvrsno utjelovivši jednu od najvećih punk ikona, Syda Viciousa, umišljenog pauna blijedoga lica i praznog pogleda, svejedno punog bola. O, ne – nije on to odglumio; on se pretočio u nikad zaboravljenog, kontroverznog basistu Sex Pistolsa. Osobno, film me nije oborio jer Viciousa iz nekog razloga nisam nikad uspjela zavoljeti, ali Oldman! Dok je mnogima „koji drže do sebe“ glumiti ovakvog skoro pa ljigavca često neaktraktivan put ka lošim ulogama ozlogašenih i ne baš svima dragih likova bliske nam prošlosti, Oldman se tu snalazi u jednoj od svojih mnogih koža koje je nastavio nemilice i nevjerojatno dobro mijenjati i trošiti iz filma u film. Što se njega tiče, takav talent nije prošao neprimjećen i Oldman starta glumačkom putanjom koja nema ograničenja i neizvedivih uloga.

Utjelovljava tijekom godina nevjerojatno šarolik dijapazon likova, od Joea Ortona u filmu „Prick Up Your Ears“, u kojem se neustrašivo prihvaća uloge gay spisatelja do kostiju zaljubljenog u svog ljubavnika, u romansi koja i nije završila osobito idilično. Ako bi čovjek usporedio izvedbu Alfreda Moline, Oldman je svoju otplesao savršeno, poetičnije, grublje, drugačije, vibrirajući, kao i u daljnjim ostvarenjima, na granici vrućeg i hladnog; divan i ogavan, dodao je svakom pa i ovom filmu i više no što je očito doprinio sam sebi u takvoj ulozi.

Oldman već devedesetih godina prošlog stoljeća etablira kao mainstream, obožavan od strane fanova i redatelja, izuzetno karakteran glumac koji svojim ulogama skakuće kroz vrijeme, ali i kroz različite osobnosti s isto tako izuzetnom lakoćom. Iznio se s karizmatičnim Timom Rothom u odličnom „Rosencrantz and Guildenstern Are Dead“. Naravno, nije se lako uvijek i u svakom filmu nametnuti i ostati upamćen, bilo kao glavni ili sporedni lik, no njemu to očito uspijeva.

Ništa teže ili lošije je utjelovio još jednu osobu koja je sama po sebi bila i ostala velika zagonetka dvadesetog stoljeća. Odradio je L. H. Oswalda u filmu „JFK“ Olivera Stonea, iznova prihvativši ulogu „negativca“ (ovisi, kako tko shvati) u jednoj od najkontroverznijih i nikad riješenih američkih drama dvadesetog stoljeća – ubojstvu Kennedyja. (Da… Filmovi u kojima glumi su nerijetko Oskarovci, tako i JFK, koji je dvostruki…) Osobnog sam mišljenja bila da je upravo on trebao biti barem nominiran… no, idemo dalje, znamo već kako stvari s kipićima ponekad (ne) štimaju niti ih uvijek svi za koje se nadamo mogu dobiti.

No – doći će i taj trenutak kad će, umalo okarakteriziran glumcem koji je najbolji u iznošenju „stvarnih“ ljudi, glumiti „likove“.

Phil Januov „State of Grace“ omogućuje mu pored jakog vodećeg glumca kao što je Sean Penn unošenje sebe u lik Jackieja Flanneryja u ulozi koja nije, no istovremeno jeste stvarna, ako gledamo neki širi okvir Iraca i njihovih života i preživljavanja na (klasično) Istočnoj obali SAD-a… u miljeu njujorških mobstera prgavog i naprasitog irskog porijekla i kratkofitiljaštva, Oldman zbilja briljira. U mjeri u kojoj je bio stvaran kao Orton ili Oswald – punom snagom i izmišljenim i stvarnim likovima unosi dašak potpuno drugačije i neusporedivo originalne izvedbe koja će pratiti većinu njegovih budućih filmova. Veseli i adrenalinom nabrijani dugokosi mladić, neustrašiv, no na momente skoro dječački vragolast, opet balansira između odanosti kriminalnom okružju i ljubavi prema pritelju iz djetinjstva, ostavši cijeli film strgan izborima. Da, on je tu sporedna uloga, ali ova je pričica o njemu, ne o Seanu Pennu ili Edu Harrisu.

Od „Dracule“ po noveli Brama Stokera pa nadalje, (usput budi rečeno, to mi je jedini film koji je nadmašio knjigu, iako je u određenoj mjeri odstupio od iste, a oboje su mi svetinja), svijet počinje shvaćati da je Oldman čovjek, osjećanje, životinja, praznina, užas, ljubavnik, emotivac, otjelovljenje zla i dobra, sve u jednom i sve odjednom. U jakoj ekipi s Winonom Ryder – neprežaljenom ljubavi, Anthonyjem Hopkinsom kao Van Helsingom te Keanu Reevesom, njegova je, po mojim shvaćanjima, dotad neviđena izvedba čovjeka koji zbog izgubljene ljubavi iz temelja mijenja život. Vlad ruši svoju vjeru (u vjeru) i Onoga, u čije je ime krv prolijevao, prekrasno i gotovo romantično utkavši filigran raznolikih osjećanja, koja nepojmljivom brzinom variraju od ključalog bijesa iz dubina pakla do istinske, duboke ljubavi. Mnogi su Drakule bili izvrsni, a po meni ni Garyjeva izvedba nije ništa lošija – naprotiv.

1993. godine vidimo svodnika, rasturača droge i nadasve čudnog lika Drexla Spiveyja, čija je kriza identiteta otišla k vragu do te mjere da misli kako nije uopće bijelac… nego, jel’ – ono drugo.  „True RomanceTonyja Scotta, a po scenariju Quentina Tarantina, film je koji obiluje velikim facama još većeg ekrana i ustupa Oldmanu mjesto tek (i opet) sporednog lika koji – u odrađivanju svoje uloge – nije sporedan, nego vrlo pamtljiv.

Iste se godine prihvatio očaja i bola, iznijevši jednu od svojih najboljih, gotovo tipično „propala duša“ uloga u i dan danas podcijenjenom filmu “Romeo Is Bleeding“. Većina Oldmanovih poznavatelja, fanova, uključujući i filmske kritičare, složit će se čak da je lik Jacka Grimaldija, čovjeka koji pokušava igrati na dvjema tračnicama, možda i među najboljima u njegovom bogatom opusu. No, ja velim – a koja to nije? Zapravo je jako teško reći, ne zbog raznolikosti samih uloga, nego zbog načina na koji se on uvlači u njih poput zmije koja mijenja košuljicu i – kad god bi ga gledali, ne bismo gledali Garyja Oldmana, nego lika kojeg glumi.

Nedugo je uslijedio veliki hit, akcijska drama Luca Bessona, „Léon“ oliti „The Professional“, gdje, opet uz jaku postavu, krade ono nešto scena koje mu pripadaju pored Leona, hitmana meka srca kojeg malo tko nije zavolio od prve. Tipično i vjerodostojno luđački odrađuje Stansfielda, psihotičnog, nadrogiranog inspektora Odjela za suzbijanje droga, koji je utjelovljenje zla, korumpiranosti i svega što u jednoj osobi objektivno može biti zlo, a toga je zbilja u ovom liku napretek. Da, rana mi je na srcu što je Natalie Portman odrasla, ali to je sad off-topic… (P.S – Za Leona pogledati extended version  – to je zbilja potpuno drugi film, iako mi je i onaj, koji sam gledali po prvi put, zarobio srce. Vjerujem…)

Teško je zamisliti nekoga drugog u „Immortal Beloved“, tko bi na onakav način uskočio u kožu velikog kompozitora Ludwiga van Beethovena koji je, gluh od djetinjstva, stvarao i uhu i Bogu ugodne note. Ova slojevita uloga je zapravo većini ljudi po prvi put, čak i nakon odličnih „State of Grace“ i „Romeo is Bleeding“, otkrila tu snažnu karizmu u čovjeku u kojem je strahovito mnogo snage i predanosti poslu i liku, čovjeku, stvoru kojeg treba iznijeti bez gotovo ikakve veze na (ne)savršenost scenarija i režije. Njegova izuzetna moć da pretoči u svakog svog lika dobro i zlo u mjerama u kojima jednostavno ne možemo odlučiti tko je i kakav je, Gary Oldman većinu svog glumateljskog opusa pleše na toj tankoj granici, sposoban istovremeno biti i savršeno prijatan do te mjere da ćemo mu oprostiti što je učinio ovo ili ono, te savršeno zao, pokvaren i ljigav da se moramo početi diviti načinima i sredstvima kojima to tako lako uspijeva.

Vješto iznijansiranom glumom, ovaj veliki čovjek u relativno malom tijelu diže još većeg gluhog maestra na jednu potpuno drugačiju razinu od one površno obrađene u osnovnoj školi ili tek malo bolje ako ste išli u glazbenu i svirali klavir. U ulozi Beethovena, Oldmanova izvedba jednostavno pršti iz ekrana u oči gledatelju i očarava, što je – priznajte – trebalo pospajati pažljivo, obzirom da se nije tek tako mogla ignorirati činjenica kako je maestro Ludwig bio izuzetno ratoborna, uglavnom neprijatna osoba. U svakom slučaju, režija i scenarij Bernarda Rosea, u ovoj priči dosta inventinog naslova, a ne tek tamo nekog „Bethoveena“, donijela je velikom broju ljudi užitak i sasvim novi pogled na stvaratelja koji je kroz Oldmana (p)ostao ono što jest – od djetinjstva slomljeno krilo, nakinuta duša i prgavost kao način borbe protiv vlastite nesposobnosti da čuje ono što je najviše volio – ono što je stvarao. Oldman je u ovom Ludwigu spojio gluhoću i glazbu na način dotad nepoznat i neshvaćen, u kojem maestro (i glumac i glumljeni) pokušava pronaći vezu između sebe i glazbe čiji su zvuci sve dalji.

Srce lomi „Mjesečeva sonata“, gdje gluhim uhom prislonjenim na drvo klavira sluša svoje melankolične note, bilo vibracijama bilo unutarnjim uhom negdje u primozgu, prikazujući se kao mjerna jedinica za tugu. Oldman je tako hrabro odradio svu tu neizmjernu bol, desetke Ludwigovih osobnih unutarnjih demona koji su tek mjestimično propuštali tračke radosti koje mu je donosila pokoja nota koju bi uspio čuti. Njegov Bethoveen je… organski.

No, na stranu neizmjerna tuga i složenost njegovog „Dracule“, „Immortal Beloved“ ili „Romea“, je li stvarniji mogao biti uvjerljiviji Rev. Arthur Dimmesdale u „Grimiznom slovu“, no što je bio? Upamtili bi još jednu Bessonovu poslasticu, „Peti element“ i bez savršeno ludog Jean-Baptistae Emanuela Zorga, valjda, no očito je da je Oldman uživao u filmovima koji su mu dozvoljavali uloge u kojima se bukvalno mogao igrati.

Izostavila sam dosta toga, od „Air Force One“ preko koječega drugog, no svaka njegova glavna, glavna sporedna ili sasvim sporedno sporedna uloga vrijedna je pomena. U novom desetljeću se, pored ostaloga, prihvatio i mega-uspješne franšize Harryja Pottera, u dva navrata otjelovivši Siriusa Blacka, „the last man of the House of Black“ – lika kojeg će većina smjestiti u … black, iako je zapravo – sasvim suprotno. Oldman ne krije kako je u projekt ušao prvenstveno zbog novca, no ne bih se zbog toga bacala kamenjem na njega. Ni prvi ni posljednji, no bitno da ne pati gluma…

Upravo pokušavam shvatiti kako je uspio odraditi tu metamorfozu i postati taj dragi Commissioner Gordon u „Batman Begins“. Maestralno. Nolanova franšiza nam ga je već vrlo uspješno predstavila dva puta u liku blagog, sućutnog, pravdi okrenutog poštenog čovjeka od integriteta, sasvim i užasno nenametljivog, no jakog lika za kojim malo tko nije makar virtualnu suzu pustio kad je „stradao“ u „The Dark Knight“-u; nije baš ni lako odlumiti lika kojeg bi vjerojatno dosta nas voljelo imati doma ne kao policajca – ma i više nego Batmana – već kao nekog dobrog velikog brata, strica, ujaka. (MSM – moje skromno mišljenje…)

Naravno, između dva posljednja „Batmana“ fino je sjeo Carnegie u vrlo očekivanoj i skoro tipiziranoj ulozi u „Book of Eli“, filmu koji sam po sebi nije otkrovenje kakvo smo možda očekivali, ali Gary Oldman definitivno jest ono što smo očekivali, tipični i dobro odrađeni villain, glumac jak kao što je bio i kao što će vjerojatno biti dok god se bavi ovim, čime se bavi.

Čovjek zapravo neke filmove ne mora cijeniti, no izvedbe pojedinih glumaca su definitivno vrijedne gledanja. Ovo posljednje se odnosi na „Red Riding Hood“ koju nisam pogledala, pa ne mogu ni biti mjerodavna. Ukoliko sam nešto bitno propustila ili u svojim hvalospjevima pretjerala, molim ispriku jer ovo je glumac kojeg volim, čije uloge su, bez obzira na filmove u kojima je glumio, bile vjerne, vrsno i s očitom ljubavlju prema poslu odrađene, ponekad čak bolje od (nekih) filmova u kojima je glumio; uvijek ću reći da je Gary Oldman veliki glumac i vrijedan gledanja u svakom izdanju, no nekako – podcijenjen poput početnika ili marginalca, bez obzira na zaradu, popularnost među fanovima… poput mnogih meni dragih koji se mogu naći na upravo ovakvoj listi, no eto – ovaj put je novčić pao na njega.

Poslije dugogodišnje borbe s alkoholom, otvoreno je znao reći kako sam sebi nije mogao vjerovati da zapravo funkcionira, komunicira s ljudima i glumi s dvije litre vodke u sebi. No, njegova predanost glumi je, čini mi se, sasvim neupitna. Naravno, zadržavam pravo misliti kako imate pravo na svoje mišljenje.

3 komentara za “Gary Oldman – Misterija s mnogo lica

  • Tin says:

    Fantastičan članak o fantastičnom glumcu. Bravo!

  • maxima says:

    Hvala 😀

  • Izabela says:

    čovjek je pravi kameleon! prvo što ga je fizički teško prepoznati, a onda još i ta unutarnja pretvorba-fantastičan glumac,nema sumnje!

Leave a Reply

Your email address will not be published.