Frankofona kanadska kinematografija do 1960-ih godina

Piše: dr. sc. Vanja Polić, doc.

Vanja Polić docentica je na odsjeku za anglistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Predaje suvremenu kanadsku književnost i kulturu s posebnim osvrtom na multikulturalnost i identitet, engleski roman 18. stoljeća te postmoderni britanski roman.

———————————————————————————-

Ovaj je tekst nastavak članka: Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće

Razvoj kinematografije na francuskom jeziku u Kanadi uglavnom je pratio drukčiju putanju nego razvoj anglofone kinematografije. Već od samih početaka, od nijemog filma, kvebečki frankofoni film usredotočio se na moralne i edukativne sadržaje radi uzdizanja pojedinca; strogo ga je kontrolirala katolička crkva koja je tada upravljala pokrajinom Québec i poticala vjeru, poniznost, agrarno društvo, obiteljske vrijednosti i francuski jezik kao uporišta kvebečkog identiteta. Ideološki Québec bio je ustrojen hijerarhijski, okrenut prema unutra, sam prema sebi i introspektivan, za razliku od anglofone kanadske kinematografije koja se u tom istom periodu usredotočila na dokumentarni realizam i promociju sebe same radi financijske dobiti i izgradnje nacionalnog identiteta, pogleda upućenog prema svijetu.

U Québecu je, dakle, vladala stroga cenzura, a dopuštali su se samo filmovi koji neće moralno iskvariti pučanstvo, ponajviše oni sakralne tematike poput La Vie et la passion de Jésus Christ (Život i pasija Isusa Krista) (1906) ili pak obrazovni filmovi povijesne tematike poput Madeleine de Vercherès (Madeleine od Verceherèsa) (1922), o kvebečkoj junakinji koja je krajem 17. stoljeća pomagala obraniti utvrdu u današnjoj pokrajini Québec od napada Irokeza; ili pak Evangeline (1913) o izgonu Akadijaca – izvorno francuskih doseljenika na istočnu kanadsku obalu – sredinom 18. stoljeća. Dokumentarni su filmovi, kao i u ostatku Kanade, dobivali najviše financijskih sredstava.

Madeleine de Verchères - J.-Arthur Homier, 1922.

Madeleine de Verchères – J.-Arthur Homier, 1922.

1930-ih godina kada nijemi filmovi postaju zvučni i kada jezik postaje bitnom odrednicom, filmove koji nisu na njezinu izvornom jeziku publika je mogla tumačiti samo pomoću mimike glumaca jer tehnologija još nije bila dorasla sinkronizaciji i titlanju. Zato filmovi na francuskom privlače samo francusku govornu publiku pa se stoga mogu prikazivati uglavnom u pokrajini Québec i malom dijelu pokrajina na istočnoj obali, što je vrlo malen postotak ukupnog kanadskog stanovništva. U Québecu se do kraja Drugog svjetskog rata nisu snimali igrani filmovi, ali je odlazak u kino, osim slušanja radija, bio najpopularnija zabava na cijelom sjevernoameričkom kontinentu. S njemačkom okupacijom Francuske presušili su igrani filmovi na francuskom; još je gora bila suša identiteta jer je Québec stalno gledao prema Francuskoj kao čuvarici „pravog“ kvebečkog identiteta, a filmovi na francuskom jeziku bili su zadnja linija obrane od angloameričke kulturne asimilacije.

No situacija u Québecu mijenja se 1944. pojavom dviju filmskih kuća oprečnih ideologija – jedne konzervativne, koja je zagovarala crkvenu represiju, i druge radikalne, koja je zrcalila fantazije o slobodi Kvebečana. Jedna produkcijska kuća nastala je nakon Drugog svjetskog rata, zvala se Québec Productions Corporation i snimala je filmove i u francuskoj i u engleskoj verziji. Njome je rukovodio Paul L’Anglais, a prvi film koji je snimio bio je kvebečki film, Le Père Chopin (Otac Chopin) (1945), o dva brata u malom gradiću od kojih je jedan zao i pohlepan gradonačelnik, dok je drugi siromašan i sretan otac Chopin. Zanimljivo je da su L’Anglaisovi filmovi potekli iz radijskih emisija: naime, 1933. godine osnovana je Radio-Canada, francuska ruka CBC-a (Canadian Broadcasting Corporation), s komičnim i melodramatičnim emisijama. L’Anglais je zaplete i poznate likove iz radijskih emisija prenio na veliko platno osiguravši svojim filmovima popularnost. Nakon rata L’Anglais je snimio La Forteresse (Utvrda), u engleskoj inačici Whispering City (Šapat grada), tipični holivudski film noir, krimić o ubojstvu i ucjeni u gradu, a junakinja je bila Amerikanka. S francuskom verzijom probio se do samog Pariza, dok su engleskoj verziji vrata SAD-a bila potpuno zatvorena pa se L’Anglais nakon toga posvetio samo kvebečkom tržištu.

Drugu produkcijsku kuću vodio je Joseph-Alexandre DeSève, prijeratni distributer francuskih filmova u Québecu. Osnovao je Les Productions Renaissance, koji je, za razliku od Québec Productions, tražio uvijek nove priče i nov materijal. Primjerice, Le Gros Bill (Veliki Bill) (1949) bila je priča o Teksašaninu koji dolazi u Québec naslijediti komad zemlje i u potrazi za ljubavlju proživljava različite nezgode. Nakon njega uslijedio je Docteur Louise (Doktor Louise), filmska propaganda protiv pobačaja, a reklamirao se pomoću Katoličke crkve. Kritika je upozorila DeSèvea na opasnosti vjerske propagande, no on se nije obazirao pa je Les Productions Renaissance propao nakon filma Les Lumières de ma Ville (Svjetla mojeg grada) (koji je snimio prvi kvebečki režiser Jean-Yves Bigras), snimljenog s lokalnim talentom i financiranog iz lokalnih kvebečkih sredstava. Unatoč propasti, LeSève se nije dao zaustaviti pa je, vrativši se u France-Film, distribucijsku kuću za francuske filmove u frankofonoj Kanadi, producirao La Petite Aurore, l’enfant martyre (Mala Aurora, djevojčica mučenica) (1952), uznemirujuću sadomazohističku priču o desetogodišnjoj djevojčici koja zna da je pomajka otrovala njezinu majku kako bi se udala za njezina oca. Zbog tog zabranjenog znanja pomajka je brutalno muči i tuče; otac je slab i pasivan lik, dok je pomajka otjelovljeno zlo koje konačno bude obješeno za svoje zločine. Film je postigao golem uspjeh, a kritičari smatraju da je to i djelomično stoga što je La Petite Aurore zrcalila kolektivnu maštu Québeca onoga doba jer se sam Québec osjećao kao siroče koje je napustila majka Francuska i prepustila stranoj sili na (ne)brigu.

La petite Aurore l'enfant martyre - Jean-Yves Bigras, 1952.

La petite Aurore l’enfant martyre – Jean-Yves Bigras, 1952.

Najjačim filmom tog desetljeća, tijekom kojeg je snimljeno dvadesetak filmova (francuskih s engleskim inačicama), obično se smatra Tit-Coq (1952), čija se radnja vrti oko istoimenog junaka, ratnog veterana koji je izgubio ženu svojeg života jer je bila prisiljena udati se za nekog drugog. Ta je priča očarala Québec, a tematski je slična Aurori jer je junak siroče, ne boji se otvoreno progovoriti o svojim željama i nepravdi čak i kada se time suprotstavlja službenim institucijama. Film je dobio nagradu za najbolji film na Canadian Film Awards 1953. godine. Film su zajedno režirali L’Anglais koji je tada već bio napustio Québec Productions i DeSève.

Oko 1950. zatvorene su obje filmske kuće i filmovi snimljeni sljedećih nekoliko godina uglavnom su bili iz nezavisne produkcije, ali nisu bili odviše uspješni. Godine 1954. snimljen je posljednji igrani film, čime je označen kraj desetljeća kvebečkog filma u kojem je kvebečka kinematografija napredovala puno više nego anglofona u istom razdoblju. Glavni problem kvebečke filmske industrije bilo je ograničeno tržište koje prodajom ulaznica gotovo da nije moglo isplatiti uloženu investiciju; s druge strane, potvrdilo se da postoje lokalni interes, lokalni glumci i režiseri i lokalna tematika koja je publiku privlačila u kina, a ponekad ih počastila i izvrsnim filmom. Možda je najvažnija od svega u kanadskom kontekstu kojim je vladalo državno sponzorstvo (i kontrola) nad filmskom industrijom bila činjenica da je Québec od svojih početaka ovisio ponajviše o privatnom financiranju filmske industrije.

Kratka povijest kanadske kinematografije (ili: Kako je u sjeni Hollywooda nastao kanadski film)

1. Anglofoni kanadski film do ’60-ih godina

2. Anglofoni kanadski film od 1960-ih do 1980-ih godina

3. Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće, 1. dio

4. Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće, 2. dio

5. Frankofona kanadska kinematografija do 1960-ih godina

6. 1960-e i novi duh frankofone kanadske kinematografije

7. Frankofoni kanadski film od 1980-ih do danas

Jedan komentar za “Frankofona kanadska kinematografija do 1960-ih godina

Leave a Reply

Your email address will not be published.