FAK predstavlja: FEST

Piše: Jelena Djurdjic

FEST

Najkraće moguće objašnjenje: međunarodni filmski festival

Vrijeme održavanja: drugi mjesec (ove godine 22.II-3.III)

Lokacija: Beograd, Srbija

Cijena ulaznice: 2, 2.5 i 3 eura, zavisno od termina projekcije

 

A tekst bi se mogao zvati i ‘zašto više ne odlijepim kad je FEST’, iako ga posvećeno  posjećujem’.

Beogradski međunarodni filmski festival ima opaku tradiciju. Sve je krenulo 1971. godine. kada je festival otvorio Altmanov MASH. Kubrickova Odiseja, Hopperovi Goli u sedlu davali su se te godine. Tijekom desetljeća gostovali su i Mastroianni i De Niro i Bertolucci i Forman i stvarno mnogi zbilja bitni ljudi. Mislim, pa o Jugi sedamdesetih i osamdesetih govorimo.

Ovo će vas možda šokirati, ako živite na Mauricijusu, ali – sada nije tako. Fest i danas ima respektabilan revijalni dio, ukoliko ga izuzmete iz realnog vremenskog okvira. Tu je i takmičarski program Europa van Europe (no keš, statua), uz još 3, 4, 5 dodatnih promjenjivih (jer su tematske) kategorija – ove godine U fokusu Južna Amerika i Izabrani dokumentarci, i nešto standardnije – Hollywood, Panorama svjetskog filma, Europa u Europi. Ima tu brdo dobrih filmova i dvije šake odličnih.

No, na Festu se danas može sve i svašta gledati i kao takav on gubi na avangardnosti i postaje iz godine u godinu revija suštnski ispraznih selekcija. Festival festivala. Prošlogodišnjih! Dakle ofucali, bez ideje čak i u toj ideji, s očajnim tajmingom – veljača na ožujak. U praksi to u današnjici našoj znači: distributeri pokupuju festivalske (Cannes, Venecija, Berlin i dr.) pobjednike i viđenije autore. I onda čekaju.  Devet odnosno šest meseci nakon Francuza i Talijana mi gledamo filmove. Iz Berlina uglavnom ne stigne ništa, tako da računajte tek s FAF-om krajem godine.  Sve iz Hollywooda što izađe u drugoj polovici godine – kad mi gledamo? Polako, na Festu ćete.  Zašto se čeka? Zato što ljudi idu na Fest. Dvorane su prepune (SC 4000 ljudi prima). Reklama ti ne treba, Fest je. Sreća u nesreći su, da, torenti, ali ništa se kinom osim kina zvati ne može. I egzaktan vruć dokaz – ove godine ga otvara Hanekeova Ljubav. Sramota me i da napišem. Koliko je to samo nenormalno? Kao tradicija je da otvori kanski pobjednik. Druga sreća u nesreći je i da Ameri najjače filmove puštaju krajem godine, tako da se bar tu ne kasni necivilizacijski te na ovogodišnjem Festu idu Lincoln, Jadnici, U dobru i u zlu , Master, Hičkok …  Ali i Iz Rima s ljubavlju Woodyja Allena! Bit će i novi Chan-wook Parkov film, Strast Briana de Palme, Ja i ti Bertoluccija, Obećana zemlja Van Santa, McConaugheyjevi filmovi isto recimo… U okviru Panorame svjetskog filma dolaze Kar-wai, Kiarostami i Kitano, dok su u “Europa u Europi” prvi pikovi Ken Louch, Alex de la Iglesia i Claude Miller. A da, kao posebna, khm, poslastica – premijere domaćih filmova: Markovićev Falsifikator (Tihomir Stanić, Branka Katić), Golubovićevi Krugovi, Ljubav dolazi kasnije Hadži Aleksandra Đurovića.

Praktične stvari – filmovi se daju u  Sava centru i kinu Fontana (Novi Beograd) te u centru grada – DKC (dvorana kulturnog centra) i Dom omladine. I Kinoteka. U SC idu jasno holivudski hitovi, uz poneki incident – Park, Kirostami, Alex i Kar-wai, dok su DKC i DO rezervirani za autorski film (u 2012. Hodejegerne, Le Vendeur, Beduin i masa nebuloza, najlošija selekcija godinama unazad, ove godine velika nepoznanica i suma debitanskih ostvarenja). Fontana, hm, zapravo nema programsku koncepciju. U Kinoteci znaju biti omaži i drugi spec programi, uglavnom onog koga nahvataju da dođe (Mencl i Menahem Golan lani), uz vrlo diskutabilan izbor filmova (guglajte Golanovu Mata Hari recimo). Ove godine Fest otvara novi srpski najbolji prijatelj – Michael Madsen, te će biti njegovih filmova (Reservoir Dogs), i jedna neočekivana poslastica – najbolje od Hitchcocka! Cijene za matineje su dva eura, popodne dva i po, uveče tri. Filmovi su uglavnom u bar po dve projekcije. Ako se namjerite na nešto neka vam ljudi iz Bgd-a kupe karte, zna ih ne biti već iza 10.30 sati (do danas prodano preko 60 000).

Tehnička kvaliteta projekcija varira. U DKC-u rijetko koja prođe bez dvostrukog titla (engleski na platnu, naš pomoću mini-projektora malo ispod platna), što ne smeta onoliko koliko nervira; al’ pravi izazovi tek slijede: onaj titl koji nama treba, onaj srpsko-hrvatski, e taj rijetko kad ne ispari, ne požuri il’ ne okasni. Tad publika protestira (viče, zviždi), neiskusni krenu iz sale… jer je lik koji pušta traku sišao na kavu dolje i nema tko zaustaviti  film koji ne stajeeeee. Iskusni savjet: samo sjedite, sredit će se sve i pustiti ponovo. To je dio našeg šarma. Lagano ćemo, lako ćemo. Zna biti i pretoplo, do za majičicu iako je vani lagano snijeg. SC vapi za renoviranjem. I tako svake godine. S druge strane kašnjenja su minimalna, i generalno atmosfera je filmski naelektrizirana, na Fest se ide, svi s programom i kemijskom olovkom u rukama tumaraju naokolo i prave raspored. Sve je zaista festivalski zaigrano i dapače nabrijano.

Program je dostupan na sajtu (od 15. siječnja), a i u gradu ga je moguće pokupiti na xy mjesta (DKC, DO u najstrožem centru grada). Kako doći do Beograda i gdje se smestiti – da se ne zamaramo, svatko nekog ima.Festivalske žurke i radionice nažalost ne postoje. Gosti? Svake godine poneki biser – od nadrndane Catherine Deneuve, to nesnađeno slatkog Ralpha Fiennesa. Otvore festival, kao da je to svrha njegovog postojanja, i više skoro da ih nema (sigurna sam ne njihovom krivicom). Ili, dođe prošle godine Andre Wilms (Le Havre), samo što nitko živi, dobro – skoro nitko, nije imao pojma da će doći dok se nije pojavio prije starta projekcije i rekao par genijalnih rečenica. Frapantna je klaustrofobičnost rukovodećih struktura (a zašto da ih ne spomenemo – direktor g. Marinković, selektor g. Karl, koordinator gostiju gđa  Darja Bajić, recimo), koji ako i naprave nešto (promociju, razgovor) urade to za 8 ljudi, koji se tu zateknu jer su promašili vrata od toaleta do. Interakcije, razgovori, u krajnjoj liniji prepoznavanje autora koji će steći ime tek (pozitivni izuzetak ranijih godina Akin) i kasnije dolaziti jer im je bilo lijepo – to politika Festa nije. Integriranje ovdašnjih ljudi koji nešto zaista i znače u filmskom svijetu i koji bi mogli nekog i dovesti ili osmisliti novi koncept (jer onaj stari koji podrazumijeva glamur više nitko neće platiti), uključe FDU, povežu se barem regionalno – to nitko ne prepoznaje kao imperativ. I tako naš grandiozni FEST tavori, uljuljkan ogromnim posjetama (120 tisuća) kao argumentom na svaku kritiku, izopćen iz potrebe da se ukusi formiraju i pronalaze, već samo sublimiraju i kopiraju, jer je to odjednom, eto, dovoljno.

Ogroman broj filmova na jednom mestu u kratkom vremenskom periodu. Vrijeme kad se u Beogradu ide u kina, i kad su ona prepuna, na sve teme. Zabavu van toga pronađite sami, to ovdje bar problem nije.

Leave a Reply

Your email address will not be published.