FAK JEA: Lijepa strana filmske 2013.

Piše: Jure Maleš

Iza nas je još jedna filmska godina, s brojnim usponima i padovima zbog kojih smo se smijali, plakali, čupali kosu i histerizirali. Kao i prošle godine, zamolio sam kolege recenzente (i suradnika-Repulzičara, redatelja Ivana-Gorana Viteza), da odaberu po jedan TOP i FLOP film godine. Kako se od godine ne želimo pozdravljati nadrkano i s puno žuči – tako želimo započeti iduću! – prvo ćemo objaviti listu filmova koje toplo preporučamo. Pa krenimo.

…………………..

KORALJKA SUTON: Prije ponoći (Before Midnight, R. Linklater) ——- recenzija

Treći nastavak kultnog serijala Richarda Linklatera o Amerikancu Jesseju (Ethan Hawke) i Francuskinji Céline (Julie Delpy) koji se 1994. upoznaju u vlaku i zajedno provedu večer u Beču, samo kako bi se rastali i ponovno susreli 9 godina kasnije u Parizu, premašio je sva očekivanja i pružio nam 109 minuta neslućenih dubina. Trojac Linklater-Hawke-Delpy dopustio si je vjerodostojno razviti likove i priču bez ikakvih pretenzija i s velikom sviješću o tome da su oni ovdje samo kako bi istraživali i propitkivali, ali ne i dali neki konačan odgovor. Taj prostor za otkrivanje otvorila im je upravo činjenica da se Jesse i Céline ovaj put poznaju ipak malo dulje od samo dva dana. Brutalno iskren, neuljepšan i životan, s briljantnim dijalozima i jednako briljantnim glumcima koji su ih oživjeli, Before Midnight vrhunski je film koji nam bez ispričavanja i ustručavanja prezentira sve boje i nijanse ljubavi.

Mickey Sumner and Greta Gerwig in Franes Ha

MARIN MIHALJ: Frances Ha (N. Baumbach)

U godini u kojoj dominiraju pesimistični uratci, Frances Ha je dašak svježeg, optimističnog zraka. Dok je tumači Greta Gerwig, a kroz tumačenje je vodi redatelj Noah Baumbach, Frances je utjelovljenje modernoga bića, koje nije sasvim sigurno što, kako i kada želi, ali u nastojanjima da dobije to što nije sigurna da želi, ona ide spuštena garda, tinejdžerski naivno, posve iskreno i srčano. Prekrasne crno-bijele fotografije, montažno na tragu Godardova À bout de souffle, a idejno na tragu nekih od najboljih ostvarenja Woodyja Allena [Annie Hall, Manhattan], Frances Ha možda i nije najbolji ovogodišnji uradak, ali je isti kao i istoimena protagonistica – tinejdžerski naivan, posve iskren, srčan i, najvažnije, veoma dopadljiv.

JELENA ĐURĐIĆ: The Act of Killing (J. Oppenheimer, C. Cynn)

Sigurno je bilo filmova u kojima sam bila opijenija (Gravity), naloženija (Only God Forgives). Onih u koje sam zaljubljenija (Veliki majstor, Stoker). Onih koje ne gledam jer hoću uživati kad mi dođu u kino (Velika ljepota, Plavo je najtoplija boja) i onih koje ne mogu gledati jer živimo bogu iza tregera. Konačna odluka je ostala na filmu koji daje svjedočanstvo o nevjerojatnim mogućnostima ljudi, i nešto je najluđe, najizvrnutije, najčudnije pa i najsmješnije groteskno u filmskoj godini za nama. Oppenheimer svojim junacima, vinovnicima genocidnog masakra šezdesetih godina u Indoneziji, daje priliku da nam objasne i pokažu kako i zašto su ubijali svoje sugrađane, komšije, članove porodice.  Ne upoznajemo ih po tamošnjim zatvorima – oni su sada cjenjeni članovi indonežanskog društva. Kao da baneš u Njemačku 2014., a nacisti vladaju. Joshua im je dao priliku da kroz film u filmu rekonstruiraju svoje najsvjetlije momente, što oni čine kroz različite žanrove (gangsta style, mjuzikl, vestern). Glavni glumac, Anwar, kaže da želi snimiti ’divni obiteljski film o masovnom ubijanju’. Banalnost zla prikazana je ozbiljno. A sada djedice su načisto uzbuđeni zbog date šanse. Stavljaju i nove zube za kameru. No ne uzmiču i pričaju i daju sve. Nevjerojatno je lako provaliti njihovu priču, ma koliko je oni prodavali sebi i nama, jer nas istovremeno i puštaju. Sve je nadrealno. Gledanje ljudi koji pronalaze način da žive sa sobom, i to skoro tri sata ih gledati, nije da ne podsjeća na mantru koju svatko od nas sebi servira dok zatvara oči pa i pred ovim filmom. Indonežansko društvo nije neka jupiterska postojbina, da ne pišem o tome koliko koristi imamo za naš svakodnevni život jer su ti i ti a ne ’neki’ tamo ljudi eksploatirani ili kako je kad usred Amsterdama/Beograda uđeš u Mek u kojem rade emigranti/simbolično plaćeni građani. I dok se može i mora naširoko govoriti o metodama i postupku redsteljskom, saučesništvo moje s Anwarom je najsuštinskije pitanje i ono koje treba do novih podruma istražiti.

2

ĐORĐE PAVLOVIĆ: Velika ljepota (La grande belleza, P. Sorrentino)

Talijanski film La Grande Bellezza režisera Paula Sorrentina najbolji je europski film godine barem po tome što je dobio četiri “europska Oscara”, a uskoro će imati prilike potvrditi taj uspjeh i na američkoj ceremoniji. Ovo nesumnjivo šarmantno djelo vodi nas kroz društveni život vječnog grada koji teško da je ikad izgledao fotogeničnije. Ne postoji jeftiniji turistički aranžman za Rim ove zime niti možete zamisliti boljeg vodiča od Tonija Servilla, koji naprosto briljira u glavnoj ulozi ostarjelog pisca. Tijekom svih 2 sata i 20 minuta trajanja, film je pravi vizualni i brbljajući rolerkoster koji ni jednog trenutka ne smanjuje gas, već nas vodi u “putovanje nakraj noći” kako glasi naslov knjige čuvenog francuskog pisca Louis-Ferdinanda Célinea, jednog od najvećih romana 20. stoljeća, a na koji se La grande bellezza referira na samom početku. S punim pravom, jer je Sorrentino, baš kao i onomad Céline, istovremeno zabavan i istinit, nepodnošljiv i istinit, pretjeran i istinit… Mnogim gledateljima ove kvalitete nisu svete pa će, slutim, film rutinski odbaciti u ladicu s nazivom “umjetnost kao žanr”. No, kako tamo već stoje naslovi poput The Tree of Life ili La dolce vita drugima će biti prava poslastica. Jedno je sigurno, pred velikom ljepotom nemoguće je ostati ravnodušan.

BORIS RAKIĆ: The Crash Reel (L. Walker)

S obzirom da su kolege već odabrale neke meni jako drage naslove, odlučio sam se za jedan od najslojevitije odrađenih sportskih dokumentaraca koje sam gledao, a za koji se ove godine jako malo čulo. Nešto što počne kao tipična priča o rivalitetu, preraste u priču o ljudskoj volji, da bi se sve skupa zamotalo u priču o borbi s unutarnjim strahovima i vrijednosti rizika života zbog vlastitog poimanja užitka i slobode. The Crash Reel je neobično i odlično ostvarenje, a njegova redateljica Lucy Walker vješto spaja stil i supstancu kombinirajući mnoštvo cinéma vérité kadrova u jednu smislenu narativnu cjelinu. Definitivna preporuka svima pa makar i mislili da dokumentarci nisu vaš đir.

LUKO ŽAJA: New World (Sin-se-gae, H. Park)

Najbolji gangsterski undercover film nakon Infernal Affairs stiže nam iz Koreje. Hoon-jung Park, scenarist sjajnog I Saw the Devil, ovaj se put uhvatio i kamere te stvorio preko 2 sata napete i nepredvidljive price o moći i lojalnosti. Odmjerena doza nasilja, zanimljivi likovi i intrigantna radnja stvorili su kompaktnu cjelinu bez pukotina. Ubacite u to ponajbolje korejske glumce (najpoznatiji je originalni Oldboy) i lako se zalijepiti za ekran. Park je s dva vrhunska scenarija već ostavio respektabilan trag, a sudeći po izvedbi ni režija mu nije bauk. Svakako karijera na koju treba pripaziti. Baš sve spomenute filmove su dohvatili krakovi plagijatorskog zapada. Budite kul, prestignite kapitalističke krakove i pogledajte original!

0

DAMJAN RAKNIĆ: Zatočene (Prisoners, D. Villeneuve) ——- recenzija, recenzija #2

Denis Villeneuve (Incendies, Polytechnique) izvrsno režira i od svojih glumaca izvlači odlične izvedbe u napetom trileru o najgoroj noćnoj mori svakog roditelja. Jake Gyllenhaal i Hugh Jackman nose film na svojim leđima, kao detektiv i otac jedne od otetih djevojčica, međutim film im pod nosom kradu Paul Dano i Melissa Leo, kao prvoosumnjičeni mentalno zaostali dječak Alex i njegova majka Holly. Unatoč svojim problemima, scenarij filma nudi dovoljno uzbuđenja i dok ćete pokušati odgonetnuti tko je ubojica, svjedočit ćete nekima od najbolje napisanih i najpotresnijih scena ove godine. Izvrsnu grupu suradnika iza kamere kompletira majstor filmske fotografije Roger Deakins koji svaki snimljeni kadar pretvara u školu za lijepu, ali na kraju funkcionalnu filmsku sliku, koja svima pomaže raditi svoj posao. Villeneuve mi je trenutno jedan od najzanimljivijih mladih redatelja te željno iščekujem njegov sljedeći rad.

VEDRANA VLAINIĆ: Grijesi očeva (The Place Beyond the Pines, D. Cianfrance) ——- recenzija

Krajem travnja ove godine, kada je ovaj film bilo moguće pogledati u našim kinima, izjavila sam da The Place Beyond The Pines smatram najboljim filmom ove godine. Došao je i prosinac, odgledala sam još popriličan broj novih filmova koji su me se manje ili više dojmili, pogledala sam, u međuvremenu, i ovaj još dva-tri puta, i još uvijek stojim pri istoj tvrdnji. Redatelj koji se specijalizirao za prikaz međuljudskih odnosa, nakon braće i supružnika, ovoga puta odlučio je kameru usmjeriti na očeve i sinove. Priča je to o dva mlada oca (Gosling i Cooper), koji se spletom okolnosti nađu jedan drugome na nišanu i time nepovratno izmijene svoje vlastite sudbine, ali i sudbine svojih najbližih. Cianfrance se detaljno bavi tematikom nasljeđa: koliko nas sredina iz koje potječemo oblikuje kao osobe, kako su postupci ono što nas određuje, iako možda bili posve suprotni od naše osobnosti ili osjećaja, i kako samim time ono što bismo željeli ostaviti u nasljeđe nije uvijek ono po čemu će nas drugi pamtiti. Iako nije tip filma koji cilja na za široke mase, nažalost, čak niti u sferi za koju je napravljen nije, po mom mišljenju, dobio zasluženo priznanje i u kinima je prošao relativno nezapaženo. Neki mu možda zamjeraju (pre)ambicioznu tematiku, neki duljinu, neki nalaze zamjereke u karakterizaciji likova – sve su to opravdani utisci gledatelja različitih ukusa. No, meni je posve savršen baš ovakav kakav jest.

4

NIKOLINA DEMARK: Mud (J. Nichols)

U 2013. stigao je prijelomni trenutak u filmskoj povijesti: Matthew McConaughey odlučio je da više neće glumiti iritantnu dekoraciju čija je jedina zadaća da u svakom filmu barem jednom skine košulju. Bacio se konačno na uloge s malo više safta – jedna u Dallas Buyers Club koji nam tek predstoji, a druga u drami Mud, genijalnom uratku Jeffa Nicholsa koji zaslužuje sve pozitivne epitete kojima je film ovjenčan tijekom protekle godine. Mud je priča o dvojici dječaka iz Arkansasa koji usred jednog od istraživačkih pohoda po okolici svog mjesta slučajno nalete na bjegunca koji se skriva od policije i lovaca na glave. Početna nepovjerljivost, naravno, vrlo brzo ustupi mjesto znatiželji pa dečki pristanu pomoći strancu. Iako McConaughey i više nego dobro nosi težinu naslovne uloge, zvijezde ovog filma zapravo su klinci koji manifestiraju zapanjujuću sposobnost prikazivanja impresivnog raspona emocija, od uzbuđenja i nade do konačnog razočaranja i rezignacije. Film je povrh svega i vizualno besprijekoran; suptilno, melankolično i blago prigušeno ocrtavanje američkog juga prepoznatljiva je posveta redatelja vlastitom rodnom kraju.

DECADENT SYMPOZIUM: Gospođica nasilje (Miss Violence, A. Avranas) ——- recenzija

Na ovaj detalj filmskog stvaralaštva imao sam sreću naići isključivo sretnim odlaskom na Zagreb Film Festival.  Detalj, jer do kraja ljudske povijesti ovaj Avranasov film neće se naći ni na kakvim svjetskim top ljestvica ikad igdje ičega, iako mu je tamo mjesto. Miss Violence je filmološki luda lekcija tehničke harmoničnosti i prikazne moći sadržaja, ali je također i izrazito hrabar autorski istup u najmračniji čin čovjekove egzistencije. Čak i ako u potpuno objektivnom sagledištu nije taj famozni numerični maksimum, već samo ovakvo kvalitetno svraćanje pozornosti na najtežu temu čovjeka zaslužuje dobiti šire gledateljstvo. Zbog toga koristim i ovu priliku da naglasim naslov. Osobno, ne sjećam se kada sam zadnji puta gledao film za koji bih se i potukao ako treba, samo da dobije priznanje koje zaslužuje.

6

IVAN-GORAN VITEZ: Gravitacija (Gravity, A. Cuarón) ——- recenzija

Ono što je fascinantno je to da postoje liste najboljih filmova 2013., neke čak prilično relevantne, koje nisu uvrstile Gravity u sebe. Jer Gravity je na prvu (s pravom) dočekan općim odobravanjem, a to ne može biti dobro, čak i kad je neupitno dobro. Jer ako to svi vole, onda ne mogu i hipotetski ja, sastavljač liste najboljih, jer hipotetski ja sam bolji od svih. Pa će hipotetskom meni obavezno na listu nekoliko Azijata, prstohvat Rumunja, a ne bih hipotetski ja bio hipotetski ja da ne uključim i braću Coen, pa i Ridleyja Scotta, koji se ljudstvu uglavnom ne sviđa, a ljudstvo je budala. E pa, hipotetski ja – odjebi! Gravity je poštena i iskrena oda ljudskom duhu, film koji vas neće dirnuti samo ako ste apatični mlitavac, odlično odglumljen, veličanstveno režiran, točan bez obzira je li položaj orbitalnih stanica baš takav u stvarnosti ili ne. Gravity je oplemenjujuće iskustvo i tko si to nije u stanju priznati, čemeran život vodi. Haugh.

SVEN MIKULEC: Utrka života (Rush, R. Howard) ——- recenzija

Tematike koja me zanima koliko i twerkanje Miley Cyrus, u kina je uz vrlo ohrabrujuće kritike sletio Rush Rona Howarda, priča o velikom suparništvu dvojice F1 vozača, Nikija Laude i Jamesa Hunta. Austrijanac i Britanac ispisali su u šezdesetima jednu intrigantnu priču koja je na platna prenesena s velikom energijom, dosta humora i iznimnim glumačkim dionicama, pogotovo genijalnog Daniela Brühla, čijeg Laudu toplo preporučam Akademiji. Rush je vrlo uzbudljiv i pametan, atmosferičan i autentičan, najugodnije iznenađenje sezone i čistokrvni dokaz da je s malo predanosti i ljubavi prema materiji itekako moguće gledatelju prodati priča koja ga u startu nimalo ne interesira.

7

—–

Sutra slijedi HELL NO, popis filmova koji su FAK-ovce najviše razočarali.

15 komentara za “FAK JEA: Lijepa strana filmske 2013.

  • K says:

    Lijepo je vidjeti neke nepoznatije dijamante tipa New World. Sjajna lista, osobno bi jedino Place Beyond the Pines maknuo, a Miss Violence konačno pogledao. Baš nađem kad ne odem na ZFF.

  • luzerčić says:

    gravity ima ozbiljnih dramaturških problema. miss violence dobro režiran, ali nešto mu fali, a ne znam što. sve ostalo veri gud.

  • Gandalf says:

    “Tijekom svih 2 sata i 20 minuta trajanja, film je pravi vizualni i brbljajući rolerkoster koji ni jednog trenutka ne smanjuje gas.”
    Jesmo mi gledali isti film? Film zaista jest lijepo snimljen, kao i svaki drugi Sorrentinov film, ali je užasno spor i dugačak.

  • Dj says:

    @Gandalf

    Nisam reč gas koristio da opišem “brzinu filma”. Ne znam uopšte postoji li tako šta.
    Radi se o intenzitetu doživljaja a u ovom filmu je svaka sekunda bogata ko rajska bašta.

    Naravno, ako neko film gleda poučen Ajnštajnovom teorijom o relativitetu vremena i želi da mu vreme brže prođe (da ga “ubije”) onda da – film je u tom smislu spor i dugačak.

    Ne mislim direktno na tebe (nemoj zameriti..) već dopunjujem ovih par redaka što napisah u tekstu. Da ne dovodem nekoga čitaoca u zabludu i da objektivnosti vaše svagdanje dam vam danas..

  • Bruno says:

    Opet preskočiše milfače.

    Adore ?

  • Maja says:

    Jeee, drago mi je da je netko spomenuo i Frances Ha, zgodan filmić!

  • jelena says:

    čini mi se da kad bi smo preporučivali top1 to bi bio gravity i to je sjajno!

  • Anonymous says:

    jel se smije napisat da je gravity smece?

  • Anonymous says:

    hm, prosli komentar mi nije uspio. jel mozda ovo limitirano na odredjeni broj znakova? bilo bi super da nije… 😉

  • Anonymous says:

    idem onda probat u komadima; gravity je divno snimljen, specijalni efekti i rezija u vise navrata ostavljaju bez daha ali nazalost nije nista vise od bijednog podilazenja mediokritetima tj. tipicnog holivudskog spektakla koji jednu prezvakanu temu (neslomljivost ljudskog duha i prezivljavanje unatoc svim okolnostima) provlaci kroz tipicne holivudske obrasce i u tom se aspektu ne razlikuje puno od recentnog filma “the grey” (koji ipak s nesto vise suptilnosti i realizma uspijeva oslikat svoju jednako banalnu alegoriju).

  • Anonymous says:

    part2; cast away, life of pi, rescue dawn, 127 hours samo su neki naslovi koji su to mnogo bolje postigli od gravitacije jer nisu sve svoje “resurse” usmjerili u glancanje metafore na stetu zdravog razuma. cak i jebeni rambo bolje funkcionira kao oda ljudkom duhu jer tamo barem znas na cemu si od samog pocetka, bez podlih scenaristickih trikova i pokusaja “umotavanja govna u celofan”. kad bolje razmislim trebali su film nazvat “cloverfield 2” ili “clovefield in space”, tada sigurno ne bih trosio bandwidh.

  • trivia says:

    the grey? molim vas, recite mi da postoji jos neki recentni the grey osim onog s liamom neesonom jer u ovom slucaju stvarno ne razumijem spomenutu usporedbu

  • DS says:

    /komentari/Nisam siguran je li limitirano, pisao sam poprilične komade od komentara i prošlo je: valjda ti se nešto ovak spetljalo neplanirano.

  • Gjuro says:

    Ja bih još dodao “Nuspojave”. Bolji triler u 2013. nisam vidio.

  • Vanja says:

    Drago mi je vidjeti na ovoj listi (koju, btw, potpisujem – ono što sam gledala), vidjeti “New World” i “Mud”. Ne u istoj kategoiji ali na listi, da.

    Top 1 bi definitivno bio “Gravity” – preporučuj!

Leave a Reply

Your email address will not be published.