Doctor Who: 50 godina optimizma

Piše: Vedrana Vlainić

„I am and always will be the optimist; the hoper of far-flung hopes and the dreamer of improbable dreams.“

Jedanaesti Doktor (Matt Smith)

2

2013. godina bila je velika godina za Doktora, uz Alfa, najpopularnijeg izvanzemaljca među ljudima. Godina u kojoj je serija o tisuću-dvjesto-i-nešto-sitno-godišnjem Gospodaru Vremena obilježila 50 godina neprekidnog emitiranja, bilo na televiziji, u obliku radio-drama ili romana. Dvadeset i treći studenoga bio je taj dan. Subota, kao što je i 23. studenoga 1963. godine bila subota. A subote su, kao što je dobro poznato, velike temporalne prekretnice kada je sve moguće.

Godina koja se za mene pokazala sudbonosnom, bila je ipak 2012. Mjesec je bio siječanj. Ne sjećam se je li bila subota. U svakom slučaju, iako nezabilježen od strane mog varljivog pamćenja, taj će neznani datum ostati skrovitim džepićem u tkivu vremena i prostora, u kojemu se krije dan kada sam upoznala Doktora. Susretali smo se mi već i ranije, doduše. Još uvijek pamtim lijena subotnja jutra nekih davnijih godina, kada bi mi palac pauzirao na tipkama daljinskog upravljača u procesu prebacivanja programa, a ja bih prokomentirala tu čudnu seriju za koju kao da oduvijek znam, ali je nikada ne odlučim pogledati. Konkretno o seriji nisam znala gotovo ništa, osim da se radi o putovanju kroz vrijeme i da ima fanbazu koja konkurira onoj Star Treka. No, volim SF, volim britansku televiziju, voljela sam onog simpa mršavog lika s odličnom kosom i prije no što sam skužila da glumi Doktora (još i prije no što sam znala da se zove David Tennant, u biti) – činilo se kao my cup of tea u svakom slučaju. Nitko me nije upozorio da ću, prihvativši Doktorovu ispruženu ruku, zakoračivši u TARDIS i pridruživši mu se na njegovim vječnim lutanjima, poput svih ostalih koji su putovali s njime, upoznati jedan nevjerojatan način života nakon kojega niti moj više neće biti isti.

Kad smo već krenuli s datumima, spomenimo još i dvadeset i peti prosinca: dan za već tradicionalni božićni specijal u kojemu ćemo se (također već tradicionalno) oprostiti od trenutnog Doktora, Matta Smitha, koji je na svojim leđima nosio ovu omiljenu seriju pune četiri godine. Ali, odlučivši u pisanom obliku predstaviti seriju koja mi je u vrlo kratkom vremenu počela značiti toliko mnogo, naišla sam na mali problem. Jednostavno nisam znala što reći o seriji koja je ugostila neka od najvećih lica britanskog glumišta, seriji koja je toliko integralni dio britanske kulture da je čak i Google Maps pretvorio jednu od još uvijek živućih policijskih govornica u Londonu u TARDIS. Kako adekvatno u riječi pretočiti pedeset godina nasljeđa, tako čvrsto urezanih u srcima gledatelja svih dobnih skupina. Zbog toga sam odlučila ne ulaziti u prevelike analize, pokušaje predstavljanja radnje ili izoliranje nekih posebno sjajnih trenutaka u pokušaju vabljenja potencijalnih novih fanova, već jednostavno ovaj virtualni papir ispuniti osjećajem koji Doktorove avanture u meni uvijek probude.

Iako je prvotno bio zamišljen kao posveta pedesetogodišnjici moje omiljene serije, u ovom tekstu ne želim pisati o tome je li specijal za pedesetu obljetnicu ispunio moja očekivanja i koliko je promijenio cijelu utemeljenu Doctor Who mitologiju. Ne želim se niti previše doticati Stevena Moffata i njegovog vodstva serije zadnjih par godina (koje mnogima, uključujući i mene, nije baš najbolje sjelo). Ovo blagdansko vrijeme želim iskoristiti da s nekoliko lijepih riječi ispratim ovu važnu godinu u „životu“ mog suputnika na ludim avanturama, sudionika u kojekakvim nepodopštinama, savjetnika, idola, mog najboljeg prijatelja.

3

„Doctor Who has never pretended to be hard science fiction. At best Doctor Who is a fairytale, with fairytale logic about this wonderful man in this big blue box who at the beginning of every story lands somewhere where there is a problem.“Neil Gaiman, pisac

Često me prijatelji i članovi obitelji znaju pitati što uopće vidim u seriji. Činjenica je da se nitko, tko je na moju toplu preporuku odlučio dati šansu ovoj seriji, nije uspio „zakačiti“. Što i nije previše čudno, budući je Doctor Who još jedna od onih stvari koje egzistiraju u dvije dijametralno suprotne sfere: fanova koji je obožavaju do krajnjih granica, i onih apsolutno nezainteresiranih koji se u nju jednostavno ne mogu „ufurati“. Nekima možda smetaju katkad naivni zapleti, loši specijalni efekti ili često titranje na granici patetike. No, potrebno je ipak uzeti u obzir da je Doctor Who pisan prvenstveno kao obiteljska serija, odnosno nešto što će i djeca moći pratiti. Što istovremeno ne znači da nije nabijena iznimno bogatim sadržajem namijenjenim onima nešto starijima. I upravo u tom sadržaju leži izvor moje neizmjerne privrženosti ovoj seriji. Naravno, tu su svemir i izvanzemaljci, putovanje kroz vrijeme i susretanje povijesnih ličnosti u sasvim ne-povijesnim situacijama, zgodni glumci i fino doziran britanski humor, ali pravi biser svake epizode ipak je nada i optimizam kojom pršti te poruka koju pokušava poslati. Doctor Who, kao malo koja druga serija, istovremeno uspjeva probuditi dijete u vama, ali i natjerati vas da se zamislite nad moralnošću određenih postupaka, nad opravdanošću biranja manjega od dva zla, nad tvrdnjom da svako usamljeno čudovište treba nekoga s kim će dijeliti svoje najslavnije i najtužnije trenutke.

“When they made this particular hero, they didn’t give him a gun, they gave him a screwdriver to fix things. They didn’t give him a tank or a warship or an x-wing fighter, they gave him a call box from which you can call for help. And the didn’t give him a superpower or pointy ears or a heat ray, they gave him an extra heart. They gave him two hearts. And that’s an extraordinary thing; there will never come a time when we don’t need a hero like the doctor.”Steven Moffat, jedan od tvoraca hit serije Sherlock i trenutni showrunner Doctora Whoa

No, poanta ove serije nije samo u Doktoru – simpatičnom izvanzemaljcu koji putuje svemirom i spašava civilizacije. Poanta je u ljudima koje odabere da putuju s njim. U načinu na koji izvuče ono najbolje iz njih i potakne ih da iskoriste svoj potencijal, bez čega bi vjerojatno zauvijek ostali tek prodavačica u butiku, tajnica na zamjeni ili nesređena djevojka s velikim snovima. Koliko god da je Doktor briljantan i više-manje u svemu superioran prosječnom stanovniku planeta Zemlje, jednako tako mu je i zavidan na njegovim svakodnevnim obavezama, rutinama, obiteljima, prijateljima. Doktor ništa od toga nema (sad i nepovratno, u storylineu koji su postavile „nove“ sezone u rebootu franšize iz 2005. godine). On je usamljeno božanstvo koje posjeduje moć da stvara i uništava svjetove, koji je tašt na svoj intelekt i ponosan na rasu od koje potječe, ali koji duboko u sebi teži biti jednostavniji i „ljudskiji“. Koliko god se trudio očima besmrtnika prepoznati prolaznost u svemu na što naiđe, to ga ne sprečava da se za svoje „prolazne“ suputnike duboko veže. I upravo iz tog razloga on, to veličanstveno, superiorno biće, neizmjerno treba neku sasvim prosječnu osobu, koju će jednom nevjerojatnom prilikom susresti, zavoljeti i pozvati na nezaboravno putovanje. Toj osobi će se život promijeniti iz srži, a ona će, zauzvrat, riječju podrške, osmijehom, pogledom ili stiskom ruke njemu dati do znanja da nije tako usamljen kao što mu se čini. No, on nikada niti neće biti posve sâm. Doktor je u svoja srca primio toliko mnogo ljudi, ali nije niti svjestan da se ta njegova mnogobrojna obitelj ne sastoji samo od ljudi koje si je sam izabrao, već i od nebrojenih drugih, koje nije imao prilike upoznati, ali čije je živote neovisno o tome dotakao.

5

„It was a better life. I don’t mean all the travelling and seeing aliens and spaceships and things. That don’t matter. The Doctor showed me a better way of living your life. You don’t just give up. You don’t just let things happen. You make a stand. You say “No”. You have the guts to do what’s right when everyone else just runs away!“ – Rose Tyler (Billie Piper)

Doktor bezuvjetno vjeruje u ljude, u pojedinca koji će u pravom trenutku učiniti pravu stvar (iako tu i tamo dobije pokoju gorku lekciju, kada srca svih gledatelja simultano zabole zajedno s Doktorovim razočarenjem). No, ne dopušta da mu takve trule jabuke, od kojih, nažalost, nigdje ne možemo pobjeći, unište vjeru u onih ostalih 6 bilijuna ljudi na Zemlji, i tko zna koliko još nebrojeno više u čitavom beskrajnom svemiru. A oni odabrani, oni koji su posebni ne zbog svog financijskog stanja, stupnja obrazovanja, položaja na poslu ili obiteljskih veza, već zbog veličine svog srca, zbog topline kojom zrače i suosjećanja koje su sposobni pružiti – oni su nagrađeni čašću da podijele svemir s Doktorom. Ali oni su, ujedno, i mnogo više od tek slučajnih putnika koje je Doktor usput pokupio. Oni su ti koji su, u stvari, glavni likovi ove serije. Činjenica je da je Doktor već vidio cijeli svemir. Nekoliko desetaka puta. Ali svaki sljedeći put doživljava te fantastične svjetove i nezaboravne događaje na drukčiji način, jer ih doživljava kroz oči svojih pomno odabranih suputnika.

„900 years of time and space and I’ve never met anyone who wasn’t important.“ – Jedanaesti Doktor (Matt Smith)

Iako možda ne djeluje tako dok vam Tennantov oproštaj slama srce ili dok plačete zajedno s Mattom Smithom za Amy i Roryjem, Doctor Who je serija o optimizmu. O onoj trunčici nade koja postoji čak i u najtmurnijim, najtragičnijim trenucima. O vjerovanju u bolje sutra. O činjenici da ne postoji nitko tko je beznačajan, da čak i najobičniji čovjek čineći najobičniju, najsvakodnevniju stvar može spasiti svijet. Ok, da, nekad je možda malo patetičan, izvanzemaljci znaju biti over-the-top i scenarij zna biti predvidljiv, ali stvar nije u super-kompliciranim zapletima ili forsiranju adrenalina ili trilerovske napetosti, već u sitnicama – djeliću dijaloga, gesti, facijalnoj ekspresiji glumca. Stvar je u ideji, u Doktorovoj ideologiji i u osjećaju koji ista izaziva u gledatelju. To je ono što mu daje dubinu. To je ono što se prenosi na ovu stranu ekrana. Prije svega, Doktor nas uči da je svatko važan. Da je svaka osoba nezamjenjiva, da svatko dobrim djelom može promijeniti svijet. A to je nešto što mislim da svaka osoba, s vremena na vrijeme, treba čuti u ovom našem nemilosrdnom svijetu.

„The Doctor’s message seems to be: accept life in all its forms. He doesn’t react in horror when he sees a blue, three-headed monster. He reacts with wonder. And I think that’s a very important message to send out to children.“Christopher Eccleston (Deveti Doktor)

11

Što me vraća na citat kojim sam otvorila ovaj tekst; citat koji sam odlučila posuditi za svoj osobni moto da me podsjeti da, poput Doktora, nikada ne treba odustati od svojih snova, izgubiti nadu u bolje sutra niti vjeru u ljude. I mišljenja sam da bi svijet bio puno ljepše mjesto kada bi više ljudi prihvatilo njegov način razmišljanja. Daleko od toga da je Doktor savršen i bezgrešan. O ne, on je u svojem milenijskom životu učinio podosta stvari koje je potom požalio. Ali ih je zadržao čvrsto ukorijenjene u pamćenju, kao podsjetnik i naučenu lekciju, a svaki svoj sljedeći dan naučio je gledati kao šansu da postupi bolje i pametnije no prošli put. Najjednostavniji odgovor na ono pitanje zašto toliko iracionalno volim baš ovu seriju jest da mi je Doktor pokazao put kojim želim ići kako bih postala bolja osoba. I to mu nikada neću zaboraviti, usprkos onoj obligatornoj lošoj epizodi svake sezone i svim Moffatovim nepotrebnim zavrzlamama.

„Courage isn’t just a matter of not being frightened, you know. It’s being afraid and doing what you have to do anyway.“ – Treći Doktor (Jon Pertwee)

Doctor Who je tako varljiva sfera. Prosječna osoba prvo pomisli, ok – sedam sezona, to nije tako strašno. Ali tu je još sedamstotinjak epizoda classicWho-a, audio drame, knjige, stripovi, dva vrlo popularna spin-offa (Torchwood za odrasle, i The Sarah Jane Adventures za djecu) te na tisuće zapisa i eseja o Doktorovoj povijesti i povijesti njegova planeta i naroda. Moglo bi se reći da je Doctor Who franšiza, poput Doktorovog nezamjenjivog svemirskog broda, također „veća iznutra“. Pedeset godina, jedanaest doktora, sedamdeset i četiri suputnika, sedam TARDISA, osam soničnih odvijača, četiristo osamdeset i sedam različitih planeta i galaksija, sedamsto devedeset i devet epizoda, i nemjerljiva količina sreće u osmijesima milijuna fanova diljem svijeta.

25. prosinca je dan kada će se taj ogromni sadržaj još malo povećati. Jedanaest Doktora će postati Dvanaest i milijuni gledatelja će se sa suzama u očima oprostiti od Matta Smitha, među fanovima vrlo omiljenog usprkos tome što je došao u prilično nezahvalno vrijeme, preuzevši ključeve TARDIS-a od najpopularnijeg Doktora nove Who ere, Davida Tennanta. Na sâm Božić ćemo poželjeti dobrodošlicu Peteru Capaldiju, dvanaestom Doktoru, koji će ubrzo osvojiti naša srca kao što je i Matt to učinio. Jer Doktor je uvijek ona ista osoba koju smo onomad zavoljeli, netko prije, a netko kasnije. S drukčijim karakternim osobitostima, naravno; drukčijim stilom odijevanja, novom poštapalicom i preferencom za drukčiji tip slatkiša, ali suštinski uvijek isti čovjek. Isti onaj koji će nas i dalje poticati da ustrajemo u svojim snovima i budemo bolji ljudi; da odaberemo ono što je ispravno nad onim što dolazi lako.

6

„The world would be a poorer place without Doctor Who.“ – Steven Spielberg

Jedna stvar u koju zaista želim vjerovati jest da tamo negdje, u orbiti oko kakve supernove, okupana svjetlošću svemirske maglice, lebdi jedna plava kutija koja je veća iznutra, a u njoj jedan divan čovjek, čije je srce također veće no što prostorno zauzima, koji bdije nad nama bez da ga to moramo tražiti, bez potrebe za zahvalom ili nagradom. I zato ove retke posvećujem isključivo utjecaju koji je Doktor imao na mene, u nadi da će se možda još netko odvažiti na putovanje na koje sam i ja krenula te izrazito hladne i tmurne zime početkom 2012. godine. Možda čak osjetiti isto ono što sam i ja osjetila. (I, nadam se, oprostiti mi ovaj lagani zaokret u patetiku).

A tebi, potencijalni budući putniče kroz prostor i vrijeme, jedini savjet koji mogu ponuditi jest da se čvrsto držiš, obrneš polarnost toka neutrona, naoružaš se žele bombonima, pripremiš svoje najudobnije cipele za trčanje i pustiš da te TARDIS odvede, možda ne uvijek tamo gdje želiš ići, ali baš tamo gdje trebaš biti.

„One day, I shall come back. Yes, I shall come back. Until then, there must be no regrets, no tears, no anxieties. Just go forward in all your beliefs and prove to me that I am not mistaken in mine.“ – Prvi Doktor (William Hartnell)

7 komentara za “Doctor Who: 50 godina optimizma

  • Koraljka Suton says:

    Koje predivno iznenađenje (za Božić).

    Hvala ti Vedrana, odličan tekst. Vrat me boli od silnog silovitog kimanja koje se odvijalo tokom čitanja. :)

    (Doduše, osjećam potrebu reći da mi je Deveti najdraži te da još uvijek nisam skroz preboljela njegov prerani odlazak.)

  • Vedrana Vlainić says:

    Hvala tebi na divnom komentaru! <3

    Deveti ima posebno mjesto i u mom srcu (you never forget your first Doctor :) <3 ) i slažem se, žao mi je što nije dulje ostao. Bio je savršeno okarakteriziran Doktor za reboot franšize – umoran, ogorčen, survivor's guilt nakon rata, Doktor koji mrzi biti Doktor i Eccleston je savršeno skinuo taj mood (ful je zanimljivo kad čitaš/slušaš njegove intervjue, baš je dosta pričao o svojoj DW sezoni, svemu onome što je volio u toj ulozi, ali i o razlozima zašto je otišao, neslaganju s scenaristima itd).

    Ali moram priznati da je Deset ipak moj broj 😉

  • Vanja says:

    Ovaj tekst mi kvare samo ove pahuljice koje mi letaju po ekranu, dajte to isključite 😀

    Vedrana, I tip my hat. 😉

  • marko says:

    divan tekst. kao sto sam na fb sheru napisao – prelijepa patetika. bas kao i sam doctor :)

    jep. desetka je desetka. (ili 11tica. posto su nam sad johnhurta ugurali). legendarna je prica kako je tennant sam osmislio svoju drwho personu i tako dobio ulogu.

    a chinny… ah. ima svoje momente, al ga ipak jedva cekam danas pokopat.

  • Slaven Hrvatin says:

    Izvrstan tekst koji dobro opisuje ono što bih i sam mogao reći o Doktoru, iako ne toliko dobro kao Vedrana. Seriju sam počeo gledati još dok se na našoj televiziji vrtio 4. Doktor, a Eccleston mi je ipak do sada najdraži.

    Jučerašnja epizoda bila je gledljiva, iako ne sjajna. Najbitnije mi je što se po prvi put nakon Ecclestona veselim novom Doktoru i nadam se da će kvaliteta priča ubuduće biti bolja… iako su i blijede epizode Doctor Who bolje od bilo čega drugog na TV-u.

  • Vedrana Vlainić says:

    Da, Tennant je zbilja bio poseban. Nije morao ni glumiti, barem sam ja stekla dojam da je Desetom Doktoru doslovno dao svoj personality. Još jedna stvar zbog koje tako volim ovu seriju je ta sloboda koju svaki glumac ima da unese nešto svoje u svakog sljedećeg Doktora. Trebala mi je cijela peta sezona da se naviknem na Matta (iako sam ja uglavnom imala problem s Amy, koja mi je napokon sjela tek negdje u šestoj sezoni). U biti, nije da manje volim Matta od ostalih glumaca, nego najmanje volim Moffatovo pisanje fanfictiona umjesto epizoda koje imaju kakvu takvu kronologiju. Ali imao je stvarno sjajnih trenutaka, da. Kao što sam i napisala gore u tekstu, Doktor je uvijek Doktor, bez obzira na lice koje nosi.

    I ja se baš veselim Capaldiju, imam dobar feeling što se tiče njega. Ova serija je ipak uvijek imala savršen casting :)

    Što se tiče sinoćnje epizode – po meni čak ispodprosječna u usporedbi s prijašnjima. Već sam puno puta rekla da mi je sedma sezona osobno najslabija od svih dosad. Ali zadnjih par minuta je zaista bilo divno i bez obzira na sve, veseli me da je onaj feeling koji sam pokušala prenijeti ovim tekstom još uvijek tu, usprkos svim mojim zamjerkama na Moffat eru.

    Hvala svima na ovako divnim komentarima! Puno je ljubavi unešeno u ovaj tekst i lijepe riječi ostalih Whoviana mi puno znače! 😀

  • capetain says:

    super

Leave a Reply

Your email address will not be published.