Diskretni šarm Georgea Smileyja

Piše: Vanja

„After a lifetime of living by my wits and on my memory, I shall give myself up full-time to the profession of forgetting. I shall establish myself as a mild eccentric. Discursive, withdrawn, but possessing one or two loveable habits, such as muttering to myself as I bumble along innocent pavements. I shall become an oak of my own generation.“

Povezati jednu od špijunskih spisateljskih legendi, jednog od osobnih favorita među glumcima, zatim izuzetno dragog lika iz romana i serija – nije lako. A jedno bez drugog, trećeg ili četvrtog, uz očekivanje petog, meni je nemoguća misija. No probat ću – isprika na mogućem skakutanju, ponijet će me riječ i postat će paragraf.

Žedni gutači špijunske literature imali su prigodu pogledati izvrsne filmove po romanima Johna LeCarréa, a možda i ekranizacije dvaju od tri romana iz „Karla“ serijala: Tinker, Tailor, Soldier, Spy iz 1979. i  Smiley’s People iz 1982. godine. „The Honourable Schoolboy“ nije ekraniziran, a on je… u sredini. What a pity… Uz novi istoimeni britanski triler s impozantnom ekipom i oceanom pohvala kako kritike tako i gledateljstva, pravo je vrijeme da na FTF-u kažemo što god o svemu tomu. Bilo da ste čitali romane ili ne – ovo je prava slastica osobito ako naginjete neodoljivom dobu Hladnoga rata i onome što bi nazvali „starinskom“, punokrvnom špijunažom. U ovom slučaju, obje serije stavljam na pijedestal, gdje redatelji (TTSS režirao je John Irving, a Smiley’s People“ –  Simon Langton, obojica uz pomoć LeCarréa) izvlače na ekran mnogo podteksta koji tek poneki pročitaju između redova u knjizi. Jasno je da i u ovom slučaju veliki dio uspješnosti adaptacija nosi i izbor glumaca te njihova izvedba.

Kroz sedam (+ šest „Smileyja“) epizoda od po cca 50-ak minuta, vrsnu režiju i skladan scenarij, serija kao izbor pokazuje se odličnim medijem za predstavljanje ovakve tematike, ako ćemo raditi bilo kakvo usporedbe s filmom. Moram napraviti malecku paralelu s osjetnom zagubljenošću u vremenu i prostoru moćnog Ludlumovog serijala o profesoru Davidu Webbu, a.k.a Jasonu Bourneu, gdje je prilikom rada na scenariju bilo kojeg od filmova nestalo more izvrsnih, interesantnih i često ključnih pojedinosti (nećemo o vremenskim nepodudarnostima). Ispali su manje-više dobro, no čitatelji vjerojatno nisu bili zadovoljni u potpunosti. Upravo zbog toga smatram da je potreban naglasak i na likovima, a ne samo radnji. Iskreno? Ostaje tako puno prostora koji se da stilski ispuniti i dotjerati do savršenstva, gdje je gledatelj onaj koji daje krajnju riječ. Očito je, nakon stotina odgledanih filmova i serija, da i jedan i drugi pristup imaju i dobre i loše strane – uobičajeno je da je film „zbijeniji“, nategnutiji, no što nam pruža taj fantastični i nenadmašni anti-špijun George Smiley u blistavoj izvedbi Sir Aleca Guinnessa?

Godine su Hladnoga rata, a pod kišobranom britanske obavještajne zajednice radi i jedna manja, vrlo posebna i prikladno nazvana – „Circus“; u njoj tajnama, špijunima, prebjezima i općenito muljažama s obje strane Željezne zavjese rukovodi Control (Alexander Knox – jasno da mu nikad ne saznamo ime…), uz suradnju tek nekolicine vrsnih likova kao što su britki Bill Haydon (uvijek karizmatični Ian Richardson), Percy Alleline (Michael Aldridge), Roy Bland (Terence Rigby), nenadmašni Toby Esterhase (Bernard Hepton), neizbježni Sir Oliver Lacon kao veza s Vladom (Anthony Bate) i Jim Prideaux (Ian Bannen). Tu je još pokoji leteći lik koji, iako razrađen, možda bez potrebe zauzme prostor u tekstu (iako ovom rečenicom činim nažao svakom sudioniku serijala). Tu je i mladi oportunista Ricki Tarr (Hywel Bennett) te spretni i okretni Peter Guilliam (Michael Jayston).

Nije čudno što u prvih dvadesetak ili više minuta prve epizode niti ne vidimo Smileyja. Dovoljna je uvodna špica ruske „babuške“ – tajne u tajni špijuniranog špijuna… George je (prisilno) umirovljen, stariji gospodin koji u svojoj glavi, uz citate pjesnika, pisaca, filozofa i umjetnika, nosi najveće tajne svoga doba. Serijal počinje potezom Kontrole za koji nitko ne zna, pa čak ni njegov odani Smiley – veliki je šef naslutio krticu, ne samo visoko pozicioniranu u tako elitnoj obavještajnoj postrojbi, već među njegovim najboljim i najbližim suradnicima! Skriven godinama, kodno ime „Gerald“ uspješno podriva autoritet Cirkusa i prijeti kolapsu ukupne britanske obavještajne zajednice. Kontrola je uništen spoznajom, vuče opasne poteze… te Vlada šalje vječnog „pregovarača“ Sira Olivera Lacona po umirovljenog Smileyja, ako bi se, eto, vratio i (bukvalno) „počistio štale“ u Cirkusu. Njega nije lako pronaći u svima poznatom prebivalištu Bywater St. 10, Chelsea, London (iz nekog razloga snimano na broju 9), gdje obitava George i njegova vječno odsutna supruga, Lady Ann (Siân Phillips, ako se tko sjeća opake Livije iz još jednog vrsnog serijala, I, Claudius). Ne cvjetaju ruže između Georgea i lovely Anne; on o tome ne priča (nije red, gospodin je to…) a ona voli šarati, no problem je kad mu zađe u teritorij i zašara s kolegom, jedinim rivalom na svakom polju.  Nagovoren, Smiley okuplja dio po dio stare ekipe te sastavlja slagalicu ne bi li ispravio katastrofu koja se umalo izrodila u prvoklasan međunarodni incident. Pokušava spasiti Circus od neminovnog utapanja, potpuno nesvjestan (ili ne?) da je razlog njegovom umirovljenju upravo ono, što ga čini tako suprotnim ostalima – mi znamo da je on jedini sposoban kvalitetno špijunirati špijuna, razotkriti krticu u samome vrhu. A tko je u to doba aktualni prvak u bivanju neprijateljem cijelome Zapadu? Ruške, Ruje i zastrašujući Karla, voditelj moskovskog obavještajnog centra, mračna no karizmatična spodoba koju ćemo vidjeti jednom u prvom i jednom u drugom serijalu, no lik koji je tako majstorski upleten u cijelu priču da njegova nazočnost neosporno i suvereno poput polu-duha lebdi kroz oba i veže ih pupčanom vrpcom . Lik kojeg poznajemo kao dragog  kapetana „energize“ Jean-Luc Picarda (Patrick Stewart) je bez i jedne riječi u scenariju i vrlo malo minutaže iznimno uvjerljivo odradio asketskog baruna ruske špijunaže, koji je u svoje vrijeme vrbovao najveće umove i patriote Velike Britanije i šire, vedrio i oblačio u vlastitoj zemlji, među prijateljima i obitelji, cijelo vrijeme igrajući mentalnu partiju šaha sa Smileyjem, pušeći „Camel“ i noseći Georgeov „Ronson“ upaljač kao podsjetnik neuspjelog Smileyjevog pokušaja vrbovanja u Delhiju. Dok je u prvom serijalu Smiley reinstaliran u Circus kako bi izlovio izdajicu ideala, domovine i svega što znači „Great“ ili „Britain“, u drugome će ganjati Karlu, došavši kroz vrlo minuciozne i zbilja intrigantne paralelne zaplete i rasplete do kompromitirajuće dokumentacije kojom ga može srušiti, osvetivši se za vremena kad je isti taj Karla putem stručno vođene, voljne i pametne cirkuske krtice dobijao ekstravagantne strogo pov. podatke koji su mu, uz vlastiti um, odricanja i ludilo, omogućili tako visok status u vlastitom obavještajnom dvorištu.

Način na koji je Smiley u prvom serijalu dočekan od strane bivših kolega daje naslutiti da je tu bilo zamjerki, podvala, nepredvidivosti i prikrivanja materijala, zvrčki i pravoga smeća. No zato on ima jake potporne stubove u liku desne ruke, Petera Guilliama, kojeg zapadaju razne vesele zadaće, npr. posudba neophodnih skrivenih dokumenata, strateška vožnja u sportskim autićima, općenito čuvanje Georgeovih leđa, Connie Sach (tek kratka no briljantna izvedba Beryl Reid u oba serijala, bivša Circusova analitičarka koja je, poput Smileyja, odaslata u hladnije krajeve obavještajne zajednice rezervirane za nepoćudne dinosaure njegog i Georgovog profila). Ne može se ne primjetiti markantni Ian Richardson, čija pojava u ulozi Billa Haydona zrači onim štihom previsoke, trule klase, Savoy Road odijela, sarkazma i uma preširokog da ne bi shvatio ili prihvatio beskraj opcija koje se takvim tipovima nude. Kočoperni i svim mastima premazani Toby Esterhaze je također uloga za pamćenje, osobito u drugom serijalu u kojem ima više prostora da se razmaše i kao glumac, no tu mu je i minutaža i uloga bitnija. Poslije afere s cirkuskom krticom, na čelo odabranih dolazi pompozni Lauder Strickland (strašni Bill Paterson), koji s vrlo malo minuta u tek jednoj epizodi ubjedljivo utjelovljuje plavu krv, old money, ponešto umišljenosti i općenito – britanštinu na kvadrat. Naravno, pa Smileyja su opet ispratili u mirovinu kad je počistio štale.

U biti, teško je o ove dvije serije govoriti odvojeno jer su jedno te isto tkanje, s tek par promijenjenih glumaca u Smiley’s People, dok čak i bit – lov na morskog psa Karlu – nije ništa drugačija, lakša ili teža od lova na krticu u samom vrhu Circusa. S vrlo škrtim hintovima režije i scenarija, Smiley, kako i prvi put uspješno privodi kraju lov na izdajnika u svojim redovima, igra i drugu partiju, no i u takvoj uvijek ima kolateralne štete, kao i u braku s Lady Ann ili odnosima s prijateljima, neizrečenom no osjetnom odmjeravanju snaga s oponentom Karlom, kojeg očito izuzetno cijeni.

Obje mini-serije izvrsno su elaborirale štivo kojim su raspolagale, gdje im je dostatno vremena dato da dubinski isprofiliraju sve likove, bez obzira o kome se radi, što mi je i pričinilo pokoji problem – koga izostaviti. Osobno, Smiley’s People je dosegao ako ne i premašio jačinu prve serije. Zaplet je, kao što i očekujemo, kompleksan do mjere da masa ljudi ni knjige ne čita jer ako ju nakratko ostaviš, moraš ponavljati tko je tu kome što. Nije drugačije ni sa serijama. Uz par novih likova te izmjenjenih uloga (Guillama ovaj put glumi Michael Byrne, a ponešto nedovršenu iako dobru i potrebnu Ostrakovu izvrsna Eileen Atkins), već poznato ozračje miriše na kišom saprane londonske pločnike i neku neuhvatljivu melankoliju kojoj je, naravno, uzrok izvrsna Guinnessova gluma. Moram reći da je ovo možda jedna od najbolje pogođenih kombinacija glumac-uloga, iako mi je dragi Sir podjednako dobar u čemu sam ga god gledala. Ono zbog čega su Smiley’s People možda, ali samo možda mrvicu bolji od TTSS je ponešto sretniji kraj, ako takav može biti u situacijama u  kojima uvijek nekoga ili nešto žrtvuješ, u kojima nikad nema pobjednika. Za razliku od Tinker, Tailor, Soldier, Spy, u kojem su likovi vrsno razrađeni, ovdje su im date još jače nijanse. Smajlijevi ljudi nas tjeraju da ih volimo – u njima ima više osjećanja, prijateljstva, odanosti, gdje su praktično svi razlozi bilo kojeg konflikta urađeni na neki skoro kafkanijanski način, gdje svaki lik ima svoja opravdanja i u biti nitko nikome nije kriv, osim samome sebi. Koliko je otrovno bolan i neizbježan kraj prve serije, Smiley’s People je tek naoko pitomiji – dobro trijumfira, što bi, u slučaju da su seriju snimali Rusi, bilo obratno. Uz prepoznatljivo skromne poštapalice „I’m afraid…“ „I suppose…“ „I don’t mind if…“,  koje iz tuđih usta i u tolikoj količini znaju biti iritantne, Guinness briljira jer mu je takav stav prirođen, a Smileyju se u moru otrova koji se nakupljao desetljećima, u očaju sukoba paktova i Zavjese, konačno pružila prilika da bude istinski Smiley – u biti filantrop koji će za svakoga, pa i pandana s tamne strane, Karlu, učiniti što se mora, no pri tome mu dati sasvim ljudsku, opipljivu nijansu.

Za ljubitelje špijunske tematike, ovo je obavezno gradivo, pod uvjetom da gledatelj ne očekuje adrenalinske shotove češće no što treba, neće s glavnim protagonistima skakati preko krovova, mlatiti 15 ljudi odjednom ili skopolaminom izvlačiti istinu. Smiley čuda postiže pričom. Ovo nije triler, ovo je (jednina, pošto se prema objema serijama odnosim kao prema jednoj) spy drama ciljano sporog ritma uz dovoljno napetosti da prikuje za ekran i tjera na „još ću samo jednu… pa ću nastaviti sutra…“ – što obično ne bude slučaj u zbilji.

Ne mogu zamisliti kako će izgledati film – savršeno, nadam se, jer već odavno mogu usporediti tko nosi koju ulogu, no ovako fina razrada likova, smireni tempo bez naglih trzavica, savršena uklopljenost predjela i likova u okruženje u kojem se radnja dešava – bit će teško izboriti se s tim no pretpostavljam da će film imati svojih sasvim dobrih i opravdanih džokera, ne pretendirajući biti bolji već drugačiji.

Smileyji ovoga svijeta su, valjda, oduvijek rijetki i, iako u sebi nemaju klicu zla, nisu svugdje poželjni. I sam istjeran iz svijeta kojemu je podario mladost, u razgovoru u kojem su neophodni Connieni još podmazani točkići, sjetno je podsjeća, “You’re losing your sense of proportion, Connie. It’s time you got out into the real world.” Nije li to prijetnja, usmjerena kako prema staroj prijateljici, tako i prema samom sebi?

Dečko, dama, kralj, špijun (vjerujem da je knjiga tako prevedena)“ i Smiley’s People neosporno su bogati razvojem likova, prostorom, vremenom koje omogućuje potpunu apsorpciju gledatelja i aktivno uključivanje u svaki pojedini aspekt radnje, protagonista i njihovih nijansi. Jasno, to je nemoguće postići a da se istodobno ne izgubi ona vrsta napetosti kakvu smo sretali kod adaptacije npr. Ludlumova Bourneova identiteta i slično. Ono što je u ovim dvjema serijama s lakoćom, ali trudom odrađeno, iako u praksi možda i neizvodivo, savršeno je nadomješteno upravo tim smirenim tempom, podvučeno naglaskom na ono „što bi Smiley naglasio“.

Bilo bi nepravično reći bilo što više o radnji, jer (bez obzira što pogledate prvo, serije ili film koji eto, samo što nije…) osobno sam pri ponavljanju gradiva bila presretna što se ne sjećam tko, koga, kako i gdje – ničega. Osim Smileyja. Cilj mi je bio pisati bez spoilera – jer i mala stvar mnogo znači – radije probati povezati ove dvije serije, stvarnost, autora romana, nadolazeći film i legendu Sir Aleca Guinnessa u par interesalija.

Sir Alec Guinness je, poput pravog profesionalca, zatražio upoznavanje s živim role modelom kako bi se što bolje pripremio za ulogu, te mu je omogućeno kratkotrajno druženje s tadašnjim Šefom britanske obavještajne službe. Glumac je sa 65 godina života bio bespogovorno željan učiti kao prvačić, iako se to od njega nije tražilo. Po priči Johna LeCarréa, tako je vjerno skinuo mimikriju i držanje pomiješavši ih sa svojim osobenostima, otjelotvorivši Smileyja do te mjere da je isti u narednim romanima sve više ličio na Aleca Guinnessa, a ne obratno. Prepoznatljivi tamni kaputi, trodjelna odijela, šalovi, rukavice, šešir i ogromne naočale debelih okvira koje svako malo briše, postale su trademark, kao i njegove udobne, žute cipele za hodanje. Guinness je s početka sumnjao u svoje mogućnosti, no prihvatio je, besprijekorno, konzistentno i nezaboravno iznijevši ne baš običnu ulogu sasvim neobičnog špijuna, iako je i snimanje prekidao ukoliko bi autor knjige (ujedno i scenarista u obje serije) ušao u studio, tvrdeći kako mu njegova nazočnost stvara tremu, priznavši kako je jedan od razloga bio i taj što je dobar dio svog stylinga i ponašanja na setu zapravo utemeljio na piscu.

Nemala je igra sudbine da je početak emitiranja serije u Velikoj Britaniji pao točno u vrijeme kad je Vlada javnosti razotkrila Blunta, još jednoga iz slavne Rusima odane  „Petorke s Cambridgea“. Druga je koincidencija ta da ne bismo imali ove dvije serije da Le Carré (da, negdašnji viši dužnosnik britanskog Ministarstva vanjskih poslova te MI5-a) nije morao nasilno prekinuti obavještajnu karijeru kad je u velikoj aferi šezdesetih Tim Philby, vjerojatno najpoznatiji svjetski prebjeg, razotkrio KBG-u identitete skoro svih britanskih špijuna, Britanaca ili ne. (Gerald zasigurno nije posve izmišljen lik?) Slang je, po riječima LeCarréa (dadilja, obdanište, lučonoša, Cirkus, krtice…) potpuno izmišljen, iako se (navodno) čak i danas obavještajne zajednice diljem svijeta nerijetko služe upravo tim i sličnim izrazima.

Mislite da je Gary Oldman uz ulogu inspektora Gordona bezveze počeo nositi Smileyjevske naočale? O, ne, ne mislim uopće da je to slučajnost, ali mislim da je prikladno time završiti ovu ne baš kratku priču o liku na kojem sam izgradila i ažurirala standarde do ISO 9001:2008, te ih tek rijetki uspiju doseći, ali još nitko premašiti. Nasljednik velikog Aleca Guinnessa nije bez straha prihvatio ulogu koja i danas utjelovljuje duh jednog od najsimpatičnijih iako ne baš poznatih špijuna, kako literature tako i ekrana – no to mu ne umanjuje vrijednost. No, iako i Oldman na svaku ponuđenu ulogu kaže „Zašto baš ja“, pateći i više od sličnog kompleksa kao i pokojni Guinness, ja tvrdim da sve odradi bez greške, pa će valjda i njegov Smiley biti besprijekoran. Čak je i LeCarré osvjedočio kako taj čičica ne mora biti ni nizak ni debeo ni previše star a da bi u dobrim rukama gledatelju dao obilje užitka. A što se tiče Smileyjevih ljudi i još jednog vrsnog filma? I say – why not and full steam ahead!

2 komentara za “Diskretni šarm Georgea Smileyja

  • Marin says:

    Još nitko nije pohvalio ovo opsežno štivo o Smileyu, pa ću ja, izgleda, biti prvi. Hvala, Vanja, dobro je ovo za nas koji nisu baš čitali Le Carréa, niti gledali stare serije. :)

  • Maxima says:

    Hvala najljepša :D. Opsesije teško smjestim u realne okvire (opsežnost, neodlučnost – pisati o jednoj ili drugoj seriji, a malo bih se naslonila i na film, na Guinessa još i više, na Le Carrea, i vidiš, onda ispadne traktat 😀

    Mogu ti samo preporučiti da ove “stare serije” pogledaš. Garantiran užitak.

Leave a Reply

Your email address will not be published.