Buffy ubojica vampira – život je ultimativno čudovište

Piše: Koraljka Suton

Na ovaj dan prije točno 16 godina po prvi je puta TV ekranima diljem SAD-a protrčala zgodna plavuša s tijelom to die for kojoj bi, da nije bilo uvodne špice koja sugerira suprotno, većina gledatelja vjerojatno predvidjela brzu i bolnu smrt, zahvaljujući uvriježenoj horor šabloni po kojoj tako fizički profiliran lik nužno bude prva žrtva klanja. Klanja je bome i bilo, no nije to naizgled krhko stvorenje izvuklo deblji kraj, već nekolicina krvopija koja joj je stala na put. Tako je, koja je njoj stala na put, ne obrnuto.

1992. godine 28-godišnji Joseph Hill (Joss) Whedon napisao je scenarij za film Buffy the Vampire Slayer, objašnjavajući da je oduvijek žalio baš tu plavušu iz hororaca kojoj sreća nikada nije bila naklonjena. Kako je njega odgojila i kao najveća inspiracija za pisanje mu služila snažna i neovisna žena (hvala ti, Jossova mamo!) taj je samoprozvani feminist htio od naizgled nevažnog filmskog lika napraviti bitan ženski uzor, a da pritom obrne jednu od premisa vampirskih filmova – onu u kojoj bespomoćna ženica vrišti, a snažan muškarac kolje vampira i spašava dan. Nažalost, studio koji je stajao iza filma s Kristy Swanson i Lukeom Perryjem u glavnim ulogama požurio je snimanje u želji da ga izbaci do ljeta, a izluđeni je Whedon potom napustio projekt rekavši kako većina ljudi ispred i iza kamere uopće nije shvaćala bit priče ili ih naprosto nije ni bilo briga. Buffy je neslavno propala, a Joss se posvetio drugim scenarijima, ne polažući previše nade u obnavljanje svoje priče, sve dok 1996. Gail Berman, čelnica produkcijske kuće koja je imala prava na film, nije prišla mladom scenaristu sa željom da ožive njegov koncept i pretvore ga u seriju, uviđajući kako je na malim ekranima nedostajalo mladih, snažnih ženskih likova. Berman i Whedon htjeli su stvoriti nešto što bi poslužilo kao protuteža tadašnjem pop fenomenu Spajsica i nadišlo njihov lažni, površinski sjaj.

”Girl power was kind of a phrase but it still wasn’t a phase. And I was waiting for it.” – Joss Whedon

U početku dinamičnom duu nije uspjelo prodati ideju, jer ju je većina produkcijskih kuća smatrala…bedastom. Ruku na srce, kombinaciju riječi ”Buffy” (Jel’ to ime psa? Se to jede?), ”vampir” i ”ubojica” nije lako shvatiti ozbiljno, kao ni to da je riječ o TV seriji nastaloj prema treš filmu koji nije polučio uspjeh. Srećom, 20th Century Fox pristao je biti producentom, a the WB, mreža stara samo 2 godine i bez etablirane ciljane publike, odlučila je emitirati BtVS, smatrajući je dobrim materijalom na koji bi mlada ženska populacija mogla otkačiti. Nakon što je mreža naručila 20-minutni prezentacijski pilot, počela je potraga za idealnom Buffy. Devetnaestogodišnja Sarah Michelle Gellar, dobitnica Emmyja za ulogu u sapunici All My Children, nakon više je audicijskih pokušaja postala naslovna junakinja, iako joj je prvotno dodijeljena uloga Cordelije Chase. No pilot nije oduševio čelnike i serija je odbijena. Činilo se da je tu priči došao kraj, ali 4 mjeseca kasnije the WB se smilovao i naručio 12 epizoda, pod uvjetom da se nađe nova glumica za lik slatke štreberice Willow Rosenberg, koju je u neprikazanom pilotu igrala Riff Regan. I tako se Alyson Hannigan (How I Met Your Mother) pridružila danas kultnoj ekipi koju su, uz Gellaricu, sačinjavali anonimus Nicholas Brendon kao simpatični, ali smušeni (Ale)Xander Harris, Willowin najbolji prijatelj, Charisma Carpenter u ulozi Cordelije, prepotentne šminkerice bez dlake na jeziku, britanski glumac Anthony Stewart Head kao Buffyin Watcher Rupert Giles te David Boreanaz u ulozi Angela, 242-godišnjeg vampira s ”dušom”.

Postavka priče vrlo je jednostavna. Buffy Summers 16-godišnja je cura koja se doselila s majkom u naizgled mirni gradić Sunnydale nakon što je zapalila svoju školu u L.A.-u. Ubrzo saznajemo kako to djelo nije bio neki čin teen bunta ili kronične potrebe za pažnjom, već posljedica Buffyine borbe s vampirima. Želeći živjeti životom ”normalne cure”, naša se (super)junakinja silno trudi ignorirati činjenicu da posjeduje nadnaravne sposobnosti koje joj omogućuju borbu sa silama zla, kao i to da je Sunnydale, vidi vraga, smješten baš na vratima pakla. No Giles, školski knjižničar i Buffyin mentor na području demonologije, podsjeća je na neizbježnost njene sudbine.

“Into every generation a slayer is born: one girl in all the world, a chosen one. She alone will wield the strength and skill to fight the vampires, demons, and the forces of darkness; to stop the spread of their evil and the swell of their number. She is the Slayer.”

U slučaju da sve ovo nekome zvuči blesavo, ”žanrovski” obilježeno pa samim time manje vrijedno ili pak tinejdžerski i plitko, bitno je naglasiti kako BtVS, makar bila serija rađena za mase i u konačnici masovno prihvaćena, nudi daleko više od površinske zabave, dopadljivih likova i fleksibilne Gellarice koja u uskoj odjeći ubija boga u muškarcima. Joss Whedon stvorio je, strukturirao te pomno i pametno razradio seriju prepunu subliminalnih poruka upakiranih u metafore i simbole te sve to lukavo smjestio u srednjoškolsko okruženje s ciljem da prenese osjećaj poznat vjerojatno svakom gledatelju starijem od 15 godina: srednja škola je pakao. Stoga ne čudi što su s vremenom kolegiji na mnogim fakultetima počeli obrađivati Buffy fenomen (Buffy Studies) te da su tematike problematizirane ili implicirane u seriji rezultirale brojnim akademskim člancima u kojima je se najčešće interpretira u feminističkom, psihoanalitičkom ili filozofskom ključu.

”I designed Buffy to be an icon, not just a TV show.” – Joss Whedon

Ono što je, uz neizbježne scene tučnjava, izrazito karakteristično za BtVS njezin su šarm i jezična specifičnost, koji su izravna posljedica Jossovog smisla za humor, njegove načitanosti i informiranosti. Neprevedivi neologizmi (”No, but I’m the one getting singlewhite-femaled here”), skraćivanje riječi, obilje pop-kulturnih referenci (”Calm may work for Locutus of the Borg here, but I’m freaked out, and I intend to stay that way.”), izražena autoironija i autoreferencijalnost te diferencijacija likova s obzirom na način izražavanja samo su kap u moru lijepe Jezične Igre kojom Whedon vješto i sigurno upravlja, čak i onda kada pisanje scenarija predaje u tuđe ruke.

”The language of Buffy is the language of Joss Whedon. Joss really talks that way.” – ko-producentica Jane Espenson

Danas su serije vampirske tematike prilagođene MTV generaciji na način da gotovo isključivo igraju na šok-efekt kartu, zavrzlame u radnji bez obzira na nedostatak logičke podloge te konstantne, neutemeljene i nevjerodostojne karakterne promjene likova, a sve to samo kako bi se prikrili nedostatak ikakve konkretne strukture, kao i prisustvo stvarno lošeg pisanja. Upravo je zato pravo osvježenje uvijek se iznova moći vratiti Jossovoj heroini koja se zajedno sa svojim (ne)prijateljima postepeno i uvjerljivo razvijala kroz 7 izazovnih godina, unutar serije u kojoj je svaka sezona uspijevala biti zrelija, razrađenija, psihološki i alegorijski zanimljivija, a samim time i tematski dublja od prethodnih (s iznimkom sedme, ona mi je većinom stvarno suck-ala).

”I’d rather have a show that a hundred people need to see, than a thousand people like to see.” – Joss Whedon

Prva se sezona, u usporedbi s ostalima, nekima može doimati ”banalnom” i ”slatkom”, ali Buffy i u svojem najbanalnijem izdanju i dalje kick-a ass svim Vampirskim dnevnicima, Okusima krvi i Sumracima ovoga svijeta. Struktura je takva da svaka sezona ima svog glavnog negativca (the Big Bad) s kojim dolazi do  obračuna u velikom finalu, dok većinom gledamo standalone epizode koje ne ovise o glavnoj narativnoj niti, a u kojima se naša ekipica bori protiv nekog novog zla. U takvim proceduralnim monster-of-the-week epizodama nerijetko možemo vidjeti ”dobra stara čudovišta” iz različitih mitologija ili bajki prebačena u srednjoškolski kontekst i pretvorena u simbol ili metaforu za ono što je Joss htio problematizirati. To će reći da svaki demon služi kao fizička manifestacija nekog životnog, u ranijim fazama serije najčešće adolescentskog problema– od zloupotrebe steroida, preko straha od starenja pa sve do ultimativne metafore (vampirizma), one za nekontrolirani id koji karakterizira ples na gotovo nepostojećoj granici između seksualnosti i smrti.

Kasnije se naglasak s ”alegorije tjedna” prebacuje na razradu međuljudskih odnosa, kao i na razvoj samih likova koji su do tada djelovali ograničeno na točno onu jednu ulogu koja im je prvom epizodom dodijeljena unutar BtVS svemira. Uz to u drugoj sezoni u Sunnydale pristiže nova zaliha svježe krvi u vidu Daniela ‘Oza’ Osbournea (Seth Green), duhovitog gitarista, Willowinog dečka i vukodlaka.

Oz: I’m gonna ask you to go out with me tomorrow night. And I’m kinda nervous about it, actually. It’s interesting.
Willow: Oh. Well, if it helps at all, I’m gonna say yes.
Oz: Yeah, it helps. It-it creates a comfort zone.

Najkompleksniji odnos postaje onaj Buffy i Angela, po prvi puta odvodeći seriju u dosta mračnije predjele – cigansko prokletstvo zbog kojeg Angel već dugi niz godina posjeduje ”dušu” i živi na vječnim mukama uslijed grižnje savjesti zbog svih ljudi koje je mučio i pobio, ”programirano” je da prestane funkcionirati kada doživi trenutak savršene sreće. Uz to kao Big Bad sezone na scenu stupaju Spike i Drusilla, britanski vampirski ljubavnici modelirani prema Sidu i Nancy, samom svojom pojavom dovodeći u pitanje spomenuti koncept ”duše” koji nikada nije točno definiran unutar okvira serije. Naime, oni, iako sadistički nastrojeni i ”naprosto zli” demoni, već se 120 godina duboko vole. Želeći da gledatelji vampire dožive kao ”rješive probleme”, a ne osobe s kojima će suosjećati, Joss je naš dvojac kreirao kao ”cool negativce za jednokratnu uporabu”, no (inače američki) glumci James Marsters i Juliet Landau propisno su ga zajebali stvorivši slojevite likove na koje su gledatelji neočekivano intenzivno reagirali.

”I do believe Spike was supposed to be killed off. But we loved him way too much for that.” – Anthony Stewart Head (‘Rupert Giles’)

Stoga tu ”dušu” ne bi trebalo shvaćati na kakav spiritualni način, već je doživjeti kao ekvivalent ”savjesti”. U konačnici je mogućnost osjećanja grizodušja i empatije jedino što (uz prehrambene navike) whedonovske vampire razlikuje od ljudi. Time se još više podebljava (pret)postavka da su vampiri manifestacija ida, jer predstavljaju naše iskonske nagone u njihovom najkoncentriranijem obliku, odnosno realizacija su mogućnosti življenje bez zadrški i iskonstruiranog morala. Drugim riječima, oni su anarhija u svakom čovjeku.

Treća je pak sezona na više fronti bila godina velikih promjena. Prva se tranzicija očitovala u završavanju srednje, a druga je označavala pripremanje terena za stvaranje spinoffa. Od početka sezone znalo se da Joss i David Boreanaz planiraju maknuti Angela iz Buffy, premjestiti ga u L.A. i dati mu vlastitu seriju u kojoj će se boriti protiv zla na svom putu do iskupljenja. Cijelo se vrijeme zapravo utiralo put tome, suočavalo protagoniste s ograničenjima njihove veze te davalo na znanje kako takav odnos jednostavno nije dugoročno funkcionalan. Tako je Angel svoje patništvo odnio sa sobom, čime je automatski došlo do promjene atmosfere i smjera u BtVS.

”I don’t know science. I never took any science. I don’t know how things work, I can barely tie my shoes. But I understand emotions. So if we can get past that by going ‘These thing happen when you’re on a Hellmouth’, then we can get to what’s important.” – Joss Whedon

Neovisno o Angelu, uvođenje novog lika po prvi puta omogućuje istraživanje druge strane Buffyine ličnosti. Faith (Eliza Dushku), koja je zbog ”birokratske greške” također aktivirana kao slayerica, pokazuje Buffy čari života na rubu, predstavljajući ”put kojim se nije kročilo”, sve ono što Buffy nije, a kao slayerica (i čovjek) bi mogla biti. Iako su razuzdanost, neodgovornost, ležeran pristup ”pozivu” i zloupotreba date im moći nešto što Buffy privlači jer je novo i divlje, naposljetku ipak odbacuje te opcije, shvativši da vode u (auto)destrukciju. Tako se Faith, koja nasilje doživljava kroz prizmu seksualnosti, na težak način mora naučiti nositi s posljedicama svojih djela, zrcaleći Shakespeareovu Lady Macbeth u očajničkom pokušaju da opere krv sa svojih ruku. Reference na starog barda nipošto nisu slučajne, već Joss kao veliki fan namjerno ubacuje takve intertekstualne dragulje pa nije ni bez vraga Faithin i Buffyin odnos u nekim aspektima sličan onome Jaga i Othella. No to ne bi bilo ”to” kada ne bismo imali pošteni chick fight, koji fino frojdovski simbolizira Buffyinu borbu s tim dijelom sebe čijem potiskivanju teži. Taj svojevrsni uvod u manifestaciju Buffyine ”tamne strane” kroz Faith divna je prolepsa za teren s natpisom ”što znači biti slayer u pogledu moći” na kojem će se odigravati ostatak serije.

U četvrtoj se pak sezoni istražuju sloboda i užas prve godine faksa. Buffy, koja se na području ”posla” do sada uvijek pokazala nepobjedivom, odjednom se ne zna nositi s ultimativnom nepoznanicom – svakodnevicom. Svi likovi kreću svojim putovima pri čemu dolazi do neminovnog ”gubitka nevinosti”. Tako Buffyin novi dečko Riley (Marc Blucas) mora napustiti svoj simplicistički pogled na svemir unutar kojeg su sva čudovišta nužno – čudovišta. Prisiljen je izaći iz crno-bijelog svijeta u kojem je sve podložno definiranju i uči se obitavati u sivoj zoni gdje nema mjesta iluziji komfora, jer su konstantna propitkivanja i neugoda koja se rađa upravo zbog nemogućnosti da se nešto ”zna” njen sastavni dio. Slično se događa i s Ozom, koji prisilno dolazi u kontakt s ”vukom u sebi” (negiranim životinjskim nagonima), a to se, po uzoru na Buffy i Faith, javlja u obliku druge osobe.

A kada smo već kod zatomljenih nagona  – Willow upoznaje Taru (Amber Benson) s kojom oformi snažan emocionalan odnos baziran na zajedničkom interesu za magiju. U trenutku kada su scenaristi hrabro rekli ”Da, Willow nju voli”, počeo je pristizati hate mail. Riječ je ipak o kraju devedesetih kada prikaz bitnog lika kao seksualno ”različitog” u nekoj mainstream seriji nije bio samorazumljiv postupak. Utoliko je više zapanjujuće s kojom su prirodnošću scenaristi obradili taj proces osvještavanja i coming-outa – svi su likovi to prihvatili bez ikakve potrebe za dramatiziranjem ili ne daj bože zgražanjem, a sama je Willow svoje osjećaje doživjela kao nešto prirodno čega se ne treba bojati ili sramiti. Nažalost, scenariste se ograničavalo u prikazivanju fizičkog aspekta njihovog odnosa, stoga su pribjegavali korištenju magijskih rituala kao neospornih aluzija na seks. Ipak, on-screen poljubac, ciljano nasumičan, nije se dogodio sve do 5. sezone, a Joss je izjavio kako je prijetio otkazom ukoliko mu se ne dopusti snimanje te scene. I kako onda ne voljeti tog čovjeka?

“For every negative post, there’s somebody saying, ‘You made my life a lot easier because I now have someone I can relate to on screen'” – Joss Whedon o utjecaju odnosa Tare i Willow

Ali ni to nije sve. Najzabavnija pridošlica sezone definitivno je dobri stari Spike kojeg su se silno trudili na što logičniji način ubaciti u glavnu priču i živote likova. Tako mu je oduzeta mogućnost griženja ljudi, čime se na izrazito komičan način progovara o impotenciji. U Buffynoj je ekipi falio lik koji će vršiti funkciju ”dvorske lude” – jedine osobe koja smije reći istinu, upravo zato što je ”luda”. Namjera iza toga bila je da Spike preuzme ulogu Cordelije, koja je, prije nego što je otišla raditi za Angela, bila upravo ta koja je govorila neuljepšanu istinu, baš kao istoimena kći Shakespeareovog Kralja Leara na kojoj je u tom segmentu temeljena. No Spike, usprkos metamorfozi iz nekadašnjeg Big Bada u šašavog vampirskog comic relief susjeda, nikako nije uspijevao postati punokrvni član škvadre, stoga je u Cordyjine cipele stala Anya (Emma Caulfield), bivši demon osvete koji doslovce mora (na)učiti biti čovjekom – a samim time upoznati se s konceptom filtriranja svojih misli (spoiler: ne uspije joj). Tu se opet vraćamo na sveprisutni id koji nikada ne laže – demoni su ti koji fungiraju kao ”glasovi istine”, predstavljajući aspekte naših likova koje oni sami doživljavaju problematičnima i, u konačnici, čudovišnima.

A upravo je čin iskrene komunikacije fantastično obrađen u Hushu, jedinoj BtVS epizodi nominiranoj za nagradu Emmy u scenarističkoj kategoriji, što je utoliko zanimljivije ako uzmemo u obzir da od njenih 44 minuta samo njih 17 sadrži govoreni tekst. The rest is silence. Jossu je takav scenarij bilo izrazito teško napisati, jer njegov su trademark upravo kvalitetni i duhoviti dijalozi. U Sunnydale dolaze Gentlemeni, old school čudovišta iz bajki (i najstrašniji demoni koje je serija ikada izrodila) koja oduzmu glasove svim stanovnicima u namjeri da sakupe sedam ljudskih srca. Faktoru jeze pridonosi činjenica da je jedan od naših iskonskih strahova upravo ”zatočeništvo u tišini”. Na početku epizode svi previše govore, a uopće se ne razumiju – tek kad prestanu koristiti ionako ograničavajuće riječi, počinju istinski komunicirati i slušati jedni druge.

Kao što je Hushom Joss ciljano izazvao samog sebe, na isti je način odlučio probati ”nešto novo, nešto divlje” koncipiranjem zadnje epizode kao epiloga, a ne kao ”epskog finala”. U Restless zalazimo u snove naših junaka i promatramo 4 pronicljive karakterne studije. Epizoda je nastala tako što si je Joss dopustio slobodne asocijacije na svoje likove – njegova je podsvijest proizvela informacije o njihovoj podsvijesti. U želji da epizoda uistinu bude snolika, prostori se pretapaju iz jednoga u drugi, nadrealno se kombinira sa svakodnevnim, a strahovi i želje prerađuju se na bizarne i nama na svjesnoj razini naizgled besmislene načine (baš onako kako to podsvijest voli!). Stoga ne čudi da je upravo Restless jedno od najplodnijih tla za brojne psihoanalitičke interpretacije, a posebice je zanimljivo gledati je retrospektivno i uočiti vješto upakirane spojlere za narednu sezonu.

”Most people say this was the season we fell apart and they didn’t like it. I say it’s the season we did most of our best shows.” – Joss Whedon o 4. sezoni

Ipak, četvrtu sezonu publika nije blagonaklono prihvatila, što zbog nemogućnosti mirenja s Angelovim odlaskom, što zbog raspršenog fokusa i razilaženja likova. Meni je upravo u tome čar – zagovornik sam raspada sistema, jer se baš i samo tada stvari imaju priliku još kvalitetnije sastati. U tom je smislu ova sezona bila najviše vjerna ”stvarnom životu” koji se može pohvaliti samo prividom koherencije. Kao što, primjerice, nema smisla slušati progresivne bendove ako kao publika ne ”progresiraš” s njima, čemu gledati seriju poput BtVS, ako nisi spreman na nužni razvoj?

U petoj se sezoni obrađuje tematsko područje načeto u trećoj – gubiš li kao slayer svoju ljudskost? Kako se odnositi prema moći? Jesu li slayer i ubojica zapravo sinonimi? Je li destrukcija Buffyina prava prirodna kao slayerice i kao čovjeka (a samim time – je li i naša)? Ipak, ta pitanja na tren postanu zanemariva kada u The Body posvjedočimo neočekivanoj smrti bitnog lika, koja nastupa prirodnim putem, a ne kao posljedica magije, što ponovno dovodi Buffy u poziciju potpune nemoći. Daj joj nadnaravno i ona će rasturiti – navali na nju brutalnom realnošću života i bit će jednako bespomoćna i izgubljena kao bilo koji drugi čovjek. Ova emotivno nabijena epizoda skoro neprobavljive atmosfere snimljena je in real time i bez glazbene podloge, čime svaki zvuk postaje nevjerojatno čujan i uznemirujuće realističan (Joss: ”Music is comfort for the audience”). Namjera je bila prikazati onih prvih par sati totalnog šoka te prisiliti publiku da zajedno s Buffy proživljava svaku sekundu tog mukotrpnog procesa – od nužnosti saopćavanja smrti bližnjima preko samozavaravanja do potpunog tupila, odnosno nemogućnosti procesuiranja gubitka.

”I wanted to capture the almost boring nature of grief, the vacuum you find yourself in when you first lose someone.” – Joss Whedon o The Body

Napeto finale, ujedno i stota epizoda serije kada je sve što je moglo otići u kurac otišlo u kurac, počinje generičkom scenom ubojstva vampira u kojoj dečko kojeg Buffy spasi vikne ”But you’re just a girl!” Misleći kako će zbog problema s mrežom ovo potencijalno biti zadnja sezona, ekipa je htjela jubilej započeti podsjetnikom na početnu premisu iz koje se sve razvilo i time poetično zatvoriti krug. Srećom, nova mreža UPN rado je uzela seriju pod svoje okrilje, tako da je u jesen 2001. Buffy ponovno uskrsnula.

No to uskrsnuće najmanje je razveselilo samu heroinu, koja se u 6. sezoni mora naučiti nositi s traumatičnim posljedicama finala-kada-je-sve-o’šlo-ukurac. Na kraju te epizode pružena joj je iluzija mira koja je potom brutalno uništena, prisiljavajući je da proživljava pakao koji se više ne zove srednja škola, već život. Buffy mora preuzeti svu odgovornost koju sa sobom nosi bivanje ”odraslom” te se, usprkos popriličnoj želji za smrti, mučiti kako bi se iskopala iz groba i vratila među žive. Utoliko je riječ o najmračnijoj sezoni koja se ne libi zaći u najskrovitije kutke ljudske psihe i najcrnje mogućnosti našeg doživljaja svijeta. Paradoksalno, nominalni Big Bad tri su šmokljana koja žele ”pokoriti Sunnydale” – u sezoni u kojoj je poanta preuzimanje odgovornosti, savršeni su antipod upravo negativci koji to nisu u stanju učiniti. Time što su ”negativci” takav profil ljudi samo se dodatno podebljava gore implicirana poanta – ta da je pravi Big Bad sezone (a i serije) zapravo sam Život.

You’re not a schoolgirl. You’re not a shopgirl. You’re a creature of the darkness like me. Try on my world. See how good it feels.” – Spike (Season 6, Life Serial)

Kao što se do sada moglo primijetiti, u Buffy svemiru manifestacija ”tamne” strane čovjekove ličnosti gotovo je uvijek druga osoba koja naizgled predstavlja tvoju suštu suprotnost, a s kojom nužno dijeliš bitnu karakteristiku koja vas svrstava u isti koš. Nakon Faith, Buffyina se antiteza ove sezone kristalizira u obliku Spikea s kojim ulazi u (auto)destruktivan odnos uvelike temeljen na impliciranom S&M-u. Dok je romansa s Angelom bila ljubić osuđen na propast, veza sa Spikeom bazirana je na požudi i izgarajućoj želji za samouništenjem. Osim većinu vremena nihilistički nastrojene Buffy, i Willow se približava točki raspadanja na putu započetom sredinom 5. sezone. Njena zloporaba magije postaje metaforom za ovisnosti s poprilično katastrofalnim posljedicama. Tako i nekoć ”mila i draga” štreberica nevoljko zapliva tamnim predjelima svoje ličnosti, ne ostajući nikome dužna, a sve zahvaljujući scenaristima koji se nisu bojali staviti je u iznimno ekstremnu emocionalnu situaciju kako bi pokrenuli radnju odnosno – ono najdestruktivnije u Willow.

”Oh, Buffy. You really need to have every square inch of your ass kicked.” – Willow Rosenberg (Season 6, Two to Go)

A da ne bi sve bilo tako crno, šesta je sezona izrodila mjuzikl epizodu, format do tada neviđen u serijama, davno prije kićenog Gleea koji bez treptanja siluje taj žanr. Kao veliki obožavatelj, Joss se čitav život htio okušati u mjuziklu, no nije imao ni vremena ni muda, a kočilo ga je i što se nikad nije profesionalno bavio glazbom. Ipak, nakon što su se česta okupljanja ekipe u njegovoj kući izrodila u prave male jam sessione, kreator je odlučio za vrijeme četveromjesečne pauze ostvariti svoj dugogodišnji san. I doista – napisao je scenarij, riječi i glazbu, odsvirao sve dijelove, a on i njegova žena Kai otpjevali su sve dionice za demo-snimku. U samom je startu epizode Once More With Feeling naznačeno da je riječ o musical comedy – likovi primijete da ih obuzima potreba za izražavanjem kroz pjesmu i odmah tu iritaciju pripisuju nečem zlom što hara gradom. Ne žele biti zatočeni u mjuziklu, ali to ne mogu kontrolirati, i time su automatski u istom sranju kao i publika koja ima problem s osnovnom karakteristikom žanra – njegovom inherentnom neprirodnošću (spontani pjevački i plesni brojevi). Joss OMwF naziva nastavkom Husha, samo što za razliku od tamošnje tišine, ovdje likovi jedino na dijametralno suprotan način, dakle kroz pjesmu, mogu biti potpuno iskreni. Osim izvrsnih i duhovitih songova od kojih su neki hommage Disneyju i ”old school mjuziklima” te tipične BtVS autoironije koja se proteže kroz pjesme, OMwF trijumfira i time što pokreće radnju dalje, jer likovi napokon sebi i/ili drugima priznaju ono što su prešućivali i čega se boje. Joss je mislio i na to da pjesme prilagodi vokalnim sposobnostima svojih glumaca – tako je Jamesu Marstersu pripao rock broj za koji je sam odsvirao gitaru, Alyson Hannigan otpjevala je svega 2 stiha jer nije htjela pjevati, a Amber Benson dobila je pop baladu, ujedno i suptilnu pjesmu o oralnom seksu (You make me coooooome…pleeeeete).

Zadnja sezona, iako idejno zanimljiva, izvedbeno je repetitivna, naporna i prepuna iritantnih logičkih rupa. Joss se branio izjavom ”da su mu važniji simbolika i poanta od logike” što je u neku ruku slatko, ali c’mon, zaslužili smo ipak više od toga. Krug se zatvara na više od jednog načina: završen je Buffyin put od adolescentskog egocentrizma prema osjećaju zajedništva, Big Bad sezone je izvor svega zla (ikada!), koje poprima obličje mrtvih osoba – što je odličan način da ”na kraju” vidimo sve one likove koji su nas napustili, a glasnik tog Zla mizogini je svećenik čija je svrha podebljavanje izvorne feminističke poruke. Također se slave i oni likovi poput Xandera koji nemaju nadnaravne sposobnosti i postavlja se pitanje kakav je osjećaj biti osoba koja je uvijek tu, a vječito je neprimjetna (I see more than anybody realizes because nobody is watching me).

Jesam li rekla sve što se o BtVS može reći? Ni približno. Jesam li uspjela imalo dočarati ”zašto baš Buffy”? Pojma nemam. Pitam li se što, nakon svega ovoga, dodati kao epilog (ili pak veliko finale) u ovom ljubavnom pismu seriji koja mi je u djetinjstvu pružila more, a u odrasloj (?) dobi cijeli ocean? Apsolutno. Stoga ću na samom kraju za promjenu biti škrta na riječima i vratiti se poanti…jednoj od. Slojevita kultna serija čiji je mitološki dio baziran na premisi da bi slayerica trebala biti ”jedna” i ”sama” s godinama je počela razbijati taj koncept, sve dok u konačnici naglasak nije stavljen na osjećaj pripadnosti ljudima koje možeš zvati obitelji. Nakon prolaska kroz camusovsku otuđenost i spoznaje da se ”rodiš sam i umireš sam”, dolazi se do trenutka kada likovi uviđaju da mogu biti sami – zajedno. A kako je bit priče ta da smo sve mi zapravo slayerice (sorry, dečki!), mogli bismo to proširiti i reći kako je svaka osoba the chosen one (nema na čemu, dečki!) – samo je ona ”odabrana” da živi i snalazi se najbolje što može u ovom kaosu od života, jer nitko drugi neće to odraditi za nju. Life sucks… and then you slay it.

Buffy Anne Summers. She saved the world. A lot.

17 komentara za “Buffy ubojica vampira – život je ultimativno čudovište

  • swvi says:

    Ovo je po meni najgluplja i najprecjenjenija serija ikada. Kolika količina gluposti u jednoj seriji, to je strašno. A da ne kažem kolko je glavna glumica meni odbojna.

  • tonymelo says:

    Super osvrt. Ovo je jedna od onih serija mog djetinjstva, kojih se uvijek sjećam s nostalgijom. Baš sam nedavno pogledao sve sezone da vidim hoće li mi i danas serija biti dobra i moram reći da nisam ostao razočaran. Ja bi jedino u tekstu spomenuo Alexisa Denisofa (koji se razvio u jednog od najboljih likova kasnije u Angelu) i Nathana Filliona (koji mi je bio jedan od najboljih negativaca). Također nije u tekstu spomenuto da je peta sezona trebala biti i poslijednja, što se vidi po zadnjoj epizodi, pa se zato šesta i sedma sezona dosta razlikuju od prijašnjih. Baš me razveselila ova recenzija i nadam se da ćeš napisati nešto ovakvo i za Angela jer budimo realni, koliko god Buffy bila dobra, Angel je ipak svemir za sebe. 😀

  • Sven Mikulec says:

    “Misleći kako će zbog problema s mrežom ovo potencijalno biti zadnja sezona…” Spomenula je. :)

    I meni je super tekst.

    tonymelo, zašto je Angel svemir za sebe?

  • Valentino Bahun-Golub says:

    Odličan tekst, obožavao sam tu seriju kao mali, no moram priznat da si mi ti dala novu perspektivu, meni su uvijek bili samo “vampiri”, valjda zato kaj sam bio premali da bih kužio ove ostale stvari. I zaboravila si spomenuti genijalnu špicu. 😀

  • Renata says:

    potpisujem, swvi

  • tonymelo says:

    Spomenuto je, ali mislio sam na to da je peta sezona snimana kao da je bila poslijednja sezona jer je tad bila posljednja sezona i mislilo se da neće biti šeste i sedme sezone (ne znam jel ovo ima smisla). :) Pa je priča zaokružena cijelina iz koje zadnje dvije sezone lagano iskaču. (Točnije toliko iskaču da “fundamentalni” fanovi Buffy tvrde da to nije Buffy ili da je u zadnje dvije sezone Buffy zapravo robot.)

    Angel je moja slaba točka. :) Priča o vampiru s dušom, vrhunska karakterizacija likova i njihov razvoj, kraj koji nije trebao biti kraj, ali je vrhunski napravljen. Borba dobra i zla, transformacija “dobrih” likova u “zle” i “zlih” u “dobre”, priča o iskupljenju, moći, žrtvovanju i strahovima. Ono što ljudi ne shvaćaju kad je u pitanju Buffy, Angel, Firefly ili bilo koja druga serija od Whedona je to da su sve te serije zapravo drame. Vampiri, vukodlaci i čudovišta su samo pomoćna sredstva, ambijent koji mu omogućava da priča priče o ljudima.

  • Izabela says:

    kad sam vidjela na face-u da je na fak-u izišao članak o buffy..pa bila sam poprilično sretna. fanatično sretna. buffy je i meni the serija, the lik koja pokriva i razdoblje djetinjstva i danas. ali na stranu to, izuzetno zanimljiv pristup tumačenju serije. ja sam uživala i glasam za još :)

  • Koraljka Suton says:

    Hvala dragi ljudi, sretna sam što vam se svidjelo.

    tonymelo, kužim na što misliš. Ma, moj problem s ovim tekstom je taj što imam dojam da sam jako puno bitnih stvari “implicirala”, a ne naglasila. Recimo, to za petu sezonu kao posljednju – spomenula jesam u kontekstu finala koji je bio namijenjen tome da zaokruži priču i poetično naglasi poantu/poante. Kao, “podrazumijevalo” mi se da sam tom rečenicom obuhvatila činjenicu kako je tih pet sezona upravo zbog toga svijet za sebe. Ali eto, u želji da kažem jako puno, a da tekst ne bude dužine diplomskoga rada, trudila sam se izbacivati bilo kakve suvišne formulacije ili riječi. Ma, bacala sam ja van cijele odlomke – bilo je tu još svega o odnosu Buffy i Angela, o drugim likovima (prvenstveno o Ozu, Gilesu i Xanderu), o određenim epizodama (Band Candy, The Wish, The Replacement), cijeli pasos o tome kako se SVI likovi lijepo i postupno razvijaju, kako se svačija “tamna strana” ciljano istražuje (i kako upravo time bivaju true to life)…a onda sam sve to kratila, preslagivala i spajala pa to za likove nije ispalo eksplicitno i “poantirano” (kao što je trebalo), već usputno izraženo kroz usporedbu s drugim serijama slične tematike i na još nekim mjestima u tekstu.

    Alexisa nisam spominjala, jer mi se nije uklapao u “koncept” teksta, a i prvenstveno zato što njega doživljavam kao “lik iz Angela”, a ne iz Buffy. On mi je taj svemir. 😉

    Nathana sam spomenula u tih par riječi o mizoginom svećeniku ali da, nisam mu napisala ime i nisam ulazila pretjerano u njegov značaj, osim onog feminističkog.

    Ma uglavnom, zato i želim da ljudi komentiraju i kažu sve što misle i imaju za reći – svjesna sam toga da tekstom nisam pokrila ni desetinu onoga što je u Buffy bitno i da sam većinu toga, zapravo, maltene neprimjetno natuknula…Ali neka, i to je nešto za početak. :)

    Bit će i tekst o Angelu u nekom trenutku, sigurno :) Dobro je znati da ima fanova koje takvi članci/takve analize zanimaju. :)

  • Mirac says:

    Slažem se, najprecjenjenija serija ikada. Sve je to ok, te metafore, pruke, ali je loše do zla boga.

  • Koraljka Suton says:

    E da, to sam zaboravila pitati, a zanima me. Vama kojima je serija precijenjena – što vam je točno precijenjeno u njoj?

  • Angelus says:

    Ja sam gledao samo “kljucne” epizode: Pilot (pocetak dakle), Angel (otkrijemo da je Angel vampir), Prophecy Girl (Buffy pobedi prvog Big Bada – finale sezone), Innocence, Surprise, Passion, Becoming 1 & 2 (mini arc druge sezone u kojoj Angel postaje zao i Buffy ga ubije), zatim iz trece sezone The Wish (alternativni svet!), The Zeppo (Xanderova epizoda), Doppelgangland (Willowina epizoda i nastavak The Wisha), Hush (najbolje epizoda IKADA!), Restless (snovi, kosmari i druga najbolje epizoda IKADA!), Fool For Love (Spikeova epizoda), The Body (Joyce, smrc!), The Gift (finale pete). Tada sam resio da gledam celu seriju pre poslednje dve sezone, jer sam cuo da su losije i uzivao sam u tome sto znam likove i radnju.. Naravno, nakon Buffy cele serije, usledio je Angel, gde sam na prvoj sezoni (vampir detektiv u noir Los Andjelesu, kao da je za mene pisano!!!). Ko misli da je serija precenjena neka pogleda samo te kljucne epizode (po preporuci AV cluba) i ubrzo ce zeleti da gleda sve.
    PS. I Firefly je odlican, mada je filmski nastavak Serenity onako, dok mi Dollhouse nije nesto. Cekamo Whedonov SHIELD, NASTAVAK AVENGERSA!!!! Geekgasm! :)

  • Mirac says:

    Gledao sam većinu tih epizoda. Što znači 10-ak dobrih epizoda naspram većini loših. Ništa. Oprosti, ali držim se toga da je ovo toliko precijenjena serija, za teenegere. Serija je Žica, Sopranosi, Twin Peaks, a ne Buffy, lol.

  • Koraljka Suton says:

    Ne slažem se da je (nužno) za teenagere, ali legitimno je smatrati je precijenjenom ako za to imaš temelje. Doduše, čini mi se da je, kada se samo te epizode gleda u izolaciji, teško pohvatati bit i dobiti na uvid sveopći “feeling” serije, jer naprosto fale kontekst i kontinuitet.
    Mislim, te “top” epke super su, između ostalog, jer su nastale kao logična posljedica svega što im je prethodilo (uključivši razvoj likova itd.).

  • Ivan says:

    Gledao sam Buffy kao klinac do 4,5 sezone. Nisam tada shvaćao ništa osim zgodne cure koja rastura čudovišta… i uživao sam! Prošle godine odlučih se vratiti seriji iz djetinjstva, a zanimalo me i kako završava, prvi put sam gledao zadnje 2 i pol sezone. I oduševljen sam, ne samo zbog povratka u djetinjstvo, nego i zbog milijun detalja koje su mi iz ranih sjećanja potpuno produbile ovu seriju koju sam najranije u ovoj dobi (imam 21 g) mogao u potpunosti razumjeti.
    Što zbog metafora, što zbog dijaloga, što zbog izvrsnih kulturnih referenci te rizične autoironije i za ono vrijeme, kontroverznih društvenih problematika i stajališta obrađivanih u seriji. Moram se Whedonu nzbog svega nakloniti do poda.

    Kakvi Vampirski dnevnici, kakav Sumrak? Buffy je za sve njih Bog i mogu joj glancati cipele ako mogu dosegnuti do njih koliko su maleni u odnosu na nju.

    Što se tiče ove rezencije, nemam riječi, u tekstu koji je sam po sebi dosta dugačak, ali je za Buffy svijet iznimno kratak, dotakla si se dovoljno važnih detalja i sa puno stila iznijela najveće vrijednosti ove serije u pisanom obliku, bravo! :)

    I jedna za kraj koju sam negdje prošle godine pročitao, a nasmijala me i razveselila jer opravdano sprda i ponižava ono smeće i ispljuvak od Sumraka koje je pisano i snimano za curice od 13 godina i manje:

    ”Buffy would kick-ass all the Twilight vampires by hurting their feelings

  • Matej says:

    odlična recenzija. kad sam bio mali, još dok je Buffy bila na TV-u, znao sam da je Buffy ubojica vampira i da postoji dobri vampir Angel. Sad kad više nisam tako mali ( 17 Godina imam) pogledo sam svih 7 sezona u 4 mjeseca… I sad jedna epizoda mi je promijenila pogled na čitavu seriju. Ta epizoda se zove “Normal Again”
    Kakvo mišljenje imate o ovoj epizodi?

  • tonymelo says:

    Moram priznati da sam morao googlat da se sjetiim na koju epizodu misliš. Meni osobno je to jedna od boljih epizoda. Sviđa mi se ta ideja. Nešto vrlo slično Shutter Islandu s DiCapriom. Wheadon je namjerno kraj ostavio otvorenim za interpretaciju, ali je također dodao da on osobno vjeruje da je njezin život u Sunnydaleu pravi.

    Ovo ti je njegov citat iz tog intervjua: “How important it is in the scheme of the “Buffy” narrative is really up to the person watching. If they decide that the entire thing is all playing out in some crazy person’s head, well the joke of the thing to us was it is, and that crazy person is me. It was kind of the ultimate postmodern look at the concept of a writer writing a show, which is not the sort of thing we usually do on the show. The show had merit in itself because it did raise the question, “How can you live in this world and be sane?” But at the same time the idea amused me very much and we played on it a little bit, “How come her little sister is taller than her?” “What was Adam’s plan?” We played on the crazy things we came up with time and time again, to make this fantasy show work and called them into question the way any normal person would. But ultimately the entire series takes place in the mind of a lunatic locked up somewhere in Los Angeles, if that’s what the viewer wants. Personally, I think it really happened.”

  • Koraljka Suton says:

    Jedna od najdražih, u svakom slučaju. Meni je ljepota upravo u tom ajmo reći filozofskom aspektu koji sam iščitala – u konačnici nije ni “bitno”, jer ako polazimo od pretpostavke da je svaki čovjek svijet za sebe, ograničen isključivo vlastitom percepcijom, vlastitim filterima, iskustvima i osjetilima, onda bismo mogli reći da je ova “objektivna stvarnost” iluzorna tj. da se sve ionako svodi na pojedinčevu jedinstvenu percepciju (tj. da je riječ o nečemu što postoji “samo u njegovoj glavi”). Tako da je potpuno svejedno jel’ ona u ludnici ili u Sunnydaleu – koji god da se od ta dva “scenarija” odigrava u njenoj glavi, za nju je stvarnost.

    Naravno, ne mislim da je Joss nužno na to ciljao (kao što se vidi iz gore navedenog citata), ali ja jako volim koncept solipsizma i ideju da smo “svi ionako samo likovi u vlastitom snu i u snovima jedni drugih” pa sam, eto, kroz tu prizmu doživjela i ovu epizodu.

    Ali na stranu sve to, odlična mi je i zbog konstantne autoironije – činjenice da su (scenaristi) sami sebi išli tražit rupe u priči, nelogičnosti i nedosljednosti te se referirali na njih.

Leave a Reply

Your email address will not be published.