Australski igrani film ili filmsko „dolje ispod“, 1. dio

Piše: Iva Polak

Gdje započeti priču o australskom igranom filmu? O njemu se ne govori izvan Australije i rijetko ga prikazuju kinematografi izvan Australije. Tu i tamo dolazi do izražaja u okviru kakvog „tjedna australskog filma“, kao da je riječ o nečem s posebnim potrebama. Nažalost, jedan od razloga njegovog marginalnog statusa može se pripisati ukletosti engleskog jezika koji, kao što nam masovni mediji potvrđuju, ima isključivo prepoznatljivu američku i britansku varijantu. Tu je i uvijek prisutna ukletost geografske lokacije prema kojoj Australiju možemo staviti u žarište zbivanja samo ako zemljopisnu kartu okrenemo naopačke i centriramo Australiju tamo gdje obično stoji Europa. Naposljetku, riječ je i o slaboj međunarodnoj promidžbi australskog filma, što svakako ne ide na ruku australskoj kulturnoj politici. Upravo zbog toga Australija još od razdoblja Errola Flynna bespomoćno gleda kako joj najpoznatiji glumci, ali i redatelji, postaju dijaspora. Paradoksalno izgubljen u prijevodu, australski se film već dulje vrijeme nalazi na apsurdnoj lokaciji marginalizirane anglofonije i to u vrijeme kad se govori o procvatu svjetske kinematografije, kada se govori o hongkonškom, indijskom, nigerijskom, rumunjskom i inom filmu na lokalnim jezicima.

I što se onda zna o australskom filmu? Zna se upravo ono malo što kinematografi otkupe i time spontano odrede što bi se nama moglo svidjeti. Pogledom na međunarodnu zaradu koju su dosad ostvarili australski filmovi dalo bi se zaključiti da volimo kad Australci razbijaju čudne automobile u pustinji (Pobješnjeli Max/Mad Max), ili kad im je pamet obrnuto proporcionalna mišićnoj masi (Crocodile Dundee), da nam je simpatično što vole prasad koja govori (Praščić Babe/Babe) i pingvine koji stepaju (Ples malog pingvina), te da nam je njihova kolonijalna povijest zanimljiva jer ima tu i mišićavih ljepotana i anoreksičnih engleskih dama (Australija/Australia). Nije ni loše kad se zapjeva bez nekog naročitog razloga u Parizu (Moulin Rouge) ili, kao što ćemo vidjeti u prosincu, kad Australci pjesmom pokrenu revoluciju u Francuskoj (Jadnici/Les Misérables). Australski je film daleko više od onog što nam serviraju naši mainstream kinematografi i bliže je onome što dopire do festivala u, primjerice, Cannesu, Torontu ili Sundanceu. Prije svega, australski je film ono što se prikazuje na filmskim festivalima u Melbourneu i Sydneyju.

Iako ću ovdje probati dati presjek suvremene australske kinematografije, imam potrebu spomenuti da australska filmska produkcija ni po čemu nije zaostajala za događajima u Europi i SAD-u u doba rane i zrele faze nijemoga filma te da je prvi dugometražni igrani film u povijesti upravo australski film Balada o Nedu Kellyju (The Story of the Kelly Band) Charlesa Taita iz 1906. godine. No, činjenica je da do 1970-ih Australija neće dati značajan doprinos svjetskoj kinematografiji jer nije postojala sustavna filmska proizvodnja. Nenadani procvat australske kinematografije odraz je dolaska na vlast liberala krajem 1960-ih koji su uočili značaj nacionalne filmske industrije i odlučili sustavno ulagati u filmsku izobrazbu osnivanjem institucija bitnih za financiranje, očuvanje i razvoj australske filmske baštine poput Australskog filmskog instituta (Australian Film Institute) i Filmske akademije (Australiam Film School). Stoga je razvoj australske kinematografije od 1970-ih nadalje izravni rezultat ulaganja u filmsku kulturu.

 

Australski novi val

Ovaj prvi međunarodno važan trenutak australske kinematografije obuhvaća razdoblje od 1970-ih do prve polovine 80-ih i proizveo je jedan dio redatelja koji su naknadno stekli međunarodnu slavu, pri čemu su neki prešli u australsku filmsku dijasporu. Jedan od ključnih redatelja je Peter Weir. Njegov film Piknik u Hanging Rocku (Picnic at Hanging Rock) iz 1978. sadrži ključne odlike australskog novog vala: naglašavanje specifičnosti australskog krajolika koji često preuzima funkciju protagonista, i naglašavanje tipično australske teme iz uglavnom kolonijalnog razdoblja i ranijeg dvadesetostoljetnog razdoblja. Piknik se bavi nerazjašnjenim nestankom triju djevojčica u australskom krajoliku koji Anglo-Australcima utjeruje strah u kosti. Njegov drugi novovalski film Galipolje (Gallipoli) iz 1981. bavi se bitkom koja je oblikovala australski nacionalni etos progovorivši o bezuvjetnoj hrabrosti ANZAC snaga u Prvom svjetskom ratu, ali i o bespredmetnosti ratovanja. Kao što znamo, i Peter Weir i glavni glumac Mel Gibson nastavit će svoju karijeru u SAD-u pa stoga ne čudi što mlađa generacija Petera Weira veže uz filmove poput Društvo mrtvih pjesnika (Dead Poets Society, 1989.), Trumanov šou (The Truman Show, 1998) ili Gospodar i ratnik (Master and Commander: The Far Side of the World, 2003).

U novovalske filmove ubraja se i film Gillian Armstrong Moja blistava karijera (My Brilliant Career) iz 1979. godine. Riječ je o ekranizaciji istoimenog slavnog australskog romantičnog romana Miles Franklin, koji prikazuje razvoj djevojčice u spisateljicu. I opet valja primijetiti da će Gillian Armstrong nakon australskog uspjeha rado ulaziti i u američke i britanske (ko)produkcije, dok će glavna glumica Judy Davis napustiti Australiju i postati, inter alia, jedna od muza Woodyja Allena. Glavni glumac Sam Neill steći će međunarodnu slavu upravo zato što će surađivati s europskim, britanskim i američkim redateljima.

Slična sudbina prati i redatelja Brucea Beresforda, koji se probija filmom Heroj ili kukavica (Breaker Morant) iz 1980. godine. Film se bavi stvarnim događajem: incidentom vezanim uz sudjelovanje australske vojske pod barjakom Britanskog imperija u Burskome ratu 1901. Kao i u Weirovom Galipolju, i Beresford uz povijesni događaj veže hrabrost australskog vojnika, ali i nelagodu sudjelovanja u ratnome sukobu u ime Britanaca. Beresford će u određenoj mjeri ostati privržen australskoj kinematografiji,  no  širem je gledateljstvu poznat isključivo preko Oscarom nagrađenog filma Vozeći gospođicu Daisy (Driving Miss Daisy, 1989), iako on ne dobiva Oscara za redateljski rad, što je rijetkost među filmovima ovjenčanim Oscarom.

Među novovalske filmove kritika ubraja i film Freda Schepisija Pjesma Jimmieja Blacksmitha (The Chant of Jimmie Blacksmith, 1978), koji prati sudbinu Aboridžina miješanog podrijetla koji želi da ga bijeli farmeri prihvate. Kako ga tretiraju isključivo kao Aboridžina, Jimmie poludi i pobije bijelu obitelj. Valja primijetiti kako je anglo-australska kritika pozitivno ocijenila film, dok ga aboridžinska kritika označava uobičajenim orijentalističkim predmetkom.

U novovalske uspješnice ubraja se i film Caddie iz 1976. redatelja Donalda Crombieja i Newsfront Phillipa Noycea iz 1978. Osim što će potaknuti karijeru slavnog australskog glumca Jacka Thomsona kojeg nalazimo u brojnim australskim filmovima, Caddie je ponajprije bitan jer uvodi žensku tematiku na australsko filmsko platno. Protagonistkinja je mlada samohrana majka koja radi kao pipničarka u razdoblju depresije u Australiji. Prikazavši lik sardonične mlade žene koja se opire onodobnom stereotipu siromašne-lake žene, film je u Australiji bio izuzetno popularan i izvanredno se nadogradio na međunarodnu uspješnicu i feministički manifest Ženski eunuh (The Female Eunuch, 1970) australske autorice Germaine Greer. Za razliku od Crombieja, koji će svoju karijeru posvetiti isključivo Australiji (tako u Hrvatskoj možemo pratiti njegovu seriju McLeodove kćeri, kao što su nekad djeca pratila njegovu seriju o delfinu Flipper), Noyceu je film Newsfront otvorio vrata u svijet kad je prikazan u Cannesu 1978. Ponešto drukčije novovalske tematike, film je usredotočen na novinare koji su snimali takozvane filmske žurnale (newsreel) s vijestima koji su prikazivani u kinima prije početka filma i to u doba kada je bilo očito da će televizija kao novi medij ukinuti ovu struku. Noyce će naknadno izgraditi izuzetno jaku međunarodnu karijeru kada će se prebaciti na krimiće, prvo australske poput filma Mrtvo more (Dead Calm, 1989) sa Samom Neillom i Nicole Kidman u glavnim ulogama, a potpuno će se etablirati američkim krimićima u filmovima Patriotske igre (Patriot Games, 1992) i Sakupljač kostiju (The Bone Collector, 1999).

Ono što se da zaključiti iz ovog nedvojbeno najvažnijeg australskog filmskog pravca je da je napravio ono što je australska književnost napravila krajem 19. stoljeća: utro je put specifično australskim filmskim temama. Druga strana medalje ovoga pravca jest da je zahvaljujući uspjehu filmova veliki broj australskih redatelja i glumaca odlučio izgraditi svoje karijere izvan skučenosti australskog prostora.

 

 

Ozploatacijski film

Istodobno s visokobudžetnim novim valom nastaje izuzetno popularan, ali kritički donedavno potpuno zanemaren žanr australskog niskobudžetnog eksploatacijskog filma. Termin „ozploatacijski“ nastaje tek 2008. godine u nagrađivanom dokumentarcu Ne baš Hollywood: Divlja, neispričana priča o ozploatacijskom filmu! (Not Quite Hollywood: The Wild, Untold Story of Ozploitation!) redatelja Marka Hartleyja. Hartley radi izvanrednu studiju australske filmske B-produkcije tijekom 1970-ih i 80-ih razgovararajući s ključnim redateljima ovoga žanra poput Briana Trencharda-Smitha, Georgea Millera i Johna Sealea, ali i s ljubiteljima žanra poput Dennisa Hoppera i Quentina Tarantina. Zašto se o ovom žanru sustavno ne govori prije Hartleyjevog dokumentarca? Riječ je o filmovima koji ne nude sliku razvijene Australije, već naglašavaju sve ono što bi Australci radije zaboravili: ljepota australskog krajolika prelazi u pustopoljinu s opskurnim gradićima u kojima obitavaju Australci koje je najbolje zaobići, a ljudski odnosi postaju groteskni. Tako i sve ono što čini tradicionalni australski identitet više ne djeluje toliko idilično kad vas u divljini snađu veseli lokalci. Stoga je kritika odlučila ovaj žanr uvelike zanemariti, što bi joj u potpunosti pošlo za rukom da žanr nije iznjedrio izvanredna filmska ostvarenja. Upravo novovalski redatelj Peter Weir snima prvi pravi eksploatacijski film. Vozila koja su pojela Pariz (The Cars that Ate Paris) iz 1974. uvodi sve ključne odlike ovoga žanra. Stanovnici ruralnog gradića Pariza rade klopku na cesti ispred grada u koju upadaju sva nepoznata vozila. Vozači uglavnom poginu, a lokalno stanovništvo reciklira sve dijelove vozila za proizvodnju automobila za jurnjavu i razbijanje. Ako, pak, vozač i suputnici prežive, njih se lobotomizira i koristi za medicinske pokuse. Film je teško došao do distributera u Australiji jer nisu znali treba li ga nazvati horor komedijom ili art filmom. Danas film ima kultni status.

U ovaj žanr spada i film koji smo zasigurno svi gledali. Pobješnjeli Max (Mad Max, 1979) Georgea Millera također mjesto radnje smješta u opskurnu australska divljinu u nekom postapokaliptičnom trenutku, a protagonist je osamljenik koji je popucao po šavovima i okreće se protiv civilizacije. Jedinu ljubav koju iskazuje je ljubav prema moćnom automobilu, zanemarimo li psića koji putuje s njime. Ovaj recept nije samo osvojio australsku već i međunarodnu publiku i doveo je do još dva međunarodno uspješna nastavka.

Od ključnih filmova koji australski krajolik ispisuju zazorom je Produljeni vikend (Long Weekend, 1978) Colina Egglestona, u kojem urbanom bračnom paru prisjedne vikend izvan grada kad im se osveti priroda, pri čemu se oboje pretvore u divljake, ili Razorback (1984) Russella Mulcahyja u kojem divlja svinja hara divljinom.

Drugi aspekt ozploatacijskog filma vidimo u gradbi zaumnih ljudskih odnosa. U Weirovom filmu Vodoinstalater (Plumber, 1979) pratimo kako vodoinstalater može najobičniji mali kvar u stanu suvereno pretvoriti u noćnu moru za cijelu stambenu zgradu, a u crnoj komediji Donova zabava (Don’s Party, 1976) već spomenutog Beresforda praćenje televizijskog prijenosa izbora pretvara se u političku debatu, raspravu u seksualnoj slobodi, flert i naposljetku tučnjavu.

Određeni podžanr eksploatacije je seksploatacijski film Alvin Purple (1973) redatelja Tima Burstalla. Protagonist Alvin nekontrolirano privlači žene pa tako sa svakom mora spavati; naposljetku iz puke bespomoćnosti postaje seksualni terapeut. Iako je prepuna kadrova eksplicitnih scena seksa, ova seksualna komedija ušla je u uobičajenu australsku kinodistribuciju i postala je hit. Ovdje bismo mogli uvrstiti i psihodeličnu komediju Blaženstvo (Bliss, 1985) Rayja Lawrencea, temeljenu na istoimenom romanu australskog romanopisca Petera Careyja o  direktoru koji umire i završava u paklu, koji je dosta nalik njegovom životu uz niz dodatnih devijacija. I ovaj film ubire glavne australske nagrade, ali za međunarodnu distribuciju dobiva prilično ograničavajuću oznaku 18. Ovo ne treba čuditi jer su australski kinematografi prilično liberalni pa tako filmovi koji bi izvan Australije zasigurno dobili oznaku 18 ili bi išli na specijalizirane festivale kao što su, npr., queer festivali, u Australiji ulaze u uobičajeni kino repertoar.

I na kraju ovog kratkog prikaza ozploatacije valja spomenuti najrazvikanijeg eksploatacijskog redatelja 1980-ih, Briana Trencharda-Smitha, Engleza koji je u potpunosti zadužio australski eksploatacijski film. Od njegovih uradaka treba navesti barem kultni film BMX banditi (BMX Bandits, 1983), uvjetno rečeno eksploatacijski film za mlade u kojem prvu filmsku ulogu ostvaruje Nicole Kidman, kao i njegov klasik koji iz 1982. Laka meta (Turkey Shoot). Film je smješten u distopijsku budućnost u kojoj se socijalno devijantne osobe odvode u zatvor na rehabilitaciju, a grupi zatvorenika pruža se mogućnost da kupe svoju slobodu sudjelovanjem u lovu u kojem su oni nenaoružana lovina pa time i laka meta.  S obzirom na količinu nasilja, krvi, raspadnutih unutarnjih organa i kojekakvih dijelova tijela koji uletavaju u kadar, ne čudi što je Tarantino svoj eksploatacijski film Kill Bill (2003) posvetio upravo Trenchardu-Smithu. Značaj eksploatacijskog filma upravo je u ironičnom preispitivanju i preispisivanju romantiziranog prikaza australskog krajolika koji je bitan za australski identitet. Taj kritički osvrt nije ni bezrazložan ni bezazlen jer i danas kao i nekad dvije trećine Australaca radije živi u gradovima uz obalu, a na 80% teritorija Australije, upravo u toj unutrašnjosti, gustoća stanovnika je često manja od jedne osobe na km2. Stoga se ovaj žanr poigrava činjenicom da „nitko normalan“ ne živi u australskoj unutrašnjosti pa je shodno tome tamo i „sve moguće“. Upravo zbog činjenice što nije moguće uskladiti odnos između urbane obalne zone i nepredvidive unutrašnjosti Australije, ozploatacijski će film, kao što ćemo vidjeti, doživjeti i određeni povratak dvadesetak godina kasnije.

Naposljetku valja primijetiti da su 1980-e iznjedrile i izuzetno slavne australske filmove koji su zbog prilično lake tematike dobili veliku gledanost i zaradu u svijetu. Tu je, naravno, Crocodile Dundee (1986) i Mladi Einstein (Young Einstein, 1988), koje su prikazivali i naši kinematografi. U ovu grupu se ubraja i drama Vrisak u noći (A Cry in the Dark, 1988) Freda Schepisia utemeljena na poznatom slučaju nestanka djeteta kraj Ulurua. Tko se ne bi sjetio antologijske rečenice „That dingo’s got my baby!“ Meryl Streep, koja glumi majku nestalog djeteta. Sudeći po konačnoj presudi iz 2012., rečenica je i točna!

 

………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………….

Nastavi čitati: Australski igrani film ili filmsko „dolje ispod“, 2. dio: Australska kinematografija krajem 20. i početkom 21. stoljeća.

 

7 komentara za “Australski igrani film ili filmsko „dolje ispod“, 1. dio

  • 18:38 says:

    “Pretpostavljam da film Praščić Babe (Babe, 1995) redatelja Chrisa Noonana ne treba posebno objašnjavati. Film je postigao međunarodni uspjeh pa je tako dospio i do nas. Iako tematski nije vezan uz Australiju, barem optimistično uči djecu da mogu uspjeti bez obzira na izgled.”

    😀 😀 😀

  • ena_ena says:

    Kakva je to antologija australskog filma ako je ne predvodi MEtal Warriors 😀

  • Deckard says:

    Iako je pomalo očekivano da na listi bude Peter Weir (bilo bi čudno da ga nema 😀 ) nekako imam mali prigovor što nije spomenut njegov prvijenac – The Cars That Ate Paris. Važan film jer je Weira spojio s Amerikom po prvi put (putem lagane distribucije preko legende Rogera Cormana) i zato što je gotovo najava Mad Maxa, koji je odavde pokupio dizajn svojih vozila. I zato što je kultni film 😀 Inače, zgodan tekst, sitnica-dvije bi se mogle nadopuniti (Uz Noycea je i Nicole Kidman dobila pozivnicu za Ameriku) ali pokriva sve osnovno.

  • Jelena says:

    brate kako i zašto znaš da je Roger Corman napravio laganu distribuciju Weirovog The cars that ate Paris :D? Inače ne slažem se s prigovorom, jer iako možda u nekim krugovima ima kultni status ipak nije to Mad Max, to što je (možda) preteča je bad luck. Drugo ko kaže da neki od ovih short koje je pre radio nisu još ubistveniji i bolji od TCTAP? To su sve diskutabilne stvari i msm da tekstu ne idu kao zamerke, jer tekst ima svoje objektivne limite i nije doktorska disertacija – iako je moja snažna sugestija da profesorka Polak napiše ili još detaljniji uvid u australijsku kinematografiju, ili recenzira neke od filmova, ili to razvrsta po decenijama, pravcima jer mi se tekst đasvi i zanima me da čujem još. mada moram da priznam da me sami filmovi, izuzev Not Quite Hollywood: The Wild, Untold Story of Ozploitation!, i ne lože baš

  • Deckard says:

    Zato što sam gledao dokumentarac o Cormanu gdje je spomenuo kako je surađivao s Weirom dok još nitko živ nije znao za njega. Pa sam išao vidjeti o kojem je filmu riječ 😀 Ipak, taj kultni status The Carsa je opravdan, a i njegov je prvi dugometražni film (kao da se preskoči Carpenterova Dark Star ili Rodriguezov El Mariachi) plus što je horor-komedija, svakako neuobičajen početak za majstora koji se proslavio sasvim drugim stvarima.

  • Sven Mikulec says:

    Ali TCTAP jest spomenut – drugi odlomak iznad slike Mad Maxa. :)

  • Deckard says:

    Istina. Moj bad 😀 (osobna bilješka – ne čitati tekstove u 2 ujutro)

Leave a Reply

Your email address will not be published.