Australski igrani film ili filmsko „dolje ispod“, 2. dio

Piše: Iva Polak

<—  Australski igrani film ili filmsko ‘dolje ispod’, 1. dio: Novi val i ozploatacijski film

 

Australski film 1990-ih

Za ovo razdoblje australskog filma ustalio se naziv „australski film nakon Mabovog pravorijeka“, a neki ga kritičari rabe i za filmska ostvarenja sa samog početka 2000-ih. Izraz se temelji na odluci Vrhovnog suda Australije iz 1992. godine kojom je Eddie Mabo, aboridžinski starosjedilac, uspio dokazati da otok Murray, smješten u tjesnacu Torres između Queenslanda i Papue Nove Gvineje, pripada njegovoj aboridžinskoj zajednici, čime se u Australiji službeno ukida koncept terra nullius, tj. Australije kao ničije zemlje. Time su Anglo-Australci morali priznati da su Aboridžini prvi Australci i da zemlja zapravo pripada njima. Što je to značilo za australsku kinematografiju? Film započinje dijalog s marginalnim glasovima i malim pričama te nastoji ponuditi pomak u paradigmi razumijevanja australskog identiteta. Filmovi počinju preispitivati kolonijalnu povijest monokulturalne Australije i sadašnjost multikulturalne Australije. Pitanje rase, roda i etniciteta, ukratko društvenih margina, ulazi u ponekad vedar, a ponekad mračan kadar, a naposljetku se javlja i aboridžinski film.

Početak 1990-ih označilo je remekdjelo studije neonacizma u Australiji. Film Romper Stomper (1992) redatelja Geoffreyja Wrighta s mladim Russellom Croweom u glavnoj ulozi bavi se uzrocima rasizma i nasilja. Radnju se smješta u Sydney 1980-ih s rastućim brojem azijskih doseljenika. Upravo je ovaj film Croweu zajamčio međunarodnu karijeru.

Iste godine snima se za Australiju značajan film Zabranjeni koraci (Strictly Ballroom), koji će postati odskočna daska dotad nepoznatom redatelju Bazu Luhrmannu. Pitate se kakve veze imaju standardni plesovi s Australijom? Pa, kako to biva u Australiji prepunoj dihotomija, Australci su podjednako ludi za australskim nogometom (footy) i boksom koliko i za natjecanjima u standardnom plesu.

Naredne godine izlazi film Zločesti dečko Bubby (Bad Boy Bubby) „zločestog dečka“ australske kinematografije, nizozemskog Australca Rolfa de Heera. De Heer već početkom 1990-ih pogađa temu koja će vidljivo ući u poticaj nakon slučaja Natasche Kampusch 2006. i slučaja Fritzl 2008. godine. Bubby je momak kojeg majka psihički i fizički zlostavlja držeći ga u stanu 35 godina pod izlikom da je vani zrak zaražen. Kad ipak uspije pobjeći iz zatočeništva, Bubby se nađe u gradu, a jedini način komuniciranja su mu monolozi satkani od dijelova rečenica koje je čuo u svom zatočeništvu. Tako za neke postaje luđak, a za druge genij. Ova crnohumorna drama, čijih prvih dvadeset minuta kako Bubbyja tako i gledatelja doslovno ostavlja bez teksta, zapala je i za oko europskim festivalima pa tako film dobiva nagradu i na festivalu u Veneciji.

Pretpostavljam da film Praščić Babe (Babe, 1995) redatelja Chrisa Noonana ne treba posebno objašnjavati. Film je postigao međunarodni uspjeh pa je tako dospio i do nas. Iako tematski nije vezan uz Australiju, barem optimistično uči djecu da mogu uspjeti bez obzira na izgled.

1994. su označila tri izvanredna filma od kojih smo čak dva mogli vidjeti i u Hrvatskoj. Avanture Priscille, kraljice pustinje (The Adventures of Priscilla, Queen of the Desert) redatelja Stephena Elliota progovara o rodnom identitetu na razigrani način. Dva drag queena i jedan transseksualac odlaze u ružičastom autobusu nazvanom Priscilla u crveno središte Australije, Alice Springs, kako bi tamo izveli svoju kabaretsku predstavu. Film supostavlja niz na prvi pogled antitetičnih pojmova: Sydney i Alice Springs; heteroseksualnost i homoseksualnost; seksualnost i transeksualnost; bijelo i crno; središte i marginu. Međutim, pojmovi nisu međusobno isključivi. Ima ovdje svega: od vodvilja do drame, od šljokica do blata, a priča je ipak umotana u izvanredan estetički i etički celofan. Film je ujedno oživio karijeru britanskog glumca Terencea Stampa, a Hugu Weavingu i Guyju Pearceu omogućio međunarodnu karijeru. Naknadno je film prerađen u izuzetno uspješan mjuzikl.

Jedino što nedostaje filmu je glazba grupe ABBA. Tome postoji razlog jer je pravo na korištenje glazbe grupe ABBA Elliotu ispred nosa uzeo P. J. Hogan za urnebesnu komediju Muriel se udaje (Muriel’s Wedding), još jedan film koji smo mogli popratiti i u Hrvatskoj. Film uništava klasični patrijarhalni mit o udaji kao vrhuncu uspjeha djevojke iz male sredine. Glavnoj je glumici Toni Collette upravo ovaj film postao odskočna daska za međunarodnu karijeru pa joj je, kao i u filmu, život postao „dobar kao Abbina pjesma“.

Iste godine na australsko tržište izlazi film The Sum of Us redatelja Geoffa Burtona i Kevina Dowlinga, temeljen na istoimenoj drami australskog pisca i redatelja Davida Stevensa, koji je već prethodno bio nominiran za Oscara za scenarij filma Heroj ili kukavica (1980). Naslov preko homonimije označava temu filma: the sum of us, ono što nas čini takvima kakvi jesmo, i some of us, neki od nas.  Za razliku od Priscille, ovdje nema blještavila već je riječ o sasvim običnoj priči o odnosu između oca, kojeg tumači slavni australski glumac Jack Thomson, i gej sina, kojeg tumači Russell Crowe. Kao i većina prethodno spomenutih filmova, i ovaj dobiva glavnu godišnju australsku nagradu za filmsko ostvarenje (AFI Award), a potom i ubire niz nagrada za scenarij na manjim svjetskim festivalima.

U maniri ushita australskog prihvaćanja drugosti je i film Cosi (1996) redatelja Marka Joffea temeljen na predlošku Lowisa Nowre, uvaženog australskog dramaturga i redatelja. Naslov upućuje na Mozartovu operu Cosi Fan Tutte, čiju adaptaciju priprema grupa duševnih bolesnika u ludnici. Kao i u Mozartovu djelu, i u ovoj komediji-drami-mjuziklu riječ je o „ljubavi, životu, svačemu“, pri čemu će se pokazati da luđaci nisu toliko ludi, a zdravi nisu toliko zdravi.

U kontekstu filmskih uprizorenja priča s margine je i drama Sjaj (Shine, 1996) redatelja Scotta Hicksa, koja ubire brojne međunarodne nagrade, a danas slavni glumac Geoffrey Rush dobiva Oscara za naslovnu ulogu. Film se temelji na istinitoj priči o slavnom i još danas živom australskom pijanistu Davidu Helfgottu, koji je dobar dio života proveo po umobolnicama.

1997. godine nastaje pajtonovska komedija The Castle redatelja Roba Sitcha. Film prati sudbinu sasvim prosječne australske obitelji koja svim silama pokušava spasiti svoj dom od naleta državnih bagera. Naslov proizlazi iz rečenice glavnog lika koji kaže da je njegova kuća njegov dom, a njegov dom ujedno i njegov dvorac. Stoga se ovaj film o „mojoj kućici, mojoj slobodici“ izravno oslanja na Mabov pravorijek i pravo na zemlju. Nažalost, film nije izašao izvan Australije iako je riječ o jednoj od najboljih australskih komedija snimljenoj u samo 11 dana.

Devedesete ćemo završiti trima australskim filmovima iz 1998. koji, svaki na svoj način, idu  u prilog otvaranju australske kinematografije drugačijim pričama.

Prvi je film obilježen međunarodnom slavom. Oscar i Lucinda rad je renomirane redateljice Gillian Armstrong snimljen na predlošku istoimenog romana koji ubire najvažniju anglofonu nagradu za književnost, The Booker Prize (današnji The Man Booker Prize) 1988. jednako slavnog pisca Petera Careyja koji, kako veli australska kritika, više pripada svijetu nego li Australiji. Pridodamo li tome i glavne glumce, Ralpha Fiennesa i Australku Cate Blanchett, dobivamo recept za izvanredno filmsko ostvarenje. Osnovna priča, kako to biva u Careyjevim romanima, pomaknuta je: dva odbačenika, Lucinda, bogata nasljednica i vlasnica staklane, i anglikanski svećenik, susreću se na brodu za Australiju sredinom 19. stoljeća i Lucinda se kladi s Oscarom da ovaj neće moći transportirati staklenu crkvu u australsku divljinu. Oscar, naravno, prihvaća okladu. Tako dobivamo priču o likovima koji se ne uklapaju u svoje razdoblje, priču o kockanju koja u australskom kontekstu nije nažalost zanemariva i priču o krhkosti institucije crkve.

Iste godine izlazi prvi aboridžinski dugometražni igrani film Sjaj (Radiance) tada nepoznate, a danas slavne aboridžinske redateljice Rachel Perkins, koji se temelji na dramskom predlošku i nagrađivanoj kazališnoj predstavi Louisa Nowre. Sjaj se bavi obiteljskom dramom triju bitno različitih aboridžinskih polusestara koje se nalaze na majčinom sprovodu i postupno otkrivaju vlastitu prošlost kroz priču o napuštanju, incestu i bešćutnosti. Antitetični naslov u izvorniku označava naziv proizvođača crnih gumenih bombona (ono što Anglofonci nazivaju licorice) čiji logo stoji na metalnoj kutiji u koju sestre stavljaju majčin pepeo, a s druge strane imenica istodobno znači sjaj. Tako film s jedne strane implicitno uvodi aboridžinsku („crnu“) tematiku ne bi li se eksplicitno bavio međuljudskim odnosima koji samo na površini mogu djelovati sjajno. Ono što jest sjajno je da je Perkins ovim filmom uveo ključnu odliku aboridžinskog filma: crni humor britkih dijaloga, pa tako ovo djelo koje bi na prvi pogled trebala biti komorna drama zapravo predstavlja crnu komediju naglašeno ženske tematike. Kao što će vrijeme pokazati, ovim filmom ujedno započinje takozvani australski crni val.

Zadnji film iz ovog razdoblja provokativna je drama Glavom u zid (Head On) australske redateljice grčkog podrijetla Ane Kokkinos. Temeljen na autobiografskom prvijencu Nabijen (Loaded) Christosa Tsiolkasa, koji u međuvremenu postaje jedan od najutjecajnijih suvremenih australskih romanopisaca, film prati antijunaka, simbola kako bešćutne homoseksualnosti tako i bešćutnosti prema vlastitoj etničkoj (grčkoj) pripadnosti. Naslov filma je dvojak jer stavlja naglasak na tvrdu glavu ma gdje se nalazila, a pritom su obje glave često u filmskome kadru. I kako to biva u Australiji, film bez prevelike pompe ubire ključnu australsku filmsku nagradu, prikazuju ga mainstream kinematografi i postaje izuzetno popularan. Usporedimo li to s halabukom koja je 2005. godine popratila prikazivanje Oscarom nagrađenog filma Planina Brokeback (Brokeback Mountain), dalo bi se zaključiti da su Australci bitno osvješteniji i shodno tome spremniji nagrađivati neukalupljena filmska djela.

 

Australski film u 21. stoljeću

Ono što se uočava u tekućem razdoblju australskog filma zastupljenost je svih filmskih žanrova i kontinuitet izvanrednih filmskih ostvarenja. Ono što se, nažalost, također vidi jest nastavak sporadične vidljivosti australskog filma na međunarodnoj sceni.

Od filmova koji su vidljivo prešli granice Australije treba izdvojiti već spomenuti raspjevani Moulin Rouge (2001) Baza Luhrmanna, ali i mnogo ozbiljniji film Ograda protiv zečeva (Rabbit-Proof Fence, 2002) novovalskog redatelja Phillipa Noycea koji je na hrvatsko tržište došao pod maloumnim naslovom Nepravedna igra. Film se temelji na autobiografskom djelu aboridžinske spisateljice Doris Pilkington/Nugi Garimare Slijedi ogradu protiv zečeva (Follow the Rabbit-Proof Fence, 2000), koja pripovijeda istinitu priču iz 1930-ih kada su tri djevojčice, autoričina majka Molly i dvije rođakinje Daisy i Gracie, oduzete majkama u kontekstu rasističke politike oduzimanja aboridžinske djece svjetlije puti i odvedene u kršćansku misiju kraj Pertha. Djevojčice su odlučile pobjeći i vratiti se majkama na sjever slijedeći ogradu protiv zečeva te su tijekom devet tjedana propješačile zastrašujućih 1600 kilometara kroz pustinjski krajolik i uspješno se vratile majkama unatoč brojnim policijskim potjerama. Film je bitan iz niza razloga: Noyce je na filmu surađivao s Doris Pilkington, Molly i Daisy. Štoviše, Molly otvara i zatvara film te postaje glavni fokalizator priče. Shodno tome, ovo ujedno postaje prvi australski film neaboridžinskog redatelja s aboridžinskom tematikom, koji su Aboridžini prihvatili.

Australski film koji je dopro do međunarodne publike isključivo radi glavnih glumaca, Heatha Ledgera, Orlanda Blooma i Geoffreyja Rusha, je Ned Kelly (2003) Gregora Jordana. Priča o australskom odmetniku irskog podrijetla, Nedu Kellyju, rekli bismo australskom Jesseju Jamesu, čini dio australske kolonijalne povijesti i tipično australskog folklora. Problem je pak s ovom pričom što je ona toliko puta adaptirana (uključujući iz film iz 1970., u kojem glavnu ulogu igra Mick Jagger) da se od filma s pravom moglo mnogo više očekivati, poglavito zbog žanra vesterna koji upravo u 21. stoljeću doživljava povratak na veliko anglofono tržište SAD-a.

Još jedan međunarodno uspješan australski film koji je ujedno označio povratak ozploatacijskog filma je Wolf Creek (2005) Grega McLeana. Film se temelji na činjenici da se u unutrašnjosti Australije godišnje izgubi 30.000 osoba, pri čemu se jedan dio nikad ne vrati, te se u određenoj mjeri temelji na slavnom slučaju australskog serijskog ubojice Ivana Milata, koji je tijekom 1990-ih ubijao mlade turiste i zakapao ih po šumama. To navodi McLeana, inače redatelja isključivo eksploatacijskog filma, da napravi izvanrednu studiju opasne privlačnosti i nepredvidivosti australske pustopoljine u kojoj vas čekaju slatkorječivi lokalni Australci s mačetom iza leđa. Ovdje valja primijetiti da 2011. izlazi film Snowtown redatelja Justina Kurzela koji po žanru odgovara ozploataciji s obzirom na zastupljenost nasilja u kadru. Zapravo je riječ o naturalističkoj drami u potpunosti utemeljenoj na istinitom događaju iz 1990-ih o grupi Australaca iz sirotinjskog predgrađa Adelaida koji iz čiste mržnje počinju sadistički ubijati lokalne homoseksualce i svakog tko im se nađe na putu, a razrezana tijela drže u bačvama u napuštenom sefu banke gradića Snowtowna. Film toliko realistično i necenzurirano uprizoruje scene nasilja da Wolf Creek djeluje sasvim pitomo. Ono od čega se ledi krv u žilama jest i činjenica da uz studiju odnosa četvorice serijskih ubojica film ujedno ogoljuje i podjednako morbidno društvo. Iako ubire sve nagrade u Australiji i brojne nagrade na filmskim festivalima, Snowtown za razliku od McLeanova filma ne dopire do šireg gledateljstva iako je u mnogočemu bitno jače djelo.

Australski film koji dopire do međunarodne publike je Jindabyne (2006) redatelja Rayja Lawrencea. Jindabyne predstavlja vrlo slobodnu adaptaciju kratke priče „Toliko vode pred kućnim pragom“ („So Much Water so Close to Home“) američkog prozaista Raymonda Carvera. Carverova priča mogla bi se prevesti i u prenesenom značenju kao „voda do grla“ budući da se bavi raspadom braka i otuđenjem koje kulminira pronalaskom utopljenice kada suprug s prijateljima odlazi na dugo planirano ribarenje daleko od doma. Ovdje se postavlja dilema: treba li prekinuti željeni odmor i prijaviti kriminal ili nastaviti s odmorom pa potom prijaviti kriminal budući da utopljenici ionako nema spasa. Lawrence gradi film na potonjem odabiru i smješta ga u Jindabyne, stvarni gradić u Australiji koji je 1960-ih izmješten na obližnje obronke jer na izvornoj lokaciji nastaje akumulaciono jezero zbog izgradnje najvažnijeg sustava brana u Australiji na području planinskog lanca Snowy Mountains u Novom Južnom Walesu. Tako Lawrence smješta radnju u gradić u suvremenom trenutku koji uživa u lažnoj pastorali, a istodobno se i fizički i metaforički utapa.

Film koji je podigao najviše prašine na međunarodnoj razini zbog niza komercijalnih razloga je Australija (2008) sad već renomiranog redatelja Baza Luhrmanna. Luhrmann je estetiku svog ranijeg filma Moulin Rouge iskoristio i za ovaj film, prisvojivši priču o otimačini aboridžinske djece u svrhu gradbe mîta o stvaranju nacije. Tako dobivamo neusklađeni, ali vizualno izuzetno lijep filmski amalgam drame i komedije o životu na stočarskoj farmi, bombardiranju Darwina u Drugom svjetskom ratu, prožet napetim ljubavnim odnosom između engleske dame i australskog goniča stoke, nezaobilazne Nicole Kidman i Hugha Jackmana, koje će naposljetku spojiti aboridžinski dječak, jedan od otete aboridžinske djece. Ono što je ironično jest da je australska filmska kritika očekivala epsku pripovijest o naciji i prije premijere evocirala metaforu „australskog Prohujalo s vihorom“, a serviran joj je raskošan film koji je u kratkom roku dosta zaradio ali je dugoročno gledano prohujao s vihorom.

Svi ostali filmovi snimljeni u Australiji unatrag nešto više od deset godina polučili su slab ili nikakav uspjeh izvan Australije što zbog aljkavog ulaganja u međunarodnu promidžbu australskog filma, što zbog porasta filmova koji nužno ne udovoljavaju ukusu šireg gledateljstva. Tako je malo ljudi izvan Australije vidjelo metafizički triler Lantana (2001) Rayja Lawrencea s cijelom plejadom popularnih australskih glumaca poput Anthonyja LaPaglie i Geoffreyja Rusha. Film se često uspoređuje s Lynchovim filmom Plavi baršun (Blue Velvet, 1986) i Andersonovom Magnolijom (Magnolia, 1999). Riječ je složenim odnosima nekolicine sredovječnih parova u predgrađu Sydneyja, pri čemu središnji događaj predstavlja nestanak i smrt žene čije se neidentificirano tijelo pokazuje na početku filma. Naslov upućuje na biljku u čijem grmu je nađena mrtva žena, a ujedno označava i najrasprostranjeniji korov Novog Južnog Walesa, koji u filmu postaje metafora ljudskih odnosa.

Izostaje i međunarodni uspjeh australskog filma Prijedlog (The Proposition, 2005) redatelja Johna Hillcoata na predlošku Nicka Cavea s Rayjem Winstonom i Guyjom Pearceom u naslovnim ulogama, koji, za razliku od Jordanovog filma Ned Kelly, predstavlja vrhunsko snimljeni australski vestern.

Ostaju nezapaženi i filmovi koji se bave mogućnošću topline ljudskih odnosa poput Japanske priče (Japanese Story, 2003) redateljice Sue Brooks s Toni Collette u naslovnoj ulozi. Radnja se odvija u zabačenom dijelu Zapadne Australije gdje mlada kompjuterašica odvodi japanskog poslovnog čovjeka na pregled rudnika. Kako im se zaglavi vozilo, ostaju zatočeni u divljini, što ih prisiljava na međusobnu komunikaciju. I baš u trenu kad će uspjeti premostiti kulturološke barijere i započeti graditi prisniji odnos, divljina će uzeti svoju žrtvu.

Film slične tematike gradnje odnosa iz početne pozicije tišine je i nagrađivana drama Preokret (Somersault, 2004) redateljice Cate Shortland s Abbie Cornish i Samom Worthingtonom u glavnim ulogama, koja se bavi tinejdžerskom seksualnošću i odrastanjem. Zaista vrijedi vidjeti film u kojem Sam Worthington igra zapaženu dramsku ulogu prije nego što ga je Hollywood „poavatario“ i „potitanio“.

Zanimljiva je i međunarodna karijera ili manjak iste australskog filma Životinjsko carstvo (Animal Kingdom, 2010) redatelja Davida Michôda, temeljenog na biografiji obitelji Pettingill koja je bila na čelu organiziranog kriminala u Melbourneu. Ono što je zanimljivo je da zloglasnom obitelji upravlja matrijarh, Kath Pettingill, koju u filmu uprizoruje Jackie Weaver, za što je nominirana za Oscara. Film započinje sasvim nevino s obzirom na ono što slijedi: nakon smrti majke od konzumacije droge tinejdžer Joshua zamoli baku s kojom nije bio u kontaktu da se njoj preseli i „bakica“ pristaje. Tako potpuno nespremno ulazi u intimni svijet mafije i otkriva da je baka, simpatičnog nadimka Štrumf (Smurf), zapravo lady Macbeth. Film je u Australiji bio vrlo gledan što zbog australskog konteksta, što zbog popularnih glumaca (gledateljstvu izvan Australije bit će poznat samo Guy Pearce) i s pravom se naziva „australskim Kumom“, tako da predstavlja filmsku poslasticu za one koji vole realističan prikaz kriminalnog miljea.

Među „nevidljivim“ australskim filmovima valja spomenuti i Aleksandrin projekt (Alexandra’s Project, 2003) provokativnog redatelja Rolfa de Heera, koji na pomaknut način govori o raspadu na prvi pogled sasvim funkcionalnog braka srednje klase. Kad se suprug na svoj rođendan vrati kući s posla, pronalazi kuću praznu i u tami. Čeka ga naslonjač i pripremljena video vrpca. Ono što protumači kao rođendanski poklon, budući da video na početku pokazuje Aleksandrin striptiz, prelazi u mučenje jer je Aleksandra dugo snimala svoj (video) projekt kako bi mu pokazala raspad braka, nevjeru kao i činjenicu da se ni ona ni djeca ne vraćaju kući.

De Heer će iznenaditi i narednim filmom koji je po mnogočemu jedinstven u Australiji, ali i u okviru svjetske kinematografije. 2006. snima film Deset kanua (Ten Canoes). Apsolutno svi aspekti nastanka ovoga filma odskaču od uobičajenog redateljskog iskustva. Film je sniman pet godina i proizvod je De Heerove suradnje s Davidom Gulpililom, najpoznatijim aboridžinskim glumcem, s kojim je radio na filmu Tragač (Tracker) 2000. godine, i s Gulpililovom Yolngu zajednicom, budući da Gulpilil živi tradicionalnim životom u Arnhem Landu u Sjevernom Teritoriju. Stoga scenarij potpisuje redatelj i cjelokupna zajednica, a raspodjela uloga vrši se strogim pridržavanjem krvnog srodstva u toj zajednici. Kroz cijeli film vodi nas glas nevidljivog pripovjedača (David Gulpilil) koji nas uvodi u dva razdoblja: vrijeme prije dolaska bijelaca u kojem deset kanuista odlazi u lov na divlje guske tijekom kojeg starješina uči mladića kako loviti, te vrijeme Snivanja u kojem se odvija priča o aboridžinskim prastarosjediocima, koju upravo starješina tijekom lova priča mladiću. Kako se priče isprepliću, priča prije dolaska bijelaca snimana je u crno-bijeloj tehnici, dok je priča iz Snivanja snimljena u boji. Obje priče ispričane su na nekoliko jezika zajednice Yolngu uz engleske titlove dok nevidljivi pripovjedač priča na engleskom jeziku i izravno se obraća gledatelju. Film Deset kanua doživio je i međunarodni uspjeh. Premijerno je prikazan u Cannesu 2006. godine, gdje ubire posebnu nagradu žirija, te je bio i jedan od kandidata za filmsku nagradu Oscar za film na stranom jeziku iduće godine. Film pripada vrlo uskom krugu ostvarenja koja su snimili starosjedioci na svojim jezicima, pa se tako često uspoređuje s filmom Atanarjuat: Brzi trkač (Atjanarjuat: The Fast Runner) iz 2001. godine kanadskih Inuita, koji također progovara o jednoj od svetih priča inuitskog vjerovanja. Razlog zbog kojeg Deset kanua kao i Atanarjuat ne dopiru do šireg gledateljstva leži upravo u specifičnoj tematici kao i načinu snimanja filma koji fingira tradicionalno kazivanje priče.

Kao što je prije natuknuto, zadnjih petnaestak godina uspostavlja se takozvani australski crni val (Blak Wave), odnosno procvat aboridžinskoga igranog filma s ostvarenjima poput drame Ispod oblaka (Beneath Clouds, 2002), redatelja Ivana Sena, drame Samson i Dalila (Samson and Delilah, 2009) redatelja Warwicka Thorntona, komedije Burazi od kamena (Stone Bros, 2009) Richarda J. Franklanda, filmskog mjuzikla Nov novcat dan (Bran Nue Dae, 2010) već spomenute Rachel Perkins, drame Tu sam gdje jesam (Here I Am, 2010) redateljice Beck Cole, drame Luđaci (Mad Bastards, 2010) Brendana Fletchera, i drame Toomelah (2011) Ivana Sena.

Ključ za procvat filmskog vala nastanak je kritične mase profesionalnih aboridžinskih redatelja koji se etabliraju tek krajem 1990-ih isključivo zbog društveno-povijesnih okolnosti. Poznati australski filmolog i kulturolog Graeme Turner jasno navodi da ono što Anglo-Australci vide kao nerasistički prikaz Aboridžina ne mora nužno značiti da ga tako vide i Aboridžini. Stoga je ova kinematografija važna jer preispituje stoljetno eurocentrično filmsko uprizorenje aboridžinalnosti, a pritom etos ne zamjenjuje patosom kako bi napunila kino dvorane diljem svijeta. Ona pritom ubire posebne nagrade po festivalima u Cannesu, Veneciji, Sundanceu, Berlinu. U tom smislu izuzetno su bitni filmovi suvremene tematike koji p(r)okazuju aboridžinsko ovdje i sada u okviru razvijene multikulturalne Australije, poput mladog aboridžinskog para iz dugometražnog prvijenca Ivana Sena Ispod oblaka koji se susretnu na cesti, svako u bijegu od nečeg; mladog aboridžinskog para koji provode vrijeme snifajući benzin u Thorntonovom filmu tišine Samson i Dalila; aboridžinskog oca koji izlazi iz zatvora u pokušaju da izgradi život u Fletcherovom filmu Luđaci; ili žensku varijantu iste priče u filmu Tu sam gdje jesam redateljice Beck Cole. Zbog nepredvidivosti priče i načina na koji se priča, aboridžinski film u današnjem trenutku prepunom skupe razbibrige i isprobane patetike osvježenje je ne samo za jednu nacionalnu filmsku industriju već i za filmsku umjetnost općenito.

I ovdje zaključujemo više prečac nego li šetnju filmskom Australijom i nagovješćujemo neka filmska ostvarenja iz druge polovine 2012. koja se tek trebaju izboriti za gledanost. Gledateljstvo očekuje Mrtva Europa (Dead EuropeTonyja Krawitza temeljena na provokativnom romanu ovdje već spomenutog Christosa Tsiolkasa, The Sapphires Waynea Blaira o aboridžinskom ženskom bendu koji zabavlja američke vojnike u Vijetnamu, komedija Opaljeni (Mental) redatelja P. J. Hogana koji nas je već nasmijao filmom Muriel se udaje

I naravno, tu je i histerija koja u Australiji trenutno vlada oko filmskog mjuzikla Jadnici (Les Misérables) oskarovca Toma Hoopera, kojeg Australci vole prisvojiti zbog njegova australskog podrijetla, a u filmu pritom glume i pjevaju Hugh Jackman i Russell Crowe. Ovaj će film zasigurno stići i u naša kina. No, bilo bi lijepo ne zaboraviti d, iako Jackman i Crowe zasigurno izvanredno pjevaju, australski je film mnogo više od toga, samo valja uložiti nešto više truda u otkrivanje tog filmskog „dolje ispod“.

2 komentara za “Australski igrani film ili filmsko „dolje ispod“, 2. dio

  • Deckard says:

    Iako cijenim detaljnost u tekstu, ne spomenuti Lee Tamahoria i njegove Once Were Warriors (1994) kao jedan od velikih uspjeha australskog filma devedesetih je ozbiljan propust. Već kad smo kod tog svojatanja redatelja, može se spomenuti i Martin Campbell u tom kontekstu, koji je s akcijsko/futurističkim No Escape (australskim filmom na kojem je radila američka ekipa) dobio pozivnicu da režira Goldeneye (a kasnije i Casino Royale).

  • donniedarko says:

    Lee Tamahori – novozelanđanin

Leave a Reply

Your email address will not be published.