Anglofoni kanadski film od ’60-ih do ’80-ih godina

Piše: dr. sc. Vanja Polić, doc.

Vanja Polić docentica je na odsjeku za anglistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Predaje suvremenu kanadsku književnost i kulturu s posebnim osvrtom na multikulturalnost i identitet, engleski roman 18. stoljeća te postmoderni britanski roman.

———————————————————————————-

Ovaj je tekst nastavak članka:
Kratka povijest kanadske kinematografije: Anglofoni kanadski film do ’60-ih godina

Iako se do 1980-ih godina kanadski film držao margina (već spomenutih žanrova dokumentarnog i animiranog filma) s tek povremenim probojima na svjetsko tržište, do promjene dolazi u osmom desetljeću 20. stoljeća kada kanadska kinematografija transformira ne samo sebe već i svjetsku kinematografiju. Kanadska kinematografija 1960-ih utire put novom kanadskom valu.

Možda nevjerojatno, ali istinito, u periodu od 1954. do 1963. Kanada nije snimila nijedan igrani film. Taj je sušan period prekinulo nekoliko redatelja među kojima je i Don Owen, koji je svoj film Nobody Waved Good-Bye (Nitko nije mahnuo zbogom) iz 1960. godine izvorno zamislio kao dokumentarac o maloljetničkoj delikvenciji, no film je prerastao u dugometražni igrano-dokumentarni film, postavši tako ikonom uskrsnuća anglokanadske kinematografije 1960-ih godina. Film je financirao NFB,  koji je držao monopol nad filmskom produkcijom uglavnom financirajući dokumentarce. U filmu Nobody Waved Good-Bye protagonisti su Peter i Julie, dvoje mladih iz Toronta koji se, nezadovoljni konvencionalnim životom svojih roditelja u predgrađu, bune, no ne uspijevaju osloboditi se od malograđanskih materijalnih okova. Zanimljivo je da je film sniman u stilu ad hoc dokumentarca u kojem su i glumci i režiser uglavnom improvizirali scene; k tome to je prvi film koji tematizira pobunu mladih u Kanadi.

Nobody Waved Good-bye (Don Owen, 1964.)

Nobody Waved Good-bye (Don Owen, 1964.)

David Secter, također iz Toronta, još je jedan redatelj koji je pokrenuo velike promjene u kanadskom filmu 1960-ih godina. Film Winter Kept Us Warm (Zima nas je grijala) iz 1965. godine na festivalu u Cannesu 1966. godine dobio je posebnu nagradu žirija. Priča je to o dva mlada studenta koja se zbližavaju sve dok ih društvene silnice ne razdvoje; kao i u Owenovu filmu, i ovaj film istražuje provokativne teme kulture mladih. Stil kojim se oba filma služe jest ogoljeni realizam koji postaje prepoznatljivo obilježje kanadske kinematografije tog razdoblja. Taj realistički stil potvrđen je filmom Warrendale (1967) Allana Kinga, autora iz Vancouvera. Film su Canadian Film Awards[1] proglasili filmom godine te mu dali nagradu za najbolji igrani film; dobio je New York’s Critics’ Award za najbolji dokumentarac te dijelio nagradu žirija u Cannesu s Antonionijevim Blow-Up (Povećanje) kao što je dijelio nagradu za najbolji strani film Britanske akademije s Buñuelovom Belle de jour (Ljepotica dana). Navedene nagrade nabolje svjedoče o statusu Kingova filma u doba kada je prikazan. Ali već i sama činjenica da se dugometražni dokumentarac smatrao ravnim izvrsnim igranim filmovima ukazuje na to da su kanadski autori iz 1960-ih otkrili tajni potencijal za inovaciju skriven u dokumentarnoj tradiciji.

Kingov najpoznatiji film bio je A Married Couple (Bračni par) (1969) i tematski se nastavljao na Warrendale (koji prati 7 tjedana u životu dvanaestoro poremećene djece i eksperimentalne metode liječenja u bolnici Warrendale u Torontu): to je zapravo dokumentarac koji prati život bračnog para od scena iz spavaće sobe do svađa i zabave. Filmska ekipa koja je snimala bračni par nije smjela s njima komunicirati, a film u konačnici nije predstavljao niti kronološki slijed događa niti njihovu dramatizaciju već je montiran koristeći se istim principima kao da je riječ o igranom filmu. Taj sasvim novi način režiranja i montiranja filmova postao je najprepoznatljivijim obilježjem anglofonog kanadskog filma iz 1960-ih godina upravo zbog svoje istodobne ukorijenjenosti u dokumentarni film te inovativnog, artističkog tretmana tog sadržaja.

Jedan od najpoznatijih kanadskih filmova iz toga doba svakako je remek-djelo režisera Dona Shebiba Goin’ Down the Road (Tim putem) iz 1970. godine. Film se i dan-danas smatra tipičnim kanadskim proizvodom koji svojom formom i sadržajem daje autentičan prikaz kanadskog identiteta tog vremena. To je u potpunosti kanadski film, od filmske ekipe do lokacija, produkcije i režije; to je izvorni kanadski film ceste. Radnja započinje u zapuštenom i neperspektivnom naselju na otoku Cape Breton u Novoj Škotskoj i prati dvojicu mladića i pustolova Petea i Joeyja koji sjedaju u stari auto i kreću prema jarkim svjetlima, boljem poslu i profinjenim mladim ženama u Torontu. Stižu u Toronto, nađu posao u tvornici, jedan o njih se oženi i naizgled sve ide prema planu; no posao presuši, brak se raspadne i na kraju Pete i Joey moraju krasti hranu da bi preživjeli. Bez krova nad glavom i bez lipe u džepu oni sjedaju u stari auto, jedino što posjeduju, i odlaze.

Goin' Down the Road (Donald Shebib, 1970.)

Goin’ Down the Road (Donald Shebib, 1970.)

Tim filmom završavaju 1960-e godine u Kanadi, naglašavajući inovativni prijelaz iz dokumentaraca u realizam igranih filmova. Nažalost ta inovativnost nije dugo trajala jer je 1970-ih kanadska vlada odlučila potaknuti razvoj kanadskog filma bogatim donacijama, što je pak prouzročilo snimanje velikog broja filmova od kojih su samo neki vrijedni spomena.

1970-e godine u anglokanadskom igranom filmu obilježene su filmovima poput velikog kanadskog hita, komedije iz 1979. Meatballs (Ćufte) čiji se režiser Ivan Reitman brže-bolje preselio u Hollywood po slavu i bogatstvo. Tema pak koja se provlači umjetnički vrednijim filmovima iz toga razdoblja jest dijalog glavnog „junaka“ koji opstaje uvijek na rubu društva i krajolika. Taj junak vrlo je često antijunak, gubitnik, marginalac koji gubi bitku s uspjehom. Goin’ down the Road postavio je mjerila tog žanra jer je dirnuo kanadsku publiku a da nije koristio velika glumačka imena, scenarij po holivudskom kalupu i visoki budžet. Dva poznata filma iz tog razdoblja koja se također bave neuspješnim muškim likovima jesu The Rowdyman (Galamdžija) i Wedding in White (Vjenčanje u bijelom) iz 1972. godine. Scenarij za The Rowdyman (r. Peter Carter) napisao je Gordon Pinset, poznat kanadski glumac koji je u filmu glumio i naslovnu ulogu tragikomičnog lika iz Newfoundlanda, čiji bezbrižan stav o životu rezultira smrću njegova prijatelja i gubitkom djevojke. Film je Kanađanima bio zanimljiv jer je progovarao o njima samima, o specifičnom regionalnom karakteru i o naizgled neobičnom liku (naime, stereotipno se Newfies, stanovnici Newfounlanda, pojavljuju kao likovi u vicevima tipa viceva o plavuši ili viceva o Muji i Hasi), likova s margine nasuprot uobičajenim likovima iz većih urbanih sredina. The Rowdyman te je godine izgubio nagradu Canadian Film Awards za najbolji igrani film od filma Wedding in White režisera/scenarista Williama Frueta (Fruet je bio napisao scenarij i za Goin’ down the Road). Radnja je opet smještena u zabačeni kraj kanadske atlantske regije, a likovi su uglavnom nesimpatični: glavni muški lik (glumi ga Britanac Donald Pleasance) tiranski je otac koji svoju kćer uda za postarijeg prijatelja kako bi sačuvao patrijarhalnu kontrolu i društveni poredak. Film je onodobna kritika odnosa muškaraca prema ženama kao imovini u zaostalim krajevima istočne kanadske obale. Nijedan od ovih filmova nije postigao veći uspjeh na kinoblagajnama vjerojatno zbog svojeg estetski hvalevrijednog neobičnog, dramatičnog, društveno propitujućeg realizma; ukus publike već su odavno oblikovali eskapistički holivudski filmovi.

Fortune and Men's Eyes (Harvey Hart i Jules Schwerin, 1971.)

Fortune and Men’s Eyes (Harvey Hart i Jules Schwerin, 1971.)

Jednako snažan film o marginalizaciji bio je i Fortune and Men’s Eyes (Sreća i oči muškaraca) (1971), jetka kritika nečovječnosti zatvora. Film se vrti oko zatvorskog silovanja i predstavlja uznemirujući prikaz mračnije strane kanadskog života, doprinoseći lajtmotivu žrtve koji se već neko vrijeme provlačio kanadskom kolektivnom sviješću. Godine 1972. regionalni se fokus s istoka seli na zapad gdje se javljaju dva važna filma, Paperback Hero (Junak iz jeftinih romana), smješten u pokrajinu Saskatchewan, te Slipstream (Struja zraka), smješten u Alberti. Paperback Hero (r. Peter Pearson) izravno se poziva na prepoznatljive američke kulturne ikone: hokejaša u malom gradiću, koji gubi dodir sa stvarnošću i počinje vjerovati da je šerif na Divljem zapadu. Priča je tragikomična jer na kraju antijunak i njegovi prijatelji u klasičnom dvoboju točno u podne izvuku deblji kraj. Slipstream (r. David Acomba) također je smješten u ruralnu sredinu, a prikazuje kanadskog junaka koji se odbija pokoriti američkom kulturnom imperijalizmu. Riječ je o radijskom DJ-u koji radije spali malu radiopostaju na kojoj radi nego da pušta mainstream američku muziku kakvu od njega zahtijeva njegov američki gazda. Završava u zatvoru, no uspijeva pobjeći. I za ovaj film scenarij je napisao Willam Fruet, a film je dobio nagrade Canadian Film Awards za najbolji film i režiju. Slipstream je konačno uspostavio kanadskog junaka koji nije ni kukavica ni klaun ni nasilnik; film je također prikazao kanadski Zapad kao mjesto na kojem se Kanađanin može ostvariti, nasuprot tradicijom sputanom Istoku (u tom smislu kanadski Zapad mitološki funkcionira kao američki Divlji zapad, prostor slobode i mogućnosti).

Fiksacija uspjehom muškog glavnog lika dostigla je svoj vrhunac filmom The Apprenticeship of Duddy Kravitz (Pripravništvo Duddyja Kravitza) (1974), temeljenom na romanu poznatog židovsko-kanadskog pisca Mordecaia Richlera iz 1959. Film prati život mladog Židova iz Montréala u potrazi za uspjehom (uspjeti znači posjedovati komad zemlje), kojeg je izvrsno utjelovio američki glumac Richard Dreyfuss. Film je režirao Ted Kotcheff, i sam iz Montréala, izvrsno prenijevši na veliko platno etničko rivalstvo i kulturnu asimilaciju u multikulturnom Montréalu kojim je tada dominirala anglofona elita. Film je važan za povijest kanadske kinematografije jer je razbio stereotipe o nacionalnom identitetu Kanade prikazavši život manjine u Kanadi iz očišta te iste manjine; istoimeni roman naime predstavlja početnu točku otvaranja Kanade od dvonacionalne države prema multikulturalnoj državi. Taj manjinski pristup nastavio se filmom Lies My Father Told Me (Laži koje mi je ispričao otac) iz 1975. godine o odnosu djeda i unuka u manjinskoj imigrantskoj zajednici. Film je režirao češki Židov Jan Kadar koji je prebjegao u Kanadu 1968. godine nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku.

U drugoj polovini 1970-ih Kanada je proizvela i dva urbana filma: Outrageous! (Nečuveno) (1977) i In Praise of Older Women (Pohvala starijim ženama) (1978). Prvi film (režirao ga je i scenarij napisao Richard Benner) govori o simpatičnom transvestitu iz Toronta i o shizofrenoj ženi koju upoznaje dok zajedno tragaju za svojim mjestom u onodobnom društvu. Film je požnjeo uspjeh u gradovima poput New Yorka s velikom gej zajednicom na sličan način kao što je Duddy Kravitz požnjeo uspjeh u židovskim zajednicama u SAD-u. In Praise of Older Women (r. George Kaczender) temeljen je na bestseleru Stephena Vizinczeya iz 1965. godine, a priča priču o ljubavnim pustolovinama mladog ljubavnika, počevši od njegova života u Mađarskoj sve do doseljeničkog iskustva u Saskatoonu (gradu na zapadu Kanade). Tim je filmom završio interes za bijeli etnički muški glas 1970-ih godina koji je počeo s Duddyem Kravitzom.

Outrageous! (Richard Brenner, 1977.)

Outrageous! (Richard Brenner, 1977.)

Sve u svemu, kanadska kinematografija 1970-e smatra svojim sramotnim periodom u kojem su se štancali mnogobrojni filmovi, uglavnom kopije holivudskih oprobanih formula naprosto zato što su financije bile lako dostupne. No pozitivna je strana tog desetljeća razvoj kanadske filmske industrije koju uvijek prisutna kanadska vlada kasnije nije htjela samo tako zatrti.

Dva filma označavaju prijelazno razdoblje u puni procvat kanadske kinematografije 1980-ih, a to su The Grey Fox (Siva lisica) i The Terry Fox Story (Priča o Terryu Foxu), oba prikazana 1983. godine. The Grey Fox prvi je igrani film dokumentarista Phillipa Borsosa (1953-1995) a radi se o američkom pljačkašu kočija koji je pljačkati počeo u poznoj dobi. Godine 1983. za najbolji je film i režiju osvojio nagradu Genie, nasljednika Canadian Film Awards. The Terry Fox Story film je temeljen na stvarnoj povijesnoj osobi, mladom Kanađaninu koji je, saznavši da ima rak, nakon što mu je amputirana noga, herojski odlučio pretrčati Kanadu kako bi sakupio novac za istraživanje o raku.

 


[1] Ta je najvažnija anglofona kanadska filmska nagrada mnogo puta u povijesti kanadske kinematografije mijenjala ime. Njezin put ide ovako: Canadian Film Awards dodjeljivale su se od 1958-1980. godine kada su ih zamijenile Genie nagrade. Od 2013. Genie nagrade se pak zovu Canadian Screen Awards.

 

Kratka povijest kanadske kinematografije (ili: Kako je u sjeni Hollywooda nastao kanadski film)

1. Anglofoni kanadski film do ’60-ih godina

2. Anglofoni kanadski film od 1960-ih do 1980-ih godina

3. Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće, 1. dio

4. Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće, 2. dio

5. Frankofona kanadska kinematografija do 1960-ih godina

6. 1960-e i novi duh frankofone kanadske kinematografije

7. Frankofoni kanadski film od 1980-ih do danas

6 komentara za “Anglofoni kanadski film od ’60-ih do ’80-ih godina

  • Mario says:

    “Možda nevjerojatno, ali istinito, u periodu od 1954. do 1963. Kanada nije snimila nijedan igrani film.”

    Kakav fact-checking! Čoveče, “Maska” iz 1961. je prvi kanadski horor, prvi masovno distribuiran film u SAD i prvi 3D film iz Kanade ikada… Znači, jedan malo poznat ali svakako bitan film koji je pionir u tri kategorije i onda se pojave nekakvi istoričari filma da sole pamet. Imate ga celog na YT a i prevod na divx-titlovima.

  • Sven Mikulec says:

    Zabunom sam prvo objavio drugi dio članka. Ovo je uvodni dio teksta:

    http://www.fak.hr/filmske-faktografije/kratka-povijest-kanadske-kinematografije/

    Inače, iza ‘Maske’ stoji Warner Bros, zato i nije uključen u pregled.

  • Mario says:

    ‘Warner Bros’ stoji samo kao distributer, a ne kao producent. Kanada ima učešće od 100% u proizvodnji tog filma, režiser i svi glumci su Kanađani, i tamo je snimano. Da ne pominjem to što je film prilično dobar i originalan, onda ovakav propust zahteva objašnjenje.

  • Marin says:

    Izbriši članak, Sven. Sad kad je Mario, dobronamjerno i nikako drugačije, ne unoseći niti naznaku nadmenosti, ukazao na grešku u tekstu, tvoja je moralna obveza maknuti ovaj inače veoma dobro napisan, informativan tekst u jednoj od zanemarenijih kinematografija.

  • Cinephilia & Beyond says:

    Istina, Roffmanova “Maska” kanadski je film.

  • Vanja Polić says:

    Pojašnjenje: Masku je Roffman snimio u privatnoj produkciji, država nije u tome sudjelovala, zato nije navedena u pregledu. (http://tiff.net/CANADIANFILMENCYCLOPEDIA/content/bios/julian-roffman)

Leave a Reply

Your email address will not be published.