Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće

Piše: dr. sc. Vanja Polić, doc.

Vanja Polić docentica je na odsjeku za anglistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Predaje suvremenu kanadsku književnost i kulturu s posebnim osvrtom na multikulturalnost i identitet, engleski roman 18. stoljeća te postmoderni britanski roman.

———————————————————————————-

Ovaj je tekst nastavak članka: Anglofoni kanadski film od ’60-ih do ’80-ih godina

Pregled globalno najpoznatijeg razdoblja kanadskog filma od 1985. do početka 21. stoljeća možda je najbolje ponuditi preko filmografije režisera i autora koji su ga obilježili. Ovdje će biti riječi o njihovim dugometražnim filmovima, iako je većina redatelja također poznata po svojim kratkim filmovima.

Najpoznatije ime kanadske kinematografije svakako je David Cronenberg[1] (1943-), kojeg kritika često naziva i utemeljiteljem suvremenog kanadskog filma. Cronenberg je gotovo jedini kanadski globalno poznati redatelj kojeg javnost prepoznaje kao baš kanadskog režisera (npr. režisere Jamesa Camerona i Normana Jewisona kritika često naziva holivudskim redateljima, izbljeđujući njihovu nacionalnu pripadnost jer snimaju komercijalne holivudske filmove).[2] Cronenberg se proslavio žanrovskim filmovima u kojima kombinira žanrove pornografije zbog uzbuđenja, horora zbog straha i znanstvene fantastike kako bi stvorio uznemirujuće tehnološke fantazije, svijet iz noćnih mora. Razvio je i poseban „body-horror“ žanr kojem pripada većina njegovih filmova. Štoviše, Cronenberg je u jednom intervjuu rekao da nastoji promijeniti vlastiti osjećaj za estetiku tako da ono što drugi ljudi smatraju strašnim on smatra lijepim.

Karijeru je započeo 1960-ih godina s tri filma koji se smatraju njegovim razdobljem usavršavanja: u kratkim filmovima Transfer (Prijenos) (1966), From the Drain (Iz oluka) (1967) i Stereo (1969) Cronenberg se bavi eksperimentalnim realizmom s tipičnim kronenbergovskim elementima poput pseudoznanstvenih organizacija (npr. Institut za neovenerične bolesti), ludih doktora koji izvode bizarne pokuse i operacije koje polaze po zlu. Filmovi obiluju seksualnom napetošću i ženskom golotinjom, a Cronenberg već od mladih dana istražuje krajnosti ljudskog ponašanja i skliznuća iz realizma u fantastiku.

They Came From Within - D. Cronenberg, 1975.

They Came From Within – D. Cronenberg, 1975.

Godine 1970. Cronenberg je uzeo petogodišnji predah od filma da bi uskrsnuo 1975. s filmom Shivers (Drhtaji) (poznat i pod naslovima They Came From Within (Došli su iznutra) i The Parasite Murders (Parazitska ubojstva)), utemeljiteljem body-horror žanra. U filmu je radnja smještena u luksuznom neboderu na otoku izvan Montréala a stanari su zaraženi parazitom koji je proizveo dobronamjerni znanstvenik; on je pak parazitom pokusno zarazio svoju kćer. Zbog parazita u tijelu osoba postaje seksom zaluđeni zombi, gubi sve inhibicije, što dovodi do eksplozije seksa i nasilja, a Cronenberg ih na filmu prikazuje vrlo eksplicitno, sirovo, a da ih pritom ne estetizira ili erotizira ni na koji konvencionalan način. Posljednja scena stoji gotovo u kontrastu s ostatkom filma jer odaje dojam mira i neizbježnosti: protagonist, Roger St Luc (glumi ga Amerkanac Paul Hampton), vidi kako iz bazena izlazi medicinska sestra Forsythe (glumi je Lynn Lowry, kultna američka glumica eksploatacijskog žanra), predmet njegova ljubavnog interesa, te se u tom ključnom trenutku naprosto predaje svojoj zombijevskoj sudbini. Film je postigao visoku gledanost i Cronenbergu priskrbio kultni status.

Sljedeći film iz Cronenbergova eksploatacijskog razdoblja bio je Rabid (Bjesnoća) (1976), niskobudžetni film koji je privukao publiku željnu ženske golotinje, grotesknog nasilja i straha. Glavnu žensku ulogu odigrala je tada poznata pornoglumica Marilyn Chambers; njezin je lik nakon motociklističke nesreće podvrgnut plastičnoj operaciji uslijed koje joj pod pazuhom naraste organ nalik penisu kojim se služi kako bi sisala krv, jedinu hranu koju može probaviti. Kao vampirica ona bjesnoćom zarazi sve svoje žrtve koje pak siju masovno nasilje po Montréalu ostavljajući za sobom tisuće žrtava.

Ono što Cronenbergove filmove – koji u principu vrte klasičnu radnju B-horor filmova – izdvaja od drugih njegov je ozbiljan, izravan stil, čime kod gledatelja izaziva intimnu reakciju na film, a ne distanciranje kroz smijeh ili gađenje; on gotovo da tjera gledatelje na osobno proživljavanje ono što im servira u svojim filmovima.

U istom tonu snimio je i film The Brood (Okot) (1979) u kojem se kao rezultat psihoterapije opet pojavljuju tjelesne izrasline (pacijente doktori potiču da se riješe potisnutog bijesa kroz izrasline na vlastitim tijelima), ali i čudovišta, točnije djeca mutanti – proizvod protagonistkinjina bijesa – koja se na brutalne načine osvećuju svima koji su protagonistkinji učinili štogod nažao. Iste godine režirao je i film drukčijeg žanra, Fast Company (Brzo društvo), u kojem prikazuje kulturu trkača dragsterskih utrka. Samo godinu dana kasnije Cronenberg je snimio Scanners (Moć razaranja) o sukobljenim skupinama telepata mutanata koji mislima mogu izazvati eksplozije glava svojih žrtava. Posljednji film iz Cronenbergova eksploatacijskog razdoblja je Videodrome (1982), a to je i posljednji film za koji je napisao i scenarij. Već 1983. režirao je film The Dead Zone (Zona smrti) prema književnom predlošku Stephena Kinga. Ta su dva filma u popriličnom kontrastu po radnji i stilu: Videodrome je kritika negativnih učinaka tehnologije: preko televizijskog spektakla „Videodrome“ skupina ljudi kontrolira umove publike; u Cronenbergovu prepoznatljivom stilu glavni junak, televizijski producent, doživljava nasilne halucinacije uslijed kojih nastoji spojiti tijelo i tehnologiju kako bi stvorio besmrtno novo tijelo. Nasuprot Videodromeu, radnja The Dead Zone smještena je u mirni gradić s navodno pristojnim ljudima među kojima se nalazi zlo. Zlu se suprotstavlja američki junak Johnny Smith (glumi ga Amerikanac Christopher Walken) koji se žrtvuje kako bi svijetu osigurao budućnost. Dok u Videodromeu svijet ne biva spašen, The Dead Zone nudi sretan završetak.

Muha - D. Cronenberg, 1986.

Muha – D. Cronenberg, 1986.

Nakon The Dead Zone koji nije postigao veliki komercijalni uspjeh unatoč Kingovu predlošku, Cronenberg je započeo snimati visokobudžetne filmove koji su zadovoljavali holivudske produkcijske vrijednosti, a da se pritom nije odrekao svojstvenog stila. Najpoznatiji su filmovi tog njegovog zrelog razdoblja The Fly (Muha) (1986), Dead Ringers (Smrtonosni blizanci) (1988) i Naked Lunch (Goli ručak) (1991). Bio je koscenarist svakom od tih filmova i režirao ih je u Kanadi, iako izvorni materijali za te filmove nisu bili njegovi. The Fly je remake istoimenog filma iz 1958. godine, a film je toliko poznat da zaplet o znanstveniku koji se postupno pretvara u muhu i nije potrebno prepričavati. Dead Ringers utemeljen je na istinitoj priči o jednojajčanim blizancima ginekolozima koji su umrli u tajanstvenim okolnostima; Cronenberg je priču pretvorio u strašan ljubavni trokut u kojem Britanac Jeremy Irons glumi oba blizanca, a Kanađanka Geneviève Bujold nesretnu ženu s tri ulaza u maternicu.

Roman Naked Lunch Amerikanca Williama S. Burroughsa poslužio je kao predložak istoimenu Cronenbergovom filmu; roman opisuje fantazmagorični svijet iskrivljenih umova ovisnika koji postaju žrtvama bizarne ovisnosti (o insetkticidu) i njezina protuotrova, što je točno po Cronenbergovu ukusu, no on u svojem scenariju prikazuje proces pisanja Burroughova romana te na taj način odaje počast svojem najdražem piscu. Zanimljivo je da Naked Lunch predstavlja vrhunac jedne od Cronenbergovih autorskih faza: one u kojoj proučava neravnotežu ljudske psihe koja se odvija samo u ljudskom umu, a koja se prikazuje specijalnim efektima.

Dvije godine kasnije režirao je M. Butterfly, film o transvestitu u kineskoj operi koji mu je gotovo poslužio kao predah od intenzivnih prethodnih filmova. 1996. godine snima Crash (Sudar) koji je sam adaptirao, producirao i režirao prema književnom predlošku kultnog romana iz 1973. engleskog autora J. G. Ballarda. Film prikazuje osobe koje seksualno uzbuđuju automobilske nesreće, a zbog odvažnog sadržaja film je dobio posebnu nagradu žirija u Cannesu (zbog eksplicitnih seksualnih scena u Britaniji javio se pokret koji je htio zabraniti prikazivanje filma u javnim kinima, dok ga se u Kanadi ponegdje moglo nabaviti samo na poluzakonite načine). Cronenberg je film opisao kao studiju o tehnoseksu, vlastitu viziju neodjeljivosti seksa i smrti u kontekstu nagnječenog metala i plastike. Tim se filmom vratio ranijoj fazi šokiranja gledatelja.

Film eXistenZ (Preživjeti igru) iz 1999. smatra se Cronenbergovim „najveselijim“ filmom, u suštoj suprotnosti s izravnošću, šturošću i kontroverznošću filma Crash. Film se bavi igricama virtualne stvarnosti, ali nije postigao veliki uspjeh, između ostalog i zato što se natjecao s tadašnjim hitom Matrix, iako je ciljao široku publiku. Godine 2001. Cronenberg snima film Spider prema romanu i scenariju Britanca Patricka McGratha o mentalno poremećenom mladiću imena Spider kojeg je glumio Ralph Fiennes. Spider je prikazan 2003. Godine, a po žanru je pripadao drami. Film je jedan od najsuzdržanijih filmova u Cronenbergovoj karijeri, predstavlja odmak od tjelesne groteske iz ostalih filmova ali zadržava strašnost i halucinacijski potencijal ljudskog uma, što je tema koja zaokuplja Cronenberga u svim njegovim filmovima.

Povijest nasilja - D. Cronenberg, 2006.

Povijest nasilja – D. Cronenberg, 2006.

Cronenbergova karijera gotovo da se može pratiti kao izmjena kontroverznih niskobudžetnih filmova i visokobudžetnih mainstream filmova. U novije doba snima visokobudžetne filmove: A History of Violence (Povijest nasilja) (2005), čiji naslov ukazuje ne samo na nasilnu prošlost glavnog junaka kojeg glumi Viggo Mortensen već i na ulogu nasilja u američkom društvu i popularnoj kulturi. Cronenberg se ovdje i dalje bavi temom nasilja kao urođenog u ljudsku psihu jer se protagonist, naoko blag čovjek, premeće u lokalnog junaka, da bi se zatim ispostavilo da je on bivši traženi plaćeni ubojica koji je započeo mirni život. Nasilje kulminira kada protagonist ubija vlastitog brata zatirući time i zadnje tračke svoje nasilne prošlosti. Godine 2007. Cronenberg režira Eastern Promises (Ruska obećanja), triler o ruskoj mafiji u Engleskoj. Zaplet se vrti oko babice koja se brine za maloljetnu rusku prostitutku koja umire pri porodu, ali za sobom ostavlja dnevnik u kojem za smrt optužuje ruskog bossa. Viggo Mortnesen opet glumi jednu od glavnih uloga, šutljivog šofera i razbijača tetovirana tijela. Cronenberg tako istražuje tijelo kao tekst, doslovni tekst dnevnika i tetovirano tijelo šofera koje svjedoči o njegovoj pripadnosti ruskoj mafiji, ali i tijela bez teksta: mrtva ljudska tijela s kojih je izbrisan identitet, a koja su razasuta po Londonu. Eastern Promises ujedno je i jedni Cronenbergov film koji je u cijelosti snimljen izvan Toronta. Taj je film zanimljiv i utoliko što pokazuje novi smjer u kojem Cronenberg kreće: ovdje se obraća pitanjima etničkog identiteta i imigracije, čime širi temu kojom se dosada bavio, pitanjima autsajderstva i otuđenja koja je u hororima obrađivao više kao metaforu i alegoriju.

Sljedeći Cronenbergov film je A Dangerous Method (Opasna metoda) (2011), uspješan film o ranom profesionalnom i prijateljskom odnosu Carla Junga i Sigmunda Freuda (2012. dobio je 5 nagrada Genie); njemu slijedi Cosmopolis (2012), snimljen prema istoimenom romanu Amerikanca Dona De Lilla. To je urbani film ceste, mračna vizija depersonaliziranog svijeta. Cronenberg trenutno snima Maps to the Stars (Karte zvijezda) koji bi se u kinima trebao naći 2014. godine. U glavnim ulogama opet je Robert Pattinson (Cosompolis), a uz njega se nalaze Julianne Moore i John Cusack. Zaplet se vrti oko životnog trenera, svojevrsnog psihoterapeuta i oblikovatelja životnog zadovoljstva, njegove supruge, menadžerice njihova maloljetnog sina i glumca ovisnika te kćeri koja ima psihičkih problema. Film prikazuje uništavačku snagu nemoralnog Hollywooda; to bi trebao biti prvi film koji će Cronenberg u potpunosti snimiti u SAD-u i trebao bi biti povratak šokantnom i odvažnom filmu na koji su Cronenbregovi obožavatelji navikli.

Neke su od osobitosti Cronenbergova ili, mogli bismo reći, kanadskog horora prepoznatljivost, a opet neobičnost krajolika, pogotovo kad je riječ o gradovima. Gradovi u Cronnebergovim filmovima izgledaju prepoznatljivo, američki, ali istodobno posjeduju neku drugost, različitost, nešto strano što ih čini nalik snu, halucinacijama ili vizijama, prepoznatljivima a opet nepoznatima. Dalje, Cronenbergovi filmovi, za razliku od holivudskih, uglavnom nemaju sretan kraj: u više slučajeva pobjeđuje zlo nego ljudi. Također, kanadski filmovi imaju otvoren završetak; zatim, dok američki filmovi uglavnom povežu sve sporedne priče u jedinstven paket s lijepom mašnicom, kanadski filmovi ostavljaju otvoren kraj u kojem malošto biva jasno razriješeno: oni prenose poruku da je zlo u temelju društva i ljudske psihe, a ne neka vanjska sila koja utječe na dobro. Pa iako Cronenberg stoji sam za sebe jer snima filmove specifične čak i za kanadsku kinematografiju, ipak je stvorio prostor ostalim anglofonim kanadskim redateljima i autorima jer im je ne samo utro put prema žanru horora koji u doba kada Cronenberg počinje snimati nije postojao kao žanr u kanadskoj kinematografiji već im je omogućio da izađu iz ograničenja realizma kojem je kanadska kinematografija robovala od svojih početaka, u nemaloj mjeri i stoga što je NFB uglavnom financirao dokumentarce koji su obilovali realizmom. U svojoj kasnijoj fazi Cronenberg se odmiče od horora, ali zadržava elemente bodyhoror žanra u većini svojih filmova; kult tijela, tjelesnih šupljina i izraslina na tijelu, sadomazohizam i transformacija uvijek su prisutni u njegovim filmovima.

U najnovijim holivudskim filmovima, usudili bismo se reći, Cronenberg se sve više okreće unutrašnjem svijetu ljudske psihe i njegovim stanjima, i dalje zadržavajući način snimanja koji gotovo realističnim stilom vrlo intimno djeluje na gledatelja, uvlačeći ga u protagonistov svijet, čak i kada, kao što je to slučaj s protagonistom Cosmopolisa, gledatelji ne nalaze odviše suosjećanja za njega.

Next of Kin - A. Egoyan, 1984.

Next of Kin – A. Egoyan, 1984.

Atom Egoyan[1] (1960-) još je jedan poznati kanadski režiser (armenskog podrijetla) koji je doprinio globalnom priznanju kanadskog filma u periodu između 1985. i početka 21. stoljeća. Počeo je snimati filmove još kao student, baš kao i Cronenberg, a postao je vodeći autor slijedeći njegovu stazu. Prvi dugometražni film Egoyan je snimio 1984. godine pod naslovom Next of Kin (Bliži rod) a bavi se odnosima unutar manjinske armenske obitelji kojoj se javi mladi bijeli protestant tvrdeći da je njihov izgubljeni sin. Tri godine kasnije, 1987., Egoyan snima svoj drugi igrani film Family Viewing (Obiteljske snimke), mračan uradak u kojem istražuje pitanje obiteljskog identiteta pomoću očevih video-snimki nestale majke (snimki na koje je otac nasnimio svoje seksualne pustolovine s ljubavnicom). Egoyan je zatim 1989. godine snimio Speaking Parts (Govorene uloge), priču o ljubavnom trokutu i bizarnim odnosima između žigola koji želi biti glumac i žene koja snima film o svom preminulom bratu te o filmskom producentu koji mijenja njezin scenarij. Film The Adjuster (Prilagođivač) (1991) sam je Egoyan opisao kao film o običnim ljudima koji rade obične stvari na neobičan način: opet su igri videozapisi, ovaj put pornografski, koje protagonistkinja presnimava, a trebala bi cenzurirati, i o njezinom suprugu koji spava sa svojim klijentima.

U središtu je Egoyanovih autorskih filmova kojima potpisuje ne samo režiju već i scenarij „obiteljska romansa“ kako je sam naziva, to jest iznošenje na vidjelo obiteljske i pojedinačne disfunkcionalnosti; Egoyan supostavlja bizarno i obično te pokazuje skrivenu tamu u ljudskim odnosima (na slična način na koji Cronenberg istražuje mračne strane ljudske psihe i tehnologije). I Egoyana u ovim filmovima zanima kritika uloge tehnologije u suvremenom društvu, preispisivanje autentičnih sjećanja sa zabilježenim sjećanjem na nekom od medija, a snimljeni materijali provlače se u svim filmovima: lažni izgubljeni sin snima svoju infiltraciju u armensku obitelj; otac u Family Viewing presnimava svoj seksualni čin preko snimaka nestale supruge; u Speaking Parts autorica stvara videomauzolej preminulog brata; u The Adjuster protagonistkinja potajno presnimava pornografiju koju cenzurira; u filmu Calendar (Kalendar) (1993) fotograf gleda video snimku preminule supruge u nastojanju da u vlastitom sjećanju otkrije razloge za njezinu smrt. I u kasnijim filmovima Egoyan nastavlja s kritikom negativnih utjecaja medija i slike stvarnosti koju oni projiciraju na ljudsku psihu, dok istodobno pokazuje fasciniranost novim tehnologijama i njezinim potencijalom.

Prekretnica je u Egoyanovoj karijeri Exotica (1994) za koju je u Cannesu osvojio nagradu međunarodnog žirija, kao i nagrade Genie za najbolji igrani film, scenarij i režiju. Egoyanova Exotica umjetnički je film i najbolji Egoyanov autorski film. Likovi uključuju gej vlasnika trgovine kućnim ljubimcima i krijumčara, poreznog inspektora s mračnom tajnom i morbidnim interesom za striptizetu koja se oblači u školsku uniformu te zabavljača u striptiz-klubu „Exotica“; njihovi se životi isprepleću, postupno se otkriva da svi tragaju za lešom, a mračna i opresivna atmosfera interijera „Exotice“ još se više naglašava flešbekovima nekog prošlog vremena i boravka na suncu i u prirodi. Za razliku od Cronenberga koji je vizualizirao grotesku i patologiju kroz eksplodirajuće glave, različite otvore i organe koji se stvaraju na tijelima, Egoyan ono instinktivno u čovjeku drži pod strogom kontrolom pa se psihološke perverzije u njegovim filmovima tek postupno otkrivaju. Upravo ovim filmom Egoyan je sebi kao ne samo režiseru već prvenstveno kao autoru otvorio vrata svjetske slave.

The Sweet Hereafter - A. Egoyan, 1997.

The Sweet Hereafter – A. Egoyan, 1997.

The Sweet Hereafter (Slatka budućnost) (1997) prvi je film nove Egoyanove faze kojim je zaradio nominaciju za Oscara za najboljeg režisera, te osvojio 8 Genie nagrada, uključujući one za najbolji film i režiju. Za razliku od prethodnih filmova za koje je napisao scenarij, za ovaj se film kao predloškom poslužio romanom američkog pisca Russella Banksa. Radnja je smještena u mali gradić koji je proživio traumu sudara školskog autobusa i nosi se s tragičnim posljedicama, a prati emocionalni raspad iluzije mirnog i urednog života u ruralnoj sredini. Kao i u drugim Egoyanovim filmovima i ovdje incest igra ulogu pa tako djevojka koja je preživjela sudar lažno svjedoči i onemogućuje združenu tužbu za odštetu, a sve s ciljem da se osveti ocu koji je zlostavlja. No, za razliku od tipičnih kanadskih filmova u kojima nema sretnog završetka, ovaj Egoyanov film nudi svojevrstan sretan kraj, ostavljajući dojam da je barem neka pravda postignuta, čime se Egoyan donekle pokorava zahtjevima mainstreama.

Izgleda da se Egoyanu praksa adaptacije postojećeg književnog predloška dopala jer je zatim snimio Felicia’s Journey (Felicijino putovanje) (1999) prema istoimenom romanu irskog pisca Williama Trevora. Radnja prikazuje psihički rastrojenog muškarca koji se sprijateljuje s trudnom tinejdžericom koja treba postati sljedeća u nizu žrtava njegove neuroze; muškarac opsesivno snima i katalogizira susrete sa svojim žrtvama koje mami u svoju kuću nudeći im pomoć i zaštitu. Godine 2002. Egoyan snima Ararat, autorsku dramu o genocidu oko milijun i pol Armenaca u Turskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata. To je film o snimanju filma kroz vizuru nekoliko generacija Armenaca koji žive u Torontu. Teme novih medija i incesta pojavljuju se i u ovom filmu, ali povijesna tematika je novina. Kritika je uglavnom negativno prihvatila ovaj film ponajviše zbog komplicirane fragmentirane strukture zapleta u kojem se isprepleću povijesne scene sa samim činom snimanja i sekundarnom radnjom vezanom uz snimanje filma.

Filmom Where the Truth Lies (Dobro čuvane laži) (2005) Egoyan oživljava kulturu celebrityja u nastajanju u Americi 1950-ih godina, a zaplet se vrti oko nastojanja mlade reporterke da otkrije istinu o incidentu koji je utjecao na živote i karijeru dvojice zabavljača koji pomalo podsjećaju na Deana Martina i Jerrya Lewisa. Rasplet se, kao i u većini Egoyanovih filmova, postupno otkriva flešbekovima. Filmom Adoration (Obožavanje) (2008) Egoyan vraća radnju u Toronto, a tematski je vezuje uz Ararat; i ovaj zaplet govori o holokaustu i terorizmu. Egoyan isprepleće stvarnost i maštu, sadašnjost i prošlost kao i u dosadašnjim filmovima, ali ovaj film dobio je vrlo loše kritike. Film Chloe (2009), remake filma Nathalie iz 2003. godine (r. Anne Fontaine), erotski je film noir u kojem doktorica (glumi je Julianne Moore) sumnjiči svojeg supruga (Liam Neeson) za nevjeru pa unajmljuje skupu prostitutku (Amanda Seyfried) da testira njegovu vjernost. Pritom doktorica postaje opsjednuta voajerizmom i prostitutkom, pa su razvidni Egoyanovi stalni motivi videosnimaka, preklapanja prošlosti i sadašnjosti, mašte i istine. Film je dobio nešto bolje kritike od Adorationa. Egoyan je završio sa snimanjem Devil’s Knot (Đavolji čvor) (2103), filma utemeljenog na istinitom događaju o trojici muškaraca krivo osuđenih za ubojstvo djece (slučaj je javnosti poznat pod imenom West Memphis Three). U predprodukciji je i film Queen of the Night (Kraljica noći) (2014), psihološki triler u kojem protagonist (glumi ga Kanađanin Ryan Reynolds) nastoji naći svoju otetu kćer. Uglavnom, Egoyanovi filmovi nisu svi redom uspješni, no u kanadskoj, a i svjetskoj kinematografiji definitivno se profilirao kao zvučno autorsko ime koje je doprinijelo smještanju kanadske kinematografije na globalnu scenu u razdoblju njezina najjačeg vala, od 1985. do početka 21. stoljeća.

Roadkill - B. McDonald, 1989.

Roadkill – B. McDonald, 1989.

Egoyan je pripadao takozvanom novom torontskom valu (znan još i kao novi ontarijski val) koji se javlja osamdesetih godina, a kojem su pripadali i Bruce McDonald, DonMcKellar i Patricia Rozema. To su bili novi naraštaji kanadskog filma koji su smjestili kanadski film na globalnu scenu. Bruce McDonald (1954-) u Kanadi je najpoznatiji po svojoj trilogiji, hibridu između rok mjuzikla i filma ceste: Roadkill (Ubojstvo na putu) (1990), Highway 61 (Autoput 61) (1992) i Hard Core Logo (1996). Ta je trilogija važna jer je u kina privukla mlađu generaciju publike koja se po prvi put mogla vidjeti na velikom ekranu kroz humor, seks, drogu i glazbu. McDonald također predstavlja novi val režisera koji gotovo da nisu imali dodira s dokumentarcima koje je financirao NFB, što je također bila novost u anglokanadskoj kinematografiji. Roadkill je na Toronto International Film Festivalu (TIFF)[2] dobio nagradu za najbolji kanadski igrani film, a McDonald ga je započeo snimati kao dokumentarac o rok bendu. Budući da se bend usred snimanja raspao, McDonald je materijal pretvorio u igrani film u kojem zaplet prati Ramonu, asistenticu koja treba naći nestalog člana rok benda u divljinama sjevernog Ontarija. Film je satirička drama jer ne prikazuje uobičajen dolazak mladih iz zabačenih sredina u grad, već odlazak urbanih hipstera u divljinu, ističući jaz između urbane modernosti i ruralne zaostalosti dok naglašava utjecaj američke kulture u obje sredine.

Ohrabren uspjehom, McDonald snima drugi film, Highway 61, za koji mu opet scenarij piše i u filmu glumi Don McKellar. Film je blago noarovski, u njemu relativno neuspješan brijač/svirač trube i amerikanizirana pratiteljica benda prevoze lijes pun droge sa sjevera Ontarija u New Orleans; autoput 61 postaje gotovo mitsko mjesto rok glazbe nastanjen različitim bizarnim sporednim likovima. Flm je parodija američkog filma Bonnie i Clyde, a naslov filma je svojevrsni hommage pjesmi Boba Dylana Highway 61. Film završava gotovo idilično jer protagonisti shvaćaju koliko su krivi njihovi snovi o Americi i koliko je važno biti ne-Amerikanac. Treći nastavak, Hard Core Logo lažni je rok dokumentarac (zbog stila snimanja) o punk gitaristu Billyu Talentu kojeg glumi poznati kanadski glumac i autor Callum Keith Rennie koji se globalno proslavio holivudskim filmovima. Nastao je na temelju književnog predloška kanadskog autora Michaela Turnera iz 1993. Zaplet se vrti oko posljednje turneje punk benda koji se u starom kombiju za dostavu mlijeka vozi zapadnom Kanadom. Naravno, dolazi do sraza njihove vizije vlastite važnosti i okrutne stvarnosti. Film pomalo podsjeća na Goin’ Down the Road jer su i ovdje likovi tipično kanadski: pomalo naivni, neuspješni, žive po principu „kako ćemo, lako ćemo“.

Pontypool - B. McDonald, 2008.

Pontypool – B. McDonald, 2008.

U predahu između drugog i trećeg nastavka trilogije McDonald je 1993. snimio negativno kritizirani film Dance Me Outside (Otpleši me van) koji se bavi mladim pripadnicima Prvih Naroda koji traže vlastiti životni put. U 21. stoljeću McDonald, koji je zbog svojeg nekonformizma dobio nadimak kanadskog režisera kauboja nastavlja snimati različite filmove: zombi film Pontypool (2008); zatim Trigger (2010), priču o dvije rokerice koje su nekoć imale svoj bend a sada se nakon nekoliko godina ponovno susreću; nastavak rock’n’roll prethodnika Hard Core Logo 2 (2010); i The Husband (Suprug) (2013), mračnu komičnu dramu o muškarcu koji se brine o svojem malom sinu dok se bori sa zatomljenim bijesom jer mu supruga služi zatvorsku kaznu zbog seksa s maloljetnikom. Film će biti prikazan na ovogodišnjem Toronto Film Festivalu. Za 2014. najavio je film Cashtown Corners prema romanu Tonya Burgessa iz 2010. godine, prema čijem romanu je snimio i Pontypool (Brugess je tada bio nominiran za Genie nagradu za adaptirani scenarij).

Jeremy Podeswa (1962-) rođen je u Torontu i pripada mlađoj generaciji prepoznatljivih kanadskih režisera. On je producent i scenarist koji uspješnu karijeru dijeli između Kanade i Amerike gdje kao radi kao gostujući režiser u zvučnim holivudskim televizijskim serijama, npr. Okus krvi, Tudori, Borgije, Pacifik, Carstvo poroka, Domovina, itd. Za mnoge od tih pojedinačnih epizoda osvojio je različite nagrade za režiju. U Kanadi je najpoznatiji po igranim filmovima iz 1990-ih godina kao što su Eclipse (Pomrčina sunca) (1994) i Five Senses (Pet osjetila) (1999) za koje je i napisao scenarije, zatim Fugitive Pieces (Uspomene jednog bjegunca) (2007) po nagrađivanom istoimenom romanu kanadske spisateljice Anne Michaels. Eclipse, inače adaptacija drame Arthura Schnitzlera Reigen (Rondo) iz 1897. godine, nije dobio pozitivne recenzije u Kanadi, ali se uglavnom smatra dojmljivom subverzijom ljubavi i promiskuiteta koji se prepleću s dijalozima likova o pomrčini sunca.

The Five Senses - J. Podeswa, 1999.

The Five Senses – J. Podeswa, 1999.

Pet godina kasnije Podeswa snima The Five Senses u kojem jedan lik predstavlja jedno osjetilo u široj metafori o ljubavi (dodir predstavlja maserka; vid predstavlja voajer; čistač stanova ima iznimno razvijeno osjetilo njuha; slastičarka je izgubila osjet okusa; okulist nastoji zapamtiti što više zvukova kad sazna da gubi sluh). Film je prikazan na Quinzane des Réalisateurs (14 dana redatelja) u Cannesu, nominiran je za devet, a osvojio je dvije nagrade Genie za režiju i produkciju. Podeswa se nakon tih filmova posvetio režiserskoj karijeri u serijama, ali se, prema vlastitom priznanju zasitio anonimnosti koju snimanje serija donosi, iako se u profesionalnim krugovima njegovo ime uvijek poistovjećivalo s uspjehom serija. Stoga je 2007. snimio međunarodni hit Fugitive Pieces prema romanu kanadske pjesnikinje Anne Michaels zajedno s kojom je roman adaptirao za film. Film je producirao kanadski megaproducent Robert Lantos koji se skriva iza mnogih nagrađivanih kanadskih filmova. Fugitive Pieces prati židovskog dječaka koji je izbjegao masakr u Poljskoj tijekom Drugog svjetskog rata i kojem grčki geolog pomogne da pobjegne u Grčku pa iz nje u Kanadu u kojoj odrasta. I ovaj film dobio je podijeljene kritike, prvenstveno zbog teškoća adaptacije tako izvrsnog i suptilnog romana u filmski scenarij.

Gary Burns (1960-) rođen je u Calgaryju, a u svojim se filmovima bavi tematikom otuđenja u gradskoj i predgradskoj okolini. Karijeru u igranom filmu započeo je sa Suburbanators (Terminatori iz predgrađa) 1995. godine, filmom koji daje suvremenu, neromantiziranu sliku kanadskog zapada u svoj njegovoj malograđanštini. Priča prati tri gubitnika iz Calgaryja koji šeću ulicama tražeći drogu i žene; film je ciljao mušku publiku rođenu 1970-ih godina. Sljedeći film, Kitchen Party (Tulum u kuhinji) (1998), za koji je i napisao scenarij, opet je smješten u Alberti, a prati nekolicinu tinejdžera koji su prisiljeni imati tulum samo u kuhinji obiteljske kuće. Ograničavajući prostor samo na kuhinju, Burns je uspio stvoriti apsurdne i komične situacije, dajući kritiku ispraznosti i bezdušnosti života u predgrađu. Zajedno s filmom waydowntown iz 2000. godine – za koji je dobio nagradu za najbolji film na Toronto Film Festivalu i za najpopularniji film na Vancouver International Film Festivalu – ta tri filma čine svojevrsnu trilogiju. Radnja filma waydowntown vrti se oko četiri uredska radnika koji se natječu tko će duže uspjeti ostati u unutrašnjosti zgrada, krećući se po Calgaryju, a da nogom ne stupe na ulicu. Naime, neboderi u središtu Calgaryja međusobno su povezani „nadhodnicima“ koji se popularno zovu „Plus 15“ jer se nalaze na visini od 15 stopa (5 m) i gotovo da nije potrebno izaći na ulicu a da bi se stiglo s jednog kraja gradskog središta na drugi. Burns je na taj način ponudio kritiku sterilnog života izrazito neurotičnih uredskih radnika otuđenih od drugih ljudskih bića.

Anonimnost likova u svojim filmovima Burns naglašava i anonimnošću mjesta radnje koje može biti bilo gdje u Sjevernoj Americi, a nije prepoznatljivo kanadsko ili kalgarijevsko, osim ako gledatelj nije Kanađanin. Sličnu je kritiku otuđenosti u modernom svijetu ponudio i 2003. godine filmom A Problem with Fear (Problem sa strahom), mješavinom znanstvene fantastike, romantične komedije i horora, o neurotičnom i fobičnom mladiću koji otkriva da njegovi strahovi stvaraju stvarne katastrofe. Scenarij za film napisao je zajedno sa svojom suprugom, glumicom i spisateljicom Donnom Brunsdale. Burns je 2006. snimio lažni dokumentarac o životu obitelji u predgrađu Radiant City (Sjajni grad) u kojem opet napada predgradski predio.

Last Night - D. McKellar, 1998.

Last Night – D. McKellar, 1998.

Don McKellar (1962-) sveprisutan je i izrazito talentiran scenarist, glumac i režiser koji je karijeru započeo u kazalištu, a nagrade dobiva od početaka svoje karijere za sve tri djelatnosti. Surađuje kako s anglofonim tako i s frankofonim scenaristima, režiserima i autorima. Po stilu humora i bodljikave osobnosti podsjeća na Woodyja Allena. Glumio je u bitnijim kanadskim filmovima poput McDonaldovih Roadkill i Highway 61, kao i u Triggeru; u Rozeminoj When Night is Falling, Egoyanovoj Exotici, Cronenbergovoj eXistenZ itd. Snimio je, napisao scenarij i glumio, između ostalih, u vlastitim filmovima Last Night i The Red Violin. Talentu mu nema granica, a od zamijećenih igranih filmova debitirao je filmom Last Night (Posljednja noć) (1999) za koji je, između ostalog, nagrađen u Cannesu nagradom Prix de la Jeunesse 1998. godine te nagradom Claude Jutra, najjačom kanadskom filmskom nagradom za posebno postignuće režisera debitanta.[3] Za film je napisao i scenarij o posljednjoj noći prije smaka svijeta. Radnja je smještena u Torontu, svi znaju da dolazi kraj, a film prati nekoliko Torontovaca koji se svaki na svoj način spremaju za kraj. Film predstavlja odličan kontrast američkim filmovima katastrofe iz tog razdoblja.

Drugi igrani film mu je Childstar (Dječja filmska zvijezda) iz 2004. godine, premijerno prikazan na Toronto Film Festivalu, o dvanaestogodišnjoj dječjoj američkoj zvijezdi koja pobjegne s filmskog seta visokobudžetnog filma u Kanadi. Djetetovom nevoljkom šoferu dopadne zadatak da ga nađe prije nego što mu se nešto dogodi. McKellarov najnoviji film The Grand Seduction (Veliko zavođenje) (2013) otvorio je Calgary International Film Festival, a bit će prikazan i na Toronto Film Festivalu u sklopu programa Gala Presentation. Film je remake kvebečkog filma iz 2003. istog naslova (r. Jean-François Pouliot) a radnju iz kvebečkog ribarskog seoceta McKellar premješta u malu obalnu zajednicu u Newfoundlandu te prikazuje na što su sve spremni ljudi iz male sredine kako bi očarali gosta iz velikog grada. Glumačke su zvijezde u filmu legendarni Gordon Pinsent i Irac Brendan Gleeson. S obzirom na njegov ukupni rad, možemo reći da je McKellar maskota kanadskog filmskog identiteta.

Lie With Me - C. Virgo, 2005.

Lie With Me – C. Virgo, 2005.

Clement Virgo (1966-) jedan je od najistaknutijih kanadskih režisera jamajkanskog podrijetla. 2005. godine izazvao je pravu strku na TIFF-u svojim filmom Lie With Me (Legni sa mnom) zbog eksplicitnog seksualnog sadržaja (radnja se vrti oko seksualno agresivne mlade žene koja započinje vezu s jednako agresivnim mladićem i smjera u kojem njihova veza ide). Europsku premijeru imao je u programu Panorama na Berlin Film Festivalu. Sljedeći film, Poor Boy’s Game (Igra siromašnog dečka), za koji je s Chazom Thorneom napisao scenarij, radi se o mladom bijelom boksaču koji izlazi iz zatvora nakon što je odslužio kaznu zbog premlaćivanja crnca i sklapa neočekivani savez s talentiranim crnim boksačem kojeg crna zajednica odabere kao osvetnika napada na njihovog člana. Za taj je film Virgo dobio nagradu na Atlantic Film Festivalu. Njegov je raniji film, za koji je napisao i scenarij Rude (Bezobrazan) iz 1995. godine; također je bio nominiran za nekoliko nagrada, a dobio je posebnu nagradu žirija na TIFF-u. Film se odvija za vrijeme uskršnjeg vikenda u siromašnom gradskom kvartu; troje ljudi bori se protiv vlastitih demona i traži iskupljenje, dizajnerica izloga koja je imala abortus i izgubila ljubavnika, boksač koji se upustio u premlaćivanje homoseksualca i „General“, diler koji je postao umjetnik. Osim filmskih ostvarenja Virgo je i nagrađivani gostujući režiser i televizijskih serija poput L World i Žica, The Listener.

Od novijih poznatijih anglofonih režisera i autora treba spomenuti barem još Paula Grossa, glumca, scenarista i redatelja koji je 2009. osvojio nagradu Genie za najbolji film Passchendaele (2008), povijesnu dramu o veteranu, njegovoj djevojci medicinskoj sestri i naivnom dječaku koji nastoje preživjeti krvavu bitku kod Passchendaelea u Belgiji tokom Prvog svjetskog rata. Osvojio je i Golden Reel Award za najunosniji film te godine. Također je osvajao nagrade za Men with Brooms (Muškarci s metlama) iz 2002, komediju s elementima drame o bivšem članu curling tima u malom mjestu u Kanadi koji se vraća kući na pogreb trenera i pokušava ostvariti trenerovu posljednju želju, pobjedu na curling turniru sa svojim bivšim članovima tima.


[1] O Cronenbergu je objavljen opširan članak „David Cronenberg – između okultnoga i kultnoga“ u Hrvatskom filmskom ljetopisu, autor Ivan Žaknić, 17/1999.
[2] Filmove Jamesa Camerona ne treba posebno navoditi, a Jewison je kao mladić otišao raditi na američku televiziju gdje je dobio tri nagrade Emmy prije no što je otišao u Hollywood i postao filmski režiser. Postao je poznat s filmom In the Heat of the Night (U vrućini noći) (1967) za koji je dobio Oscara, a snimao je i mjuzikle poput Jesus Christ Superstar (Isus Krist superstar) (1973) i Fiddler on the Roof (Guslač na krovu) (1971). Snimao je i romantične komedije poput Moonstruck (Opčinjena Mjesecom) (1984) s Cher i Nicholasom Cageom u glavnim ulogama te različite drame, sve smještene u SAD. Na vrhuncu slave Jewison je u Torontu osnovao Kanadski filmski centar (Canadian Film Centre) kako bi pomogao mladim kanadskim piscima, redateljima i producentima.
[3] O Egoyanu je objavljen detaljan članak u Hrvatskom filmskom ljetopisu: Rajko Petković, „Opsesivni svijet Atoma Egoyana“; god. 13 (2007), br. 50, str. 50-87.
[4] Izvorno poznat pod naslovom Festival of Festivals, osnovan je 1976. godine a1995. preimenovan je u Toronto International Film Festival (TIFF).

[5] Postoje dvije nagrade sličnog imena, ali sasvim različite: jedna je Claude Jutra Award koja se dodjeljuje u sklopu Canadian Film Awards / Genie / Canadian Screen Awards za najbolji prvi film režisera debitanta. Dobila je ime po Claudeu Jutri, renomiranom kvebečkom redatelju. U kvebečkoj filmskoj industriji postoje i frankofone Jutra Awards koje nemaju veze s anglofonom nagradom Claude Jutra nego su u rangu Genie Awards, nagrada koje dodjeljuje kvebečka filmska industrija u različitim kategorijama, od redatelja, najboljeg filma, scenarija, glumačkih postignuća, glazbe, scenografije, fotografije itd.

Kratka povijest kanadske kinematografije (ili: Kako je u sjeni Hollywooda nastao kanadski film)

1. Anglofoni kanadski film do ’60-ih godina

2. Anglofoni kanadski film od 1960-ih do 1980-ih godina

3. Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće, 1. dio

4. Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće, 2. dio

5. Frankofona kanadska kinematografija do 1960-ih godina

6. 1960-e i novi duh frankofone kanadske kinematografije

7. Frankofoni kanadski film od 1980-ih do danas

Jedan komentar za “Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće

Leave a Reply

Your email address will not be published.