Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće, 2. dio

Piše: dr. sc. Vanja Polić, doc.

Vanja Polić docentica je na odsjeku za anglistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Predaje suvremenu kanadsku književnost i kulturu s posebnim osvrtom na multikulturalnost i identitet, engleski roman 18. stoljeća te postmoderni britanski roman.

———————————————————————————-

Ovaj je tekst nastavak članka:
Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće, 1. dio

 

Anglo-kanadske redateljice i autorice

U kanadskoj kinematografiji redateljice su se počele javljati tek nakon 1970-ih godina. Prva od važnijih kanadskih redateljica je Anne Wheeler (1946-), koja je svoju karijeru započela kao redateljica dokumentaraca, a igrane filmove je počela snimati 1980-ih godina. Prvi igrani film bio joj je Loyalties (Odanost) (1986.), smješten u kanadsku pokrajinu Albertu. Radnja se vrti oko dvije žene, jedne siromašne pripadnice Métis naroda (autohtoni narodi nastali miješanjem Prvih Naroda i prvih bijelih europskih doseljenika) i druge, doseljenice, doktorove supruge nedavno pristigle iz Engleske. Njihovi se putevi isprepliću, a radnja zapleće jer film propituje rasnu, etničku i klasnu prirodu zajednice, kao i mračne tajne koje se skrivaju iza tankog vela pristojnosti i doličnosti. Štoviše, Wheelerin opus obilježavaju kombinacija melodrame, feminizma i regionalne pripadnosti kanadskom zapadu. Godine 1988. Wheeler snima Cowboys Don’t Cry (Kauboji ne plaču) prema književnom predlošku kanadske spisateljice Marilyn Halvorson, a zaplet se vrti oko disfunkcionalnog odnosa oca i sina u ruralnom predjelu.

No film kojim je Wheeler stekla priznanje na kanadskoj filmskoj sceni je Bye Bye Blues (Blues za rastanak) (1989.), za koji je napisala i scenarij, djelomično ga utemeljivši na iskustvima svog oca kao ratnog zarobljenika u Japanu tijekom Drugog svjetskog rata. Bitno je za film da je pripovijedan iz ženske perspektive, što je u onodobnoj Kanadi još bila relativna novost. Film je 1990. dobio Genie nagradu za najbolju žensku ulogu, a stao je samo na toj nagradi jer je bio u konkurenciji s remekdjelom Denysa Arcanda Jésus de Montréal.

Better Than Chocolate - A. Wheeler, 1999.

Better Than Chocolate – A. Wheeler, 1999.

Wheelerin daleko najpoznatiji film je Better Than Chocolate (Bolje od čokolade) (1999.), romantična komedija snimljena za lezbijsko tržište. Radnja filma smještena je u Vancouveru; Wheeler se u međuvremenu preselila iz Alberte, koja nije imala dovoljno razvijenu filmsku industriju te je služila uglavnom kao scenografija za američke filmove, u Britansku Kolumbiju, kanadsku pokrajinu na pacifičkoj obali. Sljedeći filmovi – Marine Life (Život u moru) (2000.) i Suddenly Naked  (Odjednom gola) (2001.) – također pripadaju žanru romantičnih komedija, prvi prikazuje sredovječnu pjevačicu s disfunkcionalnom obitelji i mlađim ljubavnikom, a potonji sredovječnu spisateljicu ljubavnih romana koja također ima mlađahnog ljubavnika. Wheeler je snimila i Edge of Madness (Na rubu ludila) 2002. godine, čiji je zaplet smješten u Manitobu polovinom 19. stoljeća gdje iscrpljena žena dolazi u utvrdu tvrdeći da je ubila svojeg supruga; kao predložak joj je poslužila kratka priča najpoznatije kanadske spisateljice kratkih priča Alice Munro. Kasniji Wheelerini filmovi nisu dobili dobre kritike. I Wheelerina zvijezda najsjajnije je sjala u onih 15 godina proboja kanadskog filma na svjetsko tržište.

Kad ne radi igrane filmove za veliko platno, Wheeler snima i dosta televizijskih filmova i serija, ali budući da se usredotočila na žanr romantične komedije, žanr poprilično udaljen od umjetničkog središta Kanade, njezin je rad samo lokalno poznat. Unatoč tome, ona je bitna za kanadsku kinematografiju jer njezin je rad otvorio vrata drugim redateljicama sa snažnijom vizijom i avangardnijim idejama.

Jedna od najslavnijih kanadskih redateljica je Patricia Rozema (1958-), čiji je prvi igrani film I’ve Heard the Mermaids Singing (Čula sam pjev sirena) (1987.) postao klasikom kanadske kinematografije. Film je dobio nagradu Prix de Jeunesse u Cannesu i prikazan je u sklopu programa Quinzane des Réalisateurs (14 dana redatelja) u Cannesu. Rozema je film režirala, napisala scenarij te ko-producirala; radnja se vrti oko Polly, mlade žene ograničenih sposobnosti koja se zapošljava u umjetničkoj galeriji gdje je ne tretiraju naročito. Bavi se fotografijom kojom pokazuje maštovit pristup prema umjetnosti; zaljubljuje se u kustosicu galerije koja je naizgled sve što Polly nije, profinjena, urbana i gay. Polly je zapravo predstavnica svih žena na isti onaj način na koji je Charlie Chaplin predstavljao borbu malog čovjeka protiv državnog aparata. Polly na kraju pobjeđuje kulturne i intelektualne snobove u svojoj okolini. Film je važan s feminističkog gledišta jer transformira ženski lik od muškog seksualnog objekta u psihološki subjekt, što je naglašeno ne samo činjenicom da film poprima i oblik svjedočanstva jer Polly snima svoja razmišljanja, već i time što Polly povremeno gleda izravno u kameru, čime postaje promatračica a ne samo promatrana. Glavna glumica Sheila McCarthy dobila je 1988. nagradu Genie za najbolju žensku ulogu.

Rozema je 1990. snimila White Room (Bijela soba), film o živčanom slomu mladića, no on nije bio uspješan. Nakon toga se vratila lezbijskim temama u autorskom filmu When Night is Falling (Kada pada noć) (1995.), priči o profesorici koja se zaljubi u cirkusanticu. Film je imao uspjeha u lezbijskim umjetničkim krugovima. Rozema je zatim adaptirala i režirala roman Jane Austen Mansfield Park 1999. godine, opet ciljajući širu publiku. U film je uključila natruhe lezbijstva, no najkontroverzniji aspekt filma isticanje je robovlasništva na plodovima kojeg je počivala engleska aristokracija 19. stoljeća. Mansfield Park bio je posljednji Rozemin igrani film za velika platna, otada se uglavnom posvetila snimanju televizijskih filmova i serija.

Mansfield Park - P. Rozema, 1999.

Mansfield Park – P. Rozema, 1999.

Indijska redateljica Deepa Mehta (1949-), koja je 1973. doselila u Kanadu, bavi se drukčijim temama: zadržava autsajderski pogled i promatra dijasporu. Najpoznatija je po filmovima o Indiji koji su ondje bili izloženi jakoj kritici pa čak i protestima. Mehtin prvi film Sam and Me (Sam i ja) (1991.) bavi se među-etničkim odnosima u Torontu; kritika ga smatra prikazom post-kolonijalnog identiteta, a radnja se u toj tragikomediji prepunoj stereotipnih likova vrti oko mladog indijskog imigranta koji se u Kanadi zapošljava kao njegovatelj čangrizavom židovskom starcu.

Nakon ovog filma Mehta je u Hollywoodu je snimila film Camilla (1994.), da bi se zatim posvetila autorskoj trilogiji Fire (Vatra) (1996.), Earth (Zemlja) (1999.) i Water (Voda) (2005.), poznatoj i pod nazivom Elements (Elementi). Za film Fire napisala je scenarij u kojem prikazuje suvremenu srednju klasu u Indiji služeći se elementima bolivudske kinematografije, a progovara protiv tradicionalne uloge žena i ugovorenih brakova u Indiji. Film je popraćen skandalom jer je prikazao lezbijsku vezu među udanim Indijkama. Naime, bolivudski film u Indiji uglavnom služi kao sredstvo za bijeg od svakidašnjice, a nikako mu nije namjera uzburkati mišljenja i strasti. Utoliko je ovaj film uznemirio duhove, a Mehta je isto učinila i s njegovim nastavkom, Earth. Dok je u filmu Fire radnja smještena u obiteljski dom, u Earth je opterećena povijesnim okolnostima 1947. godine. Ovdje Mehta adaptira indijski roman koji se bavi podjelom Indije na Indiju i Pakistan nakon proglašenja nezavisnosti, te krvavih sukoba koji su uslijedili. U filmu Water radnja se opet smješta u intimniju atmosferu, u kuću za udovice gdje su one zatočene kao robovi, a preudaja im je zabranjena. Vrijeme radnje je 1938. godina. U trilogiji Elementi Kanada je Mehti potrebna kao vanjska točka gledišta iz koje može dati kritiku Indije. Što se stila tiče, Mehta u svim filmovima kombinira konvencije umjetničkog filma s ozbiljnim sadržajem i jakim slikama, i melodramu s popularnim senzibilitetom bolivudske kinematografije.

U predahu između drugog i trećeg nastavka trilogije snimila je i nekoliko popularnih filmova. Bollywood/Hollywood (2002.) film je u kojem se služi konvencijama popularne indijske kinematografije kako bi razotkrila stereotipne predodžbe o Indiji koje gaje kako Hollywood tako i Kanada. Zatim je adaptirala i režirala The Republic of Love (Republika ljubavi) (2003.), film prema književnom predlošku istoimenog romana Carol Shields o folkloristkinji koja se bavi sirenama i radio voditelju noćne emisije koji se pronalaze u Winnipegu. Taj film za Mehtu predstavlja odmak od njezinih uobičajenih indijsko-kanadskih tema. Autorskim filmom Heaven on Earth (Raj na zemlji) (2008.) Mehta se vraća kanadsko-indijskoj temi, a film pripovijeda priču o mladoj Indijki koja odlazi u Kanadu udati se za muškarca kojeg nikada nije upoznala; prvi dio filma budi nadu u bolju budućnost dok muž ne počne zlostavljati junakinju. Tada se i radnja cijepa na dvije usporedne priče, jednu zamišljenu, moguću i drugu stvarnu. To je prvi Mehtin film koji pripada magijskom realizmu; njezin sljedeći film Midnight’s Children (Djeca ponoći) (2012.) nastao je prema poznatom književnom predlošku Salmana Rushdieja, koji je svoj roman i adaptirao za film. Kritičari baš nisu bili oduševljeni filmom, što i ne čudi budući da je taj roman jedno od onih djela koja se ne mogu prevesti u drugi žanr.

Mina Shum (1966-) prva je kinesko-kanadska redateljica koja je snimila igrani film u Kanadi. Double Happiness (Dvostruka sreća) (1994.) priča je o međugeneracijskom sukobu između oca imigranta i kćeri naturalizirane Kanađanke u kojoj kći nastoji povezati očev tradicionalni kineski svijet i vlastiti život u multikulturalnoj Kanadi, što se posebice zakomplicira kad se zaljubi u bijelog studenta. Christina Oh, kanadska glumica korejskog podrijetla, je za glavnu ulogu dobila Genie. Drive, She Said (Vozi, rekla je) (1997.) Shumin je drugi igrani film koji je i režirala i napisala scenarij a njime se pokušala odmaknuti od autobiografskog azijsko-kanadskog teritorija svojeg prvog filma. Drive, She Said ima elemente film noira pomoću kojih istražuje bijeg od banalnosti rutinskog posla: zaplet se vrti oko činovnice u banci koja započinje vezu s čuvarem koji je spriječio pljačku banke samo da bi pet godina kasnije postao taocem u novoj pljački. Njezin treći autorski dugometražni igrani film Long Life, Happiness and Prosperity (Dug život, sreća i blagostanje) (2002.) opet se bavi azijsko-kanadskom zajednicom, a u glavnoj ulozi ponovno je Christina Oh. To je magijsko-realistična romantična komedija o usamljenoj samohranoj majci koja živi u Vancouveru s dvanaestogodišnjom kćeri. Kći u kineskoj četvrti nabasa na dućan s čarobnim napicima te odluči mami magijom uljepšati život. Film je premijerno prikazan na Toronto Film Festivalu 2002. godine. Shum otada uglavnom snima kratke filmove.

Double Happiness - M. Shum, 1994.

Double Happiness – M. Shum, 1994.

Lynn Stopkewich (1968-) izvorno potječe iz anglofone zajednice u Montréalu. Kanadska kritika gotovo je jednoglasno smatrala da je njezin film Kissed (Poljubac) (1997.) zacementirao reputaciju Kanade kao seksualno perverzne nacije. Stopkewich je napisala scenarij u suradnji s Angusom Fraserom i režirala film, započevši tako svoju autorsku karijeru. Radnja filma, utemeljena na kratkoj priči poznate kanadske spisateljice Barbare Gowdy „We So Seldom Look on Love“ (koja se pak temelji na stvarnom slučaju iz SAD-a u kojem je mlada žena uhićena zbog seksa s lešom u mrtvačkim kolima), vrti se oko mlade nekrofilkinje koja se zaposli u pogrebnom uredu kako bi se mogla seksati s leševima mladića. Iako je ideja za film bizarna, Stopkewich je željela da publika shvati junakinjinu motivaciju (glavna glumica, Kanađanka Molly Parker izvrsno je odradila posao). Štoviše, Stopkewich je dala nježan, elegantan i vrlo suosjećajan portret glavne junakinje pretvorivši tabu u razumljivu, ako već ne i prihvatljivu pobudu. Film definitivno pripada u skupinu ozbiljnih umjetničkih filmova poput Egoyanove Exotice koji su svjetsku distribuciju dobili zbog škakljivog seksualnog sadržaja, kao što je davnih dana uostalom profitirao i kanadski prvi nezavisni i eksploatacijski film Back to God’s Country (režirali Nell i Ernest Shipman) iz 1919. Godine, u kojem Nell Shipman pliva gola u jezeru. Film obiluje i intertekstualnim elementima, od Romea i Julije do grčke mitske rijeke Stiks iz starogrčkog mitskog podzemlja Hada, do Orfeja i Euridike i drugih. Stopkewichin sljedeći autorski film, Suspicious River (Sumnjiva rijeka) (2000.), u kojem se zaplet vrti oko recepcionerke koja se prostituira za novac, ali je privlače i seksualno zlostavljanje i nasilje jednog od klijenata, proglašen je neuspjehom. Otada uglavnom snima kratke filmove i televizijske serije.

Sarah Polley (1979-), glumica i autorica adaptirala je i režirala kratku priču najpoznatije spisateljice kratkih priča, Kanađanke Alice Munro „Bear Came Over the Mountain“. Film je nazvala Away from Her (U njezinoj odsutnosti) (2006.), a zaplet se vrti oko starijeg bračnog para koji se suočava sa ženinom Alzheimerovom bolešću. Film na vrlo human način prikazuje udaljenosti koje je suprug (glumi ga poznati kanadski glumac Gordon Pinsent) spreman prijeći da bi usrećio svoju dementnu družicu. Film je 2008. bio nominiran za Oscara za najbolji scenarij i žensku ulogu (Britanka Julie Christie), a 2007. je osvojio 6 Genie nagrada, između ostalih za najbolji film, režiju i adaptirani scenarij. 2011. godine Polley je snimila i napisala scenarij za komediju/dramu Take This Waltz (Zapleši ovaj valcer) s Kanađaninom Sethom Rogenom u glavnoj ulozi.

 

Prvi narodi

Svakako da režisera i autora koji pripadaju Prvim narodima i Inuitima ima mnogo više, većina snima društveno angažirane dokumentarce, a ovdje ćemo spomenuti samo dva filmaša koji su ostavili traga i utrli put drugim manjinskim glasovima, ne samo onim autohtonim. Alanis Obomsawin (1932-) vodeća je kanadska autorica iz naroda Abenaki. Do 1970-ih snimala je dokumentarce o pitanjima Prvih naroda, najpoznatiji od kojih je Kanehsatake: 270 Years of Resistance (Kanehsatake: 270 godina otpora) (1993.), dugometražni dokumentarac o oružanoj pat poziciji između naroda Mohawk od Kahnesatakea u Québecu s jedne strane, te kvebečke policije i kanadske vojske s druge. 1990. godine grad Oka u pokrajini Québec je odlučio proširiti golf teren na sveto indijansko tlo, što je prouzročilo sukob. Obomsawin je snimala dokumentarac 78 dana iz perspektive Mohawka, a njime pokazuje položaj Prvih naroda u Kanadi kao marginaliziranih, kao drugog, te razotkriva rasizam navodno civilizirane i multikulturalne Kanade.

Atanarjuat: The Fast Runner - Z. Kunuk, 2001.

Atanarjuat: The Fast Runner – Z. Kunuk, 2001.

Zacharias Kunuk (1957.) Atanarjuat: The Fast Runner (Atanarjuat: brzi trkač) (2001.) snimio je prvi film na inuitskom jeziku. Da bi mogli snimiti svoj film jer krajem 20. stoljeća još na razini države Kanade nije postojao fond za financiranje filmova na neslužbenim jezicima (tada se još jezik Inuktitut nije brojao u službeni jezik Kanade), Zacharias Kunuk, Paul Apak Angilirq i Norman Cohn morali su 1990. godine osnovati vlastitu produkcijsku kuću Igloolik Isuma.

Temeljen na inuitskoj legendi smještenoj oko mjesta Igloolik, Atanarjuat govori o početku i posljedicama svađe unutar zajednice. Radnja prati dva brata, Atanarjuata i Amaqjuaqa, i njihovo rivalstvo s vođom zajednice Okijem. Film je istodobno i priča i etnografski zapis budući da je Kunuk rekreirao sve predmete u filmu prema povijesnim zapisima bijelih istraživača i njihova prvog susreta s tom inuitskom kulturom, a u filmu prikazuje inuitski život prije kontakta s bijelcima. Film je osvojio brojne nagrade, između ostalih i Caméra d’Or, to jest nagradu za filmski debi u Cannesu, što je bilo prvi put da je tu nagradu dobio Kanađanin. Journals Of Knud Rasmussen (Dnevnici Knuda Rasmussena) (2006.) još je jedan Kunukov film na inuitskom jeziku s inuitskom temom: ovaj put Kunuk je snimio film o posljednjem velikom inuitskom šamanu, Aui i njegovoj tvrdoglavoj kćeri Apak te o posljedicama kontakta tradicionalne zajednice s bijelom civilizacijom. Kao predložak Kunuku su poslužili dnevnici danskog etnografa Knuda Rasmussena iz 1920-ih godina.

Snimljeno je još nekoliko filmova s aboridžinskom tematikom, no uglavnom su ih snimali bjelici iz nužno iskrivljene perspektive. Prvi je bio Nanook of the North iz 1922., a sljedeći poznatiji drama-komedija Dance me Outside (1995.), koju je režirao Bruce McDonald prema predlošku bijelog kanadskog pisca W. P. Kinselle, o životu mladih ljudi u rezervatu Ontariju. Iako je film dobio negativne kritike zbog nedopuštenog prisvajanja autohtonog materijala, pozitivna strana filma je barem to što Prve Narode ne prikazuje na stereotipan „povijesno zamrznut“ način u košuljama od jelenje kože s lukom i strijelama, već kao mlade ljude koji slušaju rock glazbu, voze automobile i nastoje pobjeći iz zaostale sredine. Još jedan film o Prvim Narodima Black Robe (Crna halja) (1991.) (r. Australac Bruce Beresford) film je o iskustvima misionara u francuskoj koloniji na današnjem teritoriju Kanade snimljen prema romanu Briana Moorea, koji se pak oslanjao na sedamnaestostoljetne tekstove isusovačkih misionara. Film je čak dobio nagradu Genie prije nego što su se pojavile kritike o neizbježnoj objektivizaciji autohtonih naroda budući da je priča ispričana iz vizure jezuita. Bio je tu još i transnacionalni inuitski epski film Map of the Human Heart (Karta ljudskog srca) (1992.) (r. Novozelanđanin Vincent Ward); drama o osveti Clearcut (Jasan) (1993.) (r. poljski Kanađanin Richard Bugajski); prepričavanje Oka konflikta u kvebečkoj verziji filmom Windigo (1994.) (r. Kvebečanin Robert Morin) i drugi. Pitanje prisvajanja aboridžinskog materijala od strane ne-autohtonih autora i umjetnika općenito je goruće pitanje nepravde koja se perpetuira nad i dalje neravnopravnim i marginaliziranim autohtonim narodima i prvenstveno je zato problematično.

 

Kratka povijest kanadske kinematografije (ili: Kako je u sjeni Hollywooda nastao kanadski film)

1. Anglofoni kanadski film do ’60-ih godina

2. Anglofoni kanadski film od 1960-ih do 1980-ih godina

3. Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće, 1. dio

4. Anglofoni kanadski film od 1985. do u 21. stoljeće, 2. dio

5. Frankofona kanadska kinematografija do 1960-ih godina

6. 1960-e i novi duh frankofone kanadske kinematografije

7. Frankofoni kanadski film od 1980-ih do danas

Leave a Reply

Your email address will not be published.