Post-FEST-um, 1. dio: Nagrade

Piše: Jelena Đurđić, Marko Stojiljković

Početkom marta (ožujka) održani FEST, 43. po redu, donio nam je novu upravu, novu ekipu suradnika i polako se okrenuo novom konceptu. Festival je od revijalnog postao takmičarski, s puno nagrada u čak tri programske cjeline (glavni program, domaći film i programska cjelina Granice koja se bavi provokativnim sadržajem), plus nagrada kritike i publike.

Tako je za najbolji film cijelog festivala proglašen jordansko-emiratski The Wolf, koji je nagrađen i za najbolji scenarij. Nagradu žirija dobio je ruski film Durak / The Fool. Glumice iz francuskog filma Respire / Breathe, Josephine Japy i Lou de Laage, podijelile su nagradu za najbolju žensku ulogu, dok je bosanski glumac Emir Hadžihafizbegović nagrađen za svoju ulogu u hrvatskom filmu Takva su pravila Ognjena Sviličića. Njemački film The Council of Birds / Zerrumpelt Herz pokupio je nagrade za najbolju režiju i fotografiju, a Yann Demange je proglašen najboljim debitantom sa svojim ratnim akcijskim trilerom ’71.

2

”71.’ – Y. Demange

Po mišljenju publike, najbolji film je argentinski omnibus Wild Tales / Relatos salvajes, ovogodišnji kandidat za Oscara.

U veoma difuznom domaćem takmičarskom programu, u kojem je bilo filmova koji su imali kino život, ali i filmova adaptiranih u TV serije i premijera, kao najbolji film proglašen je Ničije dete, film s nekoliko nagrada u Veneciji i svakako ostvarenje koje donosi nešto kvalitativno novo u srpski film. Njegova zvijezda, mladi Denis Murić, dobio je nagradu za najbolju ulogu. Za najbolju žensku ulogu nagrađena je Sonja Kovačević za ostvarenje u filmu Tmina Luke Bursaća. Nagradu žirija dobio je film Isceljenje Ivana Jovića. Za najboljeg redatelja proglašen je Dušan Milić za film Travelator, dok je u kategoriji za najbolji scenarij pobednik Srđan Koljević za film Branio sam Mladu Bosnu. Za najboljeg debitanta proglašen je Ivan Ikić za film Varvari. Nagrada kritike “Nebojša Đukelić” otišla je Ničijem detetu, dok je Travelator dobio specijalno priznanje.

U programskoj cjelini Granice pobedio je njemački film The Samurai, uvrnuti cross-dressing osvetnički pokolj, dok je specijalno priznanje dobio austrijski horor Goodnight Mommy / Ich seh Ich seh.

Nismo u žiriju, i nismo pogledali baš sve, ali ćemo naravno podijeliti s vama utiske o pobjednicima koje smo vidjeli.

4

‘White God’ – K. Mundruczó

Jelena: Nisam gledala sve filmove takmičarskog programa, ali jesam bar dva bolja od pobjedničkog (Budalu Bykova i Petzoldov Feniks, očekujte recenzije), i pet slabijih (’71, Predsjednik, Ubiti čovjeka, Diši, Bijeli bog). Osim ako poanta nije bila nagraditi najboljeg debitanta, ovo je malko navučena odluka, iako se ni njome nisu obrukali. Wolf je priča iz vizure dječaka beduina, i recimo da je klinac Tom Sawyer arapskog svijeta. U pustinjama Arabije za vrijeme Prvog svjetskog rata imamo avanturu, krvaviju naravno, ali podjednako intimnu (u svoju obranu imam reći da zvuči bolje nego što jeste). Francuski Respire može proći kao korektan film, ali ako ste gledali bilo šta na temu odrastanja, tinejdžera, neuzvraćene ljubavi, opsesija i manipulacija lagani preskok vas neće oštetiti. Ako ste pak fan, dobit ćete baš ono što očekujete. Nagrada njima umjesto Nini Hoss već je smiješna fora. Vrlo ponosno beogradski ću pozdraviti trijumf  Emira Hadžihafizbegovića, bravo za žiri. Njemački Savet ptica mi je izmakao, dok je ’71 do polovine, ili prije trećine, gotovo izvrstan film u žanru (akcijskom), međutim u ostatku stvar dosta pada, jer se čini odmak od žanra, ali su ti pokušaji kontekstualizacije blijedi i preopći.

Divlje priče za nagradu publike bile su totalni zicer. Osvetnički obojena, almodovarovsko-tarantinovskog tipa, subverzivna komedija o bliskim nam frustracijama, bila je praktično bez  prave konkurencije, uzme li se u obzir da je uzorak iz šume od 3.700 gledatelja – malo koji film može tako dobro tako široko proći (o Relatos salvajes detaljnije u posebnom tekstu.)

3

‘Ničije dete’ – V. Ršumović

I domaćini. Ničije dete je sasvim okej film, o njemu također više u posebnom tekstu u danima pred nama. Za sad samo treba reći da je u pitanju užasno značajan domaći film, plus koprodukcija, plus festivalske nagrade, plus male pare, plus nesvakidašnji redatelj. Bolji prošle godine snimili nismo. S Markom sam baš komentirala da se nadam da žiri neće dati Muriću nagradu, ali avaj. Mali je sjajan, samo dodjeljivati nagradu djetetu u toj kategoriji je mislim em neozbiljno em najlakše. Hana Selimović je bila zasluženo viđena za najbolju žensku ulogu u Neposlušnima, toj prošlogodišnjoj poeziji od filma, ali umjesto nje Sonja pobeđuje, u (kažu) odličnoj, ali ne baš glavnoj ulozi. Isceljenje nisam gledala, Varvari su pristojan film, ali bi se o samoj kategoriji dalo debatirati. Najproblematičnije odluke su one vezane za scenarij i režiju. I dok se oko nagrade Miliću za Travelatora može govoriti o ukusima (mada je mislim jasno kao dan da su i Mina Đukić – Neposlušni i Ršumović – Ničije dete daleko ozbiljniji redatelji), nagrada Koljeviću za scenarij je vjerojatno najveća glupost svih žirija, u svim kategorijama.

O Granicama će kolega, to sam većinom izmašala.

Marko: Oba nagrađena filma svakako opravdavaju svoje mjesto u ovoj programskoj cjelini, i oba su kvalitetna djela, kao uostalom i većina filmova iz kategorije koja će, nadajmo se, postati okosnica nekog novog Festa. Logika, međutim, nalaže da bi njihov raspored morao biti obrnut. Ich seh Ich seh je jedan od onih filmova koji zaista pomiču granice, jedan kompletan i do detalja promišljen horor, dok The Samurai to nije. On je možda hrabar i njegova premisa i gay podtekst su možda više prst u oko sablažnjivoj publici, ali u pitanju je film izuzetno predvidljive mehanike “osvetničkog” tipa. Frajer u haljini, sa skoro savršenom ženskom figurom, ide po selu i kolje seljačine katanom, a simpatije pokazuje samo za jedinog poštenog policajca, usamljenika koji služi kao sprdnja cijelom selu. I to je to, nema razrade osim najnužnije, slijedi sat vremena ganjanja i pokolja. Za jedan debi, odličan je, ali i dalje se vidi da je debi, ima tu auru studentskog filma. Jedan od mojih favorita u kategoriji, A Girl Walks Home Alone at Night, ostao je nenagrađen, ali recimo da imam razumijevanja za žiri, programska cjelina je bila izuzetno kvalitetna, a samo dvije su nagrade.

5

‘Ich seh Ich seh’ – V. Franz, S. Fiala

Ipak bih malo replicirao za neke od filmova. ’71. mi se svidio dosta više nego tebi i nekako mi je ta promjena žanrovske paradigme, širenje akcije u nekakav politički triler s frakcijama i frakcijama frakcija legao. Tu ne treba zaboraviti činjenicu da je u pitanju debitantski film koji ničim ne odaje neiskustvo i koji ostaje kompaktan.

Mene su, recimo, Bykov i njegov The Fool lagano razočarali po toj liniji. Kao i njegov prethodni film, The Major, počinje moćno, ali vrlo brzo, još brže skreće u dramu, govor kroz likove sve odjednom, lagano popovanje i angažiranost na prvu loptu. Daleko od toga da je loš i nezanimljiv film, ali “teška ruka” je itekako prisutna. Phoenixa preskočih već na dva festivala, grizem se zbog toga, ali kao, bit će dana…

Slažem se da su Wild Tales zicer svoje vrste, jednostavno koncipiranih 6 osvetničkih priča natopljenih krvlju, humorom i socijalnim angažmanom. Mene je, s druge strane, začudilo kako publika nije navalila na Kraftidioten, koji još ima dodatni bonus domaćih glumaca u norveškom filmu. Možda publici nisu legle šale na račun njihove zemlje, ma koliko one benigne bile?

U domaću selekciju se ne bih upuštao previše, samo ću reći da je Isceljenje film itekako vrijedan pažnje, kako zbog fino izbalansirane priče o vjeri, oprostu i čovječnosti, tako i zbog gerilskog šmeka koji nijednog trenutka ne skreće u diletantizam.

Leave a Reply

Your email address will not be published.