Kronika s Palića ili kako je Wenders postao jednako dekadencija

Piše: Jelena Djurdjic

BR3

Ovogodišnja selekcija festivala nije bila idealna (već smo govorili o izostanku nekolicine filmova, npr. Zvizdan, Jastog, Saulov sin), a nastavili su se, i čak uvećali, problemi preklapanja projekcija, pogotovo uzme li se u obzir da su popodnevne sieste po lokalnim salašima neminovnost. Selektorski tim (Mitrić, Tolnai, Nikitin) i dalje ne dozvoljava blamove, i filmovi su u najgorem slučaju egzotični.

Festivalske večeri su u glavnom natjecateljskom programu davale po dva filma, i imale mantru prikazivanja jednog dijela neafirmiranog autora, i drugog iz miljea tzv. ’ne treba ih posebno predstavljati’ redatelja. Koncept valjda teško može biti nasumičniji. Dešavanja sam pratila od trećeg dana, tako da sam nova ostvarenja Morettija (Moja majka) i Haigha (45 godina) propustila – ako vam nešto znače utisci iz druge ruke, u pitanju su filmovi koji ne iznevjeravaju očekivanja. Prilično dobri, ali s onim ’ali’ koje slijedi iza takve ocjene.

BR2

Trećeg dana konačno smo tamo, i gledamo domaći film Pavla Vučkovića Panama, i islandsko čudo, kasnije ispostavit će se i pobjednički film, Ovnovi. Ni sada nisam sigurna je li Panama toliko pristojan film jer su Ovnovi smor, pa Vučkovićev uradak blista u usporedbi, ili je Panama zaista toliko solidan film. O Ovnovima imate poseban tekst, bit će i o Panami, filmu čija je premijera bila u Cannesu, i koji ste mogli ispratiti i na sarajevskom i vukovarskom festivalu. Za sada je dovoljno reći da se bavi temom ljubavi u vrijeme ekspanzije društvenih mreža u Srbijici, da je inteligentan, i žanrovski dragocjen – kako redatelj napomenu, bolje je otići na ljubavni filmić i odgledati triler, nego obrnuto. Premijeru u kinima čekamo na jesen, i vrlo sam zainteresirana za gledanost.

Četvrtog dana večer je otvorio film slovačkog redatelja Ivana Ostrochovskog Koza, nešto što bi na posteru najlakše objasnili kao ’Rocky istočne Europe’. Koza je dakle bivši boksač, sudionik Olimpijskih igara, koji sada živi iza ruba egzistencije, i gleda snimke svojih borbi na Eurosportu. Stjecajem okolnosti mu treba keš, i kreće u nekakvu turneju po šestorazrednim njemačkim ringovima. Nevolja je što Koza više u boksu ne može ništa pružiti, pa tako slijede grozomorne scene prebijanja. Kao bonus ovom pametno svedenom i zanatski skockanom filmu, koji je također bilo moguće ispratiti po ’našim’ festivalima, dolaze podaci o radu autora s glumcima naturščicima – i to bivšim boksačima, također sudionicima Olimpijada i osvajačima medalja.

Zatim dolazi na red nesretni Wenders. Nije da nismo čuli da je film vanpametno očajan, međutim ne postoji ta sila koja bi nas spriječila da se mazohizmu prepustimo. Sve će biti u redu kao centralnu priču nudi pisca Tomasa (James Franco), koji je u ozbiljnoj umjetničkoj blokadi. Tako sav apatičan, ali na onaj cool seksi način, vraćajući se autom kući po zaleđenim ulicama, slutite već, udara klince koji odnikuda izlete na sanjkama. Jedan brat preživi, drugi umire. Tomas to nešto teško podnosi, ali malo zatim počinje pisati najbolje romane u svom životu. Razvija odnos s majkom nastradalog djeteta (Charlotte Gainsbourg), kasnije i s preživjelim klincem. Sve to snimljeno na najgluplji, najdosadniji, najjednodimenzionalniji i najdekadentniji način. Jasno da je bio u pitanju nekakav eksperiment, no sve što je moglo pošlo je po zlu.

a

O rumunjskom, ali sad pravom čudu, filmu Aferim! već je pisao Marko, tako da ostavimo li njega po strani, najbolje što sam gledala na Paliću ove godine dolazi iz Rusije. Pioniri heroji, film o svima njima/nama od kojih se najviše očekivalo. Sudar pionirskih snova, u kojima je svaki od tri vodeća junaka trijumfirao kako samo mali pionir sovjetskog tipa zna (sa svim pripadajućim kič momentima), i realnosti života u tridesetima. Bolesno katarzičan, brutalan, zabavan i zaista odličan film Natalye Kudryshove kompletan je njezin autorski projekt. Za divno čudo trenutno igra u beogradskim kinima.

Jedan od klasičnih palićevskih filmova za publiku, kakve nam najčešće dovode iz Finske, ovog puta dolazi iz Belgije. Režirao ga je Jaco Van Dormael, zove se Le tout nouveau testament i spada u domenu filmova neprepričljivog zapleta – zato ga i reklamiraju rečenicom – jeste li znali da je Bog živ i živi sa kćeri u Bruxellesu? Nevolje nastanu kad se mala kćerkica iznervira pa svima koji zemljom hode šibne SMS s datumom i satom smrti. Ona zatim bježi od kuće i na nagovor brata, Isusa je li, kreće u potragu za dodatnih šest apostola. Ekstremno zabavan, imaginativan i s materijalom za bar tri filma, ozbiljna je preporuka za bavljenje prijašnjim radovima Van Dormaela.

BR1

Za kraj bitno je reći da festival čini određene pomake u organizacijskom pogledu u odnosu na prijašnje sezone. Bilo je više gostiju, više dešavanja, više projekcija, otvoreno je još jedno kino i nijednim korakom se ni ove godine nije krenulo ni unazad, ni u neku lažnu glamur priču. I svake godine sigurno je samo jedno – eto nas i dogodine.

Leave a Reply

Your email address will not be published.