Crossing Europe, treći dan

Piše: Marko Stojiljković

Kažu mudri ljudi: “Koliko jezika govoriš, toliko ljudi vrijediš”. Ja tu nisam nikakvo mjerilo, naročito na njemačkom govornom području. Moje epsko neznanje jezika umalo da mi pokvari B-Movie… o Zapadnom Berlinu jer je film išao bez titla. Dakle, veći dio na engleskom, ali određeni dijelovi na njemačkom. Bez titla, kao i Q&A poslije filma.

Mislim, lako za film, ali treba nešto i pojesti, a meniji su također ispisani na njemačkom. Sad, razlika između fine špageterije i kineskog “all you can eat” ekspres-restorana u trgovačkom centru je u tome što će u jednoj varijanti strpljivi konobar objasniti šta je šta, a u drugoj je deviza “imaš oči, pa gledaj”. Engleski znaju koliko da naplate i to je sasvim legitimno. Radoznao prema hrani, dogodilo mi se da na tanjuru spojim milijun različitih ukusa, uključujući i spring roll koji je povukao na slatko kao da je punjen eurokremom. Dešava se i boljima od mene, pa nekako mogu razumijeti, iako ne i u potpunosti podržati, činjenicu da netko ima predrasude u vezi s hranom.

1

Kao i kuhinja, tako nam i kinematografija dolazi s najrazličitijih krajeva svijeta. Zato je naš posao da ostanemo otvorenog uma i probamo sve što nam je dostupno. Ipak, ponekad je nemoguće ostati potpuno bez predrasuda i nikad ne oklijevati. Onda je potrebno jednostavno zagristi ili zakoračiti u nepoznato. Recimo u albansku kinematografiju. Uostalom, sjetimo se da su i rumunjski filmovi u jednom trenutku bili potpuno nepoznati svjetskoj kritici i publici. Znači li to znači da ćemo imati veliki albanski val?

Baš i ne, sudeći po riječima Iris Elezi i Thomasa Logorezija, autora filma Bota. U albanskoj kinematografiji se stvari jedva pomiču s mrtve točke, domaći film se ne gleda, snima se državnim novcem po nekom već ključu gdje je cilj “predstaviti zemlju u što boljem svjetlu”, dakle obračunava se s prošlošću, ali ne temeljno i samo s određenom, nudi se eskapizam i vrli novi svijet stvarne ili izmišljene akcije, prostitucije, kriminaliteta…

2

Bota (“Svijet” na albanskom) je upravo suprotna priča. Ovo je beskrajno liričan i poetičan film koji o prošlosti govori kroz sadašnjost, snimljen na lokaciji izvan ovog svijeta, močvarnom okolišu izvan svakog puta gdje je komunistički režim “koncentrirao” svoje protivnike, popraćen u ona doba zabranjenom, a kasnije zaboravljenom predivnom muzikom, s glumcima od kojih su mnogi povratnici u albanski film, a drugi su zvijezde u usponu.

Nije to lak film za gledanje ni za razumijevanje, ja sam se, i pored uvodne riječi autora, dosta gubio na početku. Radnja se vrti oko naslovnog kafića u toj nedođiji, njegovih gostiju i osoblja, baš u vrijeme kad se gradi nova cesta. Jedna zabava i nekoliko otkrića će pokrenuti slijed događaja koji će promijeniti njihove egzistencije… Štos je u tome da se kockice u Boti sklapaju suptilno, a opet jasno, s puno takta, pa film ne ide ni u banalizaciju ni u preserans, i jednostavno se može ocijeniti kao film koji ima ono nešto.

3

Iznenađenje je nekako centralna tema ovog teksta. Iznenađenje je bio i film najavljen za noćni termin u City-kinu u kojem obično idu što horori, što provokativni filmovi. U tom kontekstu sve može biti iznenađenje, od kultnog klasika preko skrivene pretpremijere do art-filma koji se nikako ne uklapa u koncept. Ili ako je moguće da film bude pomalo od sva tri s dozom apsurdnog humora. Neću otkriti koji je film bio, još uvijek, takav je bio dogovor s festivalom. Neka vas iznenadi kada se film pojavi na FAK-u među recenzijama.

Nekom naivnom i blentavom iznenađenje može biti i mamurluk i glavobolja u nedjelju ujutro, kada u svakom slučaju ima rani start i pritom mora napisati tekst. Da, to se dešava kada se čovjek previše zadrži u dobrom društvu, kada se grlo od blebetanja suši, pa ga valja kvasiti. Kada se sjetite da sa “čistog” pređete na gemišt, obično je već prekasno. Iznenađenje bi bilo ustati odmoran i svjež, ali nema veze. Nedjelja je, pa ćemo nekako izgurati, uz filmove, šetnju, malo klope i puno vode…

Leave a Reply

Your email address will not be published.