Crossing Europe, peti i šesti dan

Piše: Sven Mikulec

Filmski festivali nisu, kao što može pretpostaviti regularna publika, samo prilika da pogledate filmove koje ne biste pogledali da festivalski cirkus nije došao u vaš grad. Na nekim festivalima se sklapaju opasni poslovi, na drugima se sreću stari prijatelji i upoznaju novi u svim branšama filmskog biznisa. Uglavnom, pored filmova, moguće je čuti koju pametnu na predavanjima i panelima, ali se puls filmske industrije, kao i filmske umjetnosti, još bolje osjeti u “casual” razgovorima u barovima i na žurkama.

Treba uzeti u obzir da je Crossing Europe u Linzu pritom izuzetno “festivalski” festival, s neponovljivom atmosferom, i da se posjetitelji, novinari i filmaši sreću na svakom mjestu: u kinu, u kafiću, za ručkom, na žurci. Organizatori su pri svemu tome još i izuzetno darežljivi, pa su za akreditirane posjetitelje festivala osigurani izleti, razgledavanje grada, posjet i tvornici pretvorenoj u kulturni centar i još dosta toga drugog. Kako festival odmiče, ove stranske aktivnosti polako preuzimaju primat nad gledanjem filmova.

Zato su peti i šesti dan zajedno. Šestog dana sam bio suviše umoran i lijen, vrijeme je bilo grozno, a imao sam i šta za napisati, spakirati se i uhvatiti autobus. Nadam se da će mi Sviličići oprostiti što sam propustio Ognjenova Takva su pravila već drugi put (prvo na Festu), Vanjinog Zagreb Cappuccino, istina, nije bilo u Linzu, ali sam ga propustio na Festu. Zato, umjesto šestog dana u formi nekog pregleda, izvući ću iz memorije dva naslova koja sam ranije gledao.

a

Prvi je fascinantni španjolski “backwoods noir” La isla minima, veliki pobjednik na dodjeli Goya nagrada, na festivalskom ciklusu od San Sebastiana nadalje, i dostupan u video-formatu. Recimo da bi odgovarajući opis bio španjolski True Detective. Dva policajca različitih senzibiliteta poslana su na slučaj u duboku zabit, u andaluzijske močvare, gdje svakih toliko nestaju djevojke. Uz gustu, opojnu atmosferu i sasvim dobru misteriju, treba istaći i “period piece” vrijednost ovog filma i politički kontekst ovog filma. Radnja je smještena u 1980. godinu, a prisutni su, čak veoma glasni, odjeci netom napuštenog fašizma.

a1

Drugi je film Andreya Konchalovskog The Postman’s White Nights za koji smo se i Jelena i ja na Festu složili da ni u kom slučaju nije vrijedan “hypea” koji se oko njega podigao. U pitanju je jedno od onih “stock” folirantskih ostvarenja kojima pribjegavaju ostarjeli redatelji čija je reputacija mnogo jača od trenutnog nivoa inspiracije i kreativne energije. Znam da se većina kritike s nama neće složiti i da će na ovaj film gledati kao na skromno remek-djelo velikog majstora, ali meni su se oni milijun puta ponovljeni kadrovi s papučama i nogama urezali u pamćenje kao popriličan preserans.

Zato mi je, recimo, iznimno drago da sam u Linzu uspio pogledati A Blast grčkog redatelja Syllasa Tzoumerkasa. Nakon premijere u Locarnu, krenuo je na festivalsku turneju (Sarajevo, London, Tallinn, Les Arcs, Rotterdam, Istanbul) i smiješi mu se solidan uspjeh na arthouse sceni. U pitanju je film koji kombinira žanrovski pristup (efektan i napet triler s iznenadnim erupcijama nasilja) s pristupom art-filma (izlomljena naracija koja je posebno efektna u sakrivanju aduta filma i politički kontekst, za pojmove grčkog novog vala, prilično direktan pogled na krizu u zemlji na svim nivoima – od jačanja nacizma do financijskog pritiska na pojedinačne familije). A Blast svakako ima moju preporuku i nadam se da će ga publika u regiji, ona koja ga je propustila u Sarajevu, imati prilike ugledati u kino-dvoranama.

Iako se uglavnom bavi recentnim igranim filmovima, eksperimentalni dokumentarac Sergeya Loznitse, kojem je bila posvećena ovogodišnja retrospektiva, Revue (2008) je za mene bio dragocjeno iskustvo. Sastavljen od premontiranih isječaka iz sovjetskih propagandnih filmskih žurnala s kraja 50-ih godina, ovaj film se poigrava s pojmovima ideologije i propagande, kako u ona vremena, tako i danas.

a3

Jedino što mi je žao vezano za Revue je to što nisam ostao na Q&A poslije filma. Međutim, za to sam imao izuzetno dobar razlog: žurio sam na austrijsku premijeru German Angsta. Ovaj film je djelo triju legendi njemačkog ekstremnog i žanrovskog filma, Jörga Buttgereita, Michala Kosakowskog i Andreasa Marschalla. U pitanju je omnibus koji se pojmom njemačkog angsta i njegovim manifestacijama bavi iz tri različita ugla. Psihoanaliza, trauma u familiji i “teenage angst” tema su prve priče. Druga se hvata njemačke nacističke prošlosti, ali i sadašnjosti s nemalom dozom nasilne ironije i trash pristupa. Treća je pomalo u misterioznoj noir i giallo maniri, s fokusom na seksualnu anksioznost i percepciju Berlina kao grada slobode, anarhije i grijeha. Već u startu filmu je zagarantiran kultni status, već je i bit će tek veliki hit na fantastičnim festivalima, a publika u našoj regiji će imati prilike vidjeti ga na Grossmann festivalu u Ljutomeru ovog ljeta.

I to bi bilo to za ovu godinu, što se tiče Crossing Europe festivala u Linzu. Da rekapituliramo, festival je savršeno organiziran, domaćini su uslužni, grad je simpatičan, lijep, diskretan i kulturan, a festival izuzetno cool, atmosfera je sjajna i sve je blizu. Filmovi su svježi i pažljivo izabrani, ima puno programskih cjelina i tema. Ovo je jedan od onih festivala kojima se treba vraćati. Što će reći, vidimo se i sljedeće godine.

Leave a Reply

Your email address will not be published.