Crossing Europe, dan prvi

Piše: Marko Stojiljković

1

Prvi dan festivala bio je onako muljav i kišan, ali daleko od toga da je to na bilo koji način poremetilo atmosferu. Publika je u solidnom broju navalila na lijep izbor europskih filmova. Sve pohvale unaprijed izrečene organizatorima pokazale su se kao sasvim zaslužene: Crossing Europe je iznimno organiziran festival, gdje sve štima po dogovoru, gdje su domaćini darežljivi prema gostima i, najvažnije od svega, fleksibilni i spremni izaći ususret svakoj našoj novinarskoj potrebi.

Dobro, skoro svakoj. Ipak ne možemo ući na rasprodane projekcije, a dokumentarac/mockumentary The Visit Michaela Madsena (ne tog Michaela Madsena) bio je potpuno rasprodan. U pitanju je “šta bi bilo kad bi bilo” razmatranje na temu kako bi američke vladine agencije postupile u slučaju kontakta s izvanzemaljcima. Srećom, na usluzi nam stoji video library, odnosno mogućnost da filmove pogledamo na DVD-u, što opet ne donosi magiju velikog ekrana i zamračene dvorane, ali je “išta” u odnosu na “ništa”.

2

Srećom, bar za jedan film neću morati žicati DVD iz biblioteke jer sam ga već bio ulovio makar u skromnoj srpskoj kino-distribuciji. Varvari, debitantski film Ivana Ikića, svjetsku je premijeru imao u Karlovym Varyma, gdje je i osvojio specijalno priznanje u East of West selekciji. Nakon toga, prikazan je na nekoliko festivala, kako u regiji (Palić, Sarajevo, Ljubljana, Bitola), tako i širom Europe, a u Linzu je dobio i austrijsku premijeru.

U pitanju je ambiciozno debitantsko ostvarenje koje se vezuje na mini-val srpskih filmova o izgubljenoj generaciji koja je rođena u vrijeme ratova i stasala u vrijeme tranzicije. Ovog puta u fokusu je nogometno navijanje kao dio identiteta, pa još u provinciji. Upravo je aspekt prikaza provincije najuspješniji i najzanimljiviji u cijelom filmu, dok se na drugim planovima pojavljuju greške koje se mogu pripisati velikoj ambiciji, a premalom iskustvu da se zaokruže. Ikić, međutim, pokazuje zavidni talenat u radu s glumcima kojima nije predočio cijeli scenarij, nego im je davao dijelove teksta uz upute kako da improviziraju.

3

Neke druge filmove sam ipak propustio, pa se u Linzu ukazala prilika da ih pogledam. Snimljen po istinitoj priči o ocu nomadu i ne-konformistu koji je, nakon razvoda, oteo svoju dvojicu sinova, te se s njima skrivao deset godina, Vie sauvage obećava mnogo još od prve, izuzetno napete scene. Problem je, međutim, što obećano nikad ne ispuni, što je klimaks u domeni napetosti na početku umjesto na kraju filma, pa tako postaje u neku ruku propuštena šansa. Jasno, taj nivo nije lako održati, ali Vie sauvage se utapa potpuno u more “slice of life” filmova.

Iako ga kritičari uspoređuju s američkim klasicima, Vie sauvage ima potpuno europski naturalistički štih na tragu braće Dardenne, koji su i potpisani kao producenti. Redatelj Cedric Kahn (odličan triler Red Lights, festivalska uspješnica L’ennui) pokazuje sklonosti ka pješačkim rješenjima s prevelikom upotrebom “shaky-cama”, ali mora mu se priznati da, ako ništa drugo, zna okupiti glumce. Mathieu Kassovitz je odličan, Celine Sallette solidna, a dva para naturščika u ulogama dječaka izvrsni, čak i nevjerojatno slični. Svi oni bi profitirali od filma s jasnijim ciljem od toga da nam prepriča jednu novinsku priču iz crne kronike.

2

Zato su kasni termini u City Kinu rezervirani za hrabrije, da ne kažem ekstremnije filmove. Ako se nešto može reći za belgijski horor film Welp (prevodivo kao baby-vuk, da ne kažem vučić) beskrajno simpatičnog debitanta Jonasa Govaertsa, onda je to “over the top” i “ekstremno”. Premisa je relativno jasna i poznata: flamanski izviđači na izletu u nepoznatom i ne baš prijateljski nastrojenom dijelu zemlje gdje se suočavaju s kretenizmom svojih vođa, manijakom koji odvodi ljude u podzemni bunker i divljim djetetom, ali rijetko kad je neki film imao toliko otvorenog nasilja spojenog s okruženjem djece. Taj “over the top” pristup nekad radi savršeno, pa ima urnebesnih momenata koji izazivaju salve smijeha, ali isto tako se osjeća malo neprijatnosti. Na vizualnom i auditivnom planu sve je na svom mjestu, dok na nivou priče petljanje ponekad uzme svoj danak. Ima otvorenih završetaka, likova koji nestaju iz priče jer autor kao da ih je zaboravio, imamo i nelogičnih postupaka, ali Welp je svakako film za preporuku ljubiteljima horora, posebno onima koji koketiraju s novim francuskim ekstremizmom (Aja) i belgijskom scenom (Du Welz).

Danas je već ljepše vrijeme, festival kreće punom parom sa svim radionicama i predavanjima, te koncertima i žurkama poslije filmskih projekcija. Radni dan počinje oko 3 popodne, otvaraju se nova prizorišta, bit će koš i još dobrih filmova, o čemu se pišemo na dnevnom nivou.

Leave a Reply

Your email address will not be published.