Crossing Europe, dan drugi

Piše: Marko Stojiljković

Iako je Linz treći po veličini grad u Austriji, njegov centar je toliko mali i diskretan da se može prepješačiti u vrlo kratkom vremenu. Od prizorišta do prizorišta često je potrebno manje od “cigarete” vremena. Pušačka navika, što ćete. Inače, po kafićima i restoranima je tu i tamo dozvoljeno pušenje, ali nema smisla sjediti tamo po lijepom vremenu. Lokalci imaju običaj sjediti na klupama ili na travi i upijati svaku sunčevu zraku, a ja ću slijediti njihov primjer kad god nisam na projekciji filma.

Osim blizine bukvalno svega što bi posjetitelja festivala moglo zanimati, ono što upada u oči je broj policajaca na ulici. Netko tko je odrastao u našim krajevima automatski će se stresti, jer austrijska policija, za razliku od balkanskih, ne legitimira slučajne prolaznike i ne pretresa ih tražeći gram marihuane. Ne, austrijska policija služi svojim građanima: uputit će vas ako ih pitate za smjer, a vrhunac “represije” je pisanje kazni nepropisno i bahato parkiranim vozačima. Promet inače teče normalno, većina ulica po centru su “sporovozne”, a pješaci i vozači ostvaruju miroljubivu koegzistenciju.

8

O nemogućnosti iste na tako mnogo nivoa govori prvi film koji sam izabrao za današnji dnevni pregled. Kosac Zvonimira Jurića je u hrvatskim kinima prošao kao bos po trnju i to potvrđuje tezu o ratnom stanju između hrvatske publike s jedne strane i “establishmenta”, uključujući i kritiku s druge. Naime, Kosac uglavnom žanje pozitivne kritike i poneku nagradu. Moram reći da, i pored najbolje volje, na mene nije ostavio pozitivan dojam.

U pitanju je pokušaj “hyperlinka”, s upadima koji su pomalo “off” i trima pričama koje su nekonzistentne, nekoherentne, nedovršene i tonalno disonantne. Moguće je da se Jurić, ko-autor inače sjajnih Crnaca, samo poigravao s našim očekivanjima i vodio nas na krivi trag, pa nam je umjesto “backwoods” noira ponudio “rumunjsku” varijantu. Nemam ništa protiv, ali problem je u dosljednosti: kadar sekvence se prekidaju, planski se, ali bez razloga ide na neoštru sliku, pa Kosac nije ni vizualno impozantan kao što nije ni dramaturški. Osvježenje su, međutim, glumci. Mirjana Karanović ne šmira kao što joj inače zna izletjeti. Ivo Gregurević, taj tipični “pater familias” hrvatskog filma, ovdje ima dosta mračniju, ali zato impozantnu ulogu, a i osvježenje je vidjeti Osječanina s danskom adresom Zlatka Burića u domaćem filmu, pa makar i u epizodici kakvu ima.

1

Prizorišta za projekcije nisu uvijek kinodvorane i to je sasvim uredu. Zašto, recimo, festivalsko prizorište ne bi bio kulturni centar u dvorištu kapucinske crkve? Da, beskrajno vruća i vlažna puna sala u potkrovlju s improviziranim stolicama svakako nije idealno mjesto za kino. To je, međutim, potpuno nebitno, čak nekako dobiva pozitivne konotacije autentičnosti ako je film koji se tamo gleda B-Movie: Lust & Sound in West Berlin.

Ovaj dokumentarac s nešto elemenata fikcije (kao što je fiktivni engleski narator) vodi nas kroz muzičku i umjetničku scenu 80-ih, kada je Zapadni Berlin bio mjesto kao s drugog svijeta, gdje je sloboda bila skoro apsolutna, u umjetničkom smislu, a često i u nekom drugom (recimo  besplatnog, iako ne posve legalnog, stanovanja u napuštenim zgradama). Takav Berlin se ukačio na punk i podario svijetu njemački novi val, svoje varijante gothic i industrial muzike, pa sve do techna, trancea, “love parade”. Nije tu stvar samo u muzici, umjetnosti i performansu, Zapadni Berlin je bio otok i tako je i funkcionirao. Okružen opresivnim DDR-om i ograđen zidom, Zapadni Berlin je slavio Bowieja, Christianu F, Die Toten Hosen, pa čak i blentavog Davida Hasselhoffa na zidu u jakni sa svjetlećim lampionima. Kažu autori “tko se ne sjeća 80-ih u Berlinu, taj nije ni bio tamo”. Što da kažem, kasno sam se rodio da bih to mogao sporiti.

Film sam pogledao gotovo neplanirano, pošto sam ostao bez karata za relativno razvikani britanski film Hide & Seek u udarnom terminu. I taj film je govorio o traganju za slobodom i o četvoro ljudi koji, možda baš pod utjecajem berlinskih anarhista, osnivaju komunu daleko od očiju svijeta.

2

Recimo da švicarski film Chrieg ima skoro pa suprotnu polaznu osnovu. Petnaestogodišnji protagonist Matteo pati od viška slobode i manjka odgovornosti, makar na početku. Zato je od strane svog ekstremno fit oca poslan u “odgojni kamp” na farmi. Isprva je žrtva grupne dinamike, ali kada se “dokaže”, postaje punopravni član bande s ostalim momcima i djevojkama, a priča o preodgajanju postaje besmislena. Mladi na svoj način spremaju potpunu pobunu protiv svijeta odraslih.

Chrieg je film koji ima svoje momente, kako dobre, tako i loše. U stalnom klatnu između klišea i proizvoljnosti, autor Simon Jaquemet vrlo rijetko i čini se gotovo slučajno uspijeva pogoditi pravi ton. To važi i za narativ, za motivacije likova, ali i za vizualni izraz filma. Impresivno korištenje prirodnih boja i divnih alpskih panorama često biva ugroženo napornim igrarijama sa “shaky-camom”. Glumačka postava sastavljena od naturščika s tek ponekim profesionalcem dodaje na autentičnosti.

3

Iskreno, ako vam je do “boot camp” filmova, predlažem američki Coldwater koji je zadržavao fokus do pred sam kraj. Chrieg se gubi odmah od početka. Autor kaže da je film složio iz difuznih sećanja iz djetinjstva i priča njegovih roditelja koji su oboje bili socijalni radnici. Šteta što taj kompozit ne funkcionira kao jedna cjelovita priča, pa simpatičnom autoru možemo poželjeti puno sreće sa sljedećim filmom jer je jasno da svoj izražaj još uvijek traži.

Dan drugi je prošao, dan treći počinje, današnji izbor je složen, donekle, ali ostajem fleksibilan i otvoren za iznenađenja. Također, obično u subotu dođu i ostali kritičari i novinari, što automatski znači i veću gužvu i filmskiju atmosferu na pratećim aktivnostima i žurkama.

Leave a Reply

Your email address will not be published.