William Friedkin: ‘Vidim nazadovanje u svim oblicima umjetnosti’

Piše: Sven Mikulec

WF6

Egzorcist i Francuska veza filmovi su koji su Williama Friedkina stavili na filmski vrh svijeta, ali vrijednih naslova u životopisu ovog redatelja previše je za najbrajanje u ovom nespretnom uvodu. Kad smo otkrili da gospodin Friedkin prati našu web-stranicu (Cinephilia & Beyond), shvatili smo da postoji dobra šansa da popričamo s njime, što bi, mislili smo, bila najveća moguća nagrada za trud koji smo uložili u izgradnju tog malenog filmofilskog utočišta u nepreglednoj džungli interneta. Srećom po nas, gospodin Friedkin pokazao se vrlo prijateljskom i otvorenom, iako izrazito zauzetom osobom, koja je pristala (metaforički) sjesti sa mnom i porazgovarati. Sa željom da čujem njegova razmišljanja o nekim od najvrednijih filmova koje je snimio tijekom godina, kao i o budućim projektima koje trenutačno priprema, upustio sam se u ovu pustolovinu ni ne sluteći da će razgovor potrajati dovoljno dugo da se dotaknemo nekih prilično važnih tema, poput degradacije i stagnacije umjetnosti, važnosti filmske kritike ili položaja žena unutar filmske industrije. U konačnu verziju intervjua nisu ušli naši razgovori o jačanju desnice u Hrvatskoj, šatorašima i izbjegličkoj krizi u Europi, jer bi to ipak bilo malo previše politike za moj ukus. Sve što mogu reći jest da mi je bila čast i gušt čeprkati po umu jednog od najznačajnijih filmaša posljednjih pola stoljeća, a gušt, nadam se, neće biti samo moj.


Nekoliko ste puta spomenuli da Vaša namjera, kad ste snimali Egzorcista, nikad nije bila da napravite hororac. Činjenica da ga ljudi smatraju jednim od najboljih horor filmova ikad snimljenih govori dosta o tome koliko je zastrašujuće istraživati ljudsku prirodu.
Pa u današnje vrijeme naravno da shvaćam da su generacije i generacije publike Egzorcista smatrale hororcem. To neću poreći, ali kad sam ga krenuo raditi, pisac (William Peter Blatty) i ja nikad ga nismo tako zamišjali. Smatrali smo ga moćnom, emocionalnom, potresnom pričom. Ni u jednom trenutku nismo o njemu razmišljali u okvirima horor filma, a kamoli klasičnog horora ili onoga što se često predstavlja kao horor film. Ovu priču inspiriranu stvarnim događajima obojicama smo smatrali vrlo moćnom, i ja sam mislio da je pogodan materijal za filmsku adaptaciju. Ali Egzorcista nisam vidio kao hororac, poput onih koje sam cijenio, kao što su Psiho, Diabolique, Onibaba i drugi. Oni su očito horor filmovi. Sada mi je jasno kako publika vidi moj film, tako da ne mislim proturječiti.

A što mislite da publiku toliko plaši?
Pa, pitanje zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima. Nevina 12-godišnja djevojčica koja pokazuje neobične simptome koji očito upućuju na bolest s kojom se medicinska znanost ne može nositi. To je vrlo potresno ljudima. Mnogi ljudi ili imaju djecu, ili su bili djeca, ili jesu djeca. Kad god tvoje dijete prolazi kroz vrstu bolesti kakvu prikazujemo u Egzorcistu, svi se jako zabrinu. I mislim da je činjenica da sam film snimio na realističan način ono što zapravo najviše uzrujava ljude. Nije snimljen kao da se radnja odvija na nekom udaljenom planetu, ili u neshvatljivom, virtualnom svijetu – smješten je u pravi svijet, s likovima koji su prikazani što je ljudskije moguće. Raditi s Williamom Peterom Blattyjem na njegovom velikom djelu bilo je vrlo produktivno i uzbudljivo.

Život je ustvari prekrasan dar, ali ljudi ga ne vide kao nešto ranjivo i osjetljivo, već nešto što se uzima zdravo za gotovo.

WF3

Likovi u Sorcereru prisiljeni su surađivati da si spase dupe, ali si pritom međusobno ne mogu potpuno vjerovati. Zajedno su ubačeni u pakao, a da bi se izvukli potrebni su im vjera, povjerenje i suradnja. Biste li povukli paralelu s današnjim svijetom, pogotovo s obzirom na događaje posljednjih godina?
Da, mislim da je danas ta tema još važnija. Ali kad sam snimio taj film, 1977. godine, osjećao sam se baš tako kako si sad opisao. Da je svijet stigao do raskrižja, da će se velike sile raspasti ako se ne držimo zajedno. Sorcerera sam vidio kao metaforu za tu ideju. Mislim da je situacija danas puno, puno opasnija. Mislim da se svijet nalazi na rubu ponora i ne vidim nikakvo snažno vodstvo koje bi se moglo suprotstaviti terorizmu koji postoji u svijetu, kao i cijelom nizu drugih problema. Mislim da će se svijet raspasti ako se ne budemo držali zajedno. I sada su na udaru i nevini ljudi koji u nekakvoj terasi kafića samo sjede i razgovaraju, koji nemaju političke stavove ili filozofiju života koji bi nekome mogla smetati. U svijetu postoji zlo, to je ono što povezuje Sorcerera i Egzorcista. Postoji snažno zlo koje uzrokuje sve ove probleme. Život je ustvari prekrasan dar, ali ljudi ga ne vide kao nešto ranjivo i osjetljivo, već nešto što uzimaju zdravo za gotovo. Velike svjetske sile ne prestaju si međusobno prijetiti, napadati se, i doći ćemo do točke kad će biti dovoljno nuklearnog naoružanja da svijet bude uništen. Tako da, da, to je metafora iza Sorcerera.

Vratimo se na veselije teme. Bilo mi je drago pročitati o Vašem pozitivnom stavu spram suvremene televizije poput Netflixa.
O da, znatno više zanimljivih stvari, nažalost, prikazuje se na kabelskoj televiziji i streaming servisima nego na kinoplatnu. U ovoj državi, barem, ali i u mnogim drugim zemljama. Čitava ideja art i eksperimentalnog filma koji ima svoju publiku u kinima je gotovo pa nestala iz SAD-a i drugih zemalja, osim u nekim rubnim dijelovima svijeta. A kad sam odrastao, to je bio jedan od glavnih oslonaca filmskog svijeta.

Rekli ste da je sve što Hollywood ovih dana proizvodi zapravo Ratovi zvijezda, da je film potpuno oblikovao ono što danas smatramo američkim filmom. Koliko je teška odgovornost Ratova zvijezda za trenutačno stanje američke kinematografije?
Pa, film je bio iznimno uspješan, uspješniji no što su i oni najoptimističniji mogli sanjati. Uključujući i same autore. Povremeno se snime filmovi koji donose potpuno promjenu u zeitgeistu, a ništa nije donijelo veću promjenu od Ratova zvijezda. To je postao cilj svakog studija – snimiti nove Ratove zvijezda ili verziju tog filma. I onda su počeli analizirati – što je točno Ratovi zvijezda? Pa, to je neka vrsta stripa. I sad Hollywood masovno proizvodi filmove koji su ustvari stripovi. Batman, Superman, priče poput Igara gladi, toliko toga ima, Iron Man… Ne govorim ovo u negativnom smislu, to je jednostavno ono što publika želi gledati. Svugdje. To su najpopularniji filmovi i vrlo često izguraju druge vrste filmova iz programa. Pretpostavljam da je situacija ista i u Hrvatskoj?

Kvalitetna televizija ovih dana predstavlja alternativu praktički bezumnom iskustvu odlaska u kino.

Isto je i ovdje, da. Ali što televiziju čini prigodnim domom za kvalitetno pričanje priča?
Kabelska televizija i streaming servisi morali su smisliti alternativu onome što ljudi žele gledati u kinima. Ono čemu su se, nasreću, dobrim dijelom okrenuli su dobro napisane priče, s uvjerljivim likovima smještenim u situacije koje su istovremeno napete, dramatične i uvjerljive. To ne vrijedi, naravno, za sve televizije. Ali ona vrsta programa koja mene privlači su serije poput 24, Homelanda, Dosjea X, Sopranosa, i takvih primjera ima još mnogo, primjera materijala koji nije mogao biti snimljen za kinodvorane u ovoj zemlji. A tu je i izvrstan program koji sam vidio iz drugih država! Poput Izraela, Švedske, Engleske i Francuske. Puno tih filmova dolazi do Amerike u obliku televizijskih serija. Na taj način televizija ovih dana predstavlja alternativu praktički bezumnom iskustvu odlaska u kino. Uz rijetke iznimke, naravno. Te iznimke postoje – ne mogu ustvrditi da se ne snimaju dobri filmovi. Snimaju se, ali su puno manje raznovrsni i skromniji u broju nego što su bili, recimo, prije više od trideset godina.

WF7

Ali mora postojati dobra šansa da će se ova superherojsko-stripovska pokretna traka zaustaviti uskoro, tržište u nekom trenutku mora postati prezasićeno.
Ne vidim to. Ne mislim da će se zaustaviti, mislim da ovi filmovi predstavljaju novi zeitgeist. Ako se ne bude radilo baš o tim filmovima, radit će se o njihovim kopijama. Bit će nešto drugo u pitanju, nešto jednako nevjerojatno, nadnaravno, što god. Ali će biti ti fantastični stripovi u igri. To je, bojim se, budućnost filma. Barem dok ne vidim neke promjene. Kad kažeš da misliš da će se zaustaviti – ne čini mi se da će se to uskoro dogoditi. Takvi su filmovi ono na što je publika uvjetovana. A publika u SAD-u zainteresirana je za superherojske filmove, koji su po meni gotovo uvijek bezumni.

Mali, nezavisni filmovi danas su najviše što se možemo približiti onome što se snimalo u sedamdesetima.
Da, ali takvi su filmovi danas na marginama. Za ozbiljne filmove bilo je moguće imati puno veću publiku ne samo u sedamdesetima, već i puno prije toga. Žao mi je što je takva situacija, ali to je ono što posjetitelje kina zanima. Većina ljudi koji danas odlaze u kino pripada mlađoj dobnoj skupini. Najveći broj kinoposjetitelja ovdje u SAD-u ima između 15 i 25 godina. To žele gledati. Čak i ozbiljni ljudi s diplomama.

Ali ako nakratko zaboravimo na televiziju, možete li nabrojati nekoliko filmova u kojima ste uživali u posljednjim godinama?
Pa mogu ti reći da nisam uživao u puno njih. Ali nedavno sam pogledao Creed, što je nova verzija Rockyja, i mislio sam da je film fantastičan, da je zbilja dobar. Dobro napisan, dobro odglumljen, odlične priče. Ponovno su oživjeli taj cijeli žanr. Mislim da je film senzacionalan. Pokušavam se sjetiti još barem nekog filma koji sam gledao u kinu i uživao u toj mjeri u kojoj uživam u starijim filmovima, i ne mogu se sjetiti nijednog jedinog primjera. Vjerojatno znaš da sam pogledao onaj mali australski horor pod imenom The Babadook?

Znam, pisali ste o tome na Twitteru.
Pa, taj mi se film svidio! Potpuno me iznenadio. To je mali hororac, ali mislim da je prekrasno snimljen, vrlo uvjerljiv i vrlo strašan. 

A što je s drugim suvremenim hororcima?
Ništa! Ništa. Nula. 

WF5

Rezultati na box-officeu kroje karijere svih filmaša, a ni Vaša nije bila iznimka. Ali mora da je dobar osjećaj vidjeti kako su Sorcerer, Cruising i drugi filmovi dobili priznanje koje zaslužuju, čak i nakon toliko vremena?
Gledaj, jako sam sretan kad su filmovi koje sam snimio još uvijek priznati od koga god, desetljećima nakon što su nastali. Naravno da sam sretan zbog toga. Ali u većini slučajeva svoje filmove radiš za suvremenu publiku. Razlog zbog kojeg nisam snimio puno filmova od tog vremena jednostavno je činjenica da nisam pronašao ništa što bi me dovoljno zanimalo. Nije da nisam tražio, ali sigurno neću snimiti neki film za koji nemam prave strasti samo zato da snimim išta, i onda tražiti od publike da za taj film kupuje kinoulaznice. Ako ga ja sam ne želim gledati, nemam nikakve želje takav film ni snimiti.

Don Winslow daleko je više od običnog spisatelja trilera. U njegovu radu postoji dubina i jedna vrsta realizma koja izvire iz njegovih životnih iskustava.

A što Vas je privuklo romanu The Winter of Frankie Machine Dona Winslowa?
Mislim da se radi o vrlo zanimljivom glavnom liku, u okolišu koji poznajem i razumijem dobro. Sviđa mi se njegovo pisanje, volim njegove knjige. Mislim da je on daleko više od običnog spisatelja trilera. Mislim da u njegovom radu postoji dubina i jedna vrsta realizma koja izvire iz njegovih vlastitih životnih iskustava. Jesi li znao da je jedno vrijeme radio kao privatni istražitelj? Ova knjiga ukorijenjena je u stvarnost. To je lik kojeg mislim da razumijem. Obavezno ćemo morati dobro odlučiti kojem glumcu dati ulogu. Idealan glumac bio bi Paul Newman, ali on nažalost nije na raspolaganju. Ali kad dobijemo scenarij, znaš, volio bih ga proslijediti Matthewu McConaugheyu.

Jedan krupni kadar Stevea McQueena vrijedi daleko više od fotografije najljepšeg krajolika na svijetu. Vaša izjava. U današnjem svijetu nema studijskih filmskih zvijezda kao nekoć, ali s obzirom na karizmu, talent i šarm, tko bi mogao uskočiti u cipele jednog McQueena ili Newmana?
Nitko. I ne samo u cipele tih američkih glumaca, već i ljudi poput Line Venture, Jeana Gabina, Marcella Mastroiannija, i mnogih drugih. Tolikih drugih iz prošlih generacija koji su predstavljali onu određenu filmsku magiju. I mnoge žene, također. Mislim da u ovom trenutku nijedna glumica nije ni blizu zanimljiva kao ženske zvijezde prošlosti. I definitivno nema nijednog Orsona Wellesa na vidiku. Bog zna da bih sada mogao navesti toliko glumaca, ne samo velikih zvijezda, čijeg svjetla više nema nigdje u anglofonom svijetu. Alec Guiness, Peter Sellers, mogu tako do sutra, samo bih recitirao imena. Ali na primjer, sve što je ikad snimio Humphrey Bogart zanimljivo je samo po sebi. Glumci poput Petera Lorreja, kad je radio u Njemačkoj i snimao stvari poput filma M za Fritza Langa. Više nemamo takvih glumaca i glumica.

Stalno tražim inspiraciju u suvremenoj umjetnosti. Ne nalazim je u muzeju, ne čujem je u koncertnoj dvorani, i definitivno je ne vidim u kinodvorani.

S vremena na vrijeme vidimo neke očito dobre izvedbe. Ali ja praktički stalno gledam iste stare filmove, kao što ljudi čitaju iste romane ponovno, ili slušaju iste skladbe. Nikad mi ne dosadi slušanje Beethovenove Pete simfonije pod dirigentom Carlosom Kleiberom. To je remek-djelo iz kojeg svaki put kad ga slušam dobijem nešto novo, dobijem neki novi detalj. Ili Ravelov žičani kvartet u F-u. I sam Bog zna, da mogu živjeti gdje želim, to bi bilo u Nizozemskoj preko puta Rijskmuseuma, u koji bi se mogao svaki dan ušetati i pogledati Vermeera ili Rembrandta. A to nije lagano učiniti ovdje gdje živim (u Los Angelesu). Da živim u New Yorku, mogao bih ušetati u Metropolitan Museum i pogledati oko pet Vermeera i tucet Rembrandta. Ali nitko ne slika tako danas. Vidim nazadovanje u svim oblicima umjetnosti. Želiš li mi reći da je slikanje napredovalo od vremena Rembrandta i Vermeera? Je li slikanje danas naprednije što se tiče vještine? Stvarno ne vjerujem u to. Ista je stvar s filmskom umjetnošću, baš kao i s glazbom. Tko sklada poput Beethovena? Ili Bartoka? Tko svira jazz poput Milesa Davisa? Tko je toliko dobar pop-pjevač poput Franka Sinatre? I kad ti dajem ove iskrene odgovore o tome što osjećam o umjetnosti, zvučim kao netko zaglavljen u prošlosti. Ali stvarno nisam. Stalno tražim inspiraciju u suvremenoj umjetnosti. Ne nalazim je u muzeju, ne čujem je u koncertnoj dvorani, i definitivno je ne vidim u kinodvorani.

WF4

Dakle, kažete da smo došli do tragične situacije gdje je razvoj tehnologije omogućio umjetnosti da bude na najvišem mogućem nivou, a istovremeno kvaliteta umjetnika konstantno pada?
Tako ja mislim, ali to je samo moje mišljenje. Da, tehnologija ti daje priliku da stvoriš gotovo sve, da stvaraš u tri dimenzije, da snimaš u widescreen formatu… Danas sigurno postoji više načina da slikaš i skladaš nego ikad prije. I znatno ti je šira publika na raspolaganju. Beethoven je skladao glazbu u 19. stoljeću za Europljane, a njegova djela i dalje žive. Ne znam koliko će suvremenih glazbenih djela preživjeti u budućnost, to sigurno ne mogu predvidjeti, ali nije mi puno toga zapelo za uho. I nije da se žalim! Samo iznosim činjenice. Uvijek se nadam, uvijek tražim nešto novo što će me nadahnuti. Poput, recimo, filma The Babadook, koji je bio potpuno neočekivan, ili Creeda, oživljavanja Rockyja, filma starog 40 godina. To je prokleto dobar film, izvrsno napravljen, s divnom glumom. To je najbolja stvar koju je Stallone snimio još od originalnog Rockyja.

Još uvijek čekam da film stigne u hrvatska kina.
Sigurno će stići i, čovječe, kako me iznenadio! Jer pokušavam gledati puno filmova, koliko god mi vrijeme dopušta. Ima stvari koje me ne privlače, ali ima i puno filmova koje stvarno poželim pogledati, i vrlo često samo ostanem razočaran. Ali slušam novu glazbu, gledam nova umjetnička djela, gledam nove predstave. U SAD-u, puno je zanimljivije ono što se izvodi na kazališnim daskama nego što se prikazuje u kinima. Definitivno ne postoji puno djela koje pripadaju u kategoriju opusa Arthura Millera, Tennesseeja Williamsa, Williama Ingea, Clifforda Odetsa i drugih. Ali Tracy Letts, koji je napisao Bug i Killer Joe, je dramatičar kojeg bi stavio u tu kategoriju, uz nekog poput Edwarda Albeeja.

Danas imamo hrpu fino odjevene gospode s prekrasnim kravatama koja sjede po sobama i raspravljaju o stvarima za koje ne postoje rješenja.

Rekli ste da Vam je lagano raditi s Tracyjem Lettsom zato što dijelite isti svjetonazor.
Imamo dosta sličnu viziju i pogled na ljude i društvo. Nijedan od nas dvojice nije osobito političan, što je vjerojatno malo neobično reći nekome iz Hrvatske, gdje je politika od ključne važnosti. Ali u ovom trenutku u SAD-u ne osjećam da je politika ozbiljna i osobito važna. Mislim da puno ljudi jednostavno nije briga tko bude izabran za više ili niže pozicije u zemlji. Nažalost, najbolji i najpametniji ljudi ne žele se ni kandidirati, jer bi mediji odmah navalili na njih da pronađu bilo što zbog čega bi ovi bili nepodobni za političku funkciju. Nema puno ljudi koji bi kroz tako nešto željeli prolaziti. U prošlosti je bilo drukčije, kad si imao neke od najboljih ljudi u društvu na važnim političkim funkcijama. Za razliku od tvog dijela svijeta, mi ne dolazimo iz mjesta kojim su upravljale diktature. Napredak koji je, primjerice, SAD ostvario tijekom Građanskog rata je nevjerojatan. Zaboravi na rat za nezavisnost, kad su se Sjedinjene Države odvojile od Engleske. Ali Građanski rat je vodila hrpa ljudi u velikim, teškim, vunenim odijelima i vojnim uniformama, koji su pušili duhan, pušili cigare u malim zagušljivim sobama, pijući viski ravno iz boce. I ti su tipovi donosili odluke o stvarima koje do današnjeg dana odzvanjanju u ovoj državi, poput građanskih prava. Borili su se i umirali za građanska prava. 750 tisuća ljudi poginulo je u Građanskom ratu tijekom tih pet godina. Tipovi koji su to omogućili bili su gotovo pa zaostali u svom znanju i inteligenciji, ali imali su strast i vatru u sebi, uvjerenje i vjeru koje jednostavno ne vidim sada među političarima. Danas imamo hrpu fino odjevenih tipova u odijelima od dvije tisuće dolara s prekrasnim kravatama, koji jedu s najfinijeg porculana i piju najbolja fina, to su gospoda koja sjede po sobama i raspravljaju o stvarima za koje ne postoje rješenja.

WF1

Kad ste već spomenuli građanska prava i kako se društvo promijenilo kroz stoljeća, želio bih Vas pitati o položaju žena unutar filmske industrije. Puno se priča o inferiornoj poziciji ženskih filmašica spram muških kolega.
Pa reći ću ti što mislim o tome. U Hollywoodu sam posljednjih 50 godina i niti jednom nisam upoznao djelatnika televizijske ili filmske kompanije s predrasudama spram ljudi druge boje kože ili žena. Nijednog nisam upoznao. Sad, zašto ima više muškaraca nego žena u redateljskim krugovima – na to ne mogu odgovoriti. Ali sigurno nije zbog predrasuda. Mislim da je trenutačno najbolji redatelj akcijskih filmova jedna žena, koja se zove Kathryn Bigelow. Ona je izvrstan filmaš, točka. To je kao da pitamo zašto nema više bijelih košarkaša ili nogometaša u Americi. Većina je ili crne boje kože ili dolazi iz neke druge zemlje. Zašto je to tako? Jedini odgovor na to pitanje je da se natječu i da su se pokazali boljima! Gdje god se žene mogu natjecati, dobivaju poslove. Ne znam nikoga s predrasudama prema Afroamerikancima ili ženama. Zašto ima više crnih sportaša? Jer su bolji. I što da onda mi napravimo? Da donesemo neki zakon koji će odrediti da mora biti više bijelih igrača? Ne, ne možeš to učiniti! Zašto su najveći slikari koji su ikada živjeli bili uglavnom bijeli muškarci? Ne znam! Žene isto mogu slikati. Ali ne možeš donositi zakone o raznolikosti unutar umjetnosti.

Kad bi mogao izabrati hoćeš li organizirati izložbu Vincenta van Gogha ili neke slikarice iz istog razdoblja, što bi ti izabrao? Zašto je tako, ne znam. Nisam žena, ni Afroamerikanac, pa u tom pogledu ne mogu reći ništa više osim da znam da se svi mogu natjecati. Danas je mnogo, mnogo utjecajnih žena u filmskoj industriji. Znaš, moja je supruga bila na čelu studija prije 30 godina, a prije deset godina vodila je čak dva studija. Zašto? Ne zato što je žena, već zbog svojih zasluga. Kad netko dođe na audiciju za slobodan stolac u simfonijskom orkestru, skladbu koju su pripremili izvode iza platna, bez da išta kažu. Tako danas, na primjer, ako odeš na koncert filharmonije u Los Angelesu vidiš da u orkestru ima puno azijskih žena. Broj azijskih žena osjetno raste u simfonijskim orkestrima diljem svijeta. Ne mogu objasniti što je tome uzrok, ali radi se o otvorenom polju za natjecanje, baš kao što vjerujem da je to i filmska industrija. Nikad nisam čuo za čovjeka na čelu studija, televizijske mreže ili agencije koji kaže, e pa ne želim zaposliti ženu na tu poziciju. Ali žene se moraju progurati. Prije nekoliko dana donesen je zakon koji kaže da će žene odsad biti prisutne u svim područjima vojske. Ako postoji bojište, na njemu će žene biti ravnopravne muškarcima. To, uz još pregršt drugih stvari, sugerira da postoji napredak. Siguran sam da postoje ograničenja i prepreke za napredak u svim oblicima umjetnosti i sporta. Ja sam bio čist’ solidan košarkaš u srednjoj školi, ali nikad nisam mogao zaigrati za profesionalnu košarkašku ekipu. Nije bilo šanse da itko donese nekakav zakon koji bi mi garantirao mjesto. Jednostavno nisam bio dovoljno dobar, a to je nekim ljudima teško prihvatiti. Ako si dovoljno dobar, radit ćeš. Sve ovo ostalo samo je dimna zavjesa.

Momak koji je režirao i napisao film Creed mladi je Afroamerikanac. Talentiran je, snimio je samo dva dugometražna filma, praktički je nedavno završio faks. Ali ima talenta, i nikoga nije briga koje mu je boje koža. Na mojim su filmovima radili Afroamerikanci i žene, i ne zato što su to što jesu, već zbog svog talenta i zasluga. Ne znam nikoga tko ih ne bi zaposlio zbog spola ili rase. Oni kojima bi to predstavljalo problem, koji bi uskratili posao talentiranoj ženi ili talentiranom pripadniku druge rase, obični su šupci, i nisu zaslužili biti u poziciji da ikog zapošljavaju. Ima li šupaka u svakom poslu u svakoj industriji, u svakoj državi svijeta? Naravno. Ali to se ne može izliječiti nekakvih zakonom o raznolikosti.

Meryl Streep nedavno je upozorila da postoji znatno više muških no ženskih filmskih kritičara.
O, zajebi to! Kriste Isuse! Ne mogu to ni komentirati. Ona je vrlo uspješna glumica koja radi cijelo vrijeme i koja može raditi kad god to poželi. Nažalost, nisu sve pripadnice njezine spola toliko talentirane. I to je sve što se može reći o toj temi. I tko normalan ide zbrajati spolove filmskih kritičara?! Što je to? Tražimo li sada spolnu ravnopravnost među kritičarima? Bože moj! Gdje ide ovaj svijet? Dopusti da ti samo ovo kažem. U ovom trenutku u SAD-u vjerojatno ima više žena nego muškaraca, tako da cijela ta priča o tome koliko sada ima ženskih redatelja ili kritičara će se neizbježno promijeniti. Što se tiče Afroamerikanaca, manje ih je u SAD-u od bijelaca, a kako njihovi brojevi rastu, tako će biti i više Afroamerikanaca u svim područjima umjetnosti.

Ima idiota koji pišu o filmovima, ima idiota koji snimaju filmove. Znaš, stara priča.

Koja je važnost filmske kritike danas i kako biste je usporedili s kritikom u prošlosti?
Danas ima puno više dobrih kritičara no prije, i to zbog interneta. Vidim kritike i osvrte na filmove na sve strane, a puno njih baš na vašoj stranici. Na sve strane piše se o filmovima na zanimljiv način zahvaljujući internetu. Volio bih da se snimaju bolji filmovi da poprate ovaj razvoj filmske kritike. I danas je daleko više kritičara s velikim znanjem o filmu zbog diseminacije informacija o svim vrstama filmske umjetnosti. Znatno je više kritičara, i znatno je više zanimljivih kritičara, no što je bilo kad sam se počeo baviti ovim poslom. Također ima i idiota koji pišu o filmu, ima i idiota koji snimaju filmove. Znaš, stara priča.

Mislim da se u ovom trenutku mainstream kritičari u SAD-u trude iz petnih žila nahvaliti neke nove filmove iako ovi ne stanu u istu rečenicu s klasicima iz prošlosti. Ali kao filmski kritičar, ti koristiš pravo da izraziš svoje mišljenje. Kritika u New York Timesu nije ništa važnija ili utjecajnija od kritike na drugim mjestima. Rotten Tomatoesu ili Cinephiliji & Beyond. Ti tekstovi jednostavno predstavljaju mišljenje autora.

WF2

Čitate li recenzije svojih filmova?
Čitam. Mislim, sigurno ne pročitam sve. Uglavnom pročitam one koje mi ljudi pošalju, ili one na koje naiđem. I pročitao sam puno negativnih recenzija koja sam smatrao u najmanju ruku zanimljivima. Isto tako, pročitao sam puno pozitivnih kritika koje, znaš, nisu bile od prevelike pomoći. Ali danas u svijetu ima vrlo dobrih pisaca koji pišu o filmu. Diljem svijeta. Nisam znao, na primjer, da ste vi iz Hrvatske. Tako da, eto. Pišete o filmu udaljeni tisućama kilometara od mjesta gdje oni nastaju. Pišete eseje. Pišete dugačke analize o filmovima. To je, u svojoj srži, također jedan oblik recenzije. Nije baš vjerojatno da biste pisali tako dugačke tekstove o filmovima koje mrzite, zar ne? Koja bi bila poanta toga? Zašto trošiti svoje vrijeme ili znakove na iPadu, kompjutoru ili iPhoneu, na čemu god već pišete tekstove. Zašto biste trošili svoje vrijeme ako vam se film ne sviđa?

Pisanje o filmu jednako je raznovrsno kao i snimanje filmova. Snimaju se dobri filmove, snimaju se loši filmovi. Nastaju dobri članci o filmovima, a tu su i one neinteligentne stvari. Za mene, glavna motivacija recenzenta trebala bi biti da pokuša nagovoriti ljude da pogledaju neki film. Postoji jedan tip koji piše za Wall Street Journal, i neke njegove recenzije toliko su negativne i toliko osobne meni ne vrijede ni pišljiva boba. Kad god vidim da je netko napisao vrlo osoban napad na djelo kakvog filmaša, samo se zapitam koja je poanta takvog teksta. I zaključak do kojeg sam došao je da su ti kritičari na neki način ljubomorni, jer se tim poslom i sami žele baviti, a ne mogu. Ali postoje i one vrste tekstova zbog kojih poželite sudjelovati, zbog kojih poželite pogledati film u kinu. Da ja pišem recenzije, birao bih samo one filmove za koje bih smatrao da imaju kvalitetu, da zaslužuju pozornost. Kao što rekoh, za mene je cilj filmske kritike da podigne interes publike za filmsku umjetnost. Od kakve je koristi kritizirati film s kojim se apsolutno niste povezali, koji mrzite i koji želite napasti? Vrlo često takvi su filmovi prezahtjevan materijal za kritičara. Mislim, netko može napisati najopakije moguće sranje o Ratovima zvijezda, i to neće na publiku utjecati baš nimalo.

Pisanje pljuvačkih recenzija uzalud je potrošen prostor i vrijeme koji su mogli biti iskorišteni da se skrene pozornost na filmove koji su vrijedni pažnje?
Baš tako. Zašto uzalud trošiti prostor? Zašto bih ja trebao sjediti i čitati članak o filmu koji recenzent prezire? Ne, to nikad ne radim, to je potpuno gubljenje vremena. I kritičarevog, i mojeg. 

Vaš film To Live and Die in L.A. uskoro stiže na televiziju u obliku serije. U kojoj je fazi projekt?
Baš smo završili prvu verziju scenarija, koju je napisao tip koji se zove Bobby Moresco. On je napisao scenarij za film Crash, osvojio Oscara, a radio je i na Million Dollar Baby.

Jeste li zadovoljni scenarijem?
O da, jako. Mislim da je to jedan od najboljih scenarija koje sam ikad pročitao. 

Vi ćete režirati epizode?
To mi je bilo u planu, ali već sam pitao nekoliko svojih prijatelja da režiraju neke od epizoda, poput Waltera Hilla. Planiram pitati i Nica Refna (Nicolas Winding Refn) da režira jednu, možda još par drugih tipova. Nije da ih ja ne želim režirati sve, ali ovo su mi prijatelji čiji rad poštujem i volio bih vidjeti što bi oni napravili s tim materijalom. Bit će deset jednosatnih epizoda. 

aaa

Veselite li se povratku na televiziju?
Pa ne bih baš to nazvao povratkom. Snimao sam za televiziju tu i tamo kroz cijelu karijeru, ali ne baš puno toga. Ali televizija na kojoj sam prije radio bila je live televizija, ne drame snimane za televiziju. Mislim, režirao sam jednu epizodu Hitchcock Hour, koja je po mom mišljenju užasna. To je bila prva stvar koju sam snimao na soundstageu, i mislim da nije ispalo baš dobro.

Ali što se tiče stvari za koje mislite da jesu ispale dobro, objasnili ste da Vas box office rezultati nikad nisu opterećivali, da ste kvalitetu svojih filmova procjenjivali po tome koliko su blizu u konačnoj verziji došli vašoj originalnoj viziji. Na temelju ovog kriterija, koje svoje filmove smatrate najuspješnijima?
Pa, ima ih nekoliko. Jako sam zadovoljan s Jade, Rules of Engagement, Killer Joe, Bug, Egzorcistom… Morao bih dodati i Sorcererom, i Francuskom vezom. To su oni koji mi odmah padaju na pamet. I To Live and Die in L.A. I ne radi se o tome da sam ih snimio savršeno, bez greške, već da sam s njima došao vrlo blizu viziji koju sam imao za njih.

Gospodine Friedkin, bilo mi je zadovoljstvo popričati s vama.
Mislim da vam je stranica odlična i bio mi je gušt dati intervju. Pozdrav.


Razgovor je u izvornom obliku objavljen na stranici Cinephilia & Beyond.

Fotografije: Josh Weiner; Owen Roizman; Josh Weiner; Tony Friedkin; Jane O’Neal; Sam Emerson & Skip Bolen. Sva prava na fotografije zadržavaju njihovi autori.

Leave a Reply

Your email address will not be published.