Scenarij Waltera Hilla za ‘The Driver’ najbolja je škola pisanja scenarija koju možete dobiti

Piše: Sven Mikulec

5

Cinephilia & Beyond je web-stranica koja nam je tijekom posljednjih godina postala omiljeni izvor neprocjenjivo rijetkih scenarija, fotografija i intervjua, ali i inspiracije. C&B je oko sebe okupila tisuće vjernih čitatelja, od kojih dobar dio čine filmski djelatnici koji su u Hollywoodu ostavili dubok trag. U znak dobrog odnosa dvaju portala, FAK će na ovim stranicama imati privilegiju postati hrvatska verzija C&B-a.

The Driver Waltera Hilla definitivno možemo nazvati još jednom u nizu priča ovog filmskog profesionalca koje se bave snažnim, muževnim protagonistima zapalih u tešku situaciju, ali postoje brojni razlozi koji ovaj film čine jedinstvenim, moćnim, uravnoteženim na vlastitim nogama, i zbog kojih mnogi smatraju da mu pripada mjesto među najboljima koje ovaj žanr može ponuditi. Priča ovog krimi-trilera prati neimenovanog vozača u njegovoj borbi s čvrstim detektivom odlučnim strpati ga iza rešetaka, dok između njih dvojice uskače Igrač, Isabelle Adjani u svojoj prvoj holivudskoj ulozi. Iako je uloga vozača izvorno napisana za Stevea McQueena, na kraju je Ryan O’Neal dobio priliku ponuditi odličnu izvedbu, dok je u cipele njegova ljutog protivnika s druge strane zakona strastveno uskočio Bruce Dern. Ovaj film, koji Hill i napisao i režirao, povlači očitu inspiraciju iz Le Samourai Jeana-Pierrea Melvillea, posebice ako uzmemo u obzir šturost scenarija, prije svega gotovo potpuni nedostatak dijaloga – vozač prozbori sveukupno valjda 350 riječi, što pomaže građenju njegova lika i prekrivanju priče slojem misterije i napetosti.

1

Prva stranica scenarija Waltera Hilla za film The Driver. Napisano 23. svibnja, 1977. godine.

Hillov film, s druge strane, često je ‘citiran’ u djelima filmaša koje je ovaj majstor uspio inspirirati. Drive Nicholasa Windinga Refna možda prvi pada na pamet, ali i kroz filmove Quentina Tarantina i Michaela Manna također jasno odjekuje Hillov utjecaj. Za sve vas koji gušt pronalazite u adrenalinskim automobilskim potjerama, nema potrebe da tražite dalje – The Driver nudi intenzivne scene ove prirode koje su sposobne zasjeniti čak i često slavljen Peckinpahov rad u filmu The Getaway. Kad pričamo o vizualima, Hill je priznao da je na njega znatno utjecao rad istaknutog američkog slikara Edwarda Hoppera. Ali više od svega, čak i uz hvalevrijednu glumu, upečatljiv izgled filma i stil snimanja, izvanredno pisanje ono je što ga ističe u gomili sličnih ostvarenja, čineći ga jednom od filmskih kruna sedamdesetih.

Svi koje zanima, pročitajte Hillov scenarij za ovaj film [PDF]. Napomena: samo za edukacijske svrhe.

1972. godine prvi je put scenarij Waltera Hilla prenesen na platno, ali njegovi filmovi označavaju povratak Zlatnom dobu i pripovjedačkim tradicijama koje se čine sve ugroženijima u današnjem Hollywoodu. On donosi moderni štih staromodnim žanrovima. Obožava priče pune akcije koje se centriraju oko muških heroja. Ali uvijek je u potrazi za inteligentnim temama. Ponosi se svojim umijećem i filmskom pismenošću. Imao je sreće što je mogao raditi sa Samom Peckinpahom i Johnom Hustonom, iz tih iskustava izvlačeći vrijedne pouke. Hill je istovremeno i filmski profesionalac i poetičan filmaš koji projektima pristupa vrlo osobno. U radu mu pomaže što je, kako objašnjava u ovom intervjuu, naučio pisati u „jednom glasu“ (kao Peckinpah) ili u “više glasova” (kao Huston). —Walter Hill: Last Man Standing by Patrick McGilligan

O tome kako je naučio pisati scenarije

„Uobičajena priča – čitao sam puno scenarija, gledao sam sve moguće filmove. Puno sam pisao tijekom noći. Moj velik problem bio je kako završiti – valjda sam napisao 25 prvih činova, samo da bih ih napustio i krenuo dalje. Tako je to trajalo otprilike tri godine. Smiješno je, ali čim sam postao sposoban završavati scenarije, odmah sam mogao početi živjeti od tog posla.“

O tome gdje je razvio svoj jedinstven stil pisanja

„Scenarij Alexa Jacoba za Point Blank (1967.) bio mi je otkriće. Bio mi je prijatelj (divan tip, izgledao je kao gusar, smiješan i lud). Došao sam do ovog otkrića usprkos svojoj karakternoj mani. Uvijek mi je teško bili davati komplimente osobama čijem se radu divim kad se s njima sretnem lice u lice. Zajednički prijatelj rekao je Alexu koliko obožavam Point Blank i Johna Boormana. Alex mi je tada velikodušno poklonio kopiju scenarija. To je bilo otprilike u isto vrijeme kad sam snimao The Seven-Ups (1973.)“

2

„Uglavnom, u tom sam se trenutku pisanjem scenarija profesionalno bavio dvije ili tri godine i došao sam do točke u kojoj sam bio nezadovoljan standardnom formom u kojoj su scenariji bili pisani – obično nisu imali nikakav osobni glas u sebi i činili su se tek nacrtom koji pomaže pri snimanju filma. Moji su bili intenzivniji i strukturalno čvršći od prosječnog, ali i dalje sam radio po zadanom obrascu i to me nije zadovoljavalo. Alexov scenarij oborio me s nogu – a to nije lako postići – jer je istovremeno bio i nekako književan i sasvim izvediv na platnu. Napisan na potpuno drukčiji način od standardnog formata (lakonski, eliptičan, sugestivan radije nego eksplicitan, hrabar, s osobnim glasom). Toliko scenarija koji su naširoko hvaljeni meni su se činili mekanima i debelo precijenjenima, previše sentimentalnima. Do današnjeg dana nisam promijenio mišljenje o tome.“

„Odlučio sam pokušati otići u tom smjeru koji mi je Alex pokazao, i razvio sam svoj vlastiti pristup tijekom sljedećih nekoliko godina. Pokušavao sam pisati u ekstremno škrtom, gotovo haiku stilu, i upute za set i dijalog. Nešto od toga bilo je malo pretenciozno, ali na trenutke mi se činilo da funkcionira prilično dobro. Sada shvaćam da je dobar dio toga ustvari bila reakcija mladog dečka koji je želio bacati kamenje u prozore.“

3

„Moji su scenariji uvijek bili pomalo šturi, i u uputama za set i u dijalozima. Mislim da sam se malo opustio tijekom godina što se dijaloga tiče, ali i dalje nastojim da opisi budu minimalni, a u nekim slučajevima i namjerno minimalistički. I dalje stavljam točke i zareze s ciljem učinka, više nego s ciljem poštivanja nekakvih uvaženih gramatičkih pravila. Povremeno koristim onomatopeje, luksuz koji si definitivno ne bih dozvolio kad sam bio mlađi. Moj najdraži opis dileme pisanja scenarija dolazi od Davida Gilera, koji je rekao: „Tvoj rad jedino čitaju ljudi koji će ga uništiti.“

O svom procesu pisanja

„Kad radim sam, na stari, teški način. Rukom pišem. Nalivperom. S podloškom. Rječnik pored mene. Ta zadnja stvar, nije me sram priznati, prilično mi pomaže – kad pišete scenarije, nemate puno mjesta, i upute za set mogu biti nenormalno repetitivne ako ne poradite na svježim opisima. Pokušajte čitatelju pokazati neki novi način da vidi što ste zamislili. Osim, naravno, ako repeticiju ne koristite da biste ritmom pomogli stvoriti pravo raspoloženje – što je, pretpostavljam, savršena ilustracija jedne od stvari koje najviše volim kod pisanja scenarija: što god da je istina, istina je i ono suprotno od toga. I na tehničkoj razini i daleko iznad nje – mislim da je pisanju scenarija najlakše pristupiti kao enigmatičnom načinu da kruh stavite na svoj stol.“

O akcijskim filmovima

„Volim komedije, mjuzikle i trilere koliko i svi ostali, ali priznajem da vjerujem da su akcijski filmovi ono o čemu se u srži ove umjetnosti zapravo radi. Ne želim reći da su akcijski filmovi ustvari bolji od filmova drugih žanrova – većina njih zapravo je dosta lošija od nekakve norme. Ali onih nekoliko koji su uspjeli su božanstveni. Filmovi poput Colorado Territory (1949.), White Heat (1949.), Ride the High Country, Seven Samurai (1954.), Scarface (1932.), Heat (1995.), Dirty Harry (1972.), Attack! (1956.), The Good, the Bad, and the Ugly (1966.), ili stotine drugih koje mogu navesti. Prava moć filmova leži u njihovoj povezanosti s našim nesvjesnim ili polusvjesnim svijetom snova, a akcijski su filmovi uvijek o heroizmu i smrti. Hoće li preživjeti ili umrijeti je ultimativna drama, nije li?“

4

„Obično postoje određena ograničenja u ovom žanru. Ako snimate Prljavog Harryja, Eastwood neće umrijeti na kraju, zar ne? Tako da to postaje neka vrsta igre. Publika zna kako će film završiti, ali vi ih i dalje morate zabaviti. Tako da uvijek nekako hodate po rubu provalije, pokušavajući žonglirati s očekivanjima žanra, što se može raspasti u klišeje, i sa svojom osobnom potrebom da se zaigrate s idejom uzimanja nečeg poznatog i laganog odstupanja od očekivanog, na način da materijalu date vlastiti, osobni pečat. Svi mi imamo svoja područja vještine i želimo nastaviti istraživati ih, jer osjećamo da vjerojatno postoji nešto što bi se moglo reći a da još nitko nije rekao.“

„Glavna je stvar da upotrijebiti sva sredstva koja imate na raspolaganju kako biste ispričali priče koje vama nešto znače na osobnoj razini. A opet, pogotovo u akcijskom žanru, nešto što je vama zanimljivo drugima možda bude potpuno nevidljivo. Na kraju, naravno, kad pogledate rezultat svog rada, osoba koju ste u procesu nadmudrili vrlo često budete vi sami.“

Ostatak intervjua pročitajte tako da skinete PDF.

U centru Los Angelesa kasnih sedamdesetih, čovjek znan samo kao Vozač zarađuje za život tako što skuplja kriminalce i odvozi ih na dogovoreno mjesto. Čovjek znan samo kao Detektiv ljude poput Vozača trpa iza rešetaka. U filmu The Driver ova su dvojica uhvaćena u gotovo apstraktnu borbu volje i tehnike u moderniziranom ali ipak arhetipskom settingu vesterna. Video-eseji Los Angeles, the City in Cinema istražuju raznolikost grada otkrivenu u filmovima koji svoju radnju smještaju ondje, i onim novim i onim starim, mainstream i opskurnim, cijenjenim i odbačenim, privlačnim i ne toliko privlačnim – baš kao što bismo opisali i sami grad. —Colin Marshall

Bacite pogled na video: Making of The Driver.

5 komentara za “Scenarij Waltera Hilla za ‘The Driver’ najbolja je škola pisanja scenarija koju možete dobiti

  • Riki says:

    Najbolji film Waltera Hilla! A ti, Nicolas Winding Refn, stiće tebe kletva najstrašnija, gde pokrade poštena čoveka, kugom ti se seme zatrovalo, krvi pišo, gnoja proljevao! :)

    Hvala puno za scenarij.

  • Ledoux says:

    “U znak dobrog odnosa dvaju portala, FAK će na ovim stranicama imati privilegiju postati hrvatska verzija C&B-a.” – (iz osobne znatizelje, pitam) Nije li C&B hrvatska stranica?

  • Ledoux says:

    “U znak dobrog odnosa dvaju portala, FAK će na ovim stranicama imati privilegiju postati hrvatska verzija C&B-a.” – (iz osobne znatizelje, pitam) Nije li C&B hrvatska stranica?

  • Sven Mikulec says:

    Mislili smo na jezik, samo smo se nespretno izrazili malo. :)

  • Nina says:

    Sedamdesete su bile izrazito plodonosne za Hilla. Ne treba zaboraviti ni ostale njegove radove iz tog desetljeća koji imaju kultni status i bili su inspiracija mnogim filmašima kasnijih generacija. Hill je definitivno jedan od filmaša sa prepoznatljivim autorskim potpisom , i režiserskim i scenarističkim, samo ga se rijetko spominje među velikanima poput Spielberga, Scorsesea, Carpentera radi razvodnjenosti nekih kasnijih filmova. Što se izbora glavnog glumca u Driveru tiče, ipak su mi draži i Delon u Samuraju i Gossling u Driveu, sorry Ryan O’Neal. :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.