‘Alice više ne živi ovdje’: Oda nezavisnosti duha i vrijednosti samodostatnosti

Piše: Sven Mikulec

ellen1

Cinephilia & Beyond je web-stranica koja nam je tijekom posljednjih godina postala omiljeni izvor neprocjenjivo rijetkih scenarija, fotografija i intervjua, ali i inspiracije. C&B je oko sebe okupila tisuće vjernih čitatelja, od kojih dobar dio čine filmski djelatnici koji su u Hollywoodu ostavili dubok trag. U znak dobrog odnosa dvaju portala, FAK će na ovim stranicama imati privilegiju postati hrvatska verzija C&B-a.
Prvi holivudski film Martina Scorseseja nastao u okrilju studija, Alice više ne živi ovdje neočekivano je zabavna komedija koju smatramo jednim od najšarmantnijih i pronicljivijih filmova ikada snimljenih na temu preispitivanja samoga sebe i važnosti vlastite neovisnosti. Naravno, s obzirom da je radio unutar studija, Scorsese se morao držati određenih očekivanja poniklih iz glavnih postulata ovog žanra, ali on oko tih ograničenja zaigrano pleše, nudeći nam priču koja je istovremeno sposobna i iznenaditi i zadovoljiti naša očekivanja. Ellen Burstyn odlična je kao glavni lik tako često korišten u analizama načina na koji sedma umjetnost istražuje ženska prava i oslobađanje, iako je sam Scorsese nekoliko puta istaknuo da se njegov film prije svega bavi oslobađanjem ljudi općenito.

Činjenica da je snimio ovu priču centriranu oko ženskog lika odmah nakon dominantno muške perspektive Mean Streetsa dokazuje koliko je ustvari raznovrstan redatelj. Osim izvedbe Burstyn, koja joj je donijela i Akademijino priznanje, ono što film čini posebnim je bogat i vrlo smiješan scenarij Roberta Getchella. Alice više ne živi ovdje povremeno je tužan i bolan, većim dijelom zabavan i dirljiv, ali na trenutke otvoreno urnebesan, a lik Alice razvijen je u dubinu i s preciznošću i strašću koje su postale zaštitni znak Scorsesejevih filmova. Ovo je kvalitetno napisana priča i zamaskirana analiza američkih žena te sveukupno odlična oda nezavisnosti duha i vrijednost samodostatnosti.

Dragi potencijalni scenaristi/filmaši, i svi ostali zainteresirani, škicnite scenarij Roberta Getchella za Alice više ne živi ovdje [PDF]. (Napomena: Samo za edukativne svrhe.)

Alice je bila puno izvježbanija i s više improvizacija nego što je to bio Mean Streets“, rekao je Martin Scorsese uspoređujući dva filma koja je snimio jedan za drugim. „Razlog za to je bio ovaj – Ellen (Burstyn) me zamolila da napravim film za nju.“ Burstyn je scenarij koji je pričao priču o potencijalnoj barskoj pjevačici koja pokušava ostvariti svoje snove nakon što postane udovica dobila od producenta Davida Susskinda; slušajući savjet Francisa Forda Coppole pristupila je Scorseseju. „Neki ljudi su rekli da je Alice film o ženskom oslobađanju, ali mislim da su krivo procijenili na čemu je naglasak u ovom filmu. Ovo je film o ljudskom oslobađanju“, izjavio je Scorsese. „Bea, Lelia Goldoni, u stvarnosti je Ellenina najbolja prijateljica tako da je ona scena gdje se pozdravljaju praktički potpuno stvarna. To je jako važno. To je razlog zbog kojeg volim tu scenu. Dianne Ladd imala je isti odnos s Ellen tijekom punih deset godina, baš kao što je to bilo i na filmu. Tako da sam želio iskoristiti ono što su one znale izvesti.“ Ostatak glumačke ekipe, uz trio Burstyn – Goldoni – Ladd, činili su Kris Kristofferson, Harvey Keitel, Alfred Lutter (The Bad News Bears), Jodie Foster, and Billy Green Bush (Five Easy Pieces).

„Lijepo je kad imate šest sati, kao recimo u Scenes from a Marriage (1973), pa možete prikazati različite aspekte likova“, naglas je razmišljao Scorsese. „Ali bilo je malo preambiciozno pokušati smisliti film u kojem imate četiri ili pet različitih odnosa između osam različitih likova.“ U suradnji s montažerkom Marcijom Lucas (American Graffiti), redatelj je napravio važne izmjene priče kako bi omogućio da film traje pogodnih 112 minuta. „Prva verzija Alice trajala je 3 sata i 16 minuta. Toliko smo scena s razvojem likova morali izbaciti van – to je bila takva šteta.“ Rad s kamerom dao je svoj doprinos stvaranju atmosfere u filmu. „Pokušavao sam uloviti više likova koji su bili u stanju velike zbunjenosti. Tako da se kamera uvijek micala uokolo… Kad konačno stane, obično su to scene stabilnosti, poput one u kupaonici između Ellen Burstyn i Diane Ladd.“

ellen2

Kako je radio unutar studijskog sistema, Scorsese je morao udovoljiti ljudima iz Warner Brosa. „Pokušali smo raditi najvjernije istini što je bilo moguće unutar konvencija žanra. A unutar tih konvencija je stajao šef studija i govorio mi – daj filmu sretan završetak! I ja sam rekao, uredu. Ali zadnja rečenica izgovorena u filmu je onaj mali što kaže ‘ne mogu disati’“. Alice više ne živi ovdje zaradila je 19 milijuna dolara na američkom box-officeu, a na Oscarima je osvojila priznanje za najbolju glumicu (Burstyn), kao i nominaciju za najbolju sporednu glumicu (Ladd) i najbolji originalni scenarij. Burstyn, Ladd i scenarist Getchell nagrađeni su na BAFTA-inoj dodjeli, a Scorsese je dobio redateljsku nominaciju. Burstyn i Ladd ponovile su svoj BAFTA uspjeh na dodjeli Zlatnih globusa, a Getchell je nominiran za najbolji originalni scenarij od strane Writers Guild of America. Na Kanskom filmskom festivalu 1975. Godine Scorsese se natjecao za Zlatnu palmu. —Understanding Scorsese: A Martin Scorsese Profile

Poslušajte intervju s Martinom Scorsesejem (MP3 format, otprilike traje 90 minuta). Objavljen na proljeće 1975. godine u časopisu Film Heritage.

Scorsese predstavlja Alice više ne živi ovdje i zanimljivi Q&A nakon filma s Diane Ladd, nominiranom za Oscara za najbolju sporednu žensku ulogu.

Ellen Burstyn o Alice više ne živi ovdje: “Pronašla sam nepoznatog redatelja zvanog Marty Scorsese i zaposlila ga.”

Uzbuđeni Martin Scorsese priča o procesu stvaranja filma Alice više ne živi ovdje. —Rare, amazing interviews from Cannes 75: Spielberg, Herzog, Scorsese

Leave a Reply

Your email address will not be published.